Arkturusova Australija - prvi dio

Arkturus naglavačke. Australija - zemlja o kojoj sve znate dok ne dođete tamo. Prekrasni i zanimljivi putopis u sedam dijelova iz pera našeg putopisca, Ogrena Variole.

Preslatki australijski medvjedić koala. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Članak
0Komentari
Broj otvaranja1368


Australija, čudesni kontinent kojega bi svatko želio posjetiti ako mu se ukaže prilika. Našem astronomu, Ogrenu Varioli, na Astroforumu poznatog kao Arkturus, otuda i takav naslov, taj se san ispunio. Posjetio je Australiju i tamo doživio nezaboravne trenutke. Kako mu je bilo, opisao je u ovom serijalu od sedam nastavaka, koje ćemo objavljivati svake srijede.

Bilo je tu svega, od upoznavanja s ljudima i njihovim običajima, spašavanja golog života od čudnovatih oblika života koji žive samo u Australiji, do prekrasnog pogleda na Južno nebo i zviježđa koja nisu vidljiva iz naših krajeva, ali i neobičnostima s nama poznatim zviježđima, koja se iz Australije vide drugačije.

Uživajte u priči iz prve ruke, koju je Ogren napisao, onako, zanimljivo i zabavno kako to samo on zna. :-)

Uvod

Razmislivši nekoliko godina i namaknuvši sredstva odlučili smo posjetiti najotrovniji kontinent i nesmotreno riskirati život ne bi li doživjeli avanturu. U biti, člana našeg astronomskog društva Ivana i njegovu životnu suputnicu Martinu, oboje naši dragi prijatelji, život je odveo u Adelaide. Dakako Ivan nas je odmah pozvao da ga posjetimo jer je iz nekog idiotskog i neshvatljivog razloga vezan za Hrvatsku i sve što je tamo ostavio pa mu fale prijatelji. A ja sam s njim toliko dobar prijatelj da mi je vrlo teško pisati o njemu pozitivno. Tako ću nastojat i sada da bude onih prijateljskih pod... kako se to već kaže.

E znači, kad smo uspjeli skupiti sredstva, onda smo, mi iz astronomskog društva, Dora i ja, odlučili doći do naših Australaca. Na žalost financijski nije bilo izvedivo da ide više ljudi. To je stoga jer je Ivan tako škrt da ne bi mogao podnijeti troškove smještaja nekolicine ljudi u najelitnijim hotelima s plaćanjem kockarnica, bordelima, putovanja privatnim avionima i krstarenja jahtama. Ono uobičajeno što očekujete na takvim izletima.

Što se slika s ovog putovanja tiče, nisam bio primijetio nekakvu trunku na staklu ispred objektiva, pa na fotkama imam malu crnu mrljicu. To uzmite kao vodeni žig i ne uzrujavajte se. A sad o tome kako sam ja to doživio najmanji kontinent.

Put

Dakle Dora i ja sjedosmo 10.01.2018. godine u avion. Tristodvadesetka Turkysh Airlines. Jedine purice koje su preživjele Božić. Let do Bizantiona bio je noćni tak da nismo vidjeli puno osim što je Bospor lijep po noći iz zraka. A i još smo bili u Europi jer je aerodrom na europskoj strani. Ništa naročito. Mogli smo biciklima doma.

Jedino što nas je spriječilo da se vratimo je bila pomisao da je na ovoj polutci zima, a u Australiji je, navodno, ljeto u siječnju. Čuli smo i da se navodno tamo topi asfalt (uostalom i kod nas ga tope kad rade neke ceste, to sam vidio) i čuli smo da je bog zabranio Australiju kao konkurentsku turističku destinaciju paklu. Ajde idemo to provjeriti.

Nakon dva sata na Bosporu bio nam je pun kufer Turske (i inače smo imali pun kufer) pa smo sjeli na 330 iste kompanije (turky je još živa) i krenuli dalje. Ima tu jedna kretenska stvar. Kad polijećete iz Konstantinopolisa onda pilot mora raditi čudne manevre. Aerodrom je u gradu i da ne bi bila pretjerana buka od aviona dotični mora oduzeti gasa gotovo odmah nakon što poleti i krenuti u roll.

Ovaj tip aviona polijeće na oko 300 km/h. Kako uvijek u avionu imam GPS onda sam pratio kako njemu brzina odmah nakon polijetanja pada s dostignutih 450 na 400 i pri tom ovaj naginje avion na moju stranu (bio sam do prozora) nisko iznad kuća. Taj manevar nije ugodno doživjeti. Imate osjećaj da ćete uletjeti u kupaonu neke Turkinje i da ćete imati neprilika s ljubomornim mužem.

Srećom pilot je vidio što je htio u tom brišućem letu i doveo nas na pravu putanju. To su cake koje vam bace srce u petu ako ih ne znate. Dalje, pilot se držao desne trake jer je bila noć i vozio nas je u nepoznato. Nakon obroka, zagasila su se svjetla u avionu i bezveznjaci su krenuli stopama Trnoružice, a ja sam guštao gledajući zvijezde kroz moje okance ili kako se to govori u svemiru, iluminator.

