|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Nakon dugih kišnih dana napokon je zasjalo sunce. Iako pomalo zubato, oraspoložilo me i potaknulo na šetnju. Odlučio sam poći već poznatim putem kroz šumu uz potok Siget, odmah na južnom kraju mog sela, Novog Čiča. To je mjesto gdje sam oduvijek odlazio kada sam htio malo mira, samoće da razmišljam. No iz godine u godinu to je sve teže, jer mir i ljepotu prirode narušava nemar ljudi i selo koje se širi. Ipak odlučih okušati sreću i potražiti stara mjesta. Kao i uvijek spustih se niz ulicu u centru mjesta sve do potoka. Za taj dio sam znao da otužno izgleda, no ipak sam se neugodno iznenadio. Tok potoka u potpunosti je prekinut i ostale su samo male bare prekrivene debelim slojem algi. Potok Siget je prestao teći kao posljedica pada razine podzemnih voda dugogodišnjim iskapanjem šljunka na obližnjim jezerima (posebice velikom jezeru Čiče koje je površinom i dubinom - oko 40 m - veće od zagrebačkog Jaruna) i iskapanjem kanala Sava-Odra. Sve izgleda beživotno. Čak je i šuma preko potoka posječena. A sjećam se, kao da je bilo jučer, kada je tuda tekao bistri potok na kojem smo tata i ja pecali ribe. Ipak, ne dopustih sebi oneraspoložiti se pa prijeđem most i uputim se prema šumi uz Popov vir. To je mjesto gdje potok ima veliko proširenje, kao jezerce, oko kojeg je šuma. Sam vir je prilično zagonetan obzirom da seže u dubinu, po nekima, i do desetak metara, što je za ovaj kraj neuobičajeno (pouzdanost broja prilično je upitna, no svakako je Popov vir puno dublji i veći od bilo kojeg drugog dijela potoka). Osim njega postoji još samo jedno takvo mjesto na potoku, nešto manje, ali također prilično duboko. Naziv Viru dolazi od crkve i župnog dvora koji se nalaze nedaleko od njega. Sadašnja župna crkva sv. Ivana Krstitelja relativno je novijeg datuma, no tradicija župe našeg mjesta seže sve do 14. st., kada se ona u povijesnim dokumentima prvi puta spominje.
Dolazak na Vir razočarao me. Nakon probijanja kroz bujnu vegetaciju koja polako pokazuje prve znake jeseni i u strahu od pauka, koji redovito u jesen pletu mreže između grmlja i meni zadaju iracionalan panični strah, došao sam do cilja. Moje probijanje poplašilo je pet-šest divljih pataka koje su odlučile tamo malo odmoriti. Na žalost nisam ih uspio uloviti fotoaparatom. Od velikog Vira, čije su strme obale nekada išle u pomalo zastrašujuću dubinu, ostala je samo poveća bara prekrivena algama. Kroz koju godinu i to će kao posljedica eutrofikacije nestati. Eutrofikacija je proces odumiranja voda. Kada alge, pretežno zbog zagađenja (klasičan primjer su nitrati i fosfati iz deterdženata i gnojiva), prekriju površinu vode, sprječavaju dolazak kisika i svjetlosti u dublje slojeve pa život počinje odumirati. U nedostatku živog svijeta (pretežno bakterija koje ovise o kisiku) koji bi razlagao organske tvari koje u obliku lišća i sl. dolazi u vodu, one trunu i tvore organski sloj koji iz godine u godinu raste i na taj način čini baru plićom dok na kraju u potpunosti ne presuši. Upravo to se događa na Sigetu, a posljedica je ispuštanja otpadnih voda (od pranja ili iz septičkih jama) te rastuće poljoprivrede i industrije u kraju. Racionalnija upotreba gnojiva i pesticida, kao i uvođenje kanalizacije u prsten sela ovog dijela Turopolja spriječilo bi daljnje zagađivanje vode i tla. Na žalost edukacija građana o ne odlaganju smeća i racionalnijoj upotrebi raznih poljoprivrednih sredstava te projekt izgradnje kanalizacije za ovaj dio Turopolja prespori su, a posljedice postaju sve očitije.
