Jesmo li bili na Mjesecu? - teorija zavjere, osmi dio

Je li moguće da se s Mjeseca ne mogu snimiti zvijezde na nebu i je li moguće da sjene mogu biti neparalelne ako dolaze iz pravca Sunca?

Astronaut pozdravlja zastavu na Mjesecu. © Ljubaznošću: NASA
Članak
0Komentari
Broj otvaranja5567

Teorija zavjere broj 18:

Zašto se niti na jednoj fotografiji ne vide zvijezde? Ako su astronauti zaista bili na Mjesecu, onda bi se zvijezde trebale vidjeti na fotografijama!


NASA-ina fotografija oznake AS17-134-20384 prikazuje astronauta Jacka Schmitta (Apollo 17) koji stoji pored zastave.
U pozadini se vidi Zemlja, ali nema zvijezda na nebu. © Ljubaznošću: NASA
Teoretičari zavjere traže uporište u činjenici da Mjesec nema atmosferu. Njihov je zaključak da bi se zbog toga zvijezde trebale vidjeti bolje nego sa Zemlje. Kako niti na jednoj fotografiji ne vidimo zvijezde, teoretičari tvrde da je sve snimano u studiju, te da NASA nije mogla vjerno simulirati izgled zvijezda na mjesečevom nebu.

Zašto zapravo ne vidimo zvijezde na mjesečevom nebu? Za odgovor nam treba poznavanje osnova fotografije te uvjeta koji vladaju na površini Mjeseca. Pa krenimo…

Blještavilo mjesečeve površine uspoređuje se sa blještavilom snijega na Zemlji za vrijeme sunčanog dana. Budući da je to blještavilo veliko, ono zasjenjuje sjaj zvijezda na nebu. Fotoaparati se ne mogu istovremeno prilagoditi blještavom okolišu površine i slabom sjaju što dolazi sa zvijezda. To se događa i ljudima. Kada je mračno, zjenice se rašire da prikupe što više svjetlosti, a kada je svijetlo, zjenice se skupe da prime što manje svjetlosti. Zbog toga niti astronauti nisu mogli vidjeti zvijezde s površine Mjeseca. Mogli su ih vidjeti kada su bili u mjesečevoj orbiti, tj. kada su prolazili stranom Mjeseca koja tada nije bila obasjana. Tada su im se zjenice mogle raširiti dovoljno da prime svjetlost što dolazi od zvijezda. Kasnije je netko sve to pomiješao, pa su počele kružiti priče o tome da su astronauti vidjeli zvijezde kada su stajali na površini. I vi možete vidjeti kako je bilo astronautima na površini ako stanete ispod ulične rasvjete pa pokušate vidjeti zvijezde.

Drugi problem krije se također u postavkama fotoaparata. Brzina okidača bila je namještena na 1/250 s, upravo zbog velikog blještavila na Mjesecu, no da bi se zvijezde nazirale potrebna je ekspozicija od najmanje 5 sekundi i veća osjetljivost filma od one koja je bila korištena u Apollo programu.

Fotografija noćnog neba snimljena ekspozicijom od 5 s, zvijezde se jedva naziru. Na fotografiji je zviježđe Veliki medvjed.
Ovo je fotografija zvjezdanog neba snimljenog sa Zemlje pri ekspoziciji od 15 sekundi.

Fotografija noćnog neba snimljena ekspozicijom od 15 s, zvijezde se vide malo bolje. Na fotografiji je zviježđe labud.
Kada bi tu ekspoziciju koristili na Mjesecu, fotografije bi bile preeksponirane, te se na fotografijama ne bi razaznali detalji (što ćete vidjeti na pokusu). Za fotografiranje zvijezda potreban je i stalak da fotoaparat bude nepomičan, a fotoaparati su bili pričvršćeni za astronautska odijela, pa je to na Mjesecu teško izvedivo. Napravio sam pokus sa maketom.

Ovaj pokus izvodio sam u drugačijim uvjetima nego ostale pokuse. Za ovaj pokus trebamo pozadinu sa zvijezdama, a to je izvedivo samo na jedan način. Govorim o pravo noćnom nebu. Pokus sam izvodio tako što sam cijelu maketu okrenuo okomito, da gleda prema nebu. Prvi puta sam koristio ekspoziciju od 1/250 s.

