Zagrebačka astronomska pustolovina

Petak, 26. rujna 2008. u 00:51 sati

Ljeto je polako na izmaku, u stvari, i kalendarski je nastupila jesen. Godišnji odmori su završili, kako kome, ja nisam bio na ljetovanju pa sam krenuo na jesenovanje. A, gdje ću drugamo nego u moj rodni grad - Zagreb. Postaje to već mala tradicija, svake godine barem jednom do Zagreba, susresti se i družiti s izvrsnom ekipom sa AstroForuma. Ako se u međuvremenu dogodi još kakav susret, još bolje. U današnje vrijeme web shopova, više nemam potrebe putovati bilo kamo, sve ti stigne pred kućna vrata. Nekada su te pošiljke donosili poštari no pokazalo se da je to nepraktično. Ako je nešto veće, obično bi u sandučiću ostavili samo obavijest. Po pošiljku ste trebali ići sami na poštu. Danas kupite teleskop u recimo USA, i kurir vam ga donese pred kućni prag ili pred vrata zvjezdarnice. Ako ju imate.


Gustav Kren, popularizira zdravu prehranu na Zvjezdarnici

No, 24. rujna ove  2008. godine, Zvjezdarnica je išla u posjet Zvjezdarnici. Na AstroForumu je pao dogovor da se nađemo na ovogodišnjem tradicionalnom (joj što volim ovu riječ) okupljanju "pod repom". Do repa nisam stigao, no o tome nešto kasnije. U Zagreb sam stigao s 25 minuta zakašnjenja jer je vlak kasnio. Nazvao sam Gustava Krena, legendu zagrebačke Zvjezdarnice, s kojime sam se dan ranije dogovorio da ću ga posjetiti na zagrebačkoj Zvjezdarnici, i uputio se ravno na Gornji grad, prema Popovom tornju gdje se nalazi sjedište Zvjezdarnice. Usput sam se čuo s Batonom Ajroni (a.k.a. deamon) i rekao mu da idem na Zvjezdarnicu. Rekao je da će doći i on. Super, upoznati ću i njega.


Baton Ajroni, vražićak s limunima i mandarinama

Poslao sam SMS nekim ljudima za koje sam znao da se povremeno znaju naći u Zagrebu pa ako su slučajno tamo, da se i s njima nađem. Jedan od njih je i Marino Tumpić (a.k.a. 2001) koji mi je odgovorio da je u Krapinskim toplicama pa neka svratim do njega. Bih ja ali nemam pojma koji tramvaj vozi do tamo, pa sam ga nazvao i saznao da se nećemo moći naći jer je u zadnje vrijeme malo zabušavao i nije pratio događanja na AstroForumu pa nije ni znao da planiramo naš tradici… khm… ovogodišnji jelte susret. Tako mu i treba, nije me mogao zato upoznati, ali ni ja njega. I dalje ćemo ostati samo glasovi s druge strane telefona i pokoja slika.


Ma vidi ih Gustave kako su lijepe i slatke, tope se u ustima, i anđeli bi ih jeli

Zatim mi je stigao SMS od Daga Oršić (a.k.a. dag) u kojem me pita jesam li stigao i gdje se nalazim? Nazvao sam ga i rekao da se nalazim pred Zvjezdarnicom i neka dođe. Odgovorio mi je potvrdno, stiže biciklom čim kupi nekakvu zdravu hranu, valjda je mislio na mrkvice, salatice i pokoju repu. Dag naime ne jede ništa što treba lišiti života. No, mene je skoro život napustio dok sam se poverao Opatičkom do Popovog tornja. Izgubio sam barem pola kilograma dok sam se popeo do ulaza, a onda još pola kilograma potrošenih na  uspon do vrha sjedišta. Ovoga puta po štengljama do vrha gdje se nalaze prostorije Zvjezdarnice. Nabrojao sam ih 36 prije nego mi je brojač preskočio pa mi se nije dalo silaziti i ponovo brojati.