Slika 1 - Obala Kaspijskog jezera noću. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Autopilot nas je vodio tako da smo okrznuli Kaspijsku kapljicu (slika 1), ali po noći niste sigurni vidite li to ili ne. To sam skužio tek na slikama koje sam poslije posvijetlio. Trebalo je vremena da na tom jedanaestosatnom letu jedan geograf skuži da ima alat koji mu treba. Naime, kompanija ima na avionu dvije kamere. Jedna sprijeda i jedna dolje i možete dobiti na svom ekranu u avionu sliku preko čega letite. Istina, po noći to ne pomaže, ali za koju godinu će se sigurno i te kamere usavršiti.

A prije svitanja vam osoblje kaže da zatvorite škure na iluminatoru, jer se brinu da debeli sultani koji nikad ništa korisno neće napraviti, mogu poslije jela u avionu odrijemati (moram pohvaliti odličnu klopu u svim avionima). Ja sam ipak, svako toliko, digao rolete da okinem sliku i pustio malo fotona u avion. Bio sam spreman, ako mi tko što prigovori, reći da sam ja astronom i geograf i da se nitko od beskorisnih putnika ne smije buniti na moja prvoklasna istraživanja.

Al brate, pretjerali su i kad je već bilo podne avion je bio zamračen. Srećom, naišao je drugi obrok pa su popalili svjetla i ja sam iskoristio da bar malo otvorim škure i gledam u bijeli svijet. Tako sam bar malo vidio Indiju. Izgledala je kao obična zemlja i čovjek ne bi rekao da tu stane milijardu ljudi.

Slika 2 - Bengalski zaljev pod oblacima. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Onda smo preletjeli Bengalski zaljev iznad prilične količine oblaka (slika 2) i počeli se spuštati prema Kuala Lumpuru. Ajde, tu sam mogao fotkati i zabilježiti svoj prvi dodir s tropima. Nismo izlazili iz aerodroma jer je komplicirano, a na povratku ćemo se duže zaustaviti pa ćemo nadoknaditi ovaj posjet Maleziji. Bilo je blizu 30 oC i visoka vlaga (kao svaki dan u godini od 0-24, takvi su tropi) i bili smo samo pet sati do idućeg leta.

Osim malo hopsanja po aerodromu i malo kunjanja na nekoj stolici ništa bitno. Samo smo vidjeli u nekoj trgovini nešto kao prhki kreker od stotinjak grama koji je koštao oko 5000 kn. Da nismo bili umorni možda bi iz prve pogodili da se radi o nekom navodnom afrodizijaku (neka rijetka ptičja gnijezda) koji svoju cijenu vjerojatno duguje nekakvom mitu.

Idući let je bio opet navečer i opet se prvi dio puta nije baš vidio pa sam uspio sat, dva odrijemati u avionu. Ali nekvalitetno jer u Malasiya 330 su putnici nagurani. Sjetili smo se indijskih vlakova pa smo pomislili ne lete li putnici i na krilima i na trupu izvana. Možda se koji drži i za rep (aviona). Da, imali smo rezervirana mjesta, ali je tijesno. Uz to, meni je bilo i prljavo. Ne avion, nego sam se ja osjećao prljavo. Kako sam već bio u istočnoj Aziji nije me nimalo začudilo da su zahodi takvi da iz njih bježe i balegari. Jednostavno se osjećaš prljavo u tom okruženju.

A ova kompanija nije imala kamerice s vanjske strane aviona pa mi je bilo i dosadnije letjeti. S obzirom da je Malezija islamska onda u njihovim avionima u svakom trenutku na ekranu možeš vidjeti smjer i udaljenost Meke, što mi je bila neophodna informacija. Kako je krenulo mogla bi Croatia uvesti smjer i udaljenost Vatikana. Ipak, na ovom letu vidio sam Velikog medvjeda kako se izvrnuo na leđa na horizontu i zaspao. No lijeva strana aviona je ona koja gleda na sjeveroistok pa nisam još ništa vidio od južnog neba.

Kad je počelo svitanje bili smo debelo nad Australijom, ali samo mali dio bio je bez oblaka. Štoviše, dobar dio smo letjeli na 12 km visine u magli. Nije baš da je to svaki dan. Tako sam samo na jednom mjestu uspio fotkat pustinju pod nama. No Australian tour je tek počeo. Bit će prilike. Posebno ću na povratku uspjet uhvatit nekoliko fantastičnih prizora.

Ono što je bilo fora u avionu je da je pilot dao gasa pa smo pred spuštanje došli do 1060 km/h. To je bilo najbrže što sam putovao u ovoj galaksiji, ako ne računamo gibanje Sunčevog sustava oko središta galaksije. Putnički avioni ne lete tako brzo (osim onog francusko-britanskog umirovljenog).

