Svjetlo - najvidljiviji zagađivač!

Srijeda, 10. listopada 2007. u 23:28 sati

Zahvaljujemo se gospodinu Ogrenu Varioli što nam je ljubazno dozvolio da objavimo ovaj njegov, više no zanimljiv tekst o svjetlosnom zagađenju koje nam svakim danom oduzima sve više zvjezdanoga neba. Tekst je izvorno objavljen na stranicama Geografija.hr


Zamislite da se nađete u kamenom dobu. Noć je, upravo ste večerali frišku mamutovinu, svi su otišli spavati, a vas je zapala straža na ulazu u špilju. Zovete se Kamenko, opskrbljeni ste krznom i ne smeta vas što ste daleko od vatre. Uz to je još noć topla i isprana od kiše koja je padala poslije podne. Nema puno grabežljivaca u okolini i bez straha gledate u nebo. A gore toliko zvijezda da se gotovo vidi vaša sjena. Prizor je nestvaran, reklo bi se "za dušu".

Upravo ste se potpuno prepustili užitku kad dolazi vaš brižni prijatelj Kremenko s bakljom i prozbori: "Grhm frgmd", odnosno upozorava vas da je opasno sjediti pred špiljom u mraku jer može naići neprijateljsko pleme ili kakva zvijer. Objašnjavate mu da je to malo vjerojatno, po teoriji vjerojatnosti, ali on vas s toljagom lagano uvjerava da je bolje osvijetliti ulaz u kuću i od straha postavlja baklje gdje stigne. Na kraju je ulaz u špilju tako dobro označen da eventualni neprijatelj nema problema. Vi sad vidite tek najsjajnije zvijezde, ali morate priznati da Kremenko ima pravo kad želi vidjeti malo bolje okolinu. Malo bolje se i osjećate premda znate da i vas mogu vidjeti.

Sad zamislite da se zovete Betonko i živite u velegradu. Nakon napornog dana čeznete za noćnim mirom. Želite malo među zvijezde, u romantiku. Kako? S prozora? Ni u ludilu! Možete vidjeti samo jednu krupnu zvijezdu na vrhu bandere kako fotonira vaše plave oči. Sjedate u svoj Ferrari ili na bicikl, što već imate, i odlazite dvadesetak kilometara izvan grada da biste vidjeli poneku zvijezdu (ako se uopće sjećate što je to). Potrošili ste skromnu ušteđevinu na benzin za vaš Ferrari i masno platili Hrvatskim autocestama da biste došli na mjesto gdje vidite desetak najsjajnijih zvijezda.

Ako se požalite prijatelju Žaruljiću da je sve obasjano i da se nebo više i ne vidi, dobit ćete idući komentar:
- "Pa kak to ne kužiš? Rasvjete mora biti! Što misliš kol"ko bi bilo krađa da grad nije obasjan? Kol"ko bi bilo saobraćajki? Kol"ko bi bilo ubojstava? Jesi li ti normalan? Znaš što pričaš?"
I ne želeći ići protiv stihije glupih argumenata vi mirno odlazite kući posve ravnodušni što više nikada nećete vidjeti zvijezde.

Prije komentara zašto je previše svjetla nešto loše, osvrnimo se malo na argument gospodina Žaruljića iz druge priče i stav gospodina Kremenka iz prve. Strah od noći, od neuočavanja opasnosti i dalje postoji i to ne bez razloga jer, kako znamo, i dalje mnogi svoje krivnje pokušavaju sakriti u mraku (sitni kriminal). No! Može li se osvijetliti nešto tako da nam koristi, a da istodobno ne smeta? Možemo li živjeti u civilizaciji, a sačuvati divljinu? Da opovrgnemo Žaruljića?

Za pokus pogledajte svjetiljke na ulici. Uzmite za uzorak nekoliko ulica i prebrojite koliko lampi svijetli u pod, a koliko u svim smjerovima. Bit će lijepo kad se jednom dođe do omjera 50:50. Na žalost, zbog izuzetno glupog trenda osvjetljavanja, većina žarulja svijetli svugdje samo ne tamo gdje treba.


