Program Apollo: Mike Vucelich - interview

Petak, 03. veljače 2006. u 23:56 sati

Zahvaljujemo se gospodinu Igoru Šebo, sa portala Hrvatske svemirske agencije (www.csa.hr), na ljubaznom dopuštenju da prenesemo njihov interview s gospodinom Mikeom Vucelichem!

Razgovarali u ožujku 2004. Alen Malenica i Marijan Kiš

U nizu interviewa koji će Hrvatska svemirska agencija objaviti s vodećim osobama iz hrvatske i svjetske znanosti, prvo objavljujemo interview s gospodinom Mikeom Vucelichem s kojim smo se upoznali u studenom 2003. godine na jednom od njegovih predavanja u Tehničkom muzeju u Zagrebu.

Ovaj ugledni stručnjak i priznati operativni znanstvenik svjetskog glasa započeo je svoju akademsku karijeru u Hrvatskoj završetkom gimnazije 1948. godine u Trećoj muškoj gimnaziji u Zagrebu te je diplomirao 1954. na Strojarskom fakultetu u Zagrebu u klasi profesora Bazjanca. Nakon odlaska u SAD započinje karijeru u avio industriji gdje napreduje i ostvaruje snove dječaka diljem svijeta i postaje jedan od tvoraca nove tehnološke povijesti, postaje članom tima koji je poslao prvu ljudsku posadu na mjesec i uspješno ih vratio kući. Njegov put vodi nas kroz cijelu povijest američkih svemirskih dostignuća gdje cijeli niz godina radi na najnaprednijim tehnologijama te iste aplicira u praksi.

Prvi čovjek programa Apollo te voditelj i sudionik mnogih drugih velikih svemirskih operacija i pothvata, govori o velikim zbivanjima u koja su bile uprte oči svjetske javnosti. Između ostalih velikih postignuća, Mike Vucelich je bio voditelj spasilačke misije posade Apolla 13 za koju je primio najviše odlikovanje predsjednika SAD-a, Medal of Freedom. Kako bi što bolje zabilježio i podijelio svoja iskustva, inženjer Vucelich objavio je i nekoliko knjiga od kojih izdvajamo "Apolo XIII javlja: Houston, imamo problem".

Osim na svjetskom planu i međunarodnim iskustvima, gospodin Vucelich nije zaboravio i pomagati hrvatskim znanstvenicima, te gotovo uvijek kada je u Zagrebu održi predavanje ili na neki drugi način obilježi svoj boravak te prenese dio svojih iskustava na mlađe generacije.

O ovim i ostalim temama, pročitajte u velikom interviewu koji slijedi, gdje Vam donosimo osobni stav i viđenje svemirskih događanja Mike Vucelicha, čovjeka koji je svojom ambicijom i entuzijazmom utjecao na razvoj svjetskih dostignuća.

Kako i kada ste se uključili u Apollo program? Jeste li se već tijekom školovanja vidjeli u tako važnom projektu kao što je program Apollo?

Mislim da se tijekom školovanja u Bjelovaru, gdje sam završio pučku školu i sedam razreda gimnazije, i u Zagrebu gdje sam završio gimnaziju i maturirao 1948. u Trećoj muškoj u Kušlanovoj i diplomirao na Strojarskom fakultetu krajem 1954. kod prof. dr. ing. Bazjanca, nisam mogao vidjeti dijelom tako važnog projekta kao što je slijetanje ljudske posade na Mjesec i povratak nazad na Zemlju. Kao i svi đaci, čitao sam Julesa Vernea i mislio da je to fantazija poput ostalih knjiga kao što su 20,000 milja pod morem ili Put u središte Zemlje itd.

U Apollo program slijetanja na Mjesec (Apollo Lunar Landing Program) sam se uključio na samom početku projekta u veljači 1962. godine, nakon što je North American Corporation, Space Division iz Downeya u Kaliforniji dobio glavni ugovor u prosincu 1961. za svemirsku letjelicu Apollo (Apollo Spacecraft). To je bilo slučajno u isto vrijeme kada sam u prosincu 1961. u Denveru (Kolorado) dobio američko državljanstvo. Ja sam bio projektni inženjer u Stanley Aviation Company u Denveru (Colorado) i radio sam na zatvorenoj kabini pod tlakom na B-58 nadzvučnom bombarderu za spašavanje tri člana posade sa 70,000 stopa visine i Mach 2 putne brzine. Taj koncept smo kao članovi ekipe North American Aviation, u konkurenciji sa Douglas i Lockheed Aviation, primijenili na prijedlog povratnog slijetanja svemirske letjelice Apollo na Zemlju s tri padobrana na vodu. Nakon što je North American Corporation dobio glavni ugovor NASA-e za svemirsku letjelicu Apollo, mi smo se formalno uključili u projekt kao dio njihovog poduzeća i preselili s cijelom obitelji iz Denvera u južnu Kaliforniju (supruga kojom sam se oženio u Denveru u lipnju 1958. i stariji sin koji se rodio u Denveru u kolovozu 1959., dok se mlađi sin rodio u Downeyju u južnoj Kaliforniji u kolovozu 1962).

