Astronomska avantura u Drnišu

Utorak, 02. kolovoza 2011. u 08:07 sati

Dakle evo jedna mala velika avantura u koju sam se upustio sa prijateljem Markom Roje i prijateljicom Marinom Mrđen, tzv. "Sve za znanost". Cilj ove avanturice je bio malo otići od gradskih svjetala i izgubiti se u mnoštvu zvijezda na TAMNOM nebu, kao i pokazivanja ljepše strane astronomije jednoj prijateljici i prijatelju (kojima je to nešto nepojmljivo). Ova avantura je bila poprilično bogata događajima pa je priča opširna ali je dosta poučna čak i za one starije i iskusnije - što raditi, odnosno - NE RADITI na promatranju!

I tako dođoše dan 31.07.2011. godine kada meni padne na pamet kako bi bilo vrijeme da odemo negdje dalje od grada i prepustimo se čarima neba. Dakako, dok sam se ja odlučio kako i gdje, bilo je već 19 sati kada sam javio prijateljici za svoju ideju koju je ona s oduševljenjem prihvatila. Plan je bio otići njenim autom, "gitarica, astronomija i dobro društvo" shema, koji se naravno izjalovio. Prijatelj mi se javio tek u 19: 30 sati, a u međuvremenu smo shvatili da nam je auto za tu večer nedostupan.
Pogreška 1.

Nismo odustali nego smo odlučili busom prema Drnišu gdje navodno prijateljica ima takozvanu njivu. Moja osobna ocjena do sada: Ideja - čista petica; organizacija - 0 bodova. Dakle dolazimo nas dvoje (prijatelj i ja) na kolodvor u Splitu u 20:20 sati i čekamo prijateljicu i bus.
Pogreška 2.

Bus je krenuo u 20:00 sati i to je zadnji za večeras - prija je krivo pogledala vozni red. Moja ocjena za ovaj dio... ista kao i prije...
Odluka je pala i ambiciozna je: idemo vlakom do Drniša (zadnji je u 21:40 sati) i na noge nekih 20 minuta do obližnjeg selca. Dakako, sada smo morali proći kroz cijeli Split s teleskopom i drvenom montažom (home made 200 mm dobson).
U redu, kada smo KONAČNO došli do željezničkog kolodvora noseći teleskop u ruci, sada je nekako trebalo uvući teleskop u vlak kao "ručnu prtljagu" jer nismo imali novca za nikakve dodatne troškove prtljage. Konačno smo ušli u vlak koji, dakako, bio prepun turista. Hmm... treba naći mjesto u vlaku za nas troje, teleskop, montažu, gitaru i tri torbe... Uspjeli smo se uvaliti u kupe s dvoje JAKO zanimljivih, šaljivih i dobronamjernih Zagrepčana (još jedna potvrda kako su one torcitaško - bad blue boyske šeme apsolutne gluposti...).


Duje i njegov teleskop, dobson od 200 mm.

Sada ide potencijalno gadan dio... dolazi kondukter po provjeru karata... Ulazi u naš kupe i naravno ostaje ...koji vam je bog to...?
Nakon 2,3 minute uspjeli smo mu objasniti kako je to IPAK ručna prtljaga jer smo je mi NA RUKE dovukli do kolodvora. Bio je to susretljiv kondukter i prihvatio je naše obrazloženje i sada smo sigurno putovali prema odredištu.
Ocjena za ovaj dio: Ideja:4, organizacija: 4 (solidno aj...)

Nakon urnebesnih situacija u vlaku, svirke na gitari i pjesme kao zahvalu našim suputnicima za razumijevanje, krenuli smo van u Drniš. Izlazimo iz vlaka sami i mašu nam svi; policajci, kondukteri i putnici (jako interesantno i kul).
Izašli smo iz vlaka koji je sada već izašao iz vidika i stojimo sami na tračnicama na apsolutno nepoznatom teritoriju, usred mrkle noći. Avantura počinje... (iako se ne može reći da do sada nije bila).
Prijateljica je sigurna u kojem smjeru ići: pratimo prugu i dolazimo do Siverića gdje ima onu legendarnu njivu... Nakon pola sata hoda po pruzi u mrkloj noći, shvaćamo kako je to puno dalje nego je ona mislila. Njihova ideja je bila: Ajmo preko polja prikratit put i idemo ravno prema crkvi (koja je ipak bila poprilično udaljena).
S obzirom da sam upoznat sa situacijom oko Drniša nakon Domovinskog rata, ja sam im odmah rekao da je to jako glupa ideja jer postoji opasnost zbog eventualno zaostalih mina. Složili su se i odlučili smo se vratiti istim putem kojim smo došli; po tračnicama, nekih 40-ak minuta hoda i onda kroz Drniš do Siverića.