Dag Oršić, Dragan Roša i Baton Ajroni

Gore me je dočekao Gustav i Damir Hržina, zamjenik urednika Čovjeka i svemira, popularno zvanog ČiS (časopis, ne Damir). Sjeo sam u potkrovlje i raskomotio se, znoj je samo curio, nije ovo više za mene, nisam navikao kretati se gor" i dol", kao u onoj pjesmi - po lojtrici gor" i dol". I tako sam s Gustavom razmijenio par misli, kad evo i Batona, simpatični dečko  s vrećicom punom limuna i mandarina. Obožava motati duhan i praviti svoje cigarete, a limun im daje, sad nisam shvatio što točno, aromu, vlagu ili miris, i kada ih i kako treba nagurati u limun… Nije ni bitno, ja sam se tog hobija davno riješio tako da nemam potrebe duhan pacati u - limunu.


Odlučio sam se za dijetne kiflice, baš su mi bile fine

Osim "sam svoj majstor" cigareta, Baton obožava mandarine tako da nas je svako malo nutkao njima no kako mi limun i mandarine skupljaju usta jer sam mislio da su kisele, nisam se dao nagovoriti. I tako smo lijepo razgovarali s Gustavom koji nam je otkrio tri tajne riječi za koje nismo čuli. Pitao nas je znamo li što je almukantarat? Moram priznati da nisam znao, a nisam to mogao niti izgovoriti. U starinska se oružja ionako ne razumijem pa kako bih onda znao jel" to buzdovan ili kakva sjekira. I sigurno ima veze s povijesti Popovog tornja. No, ispostavilo se da je riječ o jednome zanimljivome astronomskom pojmu, i čak ga možete pronaći u našem Astronomskom rječniku. Potražite ga među ostalim zanimljivim riječima i pojmovima. Namjerno vam to ovdje neću otkriti, radite i vi malo nešto.


Njami... ispada da smo cijelo vrijeme samo jeli. A nismo...

Kada smo se prestali čuditi, Gustav nas je opet pitao jesmo li čuli za imerziju i emerziju. Bio sam siguran da sam za jednu *merziju čuo, ali koju. Kako bih si malo pokušao olakšati, pitao sam ga koja se od te dvije jede, na što je on prasnuo u smijeh. Ipak sam trebao prvo pojesti jednu Batonovu mandarinu, mozak mi je prestao dobro raditi. I gle čuda, čak se i te riječi nalaze u našem Astronomskom rječniku, pa vam ni o njima neću ovdje ništa napisati. Sami si ih pogledajte tamo. Eto, postali smo trunku pametniji, saznali smo tri nove riječi, joj što bi Bratoljub Klaić bio ponosan na nas.


Nakon napornog penjanja, i Matija se morao raskomotiti da dođe do daha

Nakon toga, nazvao me Matija Pozojević (a.k.a. HrAstro) i rekao da stiže i on, pozvao sam ga na Zvjezdarnicu. Stigao je i SMS od Daga, javlja da je dolje pred Zvjezdarnicom i da me čeka, a kupio mi je i fine kiflice. Pokušao sam ga nazvati i reći mu da se popne gore ali ga nisam mogao dobiti. Na zaslonu mobitela pisalo je da nema slobodnih kanala! Kako sad nema kanala? Pa preskakao sam preko njih kada sam se pentrao do vrha onog brdeta na kojem se nalazi Zvjezdarnica. Vidim ja, ne gine mi spuštanje i ponovno brojanje stepenica…


Dio lijepih prostorija na zagrebačkoj Zvjezdarnici

I tako sam se uz pomoć inercije i zemljine gravitacije umalo stropoštao do dna stepenica, gunđajući o nedostatku kanala, ono, iz selendre sam došao u drugu selendru. U Virovitici što se više penješ, na primjer Bilogoru, to imaš više kanala, klanjaca i blata, a o signalu mobitela da i ne govorim… Našao sam Daga kako sjedi na biciklu pred vratima ulaza u dvorište Zvjezdarnice. Napokon sam i njega susreo i upoznao. Rukovali smo se, bih ga ja i zagrlio no bojao sam se da ćemo obojica pasti i pokriti se s njegovim biciklom pa sam se suzdržao. U glavi mi je bila ona pjesma Zvonka Špišića o biciklu bez zvonca. Činilo mi se kao da ga poznajem cijeli život, (Daga, ne Zvonka), čovjek je totalno kul na prvi pogled (djeco, jesam to dobro napisao? Nije trebalo napisati cool?).