Slijetanje je pak bilo odlično jer smo ispod oblaka (tamo gdje je opet vedro) vidjeli sve i svašta. More, otok, poluotok na drugoj strani zaljeva pred Adelaideom i jedno ružičasto jezero koje ima tu karakterističnu boju od soli i vjerojatno nešto željeznih spojeva (slika 3). Ima takvih jezerca i baš su fora za vidjet iz zraka.

Slika 3 - Ružičasto jezero. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Na moru je jugo stvaralo ovčice (merino), a sa 600 m visine dobro vidite koliko je korisno nadzirati more iz zraka. Vrlo lako možete vidjeti duboko i obalna straža bez problema uočava bilo kakvu neman pa može pratiti sve plesiosaure i druge glodavce koji čekaju surfere i neoprezne plivačice.

Postojale su priče o očuvanju ekosustava Australije i o strogim kontrolama na aerodromima, ali kako smo bili okruženi azijatima koji često dolaze poslovno (šverc, traženje posla i sl.), a bili smo deklarirani kao turisti iz Europe, onda nas gotovo nisu ni pogledali. Uz to uživali smo u svakom trenutku putovanja, stalno smo se zezali i vidjeli su da smo posve bezopasni za australski eko sustav (osim što sam se osjećao prljavo, kako sam naveo) i pustili su nas da izađemo bez gotovo ikakve kontrole.

Zapravo sam se i ja malo očistio (onako dubinski) jer sam iskoristio priliku da odem na australski zahod koji je vrlo uredan i suprotnost istočnoazijskima, no otkrio sam da Australci koriste papir kroz koji možeš gledat. Oni naši višeslojni su zakon. Ovog potrošiš cijelu rolu za samo jedno... Ma idemo dalje. Put je gotov.

Dolazak i smještaj

Vjerojatno smo bili jedini putnici koji su uživali u svakom trenutku leta (što nismo krili), a kako i ne bi kad idemo na takav godišnji odmor koji ćemo pamtit još tri života. Dok su ostali bili na svakakvim provjerama mi smo napokon došli do Ivana i ... što da pričam... vidjelo se da smo tog trenutka u raju. Odmah zafrkavanje, smijeh, radost, uživanje. Martina je bila na poslu pa nas je Jovica poveo doma. Majmun! Vozio je po krivoj strani!

Onda sam se sjetio da su Australci naopako (da hodaju s glavom prema dolje) i da sve rade naopako. Svi voze krivo i kod nas bi se naplaćali kazni (osim ako im tata nije rođo od neke krupne ribe). A koliko su ludi, njima je normalno voziti po lijevoj strani pa su im i propisi takvi da za prometne prekršaje naplaćuju jako visoke kazne. Svako toliko je kamera i ako te okine da si vozio 61 umjesto 60, ode brdo love iz džepa. Nema šale i nema prebrze vožnje i nema trubljenja kad netko nije krenuo na žuto i nema puno guranja i uglavnom sve je abnormalno. Ne znam zašto se ta zajednica Hrvata u Australiji ne izbori za normalno kršenje propisa.

Sletjeli smo u 8 sati ujutro po australskom, došli u stan, istuširali se da speremo prašinu nebeskih prerija i napokon malo prilegli da odspavamo nakon 20 sati čistog leta i još desetak sati onih usputnih stajanja, priprema i sl. Dora je nešto uspjela odspavati u avionu, ja gotovo ništa, pa smo sad jedva dočekali prave krevete. Rekli smo Ivanu da nam više ne smeta i da se nosi po Martinu koja je bila na poslu i da ne dolaze dok se ne probudimo. Ide mi na živce kad se ponaša kao da je stan njegov.

Eh da, da ja nisam donio, njemu ne bi palo na pamet da me ponudi s Pašaretom - božanskim pićem iz Istre. Otrovom koji je sad prvi puta bio na drugom kraju svijeta, među eukaliptusima. Kakvo perverzno zadovoljstvo! (slika 4)

Slika 4 - Pašareta u Australiji. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Još jedan božanstveni trenutak je bio kad je došla i Martina pa opet smjeh, zafrkavanje, uživanje i ostale pogodnosti raja. Jest da smo odspavali tek koji sat, ali kad je toliko adrenalina zaboravite na bilo kakav jetlag. Kakvo spavanje i privikavanje. Treba potrošit supstancu nagomilanu u tijelu.

Da, navečer smo bili umorni i nije mi se dalo ni bacit oko na nebo. Čekao sam da to pošteno napravim. A i nije bilo baš vedro. Tek tu i tamo koja rupa. Ništa od one vruće Australije. To je mit. 23 stupnja usred ljeta. Dobro za aklimatizaciju kad dođeš iz zime, ali djeluje razočaravajuće.

I koliko god preko Skypea gledao, ne možeš dobiti pravu predodžbu o nekom stanu. Sad sam upoznao taj stan i bilo je sasvim dovoljno mjesta za nas četvoro, a kako je sutra bila subota lijepo smo se naspavali jer nitko nije morao nigdje. Od sutra se vozi zaozbiljno. Ovo do sada bio je neophodan uvod.

Tematski povezani članci
Arkturusova Australija - drugi dio
Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!