Religija na znanstvenoj osnovi

Religija na znanstvenoj osnovi

Kad su se mnogi toliko zapalili za temu odnosa znanosti i religije, evo jedan članak baš za takve. Malo filozofije i promišljanja u čemu se mi to zapravo sukobljavamo.

Religije...
Članak
6Komentari
Broj otvaranja2418

Uvod

Istinski zanimljivo pitanje nastanka religije i njenog utjecaja na svijet još nitko nije, koliko mi je poznato, načeo s biološke strane. Smisao ovog članka je upravo to. Pozabavimo se dakle biologijom religije. Naravno, prije svega se postavlja pitanje što to znači "biologija religije". Da bi to razjasnili morat ćemo proanalizirati nastanak i osobitosti religije.

Jedna od takvih osobitosti je da je religija nastala tek pojavom bića sposobnih da preurede svijet razumom. Drugim riječima pojavom određenog stupnja inteligencije. Kod nisko inteligentnih vrsta religija se definitivno ne pojavljuje. Štovanje božanstava i misao o nekakvom zagrobnom životu ili vjerovanje u sudbinu i sl. sasvim sigurno ne predstavlja dio života mravlje zajednice ili krda bivola. No zato već prve tragove nečeg što može ukazivati na religiju nalazimo kod bića sposobnih razmišljati na još uvijek primitivnoj, ali ipak razini na kojoj se može govoriti o kreativnosti.

Primjer mogu biti slonovi za koje znamo da se mogu već služiti alatima (npr. drvom kojim će nešto dohvatiti) pa stoga postoji određena kreativnost, a postoje i mitovi da najradije odlaze na vječna počivališta na određenom mjestu. Istinito ili ne, radi li se samo o nekoj prirodnoj privlačnosti, nekakvom instinktu udaljavanja umirućeg da se ne opterećuje krdo ili se tu već krije svojevrsno religiozno vjerovanje u nešto, to se ne može pouzdano utvrditi. Međutim nije posve isključeno da se tu javljaju prvi (još nejasni) tragovi religije.

No, ako je ovo samo naznaka moguće religije, onda bismo svakako pri višoj inteligenciji mogli pronaći već prvu pravu religiju. Nećemo sad analizirati razne stupnjeve inteligencije i pokušati doznati bi li se moglo raditi o nekoj primitivnoj religiji, jer to nije tema, nego ćemo odmah skočiti na kraj i pozabaviti se onim što definitivno možemo nazvati religijom.


Religija i evolucija
Nakon što smo prešli čitav set stupnjeva inteligencije dolazimo do običaja pokapanja mrtvih i, čini se, vjere u zagrobni život, što se javlja kod neandertalaca. Njihov način pokapanja mrtvih ukazuje na tretiranje čovjeka kao i fizičkog i duhovnog bića, pri čemu duh ostaje živjeti i nakon što tijelo umre. To svakako ukazuje na religiozno vjerovanje pri već dobro razvijenoj inteligenciji. Postoje naznake da se takva religija možda pojavljuje već od homo erektusa no ne tako izražena.

Ali nesumnjivo postojanje religije i vjerovanja u "nešto izvan materijalnog svijeta" u svom današnjem obliku, javlja se kod čovjeka (homo sapiens sapiens). Tako definirajući religiju, dolazimo do pitanja koje nas najviše i zanima, a to je zašto se dakle religija javlja kod inteligencije? S obzirom da se ne javlja kod neinteligentnih bića (ili bića s neznatnim stupnjem inteligencije) pitanje je: je li religija biološki produkt pri razvoju vrste?.
Pokušajmo odgovoriti na to pitanje na slijedeći način.

Religiozna obrana

Stupanj inteligencije kod kojeg biće postaje svjesno svog postojanja, života i smrtnosti čini se da potiče na razmišljanje o svrhovitosti života. Razmišljaju li slonovi o tome zašto moraju umrijeti ne možemo reći, ali svakako razmišljanje o takvim stvarima možemo pripisati možda već i homo erektusu. Kako je jedan od osnovnih obrambenih mehanizama svih bića, strah od smrti (i pokušaj izbjegavanja smrti na bilo koji način), tako, kad biće postaje svjesno svoje smrtnosti i neminovnosti tog događaja, onda ono mora potražiti nove načine da spriječi svoju smrt.

