Apollo 13: Houston, imamo problem - osmi dio

Ponedjeljak, 19. svibnja 2008. u 09:20 sati

Apollo 13 je bila treća planirana misija slijetanja ljudske posade na površinu Mjeseca, međutim, zbog nedostatka kisika uzrokovanog eksplozijom spremnika za kisik, misija spuštanja na Mjesec je otkazana. Ciljevi misije su bili gotovo isti kao i kod Apolla 12. Letjelica je trebala sletjeti na područje Fra Mauro, blizu istoimenog kratera.
Letjelica je bila slična prijašnjoj, međutim, jedinica sa mjernim instrumentima se znatno razlikovala od prijašnje misije. Posadu su sačinjavali: James A. Lowell - zapovjednik, Fred W. Haise - pilot mjesečevog modula, John L. Swigert - pilot zapovjednog modula, koji je zamijenio Kena Mattinglya jer je isti imao simptome ospica. Odabrana su imena, za zapovjedni modul - Odisej i za mjesečev modul - Aqarius.


Amblem misije


Posada Apolla 13, Lovell, Swigert i Haise

Letjelica je lansirana iz Svemirskog centra Kennedy, s lansirnog kompleksa 39A u 14 sati i 13 minuta, dana 11.04.1970. godine. Tijekom uzlijetanja posada je osjetila vibracije tijekom rada drugog stupnja rakete (S-II stupnja), a jedan se motor drugog stupnja ugasio neke dvije minute ranije od predviđenog vremena rada. Ostala četiri motora su morala zbog toga raditi duže 34 sekunde, a stupanj S-IVB (treći stupanj) rakete nosača morao je raditi 9 sekundi duže da bi postavio letjelicu Apollo 13 u orbitu oko Zemlje. U prijašnjim misijama treći stupanj rakete S-IVB je daljinski upravljan sa Zemlje. Njegova putanja je bila usmjeravana na način da prođe pored Mjeseca te dosegne Sunčevu orbitu. U misiji Apollo 13 stupanj S-IVB je  usmjeren da se sudari s Mjesecom, kako bi se uzrokovao potres na Mjesecu radi znanstvenog proučavanja. Upravo se to i desilo nakon 78 sata leta, kada je udario u tlo nekih 140 kilometara sjeverozapadno od mjernih uređaja Apolla 12.

Tijekom prvih 30 sati leta astronauti su fotografirali Zemlju. 31. sata izvedena je korekcija putanje kako bi se dosegla najniža točka visine letjelice u orbiti Mjeseca, a to je 96 kilometara. Da se nije izvršila korekcija, letjelica bi obišla oko Mjeseca i vratila se na Zemlju bez korekcija, takozvanom putanjom slobodnog povratka.
Negdje oko 56 sata kada je letjelica bila nekih 322 tisuća kilometara udaljena od Zemlje, eksplodirao je spremnik s kisikom, što je rezultiralo gubitkom cijele količine kisika u tom spremniku. Nakon eksplozije drugi spremnik je počeo gubiti pritisak, međutim to se dešavalo puno sporije od prvog spremnika. Ti spremnici kisika su omogućavali astronautima disanje u zapovjednom modulu. Kisik je također služio za gorive ćelije koje su služile kao primarni izvor električne energije. Preostali kisik u drugom spremniku omogućio je opstanak električne energije za dva sata, što je bilo dovoljno astronautima da aktiviraju mjesečev modul i da potom ugase sustave zapovjedno-servisnog modula. Zatim se prešlo na ponovnu korekciju putanje, na način da se koristio pogon za uzlijetanje s Mjeseca na mjesečevom modulu. Zahvaljujući tom pogonu ponovo je uspostavljena putanja obilaska oko Mjeseca i povratka na Zemlju (putanja slobodnog povratka).

Od tog trenutka svi su sustavi u cijeloj letjelici bili isključeni, osim onih koji su bili nužno potrebni. Odgođeni su svi daljnji manevri s letjelicom i njezinom putanjom, što je rezultiralo konačnim odustajanjem od prvotnog cilja misije. Zahvaljujući takvoj putanji letjelica bi sletjela u Indijski ocean u 152 satu misije. U takvim uvjetima, mjesečev modul je bio dovoljan da osigura uvjete za posadu za slijedećih 90 sati. Preostala količina energije s minimalnom potrošnjom koja je od tog trenutka ostala, bila je iznimno mala i nedostatna za slijetanje u Indijski ocean. Međutim, stvar je bila mnogo ozbiljnija, postavljalo se pitanje hoće li letjelica imati dovoljno električne energije za povratak i slijetanje na Zemlju. Zbog tih razloga odlučeno je da se izvede manevar radi postizanja putanje slobodnog povratka te da se letjelica ubrza kako bi se što prije vratila. Na taj način predviđeno je da će letjelica sletjeti u južni Pacifik negdje oko 143 sata.  Letjelica se približila Mjesecu na visini od 254 kilometara.

Ovaj nedostatak energije koji nije imao presedana zahtijevao je neke nove procedure za ulazak u atmosferu. Zapovjedni modul je na kratko uključen kako bi se ocijenila operativna sposobnost kritičnih sustava. Za takvu situaciju je trebalo opskrbiti zapovjedni modul električnom energijom putem konektora s mjesečevog modula. Letjelica je do ulaska bila u modu pasivne termalne kontrole koji je 6 sati prije ulaska bio prekinut radi ispravka putanje letjelice .
Servisni modul je odvojen 4 sata i 45 minute prije ulaska. Odvojeni servisni modul omogućio je astronautima da ga fotografiraju i promotre.


Servisni modul na kojemu se jasno vide oštećenja,
fotografiran nakon što se odvojio od zapovjednog modula

Mjesečev modul nije odvojen sve do 70 minute prije ulaska, kako bi osigurao što više potrebne energije. Nakon toga se mjesečev modul odvojio. Zapovjedni modul uspješno je sletio nekih 1,5 km od predviđene točke. Astronauti su se uspjeli neozlijeđeni spustiti na Zemlju iako je Haise imao problema sa urinarnom infekcijom, obzirom da su astronauti imali problema s izbačenim urinom. Naime nisu ga mogli izbacivati van da se ne bi promijenila putanja letjelice.
Posada je imala mnogo sreće; da se slučaj desio u orbiti Mjeseca ili pri povratku, kada bi LM bio odbačen, posada ne bi imala velikih šansi za preživljavanje. U spašavanju posade Apolla 13, svoju ulogu je imao i naš Mike Vucelich.
Obzirom da se posada spasila, ova misija se smatra uspješnom.


Spašena posada Apolla 13 na bojnom brodu U.S.S. Iwo Jima

Slijedeći nastavak donosi priču o misiji Apollo 14 i njihovom spuštanju na visoravan Fra Mauro, mjesto na koje se trebao spustiti Apollo 13.