Koji je bio vaš prvi zadatak kao člana tima Apollo i kako se razvijala vaša karijera unutar samoga programa?

Moj prvi zadatak kao člana Apollo tima u svemirskom odjelu North American Aviationa u Downeyju u Kaliforniji bio je odrediti glavne konstruktivne parametre svemirske letjelice Apollo, tako da može biti prikladna za oba koncepta slijetanja na Mjesec, o kojima još nije bilo konačno odlučeno. Prvi je koncept bilo izravno slijetanje svemirske letjelice na Mjesec, nakon spajanja dva Saturna V u orbiti oko Zemlje da bi imali dovoljno goriva za izravno slijetanje i polijetanje s Mjeseca i povratak nazad na Zemlju. To je bio prvi koncept dr. Wernera von Brauna, konstruktora ogromne trostupanjske rakete Saturn V koja se gradila u Marshall Space Centeru u Huntsvilleu u Alabami. Drugi koncept je bilo spajanje u mjesečevoj orbiti (Lunar Orbital Rendezvous - LOR), koncept NASA-inog Centra za svemirske letove s ljudskom posadom (Manned Space Flight Center) u Houstonu razvijenog zajedno sa znanstvenicima iz NASA-inog Istraživačkog centra Langley (Langley Research Center)u Langleyju u Virginiji.

Apollo 13

Ta univerzalna Apollo svemirska letjelica se zvala "Block I" i bila je opremljena s većim rezervoarima goriva potrebnim za polijetanje s Mjeseca i ulazak u povratnu putanju za Zemlju sa svim potrebnim korekcijama putanje da se uspijemo ubaciti u uski koridor ulaska u Zemljinu atmosferu. U tome mi je jako pomoglo znanje stečeno od prof. dr. ing. Bazjanca u predavanjima teoretske mehanike I i II o balističkim putanjama potrebnima za ulazak u orbitu oko Zemlje i napuštanje orbite oko Zemlje. Sjećam se da sam nakon Apolla 8 - prve misije oko Mjeseca, koja je izvedena bez modula za slijetanje na Mjesec (Lunar Excursion Module - LEM), održao predavanje o toj misiji i putanjama do Mjeseca i oko njega te povratku nazad na Zemlju kao gost prof. Bazjanca na njegovom predavanju o balistici, pošto su Apollo 8 astronauti, a pogotovo moj prijatelj, zapovjednik Apollo 8 misije, Frank Borman tijekom posjeta predsjedniku Titu i u tisku, na televiziji i na radiju istaknuli moju odgovornost i udio u toj prvoj misiji ljudske posade do Mjeseca i povratka nazad na Zemlju.

Budući da sam od samog početka bio odgovoran za izradu sustava svemirske letjelice Apollo (Apollo Spacecraft System Design), to mi se tijekom vremena proširila odgovornost na integriranje s LEM-om, na Saturn I B za misije oko Zemlje, Saturn V za lunarne misije, rad s astronautima, redovnim postupcima i postupcima u izvanrednim situacijama, kontrolu misije i na odobravanje granica djelovanja u svemiru u Kontroli misije u Houstonu za vrijeme svake Apollo misije i kasnijih Skylab svemirskih letova itd.

Na kojim ste svemirskim letjelicama radili i koji su bili vaši konkretni zadaci?

Na svemirskoj letjelici Apollo namijenjenoj za misije na Mjesec sam radio na tri verzije koje sam ukratko opisao u odgovoru na prijašnje pitanje. Apollo svemirska letjelica Block I je bila prva verzija, prikladna za oba koncepta slijetanja na Mjesec, koji su u početku programa bili u vidu. Bila je prikladna i za izravno slijetanje na Mjesec svih triju astronauta, nakon lansiranja dva Saturna V i sastanka u orbiti oko Zemlje i za mogućnost djelovanja u konceptu spajanja u mjesečevoj orbiti (Lunar Orbital Rendezvous - LOR), ako se odabere koncept da samo LEM s dva člana posade sleti na Mjesec i sastane se s trećim astronautom koji bi kružio oko Mjeseca u svemirskoj letjelici za povratak na Zemlju. Nakon odluke da će se sletjeti na Mjesec samo prema koncepciji LOR, zadatak mi je bio prepraviti prvu verziju Apolla, koja je bila upotrijebljena samo za prve letove oko zemlje, u Block II koji je prilagođen samo za misiju s LEM primjenom LOR koncepta, što je smanjilo težinu svemirske letjelice.
Raketa Saturn 5