S obzirom da to ne može trajno spriječiti, onda je organizam inteligentnog bića morao umanjiti ili čak i poništiti utjecaj straha od smrti. Pri tome svjesnost neizbježne smrti uzrokuje da je strah od smrti, kao obrambeni mehanizam, izgubio na svojoj vrijednosti i praznina koja se tu pojavila morala je biti ispunjena drugim obrambenim mehanizmom. Možemo reći da je strah od smrti mehanizam koji djeluje na jednoj nižoj – tjelesnoj – razini, ali uopće ne pokriva onu razinu kad biće postaje svjesno svoje neminovne smrti.

Izgleda da je religija kao obrambeni mehanizam stvorena upravo za tu potrebu. Čini se da se povećavanjem inteligencije paralelno stvarao i taj mehanizam. Ako zagrobni život postoji onda svrhu dobiva i zemaljski život koji prestaje biti sam sebi svrha i potiče se stvaralaštvo kao cilj života (a nije više glavni cilj samo održati život). Upravo stoga religija i nalazi plodno područje kod inteligencije i razvija se s njom (barem u početku). Dakako, mehanizam koji omogućuje paralelni razvoj inteligencije i religije i koji služi kao nekakva spona je imaginacija kod više inteligencije. Sposobnost osmišljavanja novoga. Bez toga religije nema.

Treba istaknuti i da je razlika između religije i ostalih obrambenih mehanizama posve primjerena ako gledamo evoluciju. Dok je život imao pretežno fizička svojstva dotle su se razvijali i fizički obrambeni mehanizmi. Međutim, inteligencija se razvila kao megaevolucijska promjena, kao novo i posve drugačije svojstvo organizma. Stoga se morao razviti i obrambeni mehanizam posve različit od dosadašnjih. I svakako je taj prateći mehanizam morao biti jedinstven i neusporediv s prethodnim, jer inače to ne bi bila megaevolucijska promjena.

Kod megaevolucije uvijek je promjena drastična i nepoznata. Kad su se razvijali gmazovi potpuno nepoznato je bilo amniotsko jaje i da smo živjeli u to doba to bi nam bilo jednako čudno kao i religija kao obrambeni mehanizam danas. Drastično poboljšanje kao prilagodba novom, širokom spektru djelatnosti koji se otvorio.

Megaevolucijske promjene
Pri ovom razmatranju nema nikakvog smisla ulaziti u sâmo raspravljanje o postojanju 'nečeg' izvan života i svemira. Štoviše ne može se tvrditi da nešto više ne postoji (kao ni da postoji), a niti bi to na ovom stupnju razvoja inteligencije bilo poželjno, jer je religija, kako smo rekli, obrambeni mehanizam. No pitanje koje se nekako prirodno postavlja je: usporava li religija evoluciju? To pitanje dolazi iz iskustva prividno negativnog utjecaja religije na znanost kroz povijest. Zašto prividno negativnog - do toga ćemo doći.

Religija kada i do kada?

Razvojem inteligentnije vrste od sadašnje i početkom njene dominacije doći će se do odgovora je li religija obrana samo na određenom stupnju inteligencije, odnosno do nekog stupnja inteligencije, ili će neka vrsta religije postojati i kod svih budućih, naprednijih, stupnjeva inteligencije.

Možda se nekima čini da taj mehanizam zapravo ni nama uopće nije neophodan, jer mnogi uspješno žive kao ateisti, međutim on i dalje postoji. Malo tko će pri nekom ključnom psihološkom pritisku reći da zaista odbacuje religiju. Gotovo svi će sami sebi reći: možda nešto postoji, možda netko misli na nas, možda je to dio nekog velikog plana. Mnogi to neće drugima priznati, ali kad se stvarno nađu u nevolji razmišljat će upravo tako. Tražit će nadu u postojanju nečeg višeg, nečeg smislenog.

Taj mehanizam je u novije vrijeme donekle potisnut političkim iskorištavanjem religije iz čega nije izašlo ništa dobro. Ali on postoji. U neku ruku mogli bi reći da je odbacivanje religije kod ateista samo svojevrsni obrambeni protumehanizam koji štiti od prejakog obrambenog mehanizma religije. Ne u biološkom smislu prejakog nego u društvenom smislu prejakog. Drugim riječima, kad se ljudi ne bi osjećali ugroženi religijom (putem srednjovjekovnih prisila - slika 3 ili modernih propagandnih maltretiranja) kod većine ateista vjerojatno bi se ponovo vratila religija kao obrana. Kad bi prestala zloupotreba religije onda ona ne bi izazivala otpor. Ona je, jednostavno, prirodno nastao dobar mehanizam obrane.

