Zodijakalna svjetlost

Zodijakalna svjetlost ujutro i navečer vidljiva na našem nebu. Kako se zviježđa zodijaka prividno nalaze u istoj ravnini, to je po njima ova pojava dobila naziv - zodijakalna svjetlost.

Zodijakalna svjetlost snimljena kod Roque de los Muchachos Observatory, La Palma. © Ljubaznošću: Alex Cherney
Članak
0Komentari
Broj otvaranja1853

U vrijeme naših djedova i baka, prije doba elektrifikacije, a naročito prije eskaliranja svjetlosnog zagađenja, krajem veljače i početkom ožujka naši su stariji svjedočili pojavi "lažne zore" odnosno "lažnog sumraka". Radi se zapravo o golim okom vidljivom odsjaju Sunčeve svjetlosti od mnogobrojnih čestica međuplanetarne materije, veličine od nekoliko mikrona pa do mikro-asteroida promjera jednog metra, koji orbitiraju oko Sunca u ravnini ekliptike, ravnine kojom se oko naše zvijezde kreću i svi planeti.


Zodijakalna svjetlost. © Ljubaznošću: Luis Argerich
Kako se zviježđa zodijaka prividno nalaze u istoj ravnini, to je po njima ova pojava dobila naziv - zodijakalna svjetlost. Pojava je nalikovala početku jutarnjeg svitanja prije nego se ono stvarno događalo, odnosno sumraku nakon pravog sumraka. Nebo je nad istočnim odnosno zapadnim horizontom zbog zodijakalne svjetlosti bilo poosvijetljeno. Iz naših je krajeva zodijakalnu svjetlost zbog njenog pozicioniranja na nebu najlakše zapaziti krajem veljače i početkom ožujka, te ujesen sredinom listopada, kada je ravnina ekliptike najokomitije položena u odnosu na horizont. Tada je ona najsjajnija i moguće ju je uočiti i golim okom na nebu.

Svega na nekoliko mjesta u svijetu moguće je vidjeti ovakav prizor.
Opažanje zodijakalne svjetlosti traži od opažača da bude na veoma tamnom području bez svjetlosnog zagađenja te da tijekom desetak minuta akomodira oči na potpuni mrak. Vrijeme u kojem je moguće opaziti zodijakalnu svjetlost je sat ili dva prije izlaska Sunca nad istočnim horizontom, odnosno sat/dva nakon zalaska sunca na zapadu. Ono što ćete vidjeti je blijedi, 15° širok svjetlosni pojas koji se proteže ekliptikom do visine oko 50° iznad horizonta.

Zodijakalnu svjetlost ne možete zamijeniti za Mliječni put koji se sada proteže visoko na nebu prolazeći preko zenita do druge strane horizonta. Jedino treba pripaziti da se neki od izvora svjetlosnog zagađenja u daljini krivo ne "prepozna" kao svjetlost zodijaka. Prvi pisani dokumenti o opažanju zodijakalne svjetlosti potječu od Perzijskog astronoma i matematičara Omara Khayyama, a njezinu prirodu objasnio je talijanski znanstvenik Giovanni D. Cassini 1683. godine.

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!