Sl. 1. - neracionalno usmjeravanje svjetlosti uličnih svjetiljki

Svjetlost se svrhovito rasipa u zrak, dakle tamo gdje je, srećom, sve puno lebdjelica koje se svakog časa mogu sudariti, gdje sve vrvi od prometa, a najmanje svjetla pada na ulicu. Uz to, kad se nešto i dogodi na ulici vi ćete to uočiti prekasno jer vam je jedna lampa "tukla u oči". Slika 1 je najbolji primjer kako uopće ne uočavate banku koja je desetak metara desno od niza svjetiljaka, sve zato jer je ulična rasvjeta namijenjena vašim očima, a ne svrhovito. A uz to, još ste i nepotrebno potrošili struju osvjetljavajući nebo.

Međutim, rasvjetna tijela koja su usmjerena direktno dolje (zatvorena s gornje strane), troše za isto osvjetljenje puno manje energije, ne razbacuju se i ne udaraju vam u oči, ni kao pješaku, ni kao vozaču. Slika 2 je dobar prikaz svrhovite rasvjete.Treba samo malo više razmisliti, od dragog nam, ali plitkog, gosp. Žaruljića pa da shvatimo kako se sve može riješiti na svačije zadovoljstvo. Znači rješenje postoji!! Tzv. ekološka rasvjeta.


Sl. 2. - Svrhovita rasvjeta

Znajući tu opciju pogledajmo biološki razlog zašto bi trebalo upotrijebiti nađeno rješenje. Osvrnimo se na štetnost pretjerane i bezumne rasvjete. Već uz malo razmišljanja mora nam biti jasno da je priroda uredila živi svijet prilagodivši ga izmjenama dana i noći. Vječno osvjetljenje ne može biti zdravo, kao ni vječna tama. Ako se koncentriramo samo na ljudsku vrstu možemo navesti više primjera štetnosti.

Provedena su brojna istraživanja života u visokim geografskim širinama koja navode veći postotak depresivnih stanja tijekom polarne noći. Bile točno ili netočno tumačene (u što sad ne trebamo ulaziti) teorije o lošem utjecaju dugotrajne noći imaju podlogu. Ali nama je još zanimljiviji drugi primjer. Ljudi koji su bili na Antarktici navode da im je "u vrh glave" nekoliko mjeseci polarnog dana. Psihički se "čudno" osjećaju kad znaju da Sunce ne zalazi. Opisuju osjećaj koji ih "nekako smeta", a sve zato jer znaju da vani nije noć. Bez obzira što se unutarnja rasvjeta ne može usporediti s dnevnim svijetlom ljudima treba noć. Svakako nije zdravo.

To osjećaju ljudi, "razumna" bića (nemojte mi zamjeriti što sam razumna stavio u navodnike), a kako ne bi osjećale životinje, koje ovise o tom ciklusu. Iako nekoliko dosadašnjih primjera istraživanja iz životinjskog svijeta nije velik dokaz štetnosti svjetlosnog zagađenja po ukupnu ekološku ravnotežu, svakome mora biti jasno da, kad se skupi još više primjera i dokaza već ćemo biti u gadnoj nevolji. Možda će biti i prekasno da reagiramo.

No, ništa strašno. Život se prilagođava. Manje sposobni nestaju, prilagođenije vrste nastavljaju. Pojedu li bizoni više vegetacije nego se može obnoviti počet će izumirati. Učini li čovjek svoju okolinu nepodnošljivom počet će izumirati. Događala su se nebrojena izumiranja u povijesti, zašto se onda živcirati zbog još nekih. Samo bez panike. Nismo prvi kojima se to događa. Očigledno nismo dovoljno razumni da uočimo opasnost. Pa dobro, nova vrsta će možda biti razumnija. Mi igramo baš na prvu loptu, kao i bizoni. Ne gledamo dalje od nosa.

A što konkretno znači igrati na prvu loptu?

