Arkturusova Australija - peti dio

Arkturus naglavačke. Australija - zemlja o kojoj sve znate dok ne dođete tamo. Prekrasni i zanimljivi putopis u sedam dijelova iz pera našeg putopisca, Ogrena Variole.

Kućice iz snova. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Članak
0Komentari
Broj otvaranja1267


Australija, čudesni kontinent kojega bi svatko želio posjetiti ako mu se ukaže prilika. Našem astronomu, Ogrenu Varioli, na Astroforumu poznatog kao Arkturus, otuda i takav naslov, taj se san ispunio. Posjetio je Australiju i tamo doživio nezaboravne trenutke. Kako mu je bilo, opisao je u ovom serijalu od sedam nastavaka, koje ćemo objavljivati svake srijede.

Bilo je tu svega, od upoznavanja s ljudima i njihovim običajima, spašavanja golog života od čudnovatih oblika života koji žive samo u Australiji, do prekrasnog pogleda na Južno nebo i zviježđa koja nisu vidljiva iz naših krajeva, ali i neobičnostima s nama poznatim zviježđima, koja se iz Australije vide drugačije.

Uživajte u priči iz prve ruke, koju je Ogren napisao, onako, zanimljivo i zabavno kako to samo on zna. :-)

Putovanje u čarobni Oz

Nakon što smo se naspavali dobra dva sata, uspjeli smo se osposobiti da stignemo na avion niskobudžetne kompanije. Jetstar je domaća, prilično jeftina i pouzdana kompanija. Martina se pobrinula za tehničke detalje idućeg tjedna i tako mi sjedosmo na 320-ku koja u 06 h 00 leti za Melbourne gdje hvatamo let za Launceston.

Slika 61 - Pustinja vs. oblaci. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Naravno, s obzirom da sam ja geograf i još imam fotić onda mi je zabranjeno, po defaultu, spavati u avionu (istina i ovaj drugi je geograf, ali je i geolog pa se ta zabrana njega ne tiče potpuno). Zato sam uvijek ja bio kraj prozorčeta i dokumentirao svaku sitnicu koja bi mogla biti zanimljiva. Ali u ovom letu nije bilo baš jako zanimljivo.

Slika 62 - Međuoblačje. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Kako se od Adelaidea do Melbournea leti blizu obale onda se tu zna razvijati nekakav oblačni sloj od vlage donesene s oceana koja se na reljefnim preprekama uoblači (slike 61 i 62). Prvo zadržavanje u Melbourneu nije značajno jer smo imali dva sata do drugog leta i nismo napuštali aerodrom. Još sat vremena i stižemo u najjužniju (a možda i najljepšu) državu Australije. Već iz zraka vidjelo se da je Tasmanija zemlja iz bajke (slike 63 i 64).

Slika 63 - Vamos a la playa. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Nešto je veća od HR površinom. Zanimljivo je da je to gotovo jedan veliki nacionalni park. Isplati se uzeti kartu od 60 AUD (po vozilu ako, se dobro sjećam) i to vrijedi za tjedan dana za sve od bezbroj NP-ova. Mi smo imali iznajmljeni renta car i ovo je bilo vrlo prihvatljivo.

Slika 64 - I onda da ima vragova u toj zemlji. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Launceston je drugi po veličini grad u Tasmaniji, po veličini usporediv sa Zadrom. Kao i u drugim gradovima koje smo prošli građevine imaju neki umjetnički viktorijanski arhitektonski stil (nisu socijalistički kvadrati koji te ostavljaju bez daha dok ne umreš od sablazni), a male kućice često imaju stilske sličnosti s arhitekturom alpskih predjela. Nije baš čudno jer Tasmanija je okružena oceanom i klimatološki je malo izolirana od Australije.

Slika 65 - South Esk. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Uz to je brdovita i postoje vrhunci u kojima je zabilježen snijeg u svakom mjesecu u godini (kao na Zavižanu). Kako je okružena oceanom onda ima Cfb klimu (oceansku) s prilično padalina, pa stoga ima i velik broj jezera (pogodno za naseljavanje Finaca). Ipak, ljeto je period kad možete očekivati stabilno vrijeme, pa smo iskoristili ono najljepše.