Apollo Block I je trebao biti lansiran s dvostupanjskom raketom Saturn I B u orbitu oko Zemlje kao Apollo 1 misija, no, tijekom zadnjih priprema za let 27. siječnja 1967. godine izbio je požar u kojem su poginula tri astronauta. NASA je nadgledala izmjene svih električnih kabela i uređaja u kabinama svih svemirskih letjelica s čistom atmosferom kisika i moj zadatak je bio primjena tih novih požarnootpornih materijala za električne uređaje svemirske letjelice Apollo. Apollo 7 je s tri astronauta lansiran s dvostupanjskom raketom Saturn I B na jedanaestodnevnu misiju oko Zemlje u listopadu 1968. i potvrdio je zadovoljavajući rad svih uređaja. Kasnije je moj zadatak bio prilagođavanje svemirske letjelice Block I za transport astronauta do prve male svemirske stanice Skylab u orbiti oko Zemlje, gdje su se svi uređaji ugasili da bi bili ponovo aktivirani za povratak astronauta na Zemlju. Prilagodbe su omogućile povećanje posade od tri do četiri pa čak i šest astronauta za prijevoz do veće svemirske stanice i ilustrirao sam ih na slikama na stranicama 150. i 151. u mojoj knjizi "Apollo XIII".

Svemirska letjelica Block II je prvi put lansirana 21. prosinca 1968. na šestodnevnu misiju Apollo 8 s deset obilazaka oko Mjeseca, nažalost bez LEM-a, koji je kasnio u konstrukciji i izgradnji. Na Apollo 9 letu Block II je prvi puta letio s LEM u orbiti oko Zemlje radi ispitivanja sustava LEM, rastajanja i ponovnog spajanja i ostalih zajedničkih probnih radnji. Nakon toga, Block II je letio na Apollo 10 misiji oko Mjeseca, sa silaskom LEM-a do oko 15 000 metara iznad Mjesečevog tla i sastajanjem s matičnim brodom u orbiti oko Mjeseca te povratkom nazad na Zemlju. Apollo 10 je bila "generalna proba" za NASA-inu odluku da imamo sve sustave i postupke spremne za prvo slijetanje na Mjesec s Apollom 11. Letjelica Block II je bila sposobna za dužinu leta oko 14 dana pa su na slijedećim misijama bile rađene samo manje modifikacije LEM-a da se produži ostanak na površini Mjeseca radi geoloških istraživanja. Block II je lansirana za misije Apollo 12, 13 i 14.

Nakon uspješne Apollo 11 misije slijetanja na Mjesec 20. srpnja 1969. i povratka na Zemlju 24. srpnja 1969. NASA je odlučila eliminirati zadnje tri planirane misije i da se za Apollo 15, 16 i zadnju, Apollo 17 misiju, prošire mogućnosti matičnog broda za daljnja istraživanja Mjeseca iz orbite oko Mjeseca, dok je LEM na dužem boravku na Mjesečevoj površini. Meni je postavljen zadatak da u suradnji s raznim znanstvenim institucijama prilagodim matični brod za Lunar Orbital Science misije (misije istraživanja Mjeseca iz orbite) i da ugradim razne instrumente i satelite u jedan od šest dijelova servisnog modula. Kao voditelj programa za Apollo Lunar Orbital Science misije s Apollo 15, 16 i 17 imao sam zadatak ugraditi te znanstvene uređaje i rukovoditi tim ispitivanjima koja se vrše iz orbite oko Mjeseca, uz moju redovitu odgovornost za rad Apollo svemirske letjelice od lansiranja sa Zemlje do povratka nazad na Zemlju. NASA je objavila moju sliku s prvom grupom tih znanstvenih instrumenata ugrađenih za Apollo 15 Lunar Orbital Science misiju, koju sam objavio na strani 149. svoje knjige i opisao detaljnije u zadnjem poglavlju knjige .