Postava novih, ekoloških, rasvjetnih tijela je relativno skupa. Ali problem nije samo u tomu. Očigledno (dokazi su na cestama) HEP-u nije u interesu (financijskom) da se smanji potrošnja struje, da se uvede ekološka rasvjeta. A kako je to firma od državno političke važnosti, prijedlog zakona o sanaciji svjetlosnog zagađenja nikad nije došao na dnevni red sabora. Realnost! Međutim, neke zemlje su donijele taj zakon, pa tako, primjerice, u nekim područjima SAD-a nije dozvoljeno postavljanje javne rasvjete. Taj primjer slijedile su i neke Europske zemlje, najbliža nam je Italija.

A da se u našem slučaju ipak ne radi isključivo o "balkanizmu" ili gospodinu Kremenku, možemo navesti da su u puno gorem položaju zemlje poput Njemačke ili Velike Britanije u kojima se noćno nebo praktički ne vidi. Zvjezdarnica Greenwich je postala ukras (pogodite zašto). Kod nas još i postoje mjesta (Lika) gdje je mračno. Gdje se zvijezde čak i vide. Gorski kotar pa i dijelovi Posavine su relativno dobri. Međutim, ostali dijelovi, uključujući otoke, katastrofa su prema onom što bi moglo biti. Samo u izuzetno bistrim momentima nebo podsjeća na ono od prije trideset godina. Takvo je realno stanje.

Pogledajmo sad drugu loptu, onu na koju bi bilo pametno igrati.

Kad bi se provela ekološka zaštita, barem duž Jadrana, ne bi li to itekako privuklo turiste? Zamislite potencijalnu reklamu: "more, zabava i zvijezde". Ili: "Hrvatska vam pruža romantiku među zvijezdama". To je nešto što veliki dio Europe nema! Pogledajte malo priloženu kartu svjetlosnog zagađenja u Europi. A mi se hvalimo čistom vodom dok polovicu turista voda uopće ne zanima, a i voda na otocima baš i nije tako čista. Ne, mi moramo sve suprotno. Zadnjih godina je moda postala obasjavati zvonike. Zašto? Da ne izleti grof Drakula? Pa rumunjskih turista gotovo i nema. Što vas više privlači kad ste na odmoru: obasjani zvonik kojeg se vrlo dobro možete nagledati tijekom dana ili zvjezdano nebo?


Sl. 3. Karta svjetlosnog zagađenja u Europi iz 2001.
(do danas se ponešto promijenilo, naravno, na gore)

Nismo se ni dotakli neonskih reklama. Ni nećemo. Tu se krije grof Drakula. A posebna priča su reflektori kakve ima, primjerice, Kaptol centar u Zagrebu. Ničim izazvan svijetli točno iznad zagrebačke zvjezdarnice. Da bi čemu služio. Napraviti tako što to može pasti na pamet samo intelektu prvih protozoa. Ako se netko nađe uvrijeđen zbog ovoga to je i zaslužio.

Navest ću još jedan konkretan primjer. Jeste li kad bili u Šilu, na otoku Krku? E, ako ste bili pred pet godina mogli ste se uvjeriti i da tamo nema ni pomisli o kriminalu (osim privrednom) i da uopće nije potrebna dodatna rasvjeta. Dapače, mogli ste se prošetati po asfaltiranoj plaži uz samo more, uživati u zvijezdama i čak, za vrijeme bonace, vidjet odraz zvijezda u moru. Raj! Kakvi Havaji?

Danas, netko iz općine Dobrinj (kojoj pripada Šilo) došao je na imbecilnu ideju da baš uz more postavi niz uličnih svjetiljki koje daju sve od sebe ne bi li uništile onaj mali preostali dio turističke privlačnosti. Vjerojatno je ista osoba odlučila postaviti i rasvjetu koja svake noći gori na jednom pustom igralištu pokraj lovačkog doma koji je tek tu i tamo posjećen tijekom godine. Vjerojatno zato da duhovi noću vide igrat košarku. Kad se već razbacujemo strujom da je makar ekološka rasvjeta ili da barem ne gori kad nikog nema. Al" šta ćete? Ne mogu svi biti pametni. Ovakvo ponašanje obično se definira kao snobizam.