Meni su na pamet, naravno, pali i vlakovi kojih ipak ima, ali me prijateljica uvjerila kako je zadnji vlak ipak već prošao. Tako smo krenuli prema natrag. Nakon par minuta hoda odlučili smo montirati 10 minuta teleskop, čisto da se malo odmorimo i pogledamo što bi nam dalo snagu za dalje. To smo i napravili 3-4 metra od pruge na čistini. Kada smo pogledali (ovo promatranje je bilo prilagođeno njima pa sam tražio njima interesantne objekte kao što su jako Albireo, Mizar i Alkor...) krenuli smo dalje uz prugu.

U sljedećem trenutku čujemo nedaleko od nas lavež jednog psa i nije ugodno. U sljedećem trenutku samo nekoliko metara od nas (po zvuku, nismo vidjeli) čuje se roktanje divlje svinje. Uasti matere - na to smo zaboravili- uvati crtu i biži pred svinjom. Nakon 10 minuta bili smo nazad na kolodvoru (da... u suprotnom je smjeru trajalo 40 minuta, ali nije bilo nikakvih svinja)!! Došli smo i sjeli na zidić između 2 kolosijeka sa razmakom od 5 metara između nas i pruge.

Odjednom, tutnjanje...
Pa koji bog sad...
U sljedećem trenutku pokraj nas TUTNJI ogroman vlak nevjerojatnom brzinom i ostvaruje poprilično ozbiljnu vučnu silu koja ipak,  na sreću nije dovoljno jaka da nas povuče. Toliko o tome što više nema vlakova...
Ocjena ovog dijela: ...ma kakva ocjena, dobro da smo živi ostali!


Marina u mrklom mraku na pruzi

Napokon smo natrag na maloj željezničkoj postaji u Drnišu (samo zabetoniran komad parcele sa par kuća koje vjerojatno pripadaju željeznici i usto jako jezivih). Shvatili smo da do Siverića ima previše i odlučili smo ostati tu jer se nebo već fascinantno vidjelo. Smjestili smo se, montirali teleskop, uzeli nešto hrane i tekućine i odlučili se prvo malo odmoriti. Tako smo sljedećih sat vremena pričali o prethodnoj svinji i vlaku, te što bi se dogodilo da je vlak naletio u trenutku kada smo vidjeli i svinju... Ipak, iuventus - ventus, okrenuli smo sve na šalu i smijali se koliku je paniku prijatelj napravio kada je čuo svinju (hahhahaa -  bija je brz ka riba sa onon montažon u ruci hahaha).

Odmorili smo se i počeli gledati po nebu poznate stvari (sjajnije maglice, Andromedu, Jupiter, sjajne objekte i dakako, uvijek zanimljive meteore). Oko 2:30 odlučili smo malo sjesti na deku i zagrijati se malo prije nego nastavimo promatrati. Oko nas se čuju ovce i lavež domaćih pasa.

Odjednom strava: samo nekih 300 metara od nas čuje se nešto više od laveža pasa - zavijanje; shvatili smo da je samo 300-tinjak metara od nas čopor vukova koji upravo idu u lov i približavaju se uz jezovito zavijanje! Sada je situacija već ozbiljna jer se čuju sa svih strana. Skupili smo na brzinu deku i torbe te samo odjurili uza zid poveće zgrade uz prugu (kasnije smo shvatili da je to napuštena staja). Tamo smo stali sve do jutra slušajući kako prolaze vukovi u lovu na tamošnje ovce.
Ocjena: Ideja - 0; snalažljivost - 1; luda sreća - čista 5

Kada je sunce počelo lagano izlaziti, spremili smo teleskop i krenuli prema centru Drniša gdje bi trebali ući u bus i krenuti kući. Došli smo tamo u 7 sati (šetali smo ponovo sa teleskopima u rukama 1 ipo vremena...) i uhvatili bus za Split. Natrag u Splitu, ponovo sve tegliti uz praćenje čudnih pogleda zainteresiranih prolaznika (ipak ja nosim "top", a prijatelj, po komentarima prolaznika "kantunal" - dakako, montažu!) U 8:30 sati dolazimo kući. U 16:12 sati -  dobro jutro ljudi.
Ovo je bila priča o ludoj avanturi troje studenata koja je mogla završiti raznim scenarijima - od svinje, preko vlaka do gladnih vukova.
Sveukupna ocjena: Ideja - 5; Organizacija - 2; Sreća: - 5; Zabava i provod za pamćenje (ipak naj bitnije na kraju): čista 5.