Pokus s maketom
Drugi puta ekspoziciju od tek 2 sekunde.

Pokus s nešto dužom ekspozicijom.
A treći puta s ekspozicijom od 15 sekundi.

Fotografija je preeksponirana i praktično uništena.
Vidite o čemu vam govorim. Sada zamislite što bi tek govorili teoretičari kada bi sve slike sa Mjeseca izgledale poput posljednje dvije. I naravno, teoretičari zavjera iz nekog sebi poznatog razloga ignoriraju fotografije nastale u moderno vrijeme iz Zemljine orbite, na kojima se također ne vide zvijezde. Ne vide se upravo zbog toga što sjaj Zemlje i ostalih objekata zasjenjuje sjaj zvijezda na fotografiji.

Neke fotografije nastale u moderno vrijeme svemirskog istraživanja.
Teorija zavjere broj 19:

Ako je na Mjesecu samo jedan izvor svjetlosti, kako to da sjene na fotografiji nisu paralelne? To pokazuje da je korišteno više reflektora u studiju, a ne na Mjesecu!

NASA-ina fotografija oznake AS14-68-9487 prikazuje sjene kamenja i lunarnog modula koje nisu paralelne.
© Ljubaznošću: NASA
Osnovna tvrdnja teoretičara zavjere govori da bi pod jednim izvorom svjetlosti sjene na fotografijama trebale biti paralelne. Vidjet ćemo da prividan smjer sjena ovisi o nizu čimbenika. Najbitniji su: perspektiva iz koje promatramo sjene, te oblik površine po kojoj se pružaju.

Teoretičari zavjere tvrde da su na Zemlji sjene na fotografijama paralelne ako su snimane u prirodi pod jednim izvorom svjetlosti, tj. Suncem.

Fotografije snimljene na Zemlji, vidimo da ni na Zemlji sjene nisu paralelne na svim fotografijama.
Na ovim fotografijama vidimo da se unatoč jednom izvoru svjetlosti, Suncu, sjene na fotografijama nastalima na Zemlji pružaju u različitim smjerovima. Isto tako vidimo da se sjene pružaju paralelno kada ih promatramo iz ptičje perspektive.

Satelitski snimak Rocket gardena u Cape Canaveralu. © Ljubaznošću: Google
Primjer utjecaja perspektive na smjer linija vidite i na ovim fotografija zidne dekoracije koje su načinjene iz dvije različite točke gledišta. Na lijevoj fotografiji čini se da se linije razdvajaju prema gore, dok na desnoj vidimo da se zapravo približavaju.

Sad kada vidimo da smjer sjena ovisi o perspektivi iz koje ih promatramo, možemo krenuti na pokuse. Napravio sam pokus sa prvim slučajem, odnosno fotografijom iz misije Apollo14. Koristio sam maketu mjesečeve površine, lunarnog modula, astronauta, te kamenje i jedan izvor svjetlosti. Prvo sam napravio pokus na ravnoj površini. Rezultat su paralelne sjene kamenja i lunarnog modula. No ovaj sam dio pokusa napravio samo da vam pokažem kako na sjene može utjecati oblik površine.

Kamenje na ravnoj površini.
Kako na Mjesecu rijetko gdje nalazimo potpuno ravno područje, ni ovo kamenje zapravo nije bilo na ravnom području, već na blagoj uzvisini. To možete vidjeti ako bolje pogledate originalnu fotografiju. Kada kamenje uzdignemo na blagu uzvisinu, smjer sjena se prividno promijeni, te dobijemo ovakav rezultat.

Kamenje na blagom povišenju.

Usporedba originalne fotografije i pokusa.
Sada vidimo da nam za neparalelne sjene ne trebaju dva reflektora (kako navode teoretičari zavjera), već one nastaju igrom oblika površine i perspektive iz koje su promatrane.

U slijedećem nastavku vidjet ćemo zašto su sjene dvaju astronauta neparalelne i zašto se nitni križići na fotografijama gube.

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!