NASA je imala višak od tri Apollo svemirske letjelice s tri LEM-a, tri velike Saturn V trostupanjske rakete za moguće misije na Mjesec i tri Saturn I B dvostupanjske rakete za misije oko Zemlje. Meni je postavljen zadatak da pokušam pronaći primjenu tim suvišnim svemirskim letjelicama. Nakon raznih prijedloga prihvaćena je "Apollo Sojuz" misija kao prva suradnja SAD-a i Sovjetskog Saveza u zajedničkim svemirskim projektima koju je predložio američki predsjednik Nixon. Pošto sam znao ruski jezik, postao sam rukovoditelj tog programa od prvog sastanka sa sovjetskim kozmonautom generalmajorom Beregovojem u listopadu 1969. godine. Sliku o početku te američko-ruske suradnje sam uključio na stranu 161. u moju knjigu . Modifikacije svemirske letjelice Apollo uključivale su zajedničku konstrukciju uređaja za spajanje u svemiru, koji je primijenjen i na space shuttleovima i na Međunarodnoj svemirskoj postaji (International Space Station), kao i na ruskim svemirskim letjelicama za zamjenu posade u svemiru nakon problema space shutttlea Columbia.

Možete li opisati dio radne atmosfere u programu Apollo?

Od samog početka rada na Apollo programu bio sam dio motiviranog mladog tima ujedinjenog ciljem da uspiju poslati ljude na Mjesec i vratiti ih nazad na Zemlju. Taj duh je bio jako zadovoljavajući i nije bilo napora koji su bili preteški da se taj cilj ispuni. Predsjednik SAD-a John Kennedy je motivirao taj tim s ciljem da ćemo sletjeti na mjesec prije kraja 1969. godine. U timu je bilo ne samo mnogo mladih Amerikanaca nego i mnogo ostalih nacionalnosti, pa tako i desetak zagrebačkih inženjera. Te veze nas i dalje povezuju i ja sam dio grupe "ćelavih orlova" (Bald Eagles) koja se svake godine u proljeće sastaje u južnoj Kaliforniji i obnavlja uspomene na te dane. Ove godine se "ćelavi orlovi" sastaju u subotu 17. travnja, a u nedjelju 18. travnja kod jednog prijatelja u San Diegu imam jedan manji sastanak, više privatnog karaktera, s bliskim prijateljima iz tih dana.

Nažalost, takovu zadovoljavajuću radnu atmosferu nisam našao nakon napuštanja svemirskih programa niti u jednom drugom radnom ili poslovnom odnosu. Problem je da u poslovnim i radnim odnosima nemamo uvijek iste ciljeve ili barem mislimo da nemamo zajedničke ciljeve. S vrlo malo poslovnih kolega održavam tako dugogodišnje veze kao sa "ćelavim orlovima", s kojima sam započeo zadovoljavajuće radne i prijateljske odnose na Apollo projektu pred četrdesetak godina i još dijelimo zadovoljstvo postignutih zajedničkih ciljeva.

Što smatrate svojim najvećim postignućem tijekom rada na Apollo programu i zašto?

Ako se osvrnem na moj rad za vrijeme Apollo programa, mislim da bih mogao reći da svojim najvećim postignućem smatram Apollo 8 - prvu misiju s astronautima u deset obilazaka Mjeseca, lansiranu 21. prosinca 1968. godine.
 Razlog je da sam uspio uvjeriti odgovorno rukovodstvo da je tim spreman sudjelovati u toj misiji i davati podršku Apollo matičnom brodu u slučaju nekih problema, da smo pripremili za djelovanje sve sustave i rutine matičnog broda na jedanaestodnevnoj Apollo 7 misiji i da možemo poduzeti Apollo 8 misiju oko Mjeseca umjesto da upotrijebimo ogromnu energiju trostupanjske rakete Saturn V za ponovnu misiju u orbiti oko Zemlje. Vjerujem da se mnogi sjećaju kako smo za Božić 1968. gledali na televiziji planet Zemlju kao plavu oazu i postali svjesni našeg mjesta u ogromnom svemiru. Svi smo slušali astronauta Franka Bormana iz orbite oko Mjeseca i dijelili radost povratka prva tri astronauta nazad na Zemlju nakon uspješnih prvih deset obilazaka oko Mjeseca. Meni osobno je bilo drago što je astronaut Frank Borman nakon Apollo 8 misije tijekom svojeg trijumfalnog putovanja došao i u tadašnju Jugoslaviju i tadašnjem predsjedniku Titu kratko opisao i moju ulogu u Apollo programu i odgovornost za ostvarenje i izvođenje Apollo 8 misije.

Možete li opisati atmosferu i događaje za vrijeme nezgoda koje su nažalost bile dio svemirskih programa i kako ste vi osobno doživjeli takve slučajeve te je li to imalo utjecaja na daljnji tijek vaše karijere?