Politička zloupotreba religije - inkvizicija
U tome je i smisao one rečenice da je utjecaj religije samo prividno negativan. Religija sama po sebi nikad nije kočila znanost. Ona je u srednjem vijeku u Europi bila politički upotrijebljena protiv znanosti i stekao se dojam da je religija kriva za stagnaciju. Međutim, to uopće ne stoji. U islamu nije bilo nikakvih religioznih ograničenja za znanost, u mnogim drugim religijama nije bilo pritiska na znanost.

Štoviše, postojala su doba u kojima je znanost kočena bez religije još drastičnije. Odličan primjer je sjajno i glamurozno Rimsko carstvo koje je znanstveno unazadilo svijet već spreman za industrijsku revoluciju. Osim graditeljstva i pravne osnove Rimsko carstvo ne da nije poticalo znanost, nego ju je čak i omalovažavalo. Potpuna stagnacija, za razliku od srednjovjekovne crkve koja je neke minimalne pomake u znanosti učinila. Opet se sve svodi na politiku koja je zapravo glavni krivac za kočenje znanosti (i ako želite zloupotrebu religije).

Danas čak možda i više nego u srednjem vijeku. Da, religija se i danas koristi upravo za politiku, ali sama po sebi nije protivna znanosti kako vidimo po navedenim primjerima islamskog svijeta i drugih religija. Što ikoga sprječava da se bavi znanošću, a da istodobno vjeruje da je svemir uređen s nekim smislom?

Religija je obrambeni mehanizam i upravo takvim ga treba gledati. Ali ne smijemo zaboraviti i da religija nije jedini obrambeni mehanizam te da se ipak može opstati i bez toga. Zato je i nemoguće odgovoriti na pitanje što će biti s religijom kad se razvije inteligentnija vrsta?! Hoće li religija i dalje postojati kao obrana i u kojem obliku ili će ju zamijeniti neki drugi mehanizam?

Zatvoreni krug?

Pa ipak, teško je povjerovati da inteligencija može bez nekakvog oblika apstraktnog vjerovanja. Tome nas naprosto uči iskustvo. Pogledavši u prošlost uočavamo da su razna bića dolazila do raznih saznanja ili drugim riječima nešto što je nekim bićima nezamislivo shvatiti drugima postaje razumljivo. Neka bića shvaćaju da iz sjemena nikne plod, drugima je to nepoznato. Zbog toga i inteligentnija bića shvaćaju da može postojati još viša inteligencija od njihove, kojoj će biti poznate stvari koje se trenutno ne može odgonetnuti.

Tim redom onda dolazimo do pitanja, a koliko daleko dakle se može dogurati u razvoju inteligencije? Možemo li govoriti o beskonačnoj inteligenciji odnosno o bogu? Ako se svakim stupnjem povećanja inteligencije održava religija kao vjerovanje u beskonačnu inteligenciju onda bi se ona održala i do krajnjeg stupnja - beskonačne inteligencije. Pa bismo tako došli do boga koji vjeruje u boga!?

No taj paradoks možemo riješiti ako se opet sjetimo da smo religiju stvorili kao obrambeni mehanizam. Ako on izgubi na važnosti i ako se nađe nova obrana onda se nećemo pitati treba li vjerovati u boga ili ne, nego ćemo se pitati što mi to znamo. Religija tada postaje bespredmetna neovisno postoji li još ili ne postoji. A u trenutku kad bi hipotetski nastalo sveznajuće biće, religija potpuno nestaje (nepotrebna je). Zamjenjuje ju čisto znanje.

U šali možemo reći da bog ipak ne vjeruje u boga. Ili drugačije rečeno, on ne vjeruje nego zna. No, valja naglasiti da je u biti onaj krajnji cilj i znanosti i religije s tog aspekta posve isti. Dosegnuti krajnje znanje. Razlika je što religija u to vjeruje, a znanost to pokušava ostvariti.

Hoće li netko reći "nema smisla pa neću trošiti energiju na pokušavanje" ili će netko reći "želim pokušati napraviti mali pomak pa će jednog dana možda to biti dio saznanja" to je stvar pojedinca i stvar jedne druge filozofske rasprave.

Budući stupnjevi inteligencije
Razvijeniji stupanj inteligencije od naše vjerojatno će bolje moći dati odgovore na ovakva pitanja. Prva granica na kojoj naš stupanj inteligencije svakako zapinje, ne samo u ovakvim razmatranjima, zove se beskonačnost. Kao što miš ne shvaća što je munja, tako ni mi ne shvaćamo pojam beskonačnosti. Svjesni smo da to postoji, ali ne možemo objasniti. Stoga i tvrditi da može ili ne može postojati beskonačna inteligencija nema smisla. Možda može, možda ne može. Baratamo pojmom koji nam nije jasan.