U blizini Vira bilo je i hranilište za divlje životinje mjesnog lovačkog društva, no sječom okolne šume i pretvaranje plodne crnice u polja, nestalo je i hranilišta. Plodna crnica, površinski sloj, kroz kratak period godina istroši se u smeđe pjeskovito tlo manje plodnosti. Ostao je samo još ovaj mali pojas šume i žbunja uz sam Vir. Razlog tome je muljevito tlo i nemogućnost strojeva da se probiju kroz mulj i posijeku sve što je ostalo. Iako nepristupačan za strojeve, teren je bio i više nego dovoljno čvrst za moje lake noge (no pred samo desetak godina neopreznog šetača mogao je uloviti tzv. tonjak. Tonjak je mjesni naziv za okrugle muljevite rupe, nekadašnja izvorišta u koja se lako može propasti u žitki mulj. Kako su te rupe površinski prekrivene suhim lišćem, pogotovo u jesen, prilično su neprimjetne). Razočaran Virom krenuo sam dalje prema brzaku, malom umjetno napravljenom plićaku preko kojeg se traktorima prelazilo potok. To suženje i brzak utjecali su u poveće duboko jezerce okruženo drvećem. To mi je oduvijek bilo jedno od omiljenih mjesta. Ubrzo sam shvatio da je naglasak na ovome - bilo. Od Popovog vira potok nije tekao i brzaka više nije bilo. Umjesto njega sve što sam našao bila je šikara. Osim šikare tu se nalazilo svakakvog smeća, od igle do aviona. I to doslovno. U gornjem dijelu toka Sigeta sredinom 90-ih pao je vojni avion, a osim njega u potoku je i mnoštvo odbačenog oružja od Domovinskog rata, a kruže priče da se i nekoliko savezničkih aviona, koji se ne smiju s bombama vratiti u bazu, svoj teret izbacilo u blizini Popovog vira, gdje je on potom potonuo u duboki mulj.
Tko poznaje ovaj teren zna da je brzak i jezerce u koje je utjecao, dno puno većeg bazena kojim je Siget nekada davno tekao. Ta velika zavala zajedno s obalama već je dugo polje na kojem bi se uskoro trebala graditi nova osnovna škola. Radovi na školi mogli bi otkriti neke zanimljive stvari. Naime sve do 19. stoljeća mjesna groblja nalazila su se uz župnu crkvu. Tek odredbom tadašnje austro-ugarske vlasti groblja su izmještena van sela. Radovi na školi, kada počnu, vjerojatno će otkriti ostatke nekadašnjeg mjesnog groblja. Stao sam na obalu jezerca i zabilježio sadašnje stanje (koje dugo pratim i mogu reći da je iz godine u godinu sve lošije). Pri tome sam poplašio nekoliko kukaca koji su, zahvaljujući napetosti površine, hodali po vodi. Moje razmišljanje o neodgovornosti i nemaru prema prirodi, koja se ovdje više no jasno očituje, prekinuo je veliko vretence, u narodu znan i kao vilin konjic, koje je letjelo nad potokom (skoro sve vrste vretenaca zakonom su zaštićene). Kako nisam ljubitelj buba, pogotovo velikih koje lete i zuje oko moje glave, u prvi sam se tren prepao. Potom sam odlučio slikati ga. Međutim bio je prebrz. Ubrzo mu se pridružio još jedan i zajedno su nastavili izvoditi letačke akrobacije nad jezercem. Samo jezerce među najvećim je vodenim dijelovima Sigeta, no i ono umire istim procesom već opisane eutrofikacije. Boraveći na presušenom brzaku opazio sam debelu hrastovu gredu kako viri iz tla nekih desetak centimetara u zrak. Odmah sam se sjetio sličnih pilona koji se nalaze po Sigetu i Odri te da još nije razjašnjena njihova svrha. Tu na brzaku bilo ih je nekoliko, a bili su interesantni i lokalnom zavičajnom muzeju.
Prisjećajući se prošlosti, sjetio sam se i priče koja mi je dugo okupirala maštu. Kako je Novo Čiče mjesto s dugom poviješću, kao i svako drugo i ono ima svoje priče. Jedna od njih vezana je za same početke Čiča i naziv lokalne crkve. Po priči starih mještana na obližnjem brijegu nalazio se samostan-utvrda tzv. bijelih fratara, Ivanovaca. Ivanovci su bili nasljednici viteškog reda templara, koji je nakon sukoba s francuskim kraljem Filipom IV i Crkvom raspušten 1312. g. Postoje i neke povijesne indikacije da su Ivanovci reda Malteških vitezova posjedovali određeni dio zemlje u ovom kraju (koji se nekada zvao Želin, Selin ili Želin-Čiče, a ne Čiče), što mi je davalo samo još više volje za ganjanjem tih starih priča. Naziv crkve navodno je potjecao baš od spomenutog viteškog reda. Davno sam odlučio potražiti taj brijeg i našao sam ga (sad već podalje od Novog Čiča, u blizini Starog Čiča). Traženi brijeg trebao bi biti viši od okolnog ravničarskog kraja i na njemu, kako mi je rečeno, ima mnoštvo komada stare keramike i ponešto artefakata koji su svako proljeće nakon oranja i proljetnih kiša bili vidljivi na površini. Traženo sam našao, no sve su to bezvrijedni sitni komadi koji ništa ne govore o dobu ili onome tko ih je napravio (barem ne laiku).
Istražujući tu lokaciju saznao sam da sam nabasao na poznato, ali zapušteno arheološko nalazište koje seže u daleku prošlost još do Korenovske kulture (5-6. st. pr. Kr.). Arheološki sloj debeo je oko 3 metra (koliko je otprilike i visoko uzvišenje) i sadrži tragove raznih ranih kultura mlađeg kamenog doba, nešto rimske kulture i tragove srednjovjekovnih nastamba. Lokalitet je bio istraživan 80-ih, no s nedostatkom financija zapušten je i danas se obrađuje kao polje. Svake godine traktori svojim slojevima uništavaju i usitnjavaju i ono malo što se od artefakata tamo nalazi. Žao mi je da se to ne istražuje. Zapuštanjem toga zapustili smo vrijedan dio naše povijesti. Razočaran otkrićem već otkrivenog, ali zapuštenog nalazišta, odustao sam od legende sve dok nisam čuo da je negdje u blizini prilikom oranja nađen pečat viteškog reda veličine šake. Tada sam saznao da nisam jedini koji se zabavljao tom pričom, no da je nitko do sada nije uspio u potpunosti potvrditi. Sve je ostalo na indikacijama.
Stari grad Želin, po dokumentima, nalazio se na jednom od zavoja potoka Sigeta i bio je drven. U ono vrijeme njegovi su stanovnici uživali velike povlastice, no kako su u velikom požaru dokumenti s povlasticama kao i grad izgorjeli, došlo je do sukoba građana Želina s crkvenom i svjetovnom vlasti. Sama drvena priroda grada i navedeni požar prilično su obeshrabrujuće činjenice za daljnju potragu, no kako je poznato da se drvo u močvarnom krajoliku (poput ovog) može održati i više tisuća godina, moguće je da bi se moglo nabasati na kakve ostatke. Kasnije je sagrađen kastrum (utvrda) Želin na mjestu susjednog sela Čička Poljana i poznat je kao uporište koje Turci za svog harača Turopoljem (počevši od 1422. g. pa do poraza kod Siska 1593. g.) nisu uspjeli osvojiti unatoč tome što su spalili mnoga naselja i u roblje odveli desetke tisuća ljudi (pojam Želin prilično je općenit i odnosi se na više građevina te veći komad zemlje na kojoj se danas nalaze sela Novo Čiče, Jagodno i Ribnica, a bio je i naziv potoka koji je tekao sjevernim krajem mog sela, a koji je također, iz istih razloga kao i Siget presušio). Zanimljiva je i činjenica da Siget na mađarskom znači otok, a utvrđeni drveni grad na povišenju bi bio pravi otok u tom močvarnom kraju. Razmišljajući o svemu tome uputio sam se uz potok prema toj zapuštenoj lokaciji. Nakon probijanja kroz polje kukuruza uspio sam doći do šume u kojoj je bio mali potočić, pritoka Sigeta, a na njegovoj suprotnoj obali brijeg s nalazištem. Kako sam i očekivao pritok je presušio i mogao sam normalno hodati njegovim dnom. Tu sam zatekao mnoštvo gljiva, koje je sunce nakon mnogo kiše potjeralo. Pokazale su se mnogo lakšim zadatkom za slikanje od živih letećih ili skakutavih stvorova (par žaba i skakavac su uspješno izbjegavali slikanje skrivajući se u visokoj travi). Hodajući po dnu presušenog potoka, opazio sam iznenađenje. Četiri pravilno postavljena pilona, po par sa svake strane pritoka. Misli su mi se odmah vratile na lokalne priče pa sam ih slikao. No to nije bilo jedino iznenađenje.
Uz panj drveta nalazilo se nekoliko gljiva od kojih mi je jedna okupirala pažnju. Izgledala je kao cvijet s pet latica sa središtem u obliku lukovice iz kojeg na blagi pritisak izbijaju spore. Neka vrsta puhare pomislih, no kako je prilično interesantna, slikao sam ju. Kasnije sam saznao da nisam bio daleko od istine i da je moja gljiva resasta zvjezdača (Geastrum fimbriatum), rijetka i zakonom zaštićena vrsta gljive.
Napredujući dalje po presušenom dnu došao sam sve do utoka u Siget, gdje je bilo još nešto malo vode. Promatrao sam kako je životopisno korijenje drveća uraslo u korito nekadašnjeg potoka. Labirint korijenja i rupa u obalama bio je dom brojnih nutrija, koje su se ovdje nastanile, no zbog lova i povlačenja vode, povukle su se i nutije. Još dok je bilo vode, do pred koju godinu, pričali su lovci da se, povratkom dabra na Odru, nekolicina njih nastanila i na donjem dijelu toka Sigeta. Kada sam počeo propadati u mulj sve dublje, čak i desetak centimetara, prestao sam napredovati i krenuo put doma.
Ovim kratkim opisom izleta po Sigetu htio sam vam skrenuti pažnju na ljepotu koju može skrivati i ono malo prirode što je oko nas ostalo. Kako i na Sigetu, možda i u vašoj okolini postoji dio prirode koji vapi za pomoći. U samo nekoliko sati vidio sam nekoliko zaštićenih vrsta (kukaca i gljiva). Svako proljeće livade i šume su prepune proljetnica, uključujući i posebno zaštićenu kockavicu (Fritillaria meleagris). Uz to malo preostale šume dom je zečeva, fazana, srna, škanjaca, kornjača, raznih žaba i mnoštva drugih životinja, uključujući i ptice močvarice poput roda (Ciconia ciconia) i sive čaplje (Ardea cinerea) - također zaštićenih vrsta. Kako se priroda povlači, povlače se i one. Ili bivaju ubijene. Za ovaj moj kutak prirode vjerojatno je kasno, napravljena šteta može se vratiti, no možda za vaš kutak prirode nije.
Nekolicina zaštićenih vrsta uz Siget neće izboriti njegovu sanaciju i čuvanje, većina mojih sugrađana ih vjerojatno, nažalost, i ne primjećuje. U planovima urbanizacije i to malo prirode će u nepovrat nestati. U još jednoj bitci s prirodom izborili smo pobjedu, ako se to može tko nazvati. Cijena "pobjede" izgubljeni je cjelokupni jedan ekosustav, prekrasan krajolik, koji se uz samo malo truda mogao očuvati i pretvoriti u mjesto za odmor i relaksaciju u skladu i suživotu s prirodom. No gubitak nije samo priroda. Ukoliko postoji tamo negdje, u opasnosti smo da izgubimo i dio naše povijesti, bilo u vidu hrama vitezova Ivanovaca Malteškog reda, bilo u vidu starog grada Želina. A ako izgubimo dio svoje povijesti (a gubimo dopuštanjem da propada arheološko nalazište Gradišće), izgubili smo dio sebe. A sve iz pukog neznanja i needukacije, ili možda jednostavno nemara i neinteresa.
Nadam se da vas je ova moja mala priča potaknula na razmišljanje da češće otiđete u kutak prirode koji vam je u blizini, da zapazite biljke, životinje i stvari koje možda prije niste zapažali. Da istražite i upoznate malo svoj zavičaj i njegovu povijest, a možda čak i zaštitite od daljnjeg propadanja. A ako vas ništa od toga ne interesira, barem da ne odbacite svoj kućni otpad u najbliži potok ili šumu, nego na za to predviđeno mjesto. Tako ćete izbjeći, ne samo vizualno onečišćenje krajolika, nego i ispiranje svih štetnih tvari iz otpada bilo koje vrste u tlo i time u podzemne vode, koje svi mi redovito svakodnevno koristimo. Za to će vam priroda biti zahvalna, ali i vaše tijelo danas, te vaša djeca sutra.
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 |
|
|
|
|
 |
 |
 |
 |
|
