Napokon imamo vozilo za slanje naših robota na Mjesec!

Kakve su to rakete čije je lansiranje u subotu 29. ožujka 2014. godine izazvalo toliko oduševljenja?

Članak
0Komentari
Broj otvaranja2321

Pune tri godine čeka se to lansiranje otkako je raketa dovršena. Ili je barem tako izgledalo kada smo u mjestu Mojave, civilne svemirske i zračne luke 27 milja udaljene od baze Edwards gdje su izvođeni svi pokusi u pionirskim vremenima svemirskih letova. Čekalo se od svitanja na poligonu za "prijateljska lansiranja" zračne baze Edwards u pustinji Mojave da bude prava temperatura od 20 Celzijusovih stupnjeva kako bi se zadovoljili svi teorijski uvjeti za živo testiranje svih sistema pokusne rakete Interorbital Systemsa CPM TV. Napokon, u podne i 15 minuta ispunjeni su svi meteorološki uvjeti i raketa je lansirana u subotu tog 29. ožujka 2014. godine!


Pune tri godine čeka se to lansiranje otkako je raketa dovršena. Ili je barem tako izgledalo kada smo u mjestu Mojave, civilne svemirske i zračne luke 27 milja udaljene od baze Edwards gdje su izvođeni svi pokusi u pionirskim vremenima svemirskih letova. U vezi s Interorbital Systemsom ima jako puno pogrešnih predodžbi. Tako se, na primjer, pretpostavlja po uzoru na NASA-u, da oko rakete mora da radi mala armija ljudi, a čuđenje izaziva podatak da ekipa u hangaru s adresom u ulici Barnes, na broju 1394, u samom susjedstvu tvrtki kao što su Scaled Composites, XCor, Masten Aerospace, Virgin Galactic, BAE Systems i drugih, nikada nije radilo više od 15 ljudi! U vršku napora programa Apollo u NASA-i ili za nju je direktno na svemirskom programu radilo oko 150.000 ljudi, a s kooperantima čak oko 600.000, posvjedočio nam je pokojni Mike Vucelić koji je zajedno s nama kao savjetnik došao u inspekciju.

I dok je NASA čak i veličanstvenu 117 metara visoku raketu za Mjesec gradila kao unikat koji će nakon lansiranja i povratka posade biti za jednokratnu upotrebu, u hangaru Interorbital Systemsa prvi ljudi kompanije grade raketu ne samo za višekratnu upotrebu - predviđa se da hardver izdrži najmanje deset lansiranja - nego se za svaki provjereni dio rakete izradi alat za njegovu serijsku proizvodnju. Kad se ta proizvodnja zahukta iz ovoga će hangara svakoga tjedna izlaziti po jedna nova raketa!

Zato je ova raketa na kojoj se iskušavaju svi sistemi i njeno lansiranje bilo izuzetno važno. Osnovni potisni članak (CPM), dužine oko 14,5 metara - dakle dvaput duži od testiranoga - osnovna je gradiva jedinica Interorbitalovih raketa. tako, na primjer, pet takvih raketa povezanih u snop čine modularnu raketu koja u nisku zemljinu orbitu na visine od 250 do 450 kilometara može izbaciti satelite težine do 45 kilograma. raketa koja na tu visinu izbacuje jednu tonu tereta sastavlja se od 36 osnovnih raketa!

Što se čekalo tri godine?

Najkraće rečeno, radilo se na zahtjev tržišta. Ni ta pojedinačna raketa standardne dužine nije nimalo vrijedna podcjenjivanja, jer za 150 sekundi rada motora triput premaši službenu granicu svemira na visini od 100 kilometara, a onamo može iznijeti koristan teret od 145 kilograma. Pritisak vlasnika malih satelita bio je toliki da je i u teretni prostor ove naše, upola kraće rakete za njeno prvo lansiranje, nimalo bez rizika, ukrcano čak četiri mala satelita.

Jedan je bio sa sveučilišta Cheng Kung s Tajvana, drugi tvrtke Boreal Space iz Brazila, jedan je bio našeg tima Synergy Moon, a četvrtim malim satelitom je i doslovno svoj novi album "Enclosure" lansirao legendarni gitarist John Fruiscante, bivši gitarist Red Hot Chili Peppersa i jedan od sto najboljih gitarista svih vremena prema anketi rock magazina Rolling Stone!