Dag naprosto obožava Celestrone, gdje god vidi kojega mora ga zagrliti

Kako nema smisla stajati na ulici, rekao sam mu da idemo gore, ali pojavio se problem biciklokradica. Gdje sakriti bic, a da ga oni ne mogu locirati i u spektakularnoj akciji otuđiti. Eh, da sam znao, ponio bih lisice pa bih ga uhitio i pritvorio (bicikl, ne Daga) za branik jednog od parkiranih vozila. Krenuli smo, bar sam ja tako mislio, u dvorište i rekao sam Dagu da ga sakrije iza vrata, a kad sam se okrenuo, bio sam sâm. Pa gdje je Dag? Sad mi je bio za leđima…


Kad imaš kiflicu u ruci, možeš i na kraj svijeta... ili samo na terasu do kupole

Sada si zamislite prizor, ja kod vrata Zvjezdanice u dvorištu, gledam na ulicu i vidim kako Dag na biciklu projuri malo na jednu stranu, zatim na drugu. Definitivno bi trebao pojesti porciju ćevapa, možda debljaju ali su dobri za vijuge u glavi, od ovih biljčica kojima se hrani, jadnik se dezorijentirao. Ništa, ostavio sam ga da se bavi tim tajanstvenim ritualom i duboko udahnuo, trebao sam ponovo brojati štenglje do vrha. Odskakutao sam veselo gore. Nisam im htio objašnjavati što radi Dag, ne bi oni to razumjeli, samo sam rekao da on stiže.


Pogled na Zagreb s terase Zvjezdarnice

I zaista, ubrzo je stigao, s vrećicom iz koje je virilo lišće biljaka. Iz nje je izvadio i jednu manju u kojoj su se nalazile fine kiflice koje pravi poznati majstor s gornjeg zagrebačkog ozemlja. Kako ga svi znate, nema potrebe ga spominjati. A, i da hoću, zaboravio sam kako se zove… Navalili smo na fine kiflice, pogotovo kad smo saznali da su to one - dijetne, s puno jaja i tijesta. Nije u njima bilo mesa. I dok smo se guštali u kiflicama, sav zajapuren stigao je i Matija (HrAst). Proklinjao je onoga kojemu je palo na pamet graditi Zvjezdarnicu na vrh brdeta podno Medvednice. Bilo mi ga je žao, a s druge strane drago jer nisam bio jedini koji je to skužio. Ja sam malo ugojeni, a Matija je malo žgoljavi i imali smo isti problem.


Stup teleskopa pričvršćen je zaista velikim vijcima. Za usporedbu, snimio sam svoju tenisicu pored vijka.

Zaključio sam da problem nije u nama nego u nečemu drugome, vjerojatno istome onome u vezi onih kanala, no to nikada nećemo saznati. Tutnuli smo mu kiflicu u ruke pa se samozadovoljno uljuljkao u fotelju i stao preživati. Gustav je predložio da odemo vidjeti glavnu zvijezdu Zvjezdarnice, a to je naravno novi teleskop i setup pod kupolom. Zgrabili smo kiflice i uputili se opet stepenicama još više, na krov. To nam više uopće nije teško palo.


Da ga ne pregazimo u stampedu, Gustav je ušao posljednji u kupolu

Gustav nam je otvorio vrata kupole i mi smo se, batrgajući jedan preko drugoga, začas stvorili unutra i počeli se diviti ovome lijepom instrumentu. Bili smo poput indijanaca koji su se okupili oko totema. Prvo što me je iznenadilo bila je visina cijelog setupa. Na ranijim fotkama to se nije tako vidjelo. No, stojeći u živo pored tote… ovaj… teleskopa, došla je do izražaja njegova veličina i visina. Zatim sam primijetio svečanu lojtricu na koju se pravi ozbiljni astronom treba popeti kako bi mogao oko zabiti u okular i diviti se onome što, valjda vidi ili ugleda.


Teleskop je zaista (pre)visok


Opservatorij Lick. Primjetite koliko je njihova lojtrica neugledna...

Odmah sam se sjetio teleskopa u Lick opservatoriju, možda je njihov bio veći, ali ovaj je moderniji i ima ljepšu lojtricu. U glavi sam opet čuo onu pjesmicu "po lojtrici gor" i dol"" i počeo se penjati po njoj. Izmjenjivali smo se u toj aktivnosti i svatko je želio isprobati kako je to stajati gore i gledati u teleskop, bilo je oblačno pa nismo mogli gledati Sunce kroz Coronadov solarni teleskop. Šteta. Gustav je morao otići dolje jer je imao obaveza oko školskih tura na Zvjezdarnici, a došao je Damir Hržina koji nas je upoznao sa svim detaljima u vezi teleskopa.


