Arkturusova Australija - četvrti dio

Arkturus naglavačke. Australija - zemlja o kojoj sve znate dok ne dođete tamo. Prekrasni i zanimljivi putopis u sedam dijelova iz pera našeg putopisca, Ogrena Variole.

Pronađite ptičicu. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Članak
0Komentari
Broj otvaranja960


Australija, čudesni kontinent kojega bi svatko želio posjetiti ako mu se ukaže prilika. Našem astronomu, Ogrenu Varioli, na Astroforumu poznatog kao Arkturus, otuda i takav naslov, taj se san ispunio. Posjetio je Australiju i tamo doživio nezaboravne trenutke. Kako mu je bilo, opisao je u ovom serijalu od sedam nastavaka, koje ćemo objavljivati svake srijede.

Bilo je tu svega, od upoznavanja s ljudima i njihovim običajima, spašavanja golog života od čudnovatih oblika života koji žive samo u Australiji, do prekrasnog pogleda na Južno nebo i zviježđa koja nisu vidljiva iz naših krajeva, ali i neobičnostima s nama poznatim zviježđima, koja se iz Australije vide drugačije.

Uživajte u priči iz prve ruke, koju je Ogren napisao, onako, zanimljivo i zabavno kako to samo on zna. :-)

Cleland
(Ovaj dio će biti kraći tekst jer se isplati vidjeti puno slika)

Autobusne linije u gradu su čudne, ali nije to puno gore nego u ZG. Otprilike svakih petnaest minuta ide bus, a kašnjenja može biti samo ako netko ne štanca kartu bez čega vozač neće krenuti. Rekoh da su Australci naučeni na pravila i svi okinu kartu. Tako ipak busovi ne kasne i možete si isplanirati rute u cijeni jedne karte koja vrijedi dva sata tijekom radnog perioda dana (a čini mi se sat i pol po noći). Malo je nezgodno to što bus može usred svoje trase promijeniti broj pa ako je do te stanice vozio npr. kao 224, dalje nastavlja kao 117.

No vozači su ljubazni, posebno prema strancima i uglavnom (koliko smo zapazili) nisu klasični naseljenici nego ili Aboridžini ili došljaci koji su tražili posao. Dora i ja smo baš dolazili na stanicu dvije minute prije nego je trebao doći bus, a ovaj nas je vidio i nije stao na stanici nego prije, uz nas, na cesti, otvorio vrata i pozvao nas da uđemo (nije bilo prometa). Ušli smo preko trave uz rub ceste. Tu treba reći da u gradu ima puno travnatih površina i nije zabranjeno hodati po travi. Kako je onda trava neoštećena?

Kod nas će si ljudi napraviti stazicu/prečicu preko trave, pa će dobro utrti stazu i nakon nekog vremena će općina to asfaltirati i netko će okrenuti neku sitnu lovu ili zadužiti nekog radeći uslugu građevinskoj firmi. A u Adelaideu će staviti znak "molimo vas da ne koristite ovaj puteljak dok se trava ne oporavi". Hrvatski moto "snađi se u životu"“ nekako govori da se baš kao država nismo snašli u civiliziranom svijetu.

Dobro, idemo sad na drugi bus. U gradu smo čekali na stanici bus br. XXX koji vozi do stanice Y. Na tu stanicu gdje smo čekali dolazi još puno brojeva, među njima i XXXa. Pitali smo vozača jel on vozi do stanice Y i on je bez problema rekao da se ukrcamo i da ide i on tamo istom rutom (zapravo je i on XXX). Baš nikakvih problema nije bilo. Na stanici Y imali smo drugo presjedanje i napokon smo krenuli prema Clelandu. Tu je bila vozačica koja je samo radi nas upotrijebila u busu razglas i rekla kad i gdje je naše odredište (ostalih nekoliko putnika bili su Australci koji su sve znali).

Slika 33,5 - Taipan. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Upad u park nije baš jeftin. Mislim da je 25 AUD, ali se isplati svaki cent. Još dobiješ i vrećicu s hranom za životinje. Prvo smo u zatvorenom terariju vidjeli razne glodavce i nekoliko poznatih otrovnica iz one opasne Australije. Među ostalima Taipana - najotrovniju kopnenu zmiju (slika 33,5). Metar, metar i pol.

Slika 43 - Pokazat ću ja toj peradi! © Ljubaznošću: Ogren Variola
Nakon toga počinje show. Dolaziš do klokana koji ti jedu iz ruke, glodavaca koji se ne boje da ih dotakneš, ptica koje ti također zoblju iz ruke. Od onih malih do emua. Šetaš među pitomim divljim životinjama (slike 34-42). U kavezu je jedino Dingo (slika 43) kojem je čuvarica upravo dala svježe pile kojeg je on odnio u gubici da ga zakopa za kasnije (za razliku od nas koji smo u avionima prvi pojeli svu klopu). Bilo je upravo hranjenje ptica i čuvar je bacao ribu za dvoje ogromnih pelikana (slike 44-47). Tko se sjeća Alan Forda znat će da je cijeli Klodovik stao u Pelikusov kljun. Je, ogromni su.