Obuka za svemirske letove je slična obuci pilota pomoću simulatora i računala kojima se nastoje simulirati razni mogući kvarovi uređaja za vrijeme rada. Na Apollo programu imali smo simulacije kvarova za vrijeme ispitivanja uređaja svake svemirske letjelice tijekom gradnje, uz sudjelovanje astronauta koji su bili određeni kao posada te letjelice. Pored toga, imali smo simuliranje raznih faza leta na simulatorima, najprije nas inženjera da razvijemo redovite i izvanredne postupke i onda s astronautima da se upoznaju s tim postupcima i da oni budu odobreni. Prije svakog leta bilo je raznih simulacija leta i kvarova sa svim uređajima, kako na Zemlji u kontroli leta u Houstonu, tako i s astronautima u svemirskoj letjelici, kako bi se uskladili svi postupci i komunikacije potrebne za uspješno odvijanje leta.

Pošto smo dosta dobro bili obučeni za redovni let i za predviđene simulirane kvarove, takove su nezgode bile dio za koji smo bili pripremljeni i odvijale su se prema planu po kojemu su bile simulirane. Moja odgovornost za vrijeme redovnog leta u Kontroli leta u Houstonu bila je praćenje rada sustava svemirske letjelice. U tome mi je pomagalo dvadesetak specijalista u pokrajnjoj zgradi pokraj Kontrole leta u Houstonu kao i veća grupa inženjera u samoj tvornici i u tvrtkama proizvođača najvažnijih uređaja svemirske letjelice. Pored toga, na raspolaganju su bili razni simulatori i uređaji ako bi se trebalo simulirati neko novo stanje ili problemi letjelice za vrijeme leta. Moja odgovornost u Kontroli leta za vrijeme redovne misije je bila pismeno odobravati djelovanja sustava svemirske letjelice izvan normalnih operativnih parametara ili da pismeno i ponekad usmeno upozoravam Kontrolu leta da određeni uređaji pokazuju mogućnost pojavljivanja problema koji bi se mogli ispraviti nekim malim operativnim izmjenama.

Dijagram letjelice Apollo 13 

Ta obuka i rad raznih grupa za vrijeme simulacija su jako dobro došle kod iznenadnih nezgoda, kao što je bila eksplozija rezervoara tekućeg kisika 13. travnja 1970. na Apollo 13 misiji na pola puta prema Mjesecu. Pošto sam tu situaciju detaljno opisao u mojoj knjizi "Apolo XIII javlja: Houston, imamo problem", želio bih se samo osvrnuti na utjecaj koji je to imalo na daljnji tijek svemirskih letova. Apollo 13 eksplozija nas je naučila da niti jedan let u svemir nije bez rizika, no da dobro uvježbana zemaljska ekipa može riješiti probleme i spasiti posadu svemirske letjelice. Ukoliko se počne smatrati da je bilo koji svemirski let rutinska operacija, bilo koji kvar uređaja može imati katastrofalne posljedice. Nakon uspješnih svemirskih misija s Apollom 7, preko Apolla 8 pa uspješnog slijetanja na Mjesec u prvom pokušaju s Apollom 11 te manje-više rutinskog leta s Apollom 12, gdje su astronauti igrali golf na Mjesecu, smanjena je pozornost koja se obraća na detalje operacija koji mogu prouzročiti kvar. Tako je pražnjenje tekućeg kisika na pripremama za misiju Apolla 13 upotrebom novog postupka grijanja rezervoara izgorilo svu izolaciju na električnim kabelima rezervoara tekućeg kisika. Bilo je samo pitanje vremena kada će se stvoriti uvjeti koji će prouzročiti eksploziju rezervoara. Nitko nije bio svjestan da smo lansirali Apollo 13 s golim električnim žicama u rezervoaru tekućeg kisika svemirske letjelice. Za vrijeme leta smo balansirali potrošnju kisika iz oba rezervoara redovitim operativnim postupcima i oko 55 sati nakon lansiranja ja sam zatražio od Kontrole leta da uključe grijače u rezervoaru kisika broj 2 jer je trebalo povisiti tlak da se za vrijeme planiranog spavanja astronauta ne bi aktivirao alarm niskog pritiska u rezervoaru kisika. Nažalost, kada je astronaut Jack Swigart aktivirao električni grijač nastao je kratki spoj u rezervoaru broj 2 i taj je eksplodirao. U svojoj knjizi opisao sam daljnji tijek spašavanja za koji smo od tadašnjeg predsjednika Nixona dobili najveće američko civilno odlikovanje "Medal of Freedom" s poveljom koja sada visi u mojem uredu i podsjeća me na te dane. Podsjeća me da se niti jednu operaciju ne smije smatrati rutinskom i da uvijek treba biti spreman na iznenađenje i reagirati hladnokrvno, bez velike panike. Uspješno spašavanje astronauta Apolla 13 naučilo me je da nikada ne smijemo izgubiti nadu i da nema beznadne situacije.

Ako gledamo na dvije katastrofe space shuttlea, najprije eksploziju Challengera, a potom i nedavnu katastrofu Columbije, možemo primijetiti da je to rezultat smatranja da su letovi u svemir postali rutina. Uzrok eksplozije Challengera je bilo lansiranje pod hladnim uvjetima koji nisu bili ispitani i odobreni, pa su brtve na raketi čvrstog goriva popustile i prouzročile eksploziju. Na Columbiji je termička izolacija krila kod lansiranja bila oštećena otpacima izolacije rezervoara goriva koja se događala na prijašnjim letovima i nije uzrokovala neke probleme. Otpadanje izolacije rezervoara goriva na prijašnjim letovima je nekako postalo dio rutine i nažalost prihvatljivo. Nažalost, na Columbiji su ti otpaci izolacije prouzročili rupu na krilu space shuttlea, što su kasniji pokusi na Zemlji i potvrdili. Prva katastrofa, s Challengerom, dogodila sa na 65. letu space shuttlea, kada se smatralo da je to postalo rutinski let pa je čak i učiteljica bila član posade. Nakon daljnjih 60-ak letova, letovi space shuttleova do svemirske stanice su ponovo postali rutina i nepažnja oko moguće štete od otpadaka nije se ozbiljno uzela u obzir i prouzročila je katastrofu Columbije.

Prošle godine, 21. svibnja 2003., imao sam priliku, u okviru znanstveno popularne tribine u Tehničkom muzeju u Zagrebu,
 održati predavanje o katastrofi space shuttlea Columbia u kojemu sam se osvrnuo i na uzroke prijašnje katastrofe space shuttlea Challenger. Imao sam nekoliko primjeraka toga krhkog izolacijskog materijala koji štiti krila space shuttlea od visoke temperature za vrijeme ulaska u atmosferu. Prisutni su mogli razumjeti moguće oštećenje krila od otpadaka izolacije rezervoara goriva koje se dogodilo za vrijeme lansiranja Columbije. Meni je osobito drago da imam priliku o tome govoriti našim ljudima kako bi razumjeli rizike svemirskih letova i opasnost koja prijeti kada se misli da je to rutina. Impresionirao me veliki interes za svemirske letove i istraživanje svemira kod ljudi u Hrvatskoj, jer sam prošle godine imao priliku sudjelovati u radio emisiji Andromeda s voditeljem te tjedne emisije gospodinom Antom Radonićem iz Tehničkog muzeja u Zagrebu. Uvijek sam spreman za vrijeme mojih posjeta Zagrebu sudjelovati u emisijama o svemirskim i ostalim istraživanjima i prenijeti neka moja iskustva na mlađu generaciju.

Do kada ste sudjelovali u Apollo programu i kako ste doživjeli njegov završetak?

Šesto slijetanje na Mjesec je ostvareno misijom Apollo 17 na kojoj su astronauti Gene Cernan i Jack Schmitt u prosincu 1972. godine proveli preko tri dana na površini Mjeseca i spojili se s Apollo matičnim brodom kojim je upravljao treći astronaut Ron Evans. Tijekom tri dana rada iz orbite oko mjeseca su obavljena razna istraživanja Mjesečeve površine, što je bio dio Apollo Lunar Orbital Science misije, za koju sam ja bio odgovoran. Također sam bio odgovoran i za uspješan povratak nazad na Zemlju trojice astronauta koji su zadnji bili na Mjesecu - moja odgovornost je bila transport i povratak tri astronauta s prilagođenom Apollo svemirskom letjelicom do Skylaba, prve američke svemirske orbitalne stanice.

Skylab

Skylab je lansiran 14. svibnja 1973. godine, a naša Skylab 1 misija s tri astronauta bila je lansirana devet dana kasnije. Najprije su astronauti popravili krilo sa solarnim ćelijama koje je davalo potrebnu električnu energiju Skylabu 1, oštećeno za vrijeme lansiranja. Nakon 28 dana boravka astronauta u Skylabu, bio sam odgovoran za ponovno aktiviranje svemirske letjelice Skylab 1 za povratak astronauta na Zemlju kao i za slijedeću Skylab 2 i zadnju Skylab 3 misiju, lansiranu 16. studenog 1973. i na kojoj su tri astronauta proveli skoro tri mjeseca u orbiti oko Zemlje. Skylab je tek 1979. izgorio na povratku prema Indijskom Oceanu.