I Dagu se jako svidjela lojtrica, toliko da sam pomislio da će i nju zagrliti

Kako mi nismo bili obični posjetitelji nego elita koja ima i elitna pitanja, tako je Damir počeo rastavljati dio po dio teleskopa i objašnjavati nam svaku sitnicu. Dečki su imali puno pitanja i sve ih je zanimalo, a nisam stekao dojam da je Damiru to teško palo. Zamolio sam ga da osim što nam je pokazao svaki dio teleskopa, demonstrira kako on stvarno radi pa ga je uključio. I dok se elektronika bootala, ja sam se pripremio snimiti koji filmić svojim Olympus Camedia C-470 fotićem koji me već godinama dobro služi u svakakvim prilikama. Htio sam čuti zvuk ovakvog tristotinjak tisuća kuna vrijednog instrumenta.


Pravi ljepotani


Pogled na fokusere teleskopa, u njih komotno može stati dječja ruka


Sigurno se pita koliko limuna i mandarina može stati u te tubuse

Do sada ono što sam vidio i čuo kod naših amaterskih montaža, zvukovi bi se mogli opisati kao - škrebetala. Škripuckave zujalice koje usmjeravaju teleskope prema zvijezdama. Htio sam čuti kako zvuči ovo, parsto kilograma teško čudovište. I čuo sam. Zvuk je poput onih koje čujete u Zvjezdanim stazama, futuristički i moćno. Tiho zujanje koje vrti cijelu montažu prema Suncu, glatko i precizno. Možete ju vidjeti i čuti u ova tri filmića, no u živo je to daleko impresivnije. Volio bih to imati kod kuće, ako dobijem na lotu kojega ne igram…


Kada je Dag u svoje ruke uzeo ovaj skupocjeni filter, u očima mu se pojavio poseban sjaj što je Damir Hržina vidio
i odmah mu ga oteo iz ruku. Što je sigurno, sigurno je...


Damir sastavlja teleskop kojega je rastavio da bi nama udovoljio. Vidi se dijafragma na objektivu teleskopa za
promatranje Sunca. On je stari teleskop koji je tu stajao na postavu prije ovoga novoga.


Dagova silueta i pogled na kupolu zvjezdarnice Nadbiskupske klasične gimnazije


Kako smo mislili da će izletjeti ptičica, a ona nikako da se pojavi,
pokušali smo je istjerati sofisticiranom metodom. Išššš...


Ovo čudovište od Nagler okulara ide u one rupe na fokuserima teleskopa. Da bismo
vam dočarali veličinu, pri ruci nam se našao, a što drugo nego Batonov limun...

Malo po malo, došlo je vrijeme da se rastanemo s Gustavom i Damirom, a i Dagom koji je morao ići kući, rekao je da ide raditi no ja mislim da je zapravo išao kuhati one travice koje je kupio, jer mi smo rekli da se idemo gostiti nekim delicijama koje možemo pronaći u nekom od mnoštva ugostiteljskih objekata.


Vidite kako izgledamo onemoćalo od gladi

Pozdravili smo se s njima i spustili se na ulicu gdje smo pronašli Dagov bicikl osiguran najsuvremenijim sigurnosnim sustavima današnjice. Bio je svezan za prometni znak. To možda djeluje amaterski, no krajičkom oka vidio sam da je odabrao znak kojega snimaju barem tri sigurnosne nadzorne kamere tajnih agencija koje se nalaze negdje iza debelih zidova, naizgled pitomih kućeraka u blizini. Odlazeći biciklom, mahnuli smo Dagu, a on nam je odgovorio stisnuvši trubicu na biciklu koja je proizvela zvuk poput onoga kada stisnete gumenu patkicu. Dag je legenda! I tako smo Matija, Baton i ja krenuli prema glavnom zagrebačkom trgu, stati ispod repa, gdje smo se trebali naći s Davorom Lacković (a.k.a. davor) s kojime sam se čuo nekoliko trenutaka ranije.


Umjetnik glumi dobrog... duha?