Slika 66 - South Esk iz drugog kuta. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Osim samog grada Martina i Ivan su nas odveli do jedne šetnice koja je prva vrhunska turistička atrakcija na koju smo naišli. Tu su si Launcestonjani sagradili jedno opuštalište. South Esk river, najduža rijeka Tasmanije, probila je jedan krasan kanjon (slike 65, 66, 67) i, malo prije nego se s North Esk river spaja u Tamar river, puni jedno malo jezerce preko metar, dva visokih slapića. Na tom mjestu izlaska iz kanjona stanovnici su si sagradili drveni mostić (slika 68), šetnicu po kanjonu, žičaru (više vučnicu) i bazen (slika 69).

Slika 67 - South Esk kanjonče. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Okolo je naravno zelena livada za piknik, a voda u jezeru je ljeti topla kao i u bazenu. Možeš se okupati u kloriranoj ili u živoj vodi. Jasno da jesmo, kao i mnogi drugi. No na jezeru je manje ljudi, ali zato po istom jezercu na suprotnoj strani ima labudova (crnih). Općenito u Australiji životinje se ne plaše ljudi previše, što znači da iseljenih Hrvata nema tako puno kako se priča.

Slika 68 - Mostić za određen broj civiliziranih ljudi. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Kad šetate preko tog mostića vidite upozorenje da na mostiću smije odjednom biti toliko i toliko ljudi. E sad si vi zamislite podneblje koje bi vas prvo prozvalo da se u slučaju x most može srušiti, pa bi vas tražilo bezbrojne dozvole za gradnju, pa bi vas tražili mito i na kraju bi vas optužili da ste bacili lovu poreznih obveznika. Zato mi lijepo nastojimo trošiti na korisne stvari tipa javne rasvjete, da ljudi slučajno ne pogledaju noću u zvjezdano nebo i ne spotaknu se. Pojam turističkih atrakcija je različit za čovjeka i čimpanzu.

Slika 69 - Jezero i bazen. © Ljubaznošću: Ogren Variola
No krenimo dalje. Nakon jedne noći i tog prijepodneva u dolini našeg sna, krenuli smo dalje. Tasmanija djeluje kao američka prerija s rijetkim drvom, kroz koju vodi ravna cesta s brdima do kojih nikako doći (slike 70 i 71). Sa strane su pašnjaci/rančevi sa ovcama ili govedima. Zapazio sam da su i goveda crna (kao i labudovi). Ne sjećam se da sam vidio bijelu kravu ili bika (slike 72).

Slika 70 - Stado ovaca na turskom paši. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 71 - Prerija. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 72 - Ranč s crnim govedima. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Mjesta uz cestu također nalikuju na američke stereotipe (slika 73) koji se mogu vidjet na svakom filmu (američkom, ne hongkongškom). A zgodno je primijetiti da su teretna vozila (kamioni) otprilike pola američki, pola europski tip. Američki - oni s isturenom njuškom (slika 74).

Slika 73 - Mjesto uz cestu iz filma (Ben Hur). © Ljubaznošću: Ogren Variola
Drugo prenoćište bilo je u Bichenu. E to je već pacifička obala. Mjesto je relativno malo u lijepom pejzažu s jednom malom atrakcijom. Ali tek smo došli, polako. Na ulazu u hostel morali smo se požaliti jer su na slici imali psa (koji dođe kao maskota hostela) koji nas nije dočekao. Rekli su nam da je odsutan (poslovno). Zato smo drugi dan na odlasku dobili dva psa da nas pozdrave.

Slika 74 - Američki tip kamiona s vozačem. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Zašto priča o psima? Zato jer Australci ne samo da vole životinje i žive s prirodom, nego i jako puno njih ima kućne ljubimce - uglavnom pse (kopnene). Kako bi se to reklo "ni tovar beštija". Jedan zdrav odnos ljudi i životinja na najotrovnijem kontinentu.