Padobranski superman Olav Zipser počinje obarati rekord Felixa Baumgartnera

Zbog perspektive da će privatna svemirska tvrtka imati mnogo klijenata za lansiranje i samom jednostupanjskom raketom Rod Milliron je morao konstruirati upravljivi motor sa četiri dodatne male sapnice, uz glavnu koja ima potisak od 7500 kilonjutna! Rakete sastavljene od više osnovnih članaka upravljive su samim doziranjem svakog motora, ali se pokazalo da se iznimno traži i upravljivi CPM. Jedan od budućih klijenata je i padobranski superman Olav Zipser koji namjerava iz CPM-a početi seriju obaranja rekorda Felixa Baumgartnera! Počeo bi na visini od oko 40 kilometara, ili za dlaku više, tek toliko da Baumgartnera, koji je skočio iz balona, skine s popisa svjetskih rekordera. I postupno bi povećavao visinu, pa dokle ide. Njemu je cilj usporedno razvijati tehniku skokova iz svemirskih visina usporedno s razvojem skafandera koji bi mogao biti razmjerno jeftini "čamac za spašavanje" svemirskih putnika za slučaj da nešto s putovanjem krene naopako! A tko zna, možda će izumiti i novi sport, skokove iz svemira uz prizemljenje padobranom. Ne bi mu to bio prvi sport kojega je izumio.
Na pokusnom lansiranju se testiralo sve: motor, komunikacija s raketom, kompjutersko upravljanje, prijenos podataka, sustav za pirotehničko razdvajanje kada raketa bude sastavljena od više potisnih članaka, kao i sustav za razdvajanje korisnog tereta i siguran povratak rakete padobranom na Zemlju. Upravo zato se čekalo da temperatura zraka na visini od dva metra dosegne "laboratorijski" zahtijevanih 20 stupnjeva Celzijusa.

Svemir se ostvara svima

Bez prevelikog zadržavanja na tehničkim pojedinostima valja samo reći da je raketa slična nekoj vrsti Kolumbova jajeta, uz maksimalno pojednostavljivanje rada motora i njegove konstrukcije, korištenje uobičajenih dobavljivih materijala iz standardne industrijske proizvodnje. Sve zato da se drastično, za otprilike dvije znamenke, tj. za stoti dio uobičajene cijene, smanje prosječni troškovi lansiranja kilograma korisnog tereta u orbitu! Time se svemir otvara ne samo tisućama znanstvenika koji se dosad nisu ni usuđivali pomišljati da za svoje pokuse koriste svemir, ali i za mnoštvo amatera i hobista. Čak se ustrajalo na primjeni jeftinog, neotrovnog, ekološkog goriva koje se lako skladišti, a naručuje iz tvornice umjetnog gnojiva. Osnovu čini terpentin, biljnoga podrijetla, pomiješan s celuloznim alkoholom, a oksidator je dušična kiselina.

I međunarodni tim Synergy Moon, u kojemu je Interorbital Systems jedan od suosnivača, računa na te rakete. Potkraj sljedeće godine na vrhu jedne sastavljene od CPM-ova, u landeru za spuštanje na Mjesec, trebala bi se nalaziti dva samohodna robota, od kojih jedan grade u Astronomskom društvu Plejade iz Tuzle, a drugi astronomsko društvo Vidulini, kojemu je sjedište nedaleko od Kanfanara u Istri. Misija na Mjesec je u sklopu natjecanja proglašenog u jesen 2007. godine za fond nagrada od 30 milijuna dolara koji je osigurao Google. U natjecanju je 17 timova, ali nijedan od njih nema "vlastitu" raketu, nego se za "prijevoz" moraju snalaziti te sklapati nimalo jeftine aranžmane s onima širom svijeta koji raketu nemaju. Ukratko, žele li pobijediti, moraju skupiti brdo novca. A to i nije baš rocket science... Naravno, za nas neće trebati ni djelić novca koje drugi moraju prikupiti, a sada nam je svima pao kamen sa srca zbog čekanja tri duge godine.
Pravilo Googleova natjecanja, u kojemu je tim Synergy Moon prijavljen od proljeća 2008. godine, sastoji se od toga da se potpuno privatno financirani bespilotni svemirski brod meko spusti na površinu Mjeseca, a neki aparat s njega ondje prevali najmanje 500 metara i o tome na Zemlju pošalje živu TV sliku i druge znanstvene podatke. Pobijedit će onaj tko to prvi uspije!

Interorbitalovi stručnjaci koji su osmislili i lansirali raketu.
A poslije akcije iz 2015. godine slijedi druga, u kojoj i dalje nastavljaju sudjelovati Nebojša Stanojević iz Tuzle i pisac ovih redaka: zadatak nam je da kao pokusni piloti poletimo uorbitu. Predviđa se let u trajanju od 12 sati, pri čemu bi bilo punih 8 orbita oko Zemlje, te po jedna nepotpuna uzlazna i silazna. No, o tom potom!

Miroslav Ambruš-Kiš

*Autor je novinar, pisac i putopisac, fotograf, kompjuterski pionir i alpinist s iskustvom penjanja u najvišim gorjima svijeta.
*Fotografije Interorbital Systems osim autorovih iz Interorbital Systemsa, čiji su autori Miroslav Ambruš-Kiš i Olav Zipser, pogledajte ovdje.

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!