Došavši na Jelačić plac, vidio sam umjetnika koji je glumio kip, statuu. Stajao je na postolju i sav obojan u zlatnu boju nepomično stajao. No, približivši mu se on se pomaknuo kako bi se mogao rukovati s prolaznicima. Ni djeca ga se nisu bojala. Mora da je riječ o nekom dobroćudnom kipu, nisam uspio saznati koga točno glumi no išlo mu je jako dobro. Niotkuda, pojavio se i Davor pa smo se upoznali. Sada su sve one karikature koje možete gledati u AstroGaleriji dobile lice. Još jedna nepoznanica manje. Nakon upoznavanja odlučili smo se popeti prema tržnici na Dolcu, pa na pola stubišta skrenuti desno na terasu s kafićima i restoranima.


Todor mjerka ČsLj, dok se Davor slatko smješka. Samo nek on misli da je njegova veća...

Mirisi ćevapa i ostalih delicija koje Dag ne jede, dražili su nam osjećaj gladi. No, kako smo čekali da nam se pridruže Marko Šimac (a.k.a. Frank) i Vedran Vrhovac (a.k.a. Acheron), odlučili smo za početak samo popiti nešto osvježavajuće dok ih čekamo. I dok smo tako pijuckali, Davor je iz svoje čarobne torbe počeo vaditi ČsLj, službeno sredstvo plaćanja na AstroForumu. Ako ste vi jedan od rijetkih koji još ne zna što je to, šapnut ću vam - čokolada s lješnjacima. I tako je Davor vadio ČsLj za ČsLj i podmićivao nas sve. Mi kao pravi i ozbiljni AstroForumaši, uzimali smo mito, oblizujući se i sretno gugutajući, milovali slatke pločice.


Marko, Vedran i Todor. Kako je vidljivo, ovaj drugi je pomalo pomahnitao od gladi pa smo požurili nahraniti ga.
Da se vrati k sebi...

Kasnije je i Marko čak dobio onu bez šećera, toliko je Davor vodio računa da nas sve udobrovolji. I dok smo mi tako mjerkali čokolade, pojavio se Todor Ivošević (a.k.a. Todor) pa sam se i s njime upoznao. Kako bi Davora napravio ljubomornim, dao mi je ČsLj u većem apoenu i veće težine, ne zaboravivši Davoru napomenuti kako je njegova (Davorova) manja, a njegova (Todorova) veća. Meni je bilo svejedno, važno da su me obasuli darivanjem, osjećao sam se baš onako, šefovski, svi su mi se ulizivali iskazujući na taj način poniznost, slaveći moju veličinu (autoriteta, ne trbuha ili čela).


Klopa stiže, vidi ih kak su sretni zbog toga

Taman smo se zapričali, ogovarajući Krunu Vardijana (a.k.a. Krun0) i njegov zagorski inat da se baš ne pojavi na ovogodišnjem druženju AstroForumaša, kadli se pojavi i Marko. Išao je s faksa gdje je radio na fizici s LHC-om, velikim ciklotronom, tamo imaju akcelerator čestica veći od onoga s kojime se zezaju oni tamo u CERN-u, samo za njega se ne smije znati jer bi ga hakeri razvalili da znaju za njegovo postojanje. Obećali smo mu da nećemo o tome pričati i eto, ne smijem vam ništa o njemu reći, a ako mu kažete da sam rekao nešto, ja ću to poreći i optužiti vas da ste bezočni lažac! Naposljetku se pojavio i Vedran, skakućući i uvijajući se poput vižljave gliste na karaokama, vičući u sav glas da će se upi… mrhmm… da mora telefonirati pa smo mu pokazali najbližu govornicu, jelte, da može na miru, što se već tamo radi… Kad se istelefonirao, s olakšanjem je sjeo k nama i sada smo bili svi na broju.


Marka nisam vidio nikada sretnijeg, jeo je pizzu sa šlagom...

Zazvonio mi je mobitel i javio se Andreja Benčić (a.k.a. Andy) i rekao mi da je i on u Zagrebu ali da ne može doći pošto je zalutao u nekakvim uredima i kancelarijama, te da ga birokrati ne puštaju bez nekakvih papira. Nisam ga baš razumio no shvatio sam da se ni ovaj puta nećemo upoznati pa smo se oprostili u nadi da će drugi puta biti bolje. Šteta. Onda se pojavila simpatična konobarica pa smo se bacili na naručivanje delicija od ćevapa, luka, ajvara, saftnih lepinja do pizza sa šlagom. Trebala je doći i Mateja Puzović, ali se iz nepoznatih razloga nije pojavila pa smo odlučili da ju nećemo čekati.


Vedran je jeo čevape, tako slatko da sam i ja čuo kako mu puca iza ušiju...

Počela je padati kišica pa smo se premjestili u restoran i navalili na klopu. Baton nije mogao ostati jer se morao žuriti kući na ručak. Nisam ga mogao nagovoriti da ostane, pa i mi smo počinjali ručak. Pozdravili smo se i on je otišao. Poput Daga. Da je bio i Dag, mogli smo mu naručiti pirjanu repu s preljevom od špinata i ukrasima od celera. Ne zna što je propustio. Mi smo tako slatko jeli da su se ljudi okupili oko nas i gledali nas, mislio sam da će nam svaki čas zapljeskati. Možda i bi da su razumjeli što smo pričali. Bilo je puno nerazumljivih riječi poput goto, kontroler, dobsoni, a(po)kromati, zrcala, celestroni, dagovi, krun0i, partiji, čslj i slično. Mislim da su mislili da smo mi iz Slovenije…


Dok je Todor hasao čevape, rukom čuvajući svoju ČsLj, Davor se još uvijek tajanstveno smješkao.
Samo nek Todor misli da je njegova veća...

I kad smo se fino najeli i sve popili, odnijeli su pribor i tanjure sa stola, koje uopće nije trebalo prati, sve smo počistili. Jedino je Davor držao tanjur s lukom i nije ga htio pustiti konobarici da ga odnese. Mahao je soljenkom u svim pravcima nastojeći odvratiti bilo kakav potencijalni napad na tanjur. Da mu se netko odlučio suprotstaviti, mogao mu je staviti soli na rep, a to se ipak nikako nismo usudili riskirati pa smo ga pustili skupa s lukom. Dok sam ja otišao zbariti konobaricu, luk je nestao. Vjerojatno ga je strpao u torbu, a ja sam kasnije mislio da samo ja mirišem po luku, no sad kad si malo bolje razmislim, Davor, torba, luk, hmmm…


Nakon fine papice, vidite koliko su sada snažniji i veći... Matija je malo sretniji, više nema stepenica prema gore.

Nema veze, konobaricu nisam zbario do kraja ali sam na dobrom putu, dobio sam od nje papirić na kojemu je na dnu pisalo njezino ime tako da znam da se zove Josipa, prezime vam neću otkriti. Mislim da sam se zaljubio, ona je to sigurno vidjela, a po tome što mi je dala svoje ime na papiriću, sviđam se i ja njoj. I još mi je na tom papiriću napisala da je PDV uključen u cijenu. Kako je pažljiva. Put nas je nakon toga odveo prema Tehničkom muzeju. Vedran nije mogao s nama, morao je ići kući raditi na nekakvim važnim projektima, ali ja znam da je zapravo išao kositi travu. Svejedno, mogao je vidjeti lunohod, no neka mu sad bude.


Plati kartu SMS-om.

Vozili smo se u jednom od onih plavih Bandićevih vlakića što stalno jure oko nas. I dok su drugi kupovali kartu kod šofera vlakića, ja sam se sjetio da bih mogao platiti vožnju putem mobitela, SMS porukom. Nema greške, upute se nalaze na zidu vagona. Lijepo otipkaš broj, napišeš ZG i pošalješ. I to je to. Nemam pojma koliko ti uzmu za to, valjda 3 kune plus PDV. Skupo je ali nema veze, važno je da taj vlakić, zvani tramvaj vozi tamo gdje smo se uputili. I zaista, za koju minutu našli smo se pred Cibonom. Tu smo poiskakali van, umalo na onog malog pesa s velikim šiljatim ušima, mislim da se zove čiu-vau-vau (pes, ne ona debela gospođa koja ga je vukla za vrat na lajnici s daljinskim upravljanjem) i uputili se preko raskrižja u Tehnički muzej. Dan prije rekao sam Ogrenu Varioli, da dolazim u Zagreb i da bih se želio i s njime upoznati.


Stari Kučerin teleskop, prvi teleskop u zagrebačkoj Zvjezdarnici, trenutno je bio iza
postave nove izložbe pa sam ga uspio snimiti samo ovako, sa strane...


Sputnik - model prvoga umjetnog satelita

Čovjek je bio oduševljen. Kada smo krenuli, nazvao sam ga i rekao da dolazimo. Mislio sam da će nam možda pripremiti kakav orkestar koji će u našu čast svirati pred ulazom pa da se imaju vremena pripremiti. Na žalost, izgleda da je orkestar bio na gablecu tako da smo samo pitali tetu na ulazu, da nas zanima gdje možemo naći Ogrena, na što je on svečano izašao van i tako smo se eto upoznali. Zatim nas je poveo u obilazak muzeja no rekao sam mu da na žalost nemam puno vremena jer za nešto malo više od sat vremena moram poći natrag u Viroviticu i da nas zanima samo odjel astronomije i astronautike. Nadam se da ću slijedeći puta uhvatiti više vremena za posjet Tehničkom muzeju i Ogrenu.


Osmjesi na licima


Apollo - Skylab


Apollo - Sojuz


Saturn V raketa, ponijela je prve ljude na Mjesec

Tako smo se našli pored planetarija u kojemu je trajala prezentacija. Mi smo se zato odlučili u obilazak postava svemirskih letjelica. Ogren nam je strpljivo odgovarao na sva pitanja i vidjelo se da čovjek zna puno toga što nismo imali prilike igdje pročitati. Čak nam je ispričao jednu anegdotu o lunohodu i čistačici. Bila je primljena nova čistačica u muzej i bila je vrlo revna u svom poslu. Pravi terminator za prašinu. Sve je toliko detaljno glancala i brisala da su eksponati blistali. Dok ju jednoga dana nisu našli kako stoji na lunohodu i glanca solarne panele. Tada su joj objasnili da se ne smije penjati po eksponatima, a ona je dobila čast postati prvom ženom u povijesti koja je zajahala lunohod. Valentina Tereškova se može pojesti od muke.


Lunohod


Još jednom - Lunohod


Ogren AstroForumašima opisuje pogonski sustav letjelice Mercury


Raspoloženje je bilo na visini

Inače s Ogrenom duže vrijeme dobro surađujem, zahvaljujući njemu uvijek na vrijeme možete na Zvjezdarnici saznati kada će biti koje od vrlo zanimljivih predavanja u planetariju ili Tehničkom muzeju. Jedno od njih, bilo je i danas. Gotovo sva zanimljiva predavanja drži legendarni Ante Radonić, čiju emisiju "Andromeda" možete slušati svaki utorak na Drugom programu Hrvatskoga radija, a ako ste kojim slučajem koju i propustili, možete ju skinuti i poslušati naknadno... Vrata planetarija su se otvorila i iz njega je izašla prava mala rijeka dječice. Za njima se pojavio dobro poznati lik, Ante glavom i bradom. Iako to nismo planirali, uspjeli smo se sresti i s njime. Savršeno. Šteta što sam uskoro trebao poći.


Ogren Variola, Todor Ivošević, Marko Šimac, Ante Radonić, Davor Lacković i Matija Pozojević


Jedna za kraj. Ista ekipa samo sada sam ja ispred objektiva, a Todor iza...

Htio sam još ostati i brbljati s njime, imao sam ga toliko toga za pitati, no nije bilo vremena. Malo smo razgovarali na putu prema izlazu, uspjeli smo se čak i slikati za uspomenu, Ogren i Ante su nas otpratili do blagajne i tu sam se oprostio od svih ovih divnih ljudi koji su taj dan posvetili da dio svog dragocjenog vremena provedu samnom. Davor i Todor su čak pobjegli s posla kako bi se mogli najesti finih ćevapa s nama. Neizmjerno sam im zahvalan svima. Mogu reći da mi je bilo prekrasno, upoznao sam nove ljude s kojima sam se sve ovo vrijeme družio na AstroForumu i koje nikada nisam osobno sreo. Kako je svijet mali. Pozdravio sam se s njima i s Markom krenuo tramvajem prema Glavnom kolodvoru gdje smo se rastali. Vlak mi je kretao za pet minuta pa sam požurio. Ma ekipa je, da ih moraš svijećom tražiti, prije bi se opekao nego ih našao, za poželjeti. Gledajući sve te fotografije koje sam snimio, gotovo na svima ti se ljudi smješe. Osmjesi su im na licima. Prekrasno. S tim dojmom sam došao kući, otišao na AstroForum javiti im se da sam sretno stigao, i što nađem? Dok sam bio na putu, nezahvalnici su me ogovarali, rugali mi se i smijali se! Kud će suza neg" na oko… Sramota jedna, a ja mislio da imaju nekakvoga respekta…

Sve fotografije možete vidjeti u web albumu.