Slika 75 - Blowhole. © Ljubaznošću: Ogren Variola
E dakle vratimo se sad na onu atrakciju. Prošetali smo se do stjenovite obale gdje postoji jedna pukotina među tim ogromnim stijenama u koju ulazi more. Geološki se to zove blowhole, odn. to je rupa kroz koju štrca more visoko u zrak. Mi toga nemamo pa moramo graditi fontane.

Slika 76 - Fontana na kojoj nitko nije zaradio. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Vrlo je atraktivno kad su valovi (a na Pacifiku su uvijek valovi osim kad plovi Magellan). Morali smo se slikati s tim prirodnim vodoskokom (slike 75 i 76), a Gjina je i zalilo premda sam ga upozorio na vrijeme da dolazi val. Sa tih stijena se vidi u daljini rub svijeta gdje se ocean slijeva na one kornjače (slika 77). Stijene inače imaju dosta crvenih dijelova, posljedica algi i vrlo su pogodne za opuštanje kad vam je dosta svega (slika 78).

Slika 77 - Gdje ocean pada preko ruba. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Sjednete se, slušate šum valova, vrtite neku melodiju u glavi i zaboravite na nuklearnu prijetnju Sjeverne Koreje američkoj ekonomiji. I zaboli vas što Mađarska nema more.

Slika 78 - Grčevito se opusti. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Meni uz to vrag (tasmanijski) nije dao mira pa sam otišao ranije spavati kako bih se mogao ustati pred izlazak Sunca i posnimiti svitanje na Pacifiku. Isplatilo se svake minute nespavanja (slike 79, 80, 81). A nije loše ni vidjeti ujutro obasjane male drvene vikendice u bojama (slika 82).

Slika 79 - Izlazak Sunca iz Pacifika. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Što se zvijezda tiče, i dalje nisam imao sreće jer je svako mjesto s lampama loše za promatranje, a polako me hvatao i strah jer Mjesec je ostavljao sve manje prostora za motrenje. Uz to i prognoza za navečer je bila loša. Ostao je otvoren samo termin onu drugu noć od 02 h - 05 h kad nema žute kugle. Valjda će biti malo sreće.

Slika 80 - Ribari ne idu do ruba svijeta. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Dan koji je uslijedio je nacionalni praznik - Dan Australije. Bicheno je malo mjesto pa je i mala fešta, ali se osjeća da se nešto događa. Naravno da to nije Dan republike u Jugoslaviji, no Australci ipak iskorištavaju to da slave i zabavljaju se. Opušteno i veselo s pojedincima koji izvode nekakav svoj show program (jedan je dofurao neke otrovnice pa ih pokazuje i sl.).

Slika 81 - Autoportret (akvarel). © Ljubaznošću: Ogren Variola
Nas je taj dan čekala jedna druga tura. Odjavili smo se iz hostela i otišli u Freycinet NP. Tu kažu da ima predivnih pejzaža. I dobro kažu. Doduše treba malo ostaviti dušu, ali je krasno.

Slika 82 - Šarene vikendice. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Samo jedan prijevoj dijelio nas je od Wineglass baya. Put ide uzbrdo do vidikovca s kojeg možete vidjeti Pacifik i s druge strane poluotoka zaljev i njegove plaže. Prizor je prekrasan i kažu da je to jedna od top 10 plaža (slika 83). Ništa ne umanjuje to što mi jednako lijep prizor imamo u Baški. Općenito gdje god sam do sad bio vidio sam da slične prizore ima negdje u HR. Ta činjenica ne osporava ljepotu, ali ti je nekako drago kad shvatiš da i doma imaš nešto tako lijepo.

Slika 83 - Wineglass bay ili Baška. © Ljubaznošću: Ogren Variola
S tog prijevoja spustismo se na plažu, onu pješčanu s tirkiznim morem i malim pacifičkim valovima (ne onim za daskanje nego metar visokim). I Pacifik je topao, a kao i Indijski ocean u Adelaideu i ovdje je voda manje slana od Jadrana. Mogu reći da se tih nekoliko promila soli manje lako osjeti.