Znanosti, religija i bog

Ipak, iz ovih visokih slojeva idemo se opet prizemljiti. Usprkos tomu što ovo sve znamo i prihvatili mi to ili ne, religija se pokazuje kao nešto vrlo potrebno. Kao nada koju je "izmislio" naš organizam da lakše preživi stresne situacije, kako je ranije navedeno. Religija je tako, čini se, posve prirodno ugrađena u inteligenciju. A karakterističan pokazatelj upravo tog da je to obrambeni mehanizam je i da sam utjecaj religije opada sa sigurnošću življenja, jer dok je čovjek u sigurnosti više se ne mora "hvatati za slamke".

A onda se opet javlja u trenutku kad je život ugrožen (ili na kraju). Pa ni ovog teksta, ni ovog razmišljanja vjerojatno ne bi bilo da autor svaki dan mora razmišljati kako preživjeti kao u ranijim povijesnim razdobljima. Moguće je da bi u tom slučaju redovno upotrebljavao obrambeni mehanizam zvan religija. A svakako, pred tisuću godina uopće ne bi dovodio u pitanje vjerovanje da je sve dio nekog velikog plana. Nije višak stalno imati na umu da kad čovjek pleše na rubu propasti onda mu ne ostaje nego da se nada da će ipak nekim čudom opstati i da postoji nešto što svime upravlja i što je sve osmislilo.

Napokon moramo se osvrnuti i na ono već spominjano pitanje, a koje je zapravo potpuno filozofsko. A glasi: ima li sve svoju svrhu ili jednostavno postoji? U prvom slučaju religija bi bila znanstveno utemeljena, u drugom bi bila posve neutemeljena. No kako ne možemo dati odgovor na postavljeno pitanje tako danas jedini suvisli odgovor koji itko može dati glasi: Ne znam! Nema: bog postoji - bog ne postoji.

Čim u tu raspravu krenemo to znači da ili trabunjamo nesuvisle gluposti ili imamo neki interes. Možemo vjerovati ili ne vjerovati, ali isključivi odgovor je sokratovski: znam da ne znam! Stoga znanost ne smije ni potvrditi ni opovrgnuti boga, a niti se religija smije uplitati u takve rasprave. To zato jer religija govori isključivo da treba vjerovati, a ne da bog postoji ili ne postoji. Ključna riječ je vjerovati, a ne znati. To posve i opravdava religiju kao obrambeni mehanizam i distancira ju od znanosti u samoj biti.

Institucije znanosti i institucije religija
Prema tomu opet se pokazuje da nekakav sukob znanosti i religije realno i ne postoji. Postoji samo u politici religioznih i znanstvenih institucija. Kako nemamo saznanje ima li sve svoju svrhu onda taj sukob obitava samo u našim glavama i u našim interesima.

Zamjena religije

Vratimo se još jednom i na ona dva pitanja: usporava li religija evoluciju? i  hoće li biti zamijenjena nečim drugim?. Odgovor na prvo pitanje glasio bi da, uz ovo dosadašnje razmatranje, religija bi bila dio evolucije pa ju stoga ne može ni ubrzavati ni usporavati. Ona je jednostavno ukomponirana u razvoj kao što se i amniotsko jaje ukomponiralo u evolucijski razvoj.

A drugo pitanje, hoće li religija kao vjerovanje u boga i dalje biti važna ili će se na nju možda posve zaboraviti u idućim evolucijskim stepenicama, to nećemo mi znati. Pokazati će vrijeme. Vrijeme će pokazati hoće li religiju zamijeniti drugi obrambeni mehanizam. Primjer je već naveden. Sigurnost življenja često religiju odbacuje i daje prednost znanosti koja se također pokazala kao dobar obrambeni mehanizam.

Postoji, međutim, neshvaćena opasnost tijekom evolucijskog zamjenjivanja obrambenog mehanizma. Inteligentni ljudi često rade grešku odbacujući boga i nadomještajući to znanošću. Nije pri tom greška to napraviti nego je greška obezvrjeđivati neki obrambeni mehanizam. Istu grešku rade i oni koji vjeruju u boga i obezvrjeđuju novi obrambeni mehanizam koji se zove znanost. Dolazimo tako u situaciju kao kad pokušavate bika uhvatit za rogove. Čak i vlasnik bika to nikad neće činiti jer je svjestan da bik rogove doživljava kao svoj glavni obrambeni mehanizam i da će napasti ako mu bilo tko dira rogove (slika 6).