Dok je Skylab kružio u orbiti oko Zemlje ja sam bio zadužen za prilagodbu svemirske letjelice Apollo za spajanje sa sovjetskim Sojuzom u orbiti oko Zemlje i radio sa sovjetskim kozmonautom generalom Aleksejem Leonovim i američkim astronautom generalom Tomom Stafordom. Nešto prije samog lansiranja te misije, 17. srpnja 1975. godine, ja sam bio premješten u London u svojstvu potpredsjednika East West Tradea, odgovornog za razvoj trgovačkih odnosa sa zemljama istočne Europe. Samo lansiranje kao i cijeli tijek Apollo Sojuz misije proživio sam u Londonu kao specijalni NASA-in reporter dodijeljen BBC-ju da komentiram i dajem potrebna objašnjenja kako je bilo uobičajeno za vrijeme većine svemirskih letova, kada sam iz Kontrole leta u Houstonu bio specijalni NASA-in reporter za radio emisije Voice of America na ruskom, njemačkom, engleskom i hrvatskom jeziku. Tako sam eto doživio kraj mojeg sudjelovanja u Apollo svemirskim misijama u BBC-jevom studiju u Londonu dajući komentare i potrebna objašnjenja tijeka Apollo Sojuz misije čiji sam bio prvi rukovoditelj.

Čime ste se bavili nakon odlaska iz Apollo programa i kako ste se odlučili za slijedeću karijeru?

Kao što sam malo ranije spomenuo, nešto prije lansiranja Apollo Sojuz misije u ljeto 1975. bio sam premješten u London u svojstvu potpredsjednika East West Tradea za Rockwell International Corporation, što je tada bio uobičajen novi položaj kod velikih američkih kompanija kada su se odlučile za razvoj poslovnih odnosa s istočnim zemljama Europe, s kojima inače američka poduzeća nisu imala neke velike poslovne odnose. U tadašnjem Sovjetskom Savezu mi je za uspostavljanje poslovnih veza od velike pomoći bio kozmonaut general Aleksej Leonov i njegovi suradnici s kojima sam zajedno radio na Apollo Sojuz misiji. Zrakoplovi Aeroflota koji su letjeli izvan Sovjetskog Saveza su bili uskoro opremljeni uređajima za kontrolu, navigaciju i komunikaciju Rockwell Collinsa, sibirska naftonosna polja i naftovodi su uskoro bili opremljeni velikim Rockwellovim ventilima i zaporima, otpornima na koroziju prouzročenu tamošnjim velikim postotcima sumpora, Kamaz kamioni su počeli ugrađivati renomirane Rockwell pogonske osovine i kočnice i ostvareni su razni drugi projekti s Yak-40, elektronskim uređajima itd. S Pezetelom u Poljskoj sam rukovodio zajedničkim razvojem velikog poljoprivrednog zrakoplova s 1000 ps radijalnim ruskim motorom, koji se još i danas proizvodi i prodaje pod imenom M-10 Dromader. U prvih osam godina, koliko mi je poznato, u tvrtci Pezetel u Mielecu je proizvedeno preko 500 Dromadera, od kojih je preko 100 u upotrebi u SAD, oko 50 u Kanadi i preko 100 u Središnjoj i Južnoj Americi.

Američka poduzeća su u to vrijeme obično nakon dvije godine u inozemstvu premještala svoje menadžere nazad u USA, pa sam tako krajem 1977. premješten u Rockwell Corporate Centralu u Pittsburgh, gdje sam bio odgovoran za razvoj poslovnih odnosa sa Srednjim Istokom i Afrikom. Tijekom sudjelovanja u globalizaciji automobilske industrije Rockwell je 1979. kupio englesko poduzeće Wilmot Breedon s proizvodnjom automobila u Europi i u Australiji da proširi poslovne odnose s Fordovim, GM-ovim i Chryslerovim tvornicama po svijetu, kao i europskim, japanskim i korejskim proizvođačima automobila. Tada sam ponovo premješten u London na dvogodišnju dužnost preuzimanja toga poduzeća i integriranja s Rockwell automobilskim proizvodima i tehnologijom.

Radna atmosfera u automobilskoj industriji, pogotovo u to vrijeme globalizacije i povećane konkurencije je bila potpuno drugačija od one u Apollo svemirskim programima. Zato sam, kada sam se 1981. trebao vratiti nazad u SAD kako bih preuzeo rukovodeće mjesto u Rockwell Automotive u Detroitu, odlučio prihvatiti ponudu ogromne američke telefonske tvrtke ATT. Moj glavni zadatak je bio organiziranje i rukovođenje novim ogrankom ATT International u New Yorku, sa zadatkom proširenja poslovnih veza i proizvodnje izvan SAD-a telefonskih uređaja i centrala razvijenih u velikim Bell laboratorijima, kao i proizvodnje u Western Electricu uglavnom za američke potrebe. Tijekom pet godina rada u ATT International organizirao sam zajednička ulaganja s Phillipsom u Nizozemskoj u zajedničku proizvodnju velikih digitalnih telefonskih centrala, s Olivettijem u Italiji u zajedničku proizvodnju malih poslovnih telefonskih centrala i kompjutora za velike digitalne telefonske centrale, s Hyundaijem u Koreji u proizvodnju starijih tipova analognih velikih telefonskih centrala kao i u proizvodnju telefonskih aparata u Koreji. Za vrijeme mojeg rada u ATT-u američki antitrust je odredio decentralizaciju tog ogromnog telefonskog monopola u nezavisna operativna telefonska poduzeća i ujedinjenje Bell laboratorija i Western Electrica s ATT Internationalom u novo poduzeće Lucent - za proizvodnju telefonskih i drugih tehnoloških proizvoda u otvorenoj konkurenciji s drugim svjetskim proizvođačima. Radna atmosfera je vrlo brzo postala sve teža i nepodnošljiva, pogotovo nakon što je moj prijašnji poslovni kolega iz Western Electrica iznio planove prema kojima smo u par godina trebali postati poduzeće vrijedno najmanje 30 milijardi dolara s trećinom izvan SAD-a. Nije potrebno reći da je bilo nužno pronaći rješenje te nepodnošljive poslovne situacije.