Slika 34 - Klokančić beba. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 35 - Moram narasti! © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 36 - I mi bi narasli! © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 37 - Daj mi pusu. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 38 - Evo ti je! © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 39 - I još jedna kad si tako sladak. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 40 - Daj ti meni rađe voćku. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 41 - Mmmm, koje sjemenke. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 42 - Ja bi ovu. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 43 - E pa frende, idemo i mi po klopu! © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 45 - Gle koliki sam, pa baci mi već jednom tu ribu! © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 46 - I ja čekam! © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 47 - Aaaaaa! © Ljubaznošću: Ogren Variola
Po jezercu plivaju i crni labudovi (slike 48 i 49). Zanimljivo da smo u cijeloj Australiji viđali isključivo crne labudove (ili su bijeli pa su pocrnili na vrućini). Tu se vide i oni lažni pingvini (slika 50). Emuovi opakog pogleda su izuzetno pitomi (slika 51). Ostale ptice/papige su najživopisnijih boja i naći ih kad su u krošnji je fantastika (slike 52,53,54).

Slika 48 - Buraz, di je nama klopa? © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 49 - A, evo je! © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 50 - Pravi se pingvin, da nam baci ribu. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 51 - Hej, svi su dobili osim mene najvećeg! © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 52 - Pronađi me! © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 53 - Ma jel ga vidiš, lukavca! © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 54 - E, ja sam premazan svim bojama! © Ljubaznošću: Ogren Variola
Vombati su lijeni pršuti koji se izležavaju u zatvorenom dijelu jazbine i vidjeli smo ih samo kroz staklo (slika 55). Koale nismo gotovo ni pogledali. Imale su neki osip pa se nije moglo do njih, a već smo ih i pomazili u gradu. Mislim da je i njima taj osip došao kao mali predah od raznih homo sapiensa koji bi ih mazili do besvijesti. A nakon što se u početku krio negdje u gustišu, napokon se pojavio u tom raju i vrag. Tasmanijski vrag (slike 56 i 57) je strvinar veličine pudlice, samo zbit kao pit-bull. Ima iznimne čeljusti, ali je bezopasan za ljude, ako ga se ne izaziva. Čak je i simpa, usprkos dva gornja očnjaka koji proviruju deklarirajući pudlicu kao najopasnijeg autohtonog stvora na kontinentu.

Slika 55 - Flash dok ja spavam! Jesi normalan?! © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 56 - Koji vrag ti ne da mira? © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 57 - Koji mir je spopao vraga? © Ljubaznošću: Ogren Variola
Na žalost nema platypusa pa se nismo imali čemu čuditi, no našli smo onog drugog sisavca koji leže jaja - echidnu ili kljunatog ježka (slika 58). Dva komada su se zavukla pod neki panj i jedva ih skužiš. No kako je to njihovo mjesto ograđeno, kao oni prerijski psi u ZG u ZOO, dakle niskim zidićem, tako se može nagnuti preko i snimiti. A kako nisam imao jaki zoom i snimke nisu bile nešto, onda nisam izdržao i prebacio sam se preko zidića (nigdje nije bilo zabrane - za Balkanca dovoljno) jedan korak unutra, jedan fleš u sjenoviti dio i imam ih na slici. Na žalost samo bodlje jer su zavukli njuškice u zemlju. Tako smo taj dan obišli ono najvrijednije od prirodne Australije što pruža Adelaide.

Slika 58 - Sakrij se, netko nam je u kući! © Ljubaznošću: Ogren Variola
U pm pet sati se zatvara park i već nas je Janez čekao da nas odveze doma. Napravio je palačinke i moram reći da ih dobro radi, ali ih napravi da jedeš tri dana. Onda su me njih troje natjerali da s njima odgledam nekakav film koji je najdosadniji koji sam odgledao do kraja (to je bilo doslovno ubijanje vremena i mozga), a da bih ipak dan završio dobro kako je i počeo, okinuo sam fotićem s balkona zvijezde. Na kraju su slike ipak ispale sasvim solidne ako se ne zumira. To solidno je, za moj nivo astrofotografije, da se vide zvijezde. Da vas ne mučim evo za sada prva slika na kojoj se nešto zvijezda vidi. Alfa i Beta, Južni križ i Omega centauri (slika 60). Inače taj dan se nije dogodilo baš ništa zanimljivo.

Slika 60 - Zvjezdani trenuci. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Idući dan bio je lakši ili drugim riječima, skupljanje snage za ono što nas čeka idućih sedam dana. Vratili smo se opsesiji kupanja u bazenu, pripremili pizzu za večeru i spakirali kofer. Da, pizze u Australiji su i skupe i loše, po riječima naših domaćina. Tako da se isplati sam napraviti pizzu. A pakiranje kofera bilo je zato jer nam je slijedio izlet u Tasmaniju.

Jedan kofer za nas četvero za tjedan dana zvuči loše. No Martina je uspjela sve pažljivo i brižno poslagati tako da je stalo. Dok nije Ivan potegnuo nezatvoreni kofer i sve rasuo. Bile su dvije varijante. Da ga ubijemo ili da se smijemo. Ne znam zašto, ali odlučili smo se na drugu. Sve smo na kraju doveli u red i legli u krevete u 02 h 00.

Tematski povezani članci
Arkturusova Australija - treći dio
Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!