Slika 84 - Dora, Ivan i Martina, i još gomila Bugara iz Angole. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Pijesak i ovdje nije baš mjesečeva prašina, ali je dosta sitan. Osjetite ga samo ako dopustite valu da vas izbaci na obalu i povalja i ostruže. Plaža je duga, ali ne krcata (slika 84), valjda zato jer je naporno doći do nje.

Ja sam inače dijete civilizacije, pa volim kad negdje mogu doći autom, a ne kao 90% ljudi (vražjih planinara koji ovo čitaju) koji bi odsjekli ruku da mogu doći do nekog vidikovca. A kad si u razvijenoj zemlji onda očekuješ da ti postave bar pokretne stepenice na ovakvim prijevojima. Ali ne. Sad se ti moraš penjati natrag  900 stepenica uzbrdo. Žena u parku kaže "samo". Kad smo se penjali natrag vidio sam jednog koji uspuhan silazi prema plaži.

Ako se on uspuhao kod silaska što bih ja rekao. Imam dojam da bi na pola puta dušu ispustio i Stipe Božić. A ovi "prijatelji" su me natjerali da sve ovo prođem. Jedina utjeha mi je bila da ću nabit kondiciju na ovom ljetovanju, kakvu dugo nisam imao. Da, očigledno sam preživio kad ovo pišem.

I kad smo napokon došli do prekrasnog prizora našeg parkiranog auta dočekali su nas valabiji (ona umanjena verzija klokana) koji su vrlo umiljati. Kad ste umorni onda ne razmišljate, a kad ne razmišljate onda lako prekršite pravila. Ma kako tako umiljatom stvorenju ne dati komad voća? Ne hraniti životinje! Lako je to reći. Drugo kršenje zakona je da sam automatski, bacio biorazgradivu košticu, BIORAZGRADIVU, nektarine što zapravo nije dozvoljeno, ali sam prošao nekažnjeno.

Međutim, neočekivano je valabi, koji mi je do tada jeo iz ruke, reagirao poput psa. Pojurio je za njom da ju oglođe. Kao da je to doživio kao igru. Vrlo zanimljivo. Ja pak nisam htio i dalje kršiti pravila pa bacati komadiće voća da ga ponovo domamim. Došlo mi je u glavu da to nije korektno raditi.

U ovom NP su još dvije posjećene lokacije (ne baš tako lijepe kao ova, kako su nam objasnili), ali mi smo već bili na knap s vremenom jer smo trebali stići u Hobart (glavni grad Tasmanije) i prijaviti se u motel. Tasmanijska drvna industrija ne mora brinuti jer je otok vrlo šumovit pa smo tako na putu do Hobarta vidjeli, uz cestu, dijelove posječene šume (što izgleda dosta ružno) i pošumljene dijelove (priča o održivom razvoju).

I onda smo stigli na odredište. Bez ikakvog premišljanja mogu reći da je Hobart najljepši grad (bar u ljetnom periodu) koji sam vidio. Odmah na ulasku u grad jasno ti je da je grad potpuno moderniziran, u skladu sa svemirskom tehnologijom (što se prvo primijeti u prometnoj signalizaciji), a s druge strane održao je tradicionalnost po pitanju arhitekture i nekih običaja iz starog doba.

Slika 85 - Prizemnice u Hobartu. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Uređen je kao i svi gradovi, ali vrlo estetski. I tu su, osim u centru, niske krasno dizajnirane kućice, najčešće s vrtovima s drvećem i s cvijećem. Na brdovitom je terenu uz more kao npr. Rijeka (slike 85, 86, 87).

Slika 86 - Vrtovi i zelenilo oko kuća. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Prvi dan ja nisam vidio tu estetsku stranu jer smo došli podveče i htio sam se odmoriti od prokletog planinarenja. To je za životinje. Pustio sam ovo troje da se prošetaju, da nađu neko drvo i da se vrate. Inače, ovom istom prijatelju nije prvi put da me natjerao navrh brda da idem pogledat nešto lijepo i da umrem taj dan.

