Goran Hudec - Kako sam postao "TV kosmonaut"

Započinjemo serijal Mladena i Gorana Hudeca, koji je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, ostao zapamćen po jednome fantastičnom projektu, koji nikada prije i nikada kasnije nije ponovljen.

Goran Hudec
Članak
0Komentari
Broj otvaranja9256

Goran Hudec - Kako sam postao "TV kosmonaut"
Kosmoplov broj 3. - svibanj 1969.

Drug urednik me je zamolio da vam se predstavim sa nekoliko riječi. Pokušat ću da osvijetlim i neke trenutke svog života koji još nisu poznati široj javnosti, da biste dobili kompletniju sliku o tome kako sam se uopće počeo bavili astronautikom, dok mi ona nije postala ne samo hobi nego i strast. Naravno, vas više interesira astronautika i zato ću se posebno zadržati na tom području. Najznačajniji trenutak moga života - rođenje - nije se zbio tako davno; od tada je prošlo jedva nešto više od devetnaest godina. U svom rodnom Zagrebu nisam dugo ostao. Moji roditelji su tada bili još studenti - istina, tata već pred diplomom. Čim je diplomirao, on je našao posao u Sarajevu, na fakultetu, i bio sam primoran da se odselim iz Zagreba. Da li to želim nije me nitko pitao, a ja sam za vrijeme čitavog puta glasno protestirao, valjda radi povrijeđenog ponosa.

Tako se dogodilo da svoje djetinjstvo provedem u Sarajevu. Već tada sam bio u prilici da se upoznam sa astronomijom. Moj tata je mnogo svog slobodnog vremena posvećivao svom najdražem hobiju, izradi teleskopa. Sam je brusio zrcala za njih, a i sve ostale dijelove. Nisu to bili baš maleni instrumenti; jedan od njih je imao povećanja oko 300 puta. Svatko tko se malo razumije u astronomiju zna da je to već posve lijep uspjeh, pogotovo ako je amaterske izrade. Ne znam koliko sam imao godina kada sam prvi put gledao kroz teleskop - bilo je tako davno - ali se sjećam da me je to mnogo zabavljalo i da sam volio gledati Mjesec i zvijezde.


Naslovnica Kosmoplova broj 3.
Pomalo sam rastao, svi tvrde da sam bio najnemirnije dijete koje su ikad vidjeli, i krenuo u školu. Razred mi je uvijek bio premalen, nisam volio pisati domaće zadaće ni lijepo pisanje, ali i pored toga bio sam odličan učenik.
Bilo mi je osam ili devet godina kada sam učestvovao na prvoj naučnoj ekspediciji. Te godine bilo je totalno pomračenje Sunca. Trebalo je da tata za neku opservatoriju, više se ne sjećam koju, obavi neka promatranja u blizini Mostara. Krenuli smo naoružani kamerama, teleskopima i željom da ne bude oblačno. Znam da sam vrlo aktivno učestvovao u pripremama: konstruktivno sam smetao. Kasnije su svi bili zadovoljni postignutim rezultatima, a meni je za vrijeme čitavog pomračenja bilo strašno zima.

Možda ćete primijetiti da spominjem isključivo astronomiju. Ali, bio sam od samog početka (mislim, od lansiranja prvog satelita) strašno zainteresiran i za astronautiku. Kada je vijest o lansiranju prvog satelita objavljena na radiju (televiziju još nismo imali), zavladalo je veliko uzbuđenje u kući. Za sve nas to je bila senzacija.
Čuli smo i valne dužine radio-signala i mama je odmah pokušala da ih uhvati na radio-aparatu. To joj je ubrzo i uspjelo. Poslije nije prošao niti jedan prolaz satelita da ne čujem njegove signale. Uvijek sam znao prvi za sve novosti iz astronautike, za svako lansiranje satelita. Koliko sam stvarno znao o tim stvarima, to mi nije ni danas jasno. Ta imao sam manje od deset godina.
 
Vjerojatno je jedan događaj odlučio da se definitivno i nepovratno zainteresiram za astronautiku. Mislim na Gagarinov let. Ne toliko činjenica da je upravo tog dana bio moj rođendan, nego i sama pomisao na to da čovjek leti svemirom, da bih to mogao i ja učiniti (te ideje sam već odavno odbacio) bila je dovoljna da razbudi moju maštu. Te godine vratili smo se ponovo u Zagreb. Bio sam kućni ekspert broj 1 za astronautiku. To sigurno nije bilo lako u kući gdje je tata amater astronom, a mama se također vrlo interesira za astronautiku. Letova u svemir pratio sam redovno preko radija i novina.
Možda je jedan kvalitativni skok bio kada sam počeo sakupljati članke iz novina. Moji prvi izresci odnose se na let Coopera 1963. oni u čitavoj gomili izreka, koje danas posjedujem, zauzimaju počasno mjesto.
Nakon osnovne škole odabrao sam XV Matematičko-fizičku gimnaziju, osnovanu upravo te godine. Za mene je to značilo dolazak među drugove koji imaju slične poglede na svijet kao ja, slične probleme i interese. Nije prošlo dugo vremena, i nas nekoliko je odlučilo da otiđe na zvjezdarnicu. Tamo smo i ostali. Malo je teško objasniti atmosferu u jednoj grupi, gdje je jedini čovjek stariji od 25 godina upravitelj, gdje je najveći autoritet manji od makovog zrna, a ipak postoji ne samo disciplina nego se i ozbiljno radi. Možda bi trebalo da se objasni malo detaljnije u čemu se sastojao naš rad. U početku smo slušali ciklus predavanja o astronomiji i astronautici. Nakon toga snio polagali kolokvij iz tog područja. Daljnji rad se odvijao po grupama. Grupe dobiju jednog starijeg člana zvjezdarnice da ih orijentira, inače su pretežno oslonjene na sebe. U mojoj grupi smo pisali referate o raznim problemima, diskutirali o njima, a jednom smo imali čak emisiju na radiju.
 
U to vrijeme počeo sam se baviti i starim hobijem moga tate - brušenjem zrcala za teleskope. Zajedno sa još dva prijatelja prihvatio sam se toga posla i rezultat je bio zrcalo čije su kvalitete bile izvrsne, s obzirom na naše iskustvo. Nakon toga sam pomagao tati i na drugim zrcalima. Najveće od njih ima 28 cm u promjeru i, koliko nam je poznato, to je najveće zrcalo za teleskope izrađeno u Jugoslaviji.

Sve se ovo dogodilo negdje 1965.-1966. godine. To je bilo vrlo burno vrijeme za mene. Odlazio sam na zvjezdarnicu dva puta tjedno i ostajao duboko u noć, ponekad i preko plana. Kasnije, naša grupa je polako zamirala. Sastajali smo se sve rjeđe, bilo nas je sve manje. Tako se konačno i raspala. Od tada na zvjezdarnicu odlazim mnogo rjeđe nego prije. Počeo sam se baviti sportom - veslanjem - i to mi je oduzimalo mnogo vremena.

Ali nije mi žao, stekao sam mnogo novih prijatelja. Još prije toga desio se jedan značajan događaj. Izašlo je drugo izdanje "Drame u svemiru". Sigurno ste čuli za tu knjigu. Napisala ju je grupa djevojaka i mladića sa zvjezdarnice još prije desetak godina. Djelo je prožeto dubokom željom za mirom. Po svom sadržaju i načinu kako je nastalo, ono je jedinstveno u svijetu. U drugom izdanju ispod naslova djela potpisali su se svi aktivni članovi zvjezdarnice, pa tako i ja. To me je neobično obradovalo.

A astronautika? Pratio sam događaje iz nje redovno, ali ona nije bila moja najvažnija preokupacija. Ali, čim bi se dogodilo nešto interesantno, pretvarao bih se u uho pored radija, dobivao bih gotovo groznicu.
Godine su prošle i došla je matura. Za matursku radnju uzeo sam blisku temu, geometrijsku optiku i teleskope. Za tu priliku izradio sam i dva teleskopa skromnih dimenzija, jedan refraktor i jedan reflektor. Uspješno sam položio maturu i najesen se upisao na fakultet. Odabrao sam Elektrotehnički fakultet. To na izgled nema mnogo veze sa astronautikom, ali prisjetite se kolika je primjena kompjutora u toj grani nauke.
Poslije svega došao je još i kviz "Znaš - znam". Čim sam pročitao u novinama koja grana nauke je područje za pojedinca protiv televizije, odlučio sam da se prijavim. Materijal sam sakupio sa zvjezdarnice, iz raznih časopisa, te od nekih prijatelja razne knjige. Pripreme su bile u najstrožoj konspiraciji. Nitko nije znao za njih, čak ni moja djevojka. Na prvom testu u Zagrebu dočekala su nas teška pitanja, ali imao sam sreću i sa još trojicom kandidata ušao u uži izbor.

U drugoj selekciji uspio sam biti najbolji, iako su i ostali kandidati bili isto tako spremni kao i ja. Možda je odlučila tek sreća ili trenutak koncentracije u najvažnijem momentu. Kako su tekli nastupi u emisijama, to vam je sigurno poznato. U toku nastupa dobio sam još mnoge materijale, i to mi je pomoglo da iz emisije u emisiju budem sve spremniji. Pomogli su mi, pored zagrebačke i beogradske zvjezdarnice, i naši najpoznatiji stručnjaci profesor Bazijanac, inž. Jugin i inž. Kotnik. Najzad se sve svršilo sretno za mene. Sada sam dobio priliku da se okušam i kao novinar i nadam se da ćemo se u budućnosti češće sretati na stranicama "Kosmoplova".

Goran Hudec



RIJEČ UREDNIKA
Kraj šezdesetih i početak sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, ostat će zapamćen u svijetu astronomije na prostorima bivše Jugoslavije, po jednome fantastičnom projektu, koji nikada prije i nikada kasnije nije ponovljen. Mladen i Goran Hudec pobudili su kod astronoma amatera pravu pomamu za izradom astronomskih instrumenata - teleskopa. Oni stariji još se sjećaju toga, a oni malo mlađi poput mene, iako ni ja nisam u cvijetu mladosti, za to su saznali desetak godina kasnije, prelistavajući sada već požutjele stranice časopisa Kosmoplov koji je tada izlazio.

U Kosmoplovu su Mladen i Goran u nastavcima pisali detaljne upute kako svatko može izraditi svoj vlastiti teleskop. Tada nije bilo puno mogućnosti kupiti u trgovini gotovi teleskop, a ako ih se i našlo, bili su basnoslovno skupi. I zbog toga je taj serijal u Kosmoplovu postigao takav neviđeni uspjeh.


Mladen Hudec

Kako bismo ponovo oživjeli duh tih vremena i izvukli ga iz zaborava, odlučili smo na stranicama Zvjezdarnice napraviti reizdanje cijeloga serijala, u 13 nastavaka, koji će ići svakoga četvrtka, dakako, baš onako kako je to prije 44 godine išlo u Kosmoplovu. Naravno, sve je osuvremenjeno kako i dolikuje 21. stoljeću i Internetu, no u samu srž, a to su tekstovi i ilustracije, nismo previše dirali. Oni zavrjeđuju ostati onakvi kakvi su i bili.

Zahvaljujem se prije svega Goranu Hudecu koji je pristao na ovaj pothvat, koji će prigodno biti objavljivan u njegovom blogu. Zatim se zahvaljujem Jozefu Šuštaru na intervjuu koji je napravio s Goranom i na taj način nam omogućio da saznamo detalje oko cijeloga tog projekta i razjasnio kako je do njega došlo. I na kraju se zahvaljujem Aleksandru Zorkiću, glavnom uredniku Astronomskog magazina, na ljubaznom dopuštenju da taj intervju preuzmemo s Astronomskog magazina za potrebe objave na Zvjezdarnici.


Goran Hudec

Nadam se da će vam se ovo reizdanje serijala iz Kosmoplova svidjeti, da ćete se prisjetiti tih trenutaka, a onima mlađima potaknuti znatiželju i možda ih ponukati da se i oni okušaju u izradi "uradi sam" teleskopa. Koliko to god zvučalo avanturistički, i dan danas postoje ljudi koji radije sami izrađuju svoje teleskope, nego da ih kupuju gotove. U opisima se nije ništa posebno promijenilo od tada pa se sve to može primijeniti i danas.

Dokaz su i mnogobrojne teme na našem Astroforumu u kojima astronomi razmjenjuju iskustva upravo oko raznih izrada i modifikacija teleskopa i astronomske opreme. To znači samo jedno: duh i ideja koje su "posijali" Mladen i Goran, žive i dan danas! Nadam se da ćete uživati čitajući ovaj serijal, a u zadnjem članku, kao naš poklon vama, dat ćemo vam ga kompletnog u PDF formatu, kako biste ga mogli skinuti na svoje računalo i imati sve na jednome mjestu.

Danijel Reponj


Intervju: Stari znanac i podsećanje na početak
Astronomski magazin

O Goranu nisam ništa čuo skoro 40 godina, a baš sam se pre desetak dana setio njega, dok sam prelistavao neke stare beleške. Zapravo ja i Goran se ne poznajemo lično, ali je on imao veliki uticaj na mene i moje bavljenje astronomijom. Ko je Goran Hudec? Tamo negde 1968. ili 1969. ako se dobro sećam, u jednom kvizu u igri koja se zvala "Sam protiv svih" ili već tako nekako, Goran Hudec je brilijantno odgovarao na pitanja iz astronautike i osvojio ogromne simpatije publike. U to vreme je izlazio časopis KOSMOPLOV koji je objavljivao SF priče i imao par stalnih rubrika vezanih za astronautiku, astronomiju i raketno modelarstvo.
Redakcija ovog časopisa je povukla pomalo neobičan potez za to vreme: Objavili su izvanrednu seriju članaka o izradi teleskopa, iz pera Mladena i Gorana Hudeca. Detaljno je opisan postupak od brušenja i poliranja stakla do posrebrivanja. Izrada tubusa od letvi i ekvatorijalne montaže od vodovodnih cevi, i na kraju je bilo par članaka o posmatranjima i astrofotografiji. Kao kruna svega bio je izveštaj o posmatranju prelaza Merkura ispred Sunca 9. maja 1970. Tekstovi su izazvali veliko interesovanje pa je Kosmoplov otišao i korak dalje: organizovao je nabavku materijala potrebnih za izradu ogledala, kao i gotovih ogledala. Tada sam ja kao srednjoškolac poželeo da sam napravim svoj teleskop. Posle par godina sam prošao kroz "avanturu" izrade teleskopa i napravio svoj njutn 110/1000.
 
Iz razgovora sa Goranom Hudecom saznajte više o njemu i akciji koju je pokrenuo KOSMOPLOV.

Kako se zvao kviz i njegova rubrika u kojoj ste učestvovali. Mislim da je nešto bilo poput "Pojedinac protiv TV"?
Kviz je bio "Znaš - znam", a u okviru njega rubrika "Pojedinac protiv televizije" Tema - Astronautika"
Negde u to vreme čovek je sleteo na Mesec. Da li je kviz bio pre ili nakon spuštanja na Mesec?
Kviz je išao neposredno pred spuštanje na Mjesec, u martu i aprilu (7 emisija) 1969. godine, zato je i postigao tu razinu popularnosti.

Otkud Vaše interesovanje za astronautiku i astronomiju? Imam neki utisak da se više bavite astronautikom nego astronomijom.
Činjenica je da sam rastao uz oca - Mladena koji je bio vrstan astronom amater i za mene je teleskop bio dio kućnog inventara. Zaista kao klinac, s 10 godina učestvovao sam u svom prvom znanstvenom istraživanju, za vrijeme totalne pomrčine Sunca 1960. g. mjerio sam temperaturu zraka. Naravno ekspediciju i cijelo promatranje je organizirao moj otac - Mladen. Sredinom 60-tih bio sam na zagrebačkoj Zvjezdarnici, bilo je to mjesto gdje se mnogo i ozbiljno radilo s omladinom i gdje se puno toga moglo naučiti. Recimo, jedan od predavača po letu Marinera IV pored Marsa bio je Gerard Kuiper (da to onaj Kuiper koji je predvidio Kuiperov pojas), vodeći istraživač na tom projektu.
 
Kako su počeli da se bave 'struganjem' Mladen i Goran? Ipak je u to vreme to bio vrlo neobičan i redak hobi.
Neobičan hobi? Kako za koga, moj otac Mladen je imao punu kuću teleskopa i tu se stalno nešto brusilo. Dakle, bilo bi neobično da se nisam bavio brušenjem zrcala i izradom teleskopa. Logično i moj maturalni rad u gimnaziji bio je o teleskopima, uz tekst izradio sam i modele refraktora i reflektora koji su prikazivali različite konstrukcije teleskopa.
Kako je okolina reagovala na ovaj vaš hobi? Mislim kako na članove porodice tako i na prijatelje i poznanike. Prve faze brušenja (forsiranje) imaju dosta neprijatan zvuk, potreban je i prostor jer prah ume da zaprlja, za optičke probe potreban je mrak i prostor... Gde je bila smeštena vaša radionica?
Većina tog prljavog dijela posla odrađivana je kod Mladena u njegovom laboratoriju na fakultetu, on je tada upravo osnivao laboratorij za fotoelastiku i bilo je tu prostora i potrebe za optičkim materijalima. A radilo se svagdje, uključivo i oblačnih dana na za ljetovanja na moru.

Kako ste se snalazili sa nabavkom materijala? Brusni prah, stakla, prah za poliranje... Znate li koliko je teleskopa nastalo u radionici "Hudec"? Koliki je bio najveći teleskop iz vaše radionice?
Teško je precizno reći koliko je izrađeno teleskopa, mnogi od njih su poklonjeni na različite strane svijeta. Najrealnija procjena je negdje između 20 i 30. Najveći od njih je reflektor promjera 28 cm.

Kako je došlo do pisanja članka i saradnje sa KOSMOPLOVOM? Članci su bili ilustrovani jako dobrim crtežima. Ko je crtao ilustracije? (Ja tipujem na gospodina Mladena.)
Suradnja s Kosmoplovom je naravno počela zahvaljujući uredniku Gavrilu Vučkoviću, s njim mi je zaista bilo prijatno surađivati. Pisao sam tu više članaka s područja astronautike a tada je prilikom jednog Gajinog posjeta u Zagrebu pala ideja o seriji članaka o izradi teleskopa. I naravno da je Mladen autor crteža, bio je dobar, odličan crtač.

Kosmoplov je organizovao i nabavku materijala za brušenje, kao i polugotovih kompleta. Da li znate orijentaciono koliko je kompleta prodato? Imam utisak da je interesovanje bilo izuzetno veliko, i da je zavladala mala "epidemija" brušenja i izrade teleskopa.
U prvoj seriji distribuirano je 40 kompleta, a kasnije još manji broj. Termin prodano povlači za sobom neku zaradu, mi smo to zaista distribuirali po nabavnim troškovima, ne uračunavajući svoje vrijeme provedeno u pakiranju i sl. Bilo nam je najvažnije potaknuti interes za astronomiju.
Da li još uvek izrađuje ogledala, i da li se još bavi astronomijom? Zapravo šta danas radi Goran Hudec? Vidim da imate neke radove vezane na neki način za astronautiku.
S izradom zrcala ima još nešto kontakata, prošlog ljeta sam posjetio ljetnu školu izrade teleskopa u Korenici, proveo nešto prijatnih trenutaka s entuzijastima. Preko izgradnje teleskopa upoznao sam Anu Bedalov (tada još brucošicu), jedna od prvih koja je otkrila planete oko drugih zvijezda. Bio sam i jedan od (vrlo pozitivnih) recenzenata (studentskog) projekta koji je vodio Mario Jurić, još jedan od mladih hrvatskih astronoma koju su dostigli svjetsku razinu.
Goran Hudec je danas profesionalno sveučilišni profesor, predaje elektrotehničku grupu predmeta na Tekstilno-tehnološkom fakultetu. Uz profesiju je vezan moj rad na e-learningu, tutor sam na CARNetovoj E-learning Akademiji. Preko Microsofta su stipendirani polaznici iz šire regije, pa sam proteklih godina imao kao učenike neke nastavnike s Beogradskog i Novosadskog sveučilišta, Tehničkog fakulteta u Čačku, Osnovne škole Oreškovica.
Na području astronautike surađujem s Tehničkim muzejom u Zagrebu, svake godine održim poneko predavanje. Nekoliko puta sam pokušao pokrenuti neke ozbiljnije astronautičke projekte. Posljednji put pred par godina "Venerohod". Nedostajalo je razumijevanja i stručnosti da se kompletira projekt, neki prijatelji mi danas kažu da je ideja dobra i da sam trebao biti uporniji.
I još par reči o KOSMOPLOVU. Časopis KOSMOPLOV, u podnaslovu "Magazin za kosmonautiku i naučnu fantastiku", je počeo da izlazi Marta 1969. godine i izašlo je samo 24 broja. Izdavač je bio NIP DUGA iz Beograda. KOSMPOLOV je izlazio jednom mesečno i bio je formata A5. Kasnije je na temeljima KOSMOPLOVA nastala mnogo poznatija GALAKSIJA.

Jozef Šuštar

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!