Ali ako ste mislili da su svjetlosni zagađivači bacili svoj glavni adut poslušajte nešto o idejama koje su razmatrane ne tako davno. Postojale su studije u kojima se razmatralo koliko bi utjecaja imalo na urod biljaka da iste primaju sunčevo svijetlo dvadeset četiri sata na dan. Zgodno i ekonomski korisno i nadasve razumljivo ako se zna da su se time zabavljali u Rusiji, koja je u lošem gospodarskom položaju. A kako bi to mogli biljke neprekidno obasjavati sunčevim svijetlom?

Usprkos ekonomskoj krizi treba imati na umu da je Rusija još uvijek vodeća svemirska sila ili, u najmanju ruku, uz bok SAD-u. Zašto se ne bi zrcalima iz orbite obasjavali vrtovi i nasade? Je li to uopće moguće? Da se to ustanovi treba napraviti pokus. I "uspješan" pokus je bio napravljen 04.02.1998. Nakon što se odvojio od svemirske stanice Mir, teretni brod Progres M-40 razvio je zrcalo od oko 25 m u promjeru (slika 4) i njime proveo eksperiment obasjavanja Zemlje. Odraženo svijetlo vidjelo se iz Sjeverne Amerike i Europe i prešlo je preko Ukrajine, Rusije i Kazahstana, a bilo je deset puta sjajnije od punog Mjeseca. Što se svjetlosnog zagađenja tiče to obasjavanje ne bi bilo ništa loše da svjetlost nema jednu, pomalo nezgodnu osobinu, da se u praktičnim uvjetima rasipa po atmosferi. Srećom za ovakve stvari treba puno platežnih sredstava pa su pokusi prekinuti.


Sl. 4. Teretni brod Progres M-40

A kad smo već u svemiru evo nam i novi problem. Sunčevim sustavom jure mnoge mrvice veličine nekoliko desetaka metara ili nekoliko kilometara. Povremeno se dogodi da neka od tih mrvica iz znatiželje posjeti Zemlju. I onda iz zafrkancije pobije određen postotak vrsta (npr. dinosaure). Takvi udari se događaju jednom u više desetaka milijuna godina. Međutim, od prošlog velikog udara prošlo je već 65 milijuna godina. Možda bi bilo vrijeme da malo poradimo na obrani od napasnika.

Ali kako? Prvo bi trebalo uočiti putanje što više potencijalno opasnih mrvica da bi jednog dana (za sto ili dvjesto godina), kad se tehnika još malo razvije, mogli imati djelotvornu obranu. Svjetlosno zagađenje onemogućava i taj prvi korak. Tu se radi o objektima daleko slabijeg sjaja od vidljivosti okom, a naši domaći fotoni se brinu da i teleskopi ništa ne mogu vidjeti. Velik broj teleskopa zaklopio je oko zauvijek.

Ma nismo mi u nimalo većoj opasnosti nego pred deset tisuća godina, ali mirnije se spava ako radimo nešto na zaštiti, ako se ne ponašamo bahato, nedodirljivo. Kamenko je bio u boljem položaju od nas. Mogao je vidjeti što se sprema i otrčati u špilju. Mi nećemo vidjeti ni teleskopom ništa dok nas ne pogodi. I zbogom dinosapiens. A sve zato jer je Kremenko usmjerio svjetlo baklji u naše oči, a ne tamo gdje treba.

Godine 1908. bila je poznata Tunguska eksplozija izazvana padom beznačajnog tijela od nekoliko desetaka metara. Krug od sto kilometara bio je sravnjen! A udari tako beznačajnih tijela događaju se puno češće. Radi se o stotinama godina, a ne o milijunima. Ako se i ne bismo mogli obraniti od tako malog meteorita barem bi preventivnim djelovanjem mogli smanjiti broj žrtava. Čini mi se da postoji nekakva mala razlika ako od sto ljudi uspijete šezdeset spasiti ili nijednog ne spasite. Jel" da lampa pred vašim prozorom živcira?

Crno?? Da, zbog svjetla. Žaruljica koja se treba upaliti nije ona na cesti nego ona u glavi. A mnogi u glavi imaju štedne žarulje, izuzetno štedne. Pa onda, ništa nam ne ostaje nego da čekamo i nadamo se svjetlijoj budućnosti.