Slika 87 - Brdoviti grad. © Ljubaznošću: Ogren Variola
E, ali drugi dan smo se nauživali. Martina nas je povela na Salamancu. To je subotnja tržnica tipa od igle do Falcona Heavy (slika 88). Za naše pojmove uobičajeno, ali za australske rijetkost. Tu stvarno ima svega i zlatno je mjesto za kupiti suvenire za sve one prividno vam drage ljude kojima iz kurtoazije morate nešto donijeti. To je onaj tradicionalan dio trgovine koji je ovdje očuvan.

Slika 88 - Salamanca. © Ljubaznošću: Ogren Variola
I ne samo to. Tu možeš iznajmiti i neku tradicionalnu staru kočiju pa se, kao u fijakeru, provozati centrom (slika 89). Sve je na obali jer je Hobart lučki grad. Nešto veći od Splita ili Rijeke. Samo, vidjeli smo na slikama, u Hobartu zimi padne i snijeg pa je grad bijeli, ali i tako odlično izgleda.

Slika 89 - Egipatska bojna kola. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Znači, nakupovali smo se, osvježili, prošetali, otišli se najesti (nakupovali smo dosta hrane i svugdje smo imali frižidere i kuhala za vodu tako da nije bio problem) i razdvojili se. Cure smo odbacili do, gadi mi se i napisat, snobističkog muzeja suvremene umjetnosti, a Ivan i ja smo odmaglili u vidu klokanovog repa do nečeg lijepog. Otišli smo na vrh iznad Hobarta, s kojeg se pruža neopisiv pogled. Pa da ga opišem.

Krasan plavi ljetni dan, a ispod Hobart, zaljev, otoci, poluotoci, raznovrsna vegetacija uključujući eukaliptuse i sve što se može zamisliti u tom prizoru. I NE MORAŠ SE PENJAT! Dođeš autom. Raj za dušu. Okinuo sam panoramu (slika 90) koja nije ni približno tako lijepa kao prizor u živo. Ipak, mora se priznati da smo imali sreću jer nas je vrijeme odlično poslužilo i mogli smo u potpunosti uživati.

Slika 90 - Panorama Hobarta s vidikovca. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Inače, tijekom godine vjerojatno nema puno ovako lijepih dana s obzirom da je Hobart na jugu Tasmanije direktno izložen utjecaju oceana. Nakon toga smo se vratili pokupiti one dvije nesretnice koje su ipak preživjele susret s dnom ljudske kulture.

U Australiji je zakon da svatko mora imati pristup vodi (ipak je to vrući kontinent), a kako je i ljeto u Tasmaniji vruće onda svugdje imate dobru tuš kabinu, pa nakon razgledavanja svega i svačega imate privilegiju da se osvježite. I tako dok su se neki tuširali, a neki još malo skočili do grada, ja sam podveče ostao gledat žensko finale Australian opena, direktan prijenos, i začudo, dugo nisam vidio tako dobar meč.

Nisam se dosađivao, ali sam tražio načine da ubijem vrijeme do noći. Naime, ovo je zadnja noć kad će se isplatiti otići izvan grada i pogledat nebo (nakon što zađe Mjesec). Prognoza je odlična i situacija je sad ili nikad.

No prije toga smo imali još jednu večernju / noćnu šetnju centrom Hobarta da se malo divimo gradu i da se osvjedočimo da u centru također postoje pubovi u kojima se mladi okupljaju i zabavljaju kao i svugdje u svijetu. Grad, barem ljeti, diše i veselo je. Poslije tog obilaska u kojem sam ja više gledao nebo nego grad (usprkos Mjesecu) i nakon kojeg sam se tuširanjem doveo u vozno stanje, red je bio da se krene. Biti u raju, a ne vidjeti boga? Neće ići.

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!