Moja supruga je doktorirala psihologiju na Sveučilištu Southern California dok sam još tamo radio na Apollo svemirskim letjelicama i imala je svoju uspješnu praksu u New Yorku.
 Za tih pet godina rada u ATT u New Yorku su se događale velike promjene, a naročito kada je ATT decentraliziran u nezavisne operativne kompanije i proizvodne djelatnosti u Lucentu. Zato smo moja supruga i ja odlučili pronaći i kupiti jedno manje poduzeće koje velike firme žele prodati te s ušteđenim kapitalom i mojim poslovnim iskustvom dalje voditi to poduzeće. Pošto je to poslovni i financijski rizik, moja supruga bi i dalje imala svoju uspješnu praksu u New Yorku, dok bih ja nastojao preuzeti i voditi to naše novo poduzeće. U poslovnim krugovima je poznato da trećina kupljenih poduzeća propadne u prvih nekoliko godina. Moja supruga je dobila informacije da United Technology Company želi prodati tri poduzeća od kojih su dva bila prevelika da bi ih mogli kupiti našim financijskim sredstvima, dok je Ideal Electric Company u Mansfieldu u Ohiou s oko $20 000 000 godišnjeg prometa i oko 200 zaposlenih bio bliži našim financijskim mogućnostima. Nakon dužih pregovora i osiguranja bankovnog kredita, početkom svibnja 1986. godine smo zajedno s desetak glavnih menadžera kupili Ideal Electric poduzeće u Mansfieldu i ja sam se tamo preselio i iznajmio stan te postao predsjednik i glavni izvršni direktor Ideal Electrica, dok je moja supruga ostala u New Yorku sa svojom praksom dok se nakon druge uspješne godine nismo uvjerili da postoji potencijal za daljnji uspjeh poduzeća.

Nakon diplomiranja na Sveučilištu Cornell moj mlađi sin mi se pridružio, a nakon par godina otišao je na MBA na Sveučilištu Carnegy u Pittsburghu, gdje je dobio ponudu da radi za veliku američku aluminijsku kompaniju ALCOA, najprije u centrali u Pittsburghu pa tri godine u europskoj centrali u Londonu. Nakon GE Industrial Systems, odlučio se vratiti nazad u Ideal Electric, gdje je zadužen za strateške planove i razvoj novih električnih proizvoda. Stariji sin je nakon završetka MBA na njujorškom sveučilištu Columbia došao u Ideal Electric gdje je sada generalni direktor za poslovne pothvate poduzeća. Kako bismo proširili proizvodnju na veće električne generatore i motore, prije pet godina smo od tvrtke Halliburton Dresser Rand kupili Electric Machinery tvornicu u Minneapolisu i sada razvijamo prototip velikog motora od 55 000 hp sa svega 120 rpm za izravni pogon novih električnih brodova američke mornarice sa supravodljivim kabelima hlađenim tekućim neonom. Imao sam priliku 5. studenoga 2003. održati predavanje kao dio znanstveno-popularne tribine Tehničkog muzeja u Zagrebu. Bilo mi je jako drago da sam time stupio u kontakt s dr. Danijelom Ðurekom, koji sa svojim suradnicima u Zagrebu razvija keramičke supravodljive električne kabele, koji pokazuju mogućnost rada pri normalnim temperaturama. Sada pomažem dr. Ðureku s ispitivanjima tih keramičkih kabela u jednom znanstvenom institutu u Ohiou i drugom u Kaliforniji s mogućnošću da bi ih se moglo ovdje proizvoditi pod njegovom licencom.

IZVORI SLIKA:
SLIKE APOLLO MISIJE - SKYLAB - SATURN 5