Rogovi - glavna obrana bika
Ako imaš pušku jači si od bika. Zašto mu onda dirati rogove i izazivati? Pusti ga neka živi kako je naučio.

Imaš svoj obrambeni mehanizam i što te briga za rogove bika? To zapravo govori da se borba religije i znanosti svodi na, kako je rečeno, političku borbu za pašnjak, a u biti drugih sukoba ne bi trebalo ni biti.

Osim toga, ako imaš pušku, zašto ne zadržat i rogove za obranu? Bar dok to evolucijski zaista ne postane posve nepotrebno. Dok se posve ne oslobodimo straha od smrti. A to bi možda moglo biti u trenutku kad budemo sposobni umom shvatiti pojam beskonačnosti.

Uz to sve, na kraju krajeva nitko i ne može reći da možda ipak cijeli svemir nije sazdan sa svrhom. Vidimo i da nemogućnost takve spoznaje onemogućava svrhovitost filozofskog sukoba znanosti i religije.

Ono što je svrhovito i treba prihvatiti je da su i znanost i religije ustvari filozofije života (bez omalovažavanja), a to je upravo onaj ključni segment koji nas odvaja od životinja. Po svim ostalim segmentima se ponašamo kao životinje i reagiramo prema nagonima ili željama ili potrebama. Razlika je isključivo u filozofiji i razmišljanju o svijetu. Bez obzira što ćemo mi ta oružja upotrebljavati za naše životinjske sukobe, ona nas karakteriziraju kao novi stupanj u evoluciji baziran prvi puta na intelektu.

Ali, zaključimo na kraju da, kako god bilo, obrambeni mehanizmi služe za opstanak i ovakva spoznaja religije (i znanosti) neće apsolutno ništa promijeniti. Možda će samo ugraditi jedan kamenčić u dugačku stazu prema novom stupnju razvoja, prema inteligentnijoj vrsti.

Ukupno komentara: 6
Uključi se u raspravu
Najnoviji komentari
Arkturus
01.06.2018. u 11:09 sati

Ne, baš sam mislio kako sam rekao (to je u duhu razmatranja teme), a i zaključio sam u tekstu isto što i ti.
A dakako pitanje 'Usporava li religija znanstveni napredak?' je vrlo interesantno pitanje. Samo ja pokušavam razlučiti religiju kao političku silu i religiju kao pojam. Potpuno se slažem da kao politička sila religija usporava znanost.
No religija kao pojam ne mora biti negativna. Ako netko vjeruje da je sve stvoreno s nekom svrhom, onda ne vidim zašto bi ga to sprječavalo u znanstvenom radu. I dalje se može držati svih znanstvenih pravila. Nije religija samo kršćanstvo ili islam ili što ja znam, pa bog je stvorio ovo i ono i o tome se ne raspravlja.
Ja nastojim pričati o značenju pojma religije.
Human
01.06.2018. u 00:41 sati

Pitanje 'Usporava li religija evoluciju?' nije dobro pitanje. Takvo pitanje u stvari nema smisla.Evoluciju ništa niti usporava niti ubrzava. Evolucija nema cilj. Evolucija je jednostavno promjena koja ne mora ići prema boljem.Dakle, religija NE usporava evoluciju. Niti je znanost ubrzava.No pitanje 'Usporava li religija znanstveni napredak?' ima itekako smisla i vjerujem da si upravo na to i mislio. Odgovor na to pitanje je DA, apsolutno religija usporava znanstveni napredak. To nas uči povijest.
Arkturus
14.05.2018. u 21:19 sati

Mislim da je potpuno jasno da sam želio izbjeći bilo kakav sukob nakon onog prvog posta, ali vidim da je otišlo predaleko i sad će biti više od jedne rečenice.

Prvo, ovo nisam pisao za filozofe štrebere nego za istinske filozofe u duši, one koji žele razmišljati. Prave mislioce.

Drugo, raditi na osnovu tuđih razmatranja (mislim na razmatranja raznih filozofa) ovakve mentalne konstrukcije kojima će se netko prikazivati (direktno ili indirektno) rasistom i nacionalistom, u najmanju ruku nije korektno da ne kažem zlobno je.

Treće, gurati autora u 19. st. zato jer se možda ne slaže s nekima koji su očito uzor samozvanom filozofu je također vrlo bezobrazno. Ponajprije od onoga koji se bahato stavlja u poziciju branitelja znanosti. Mislim da je tek to duboko u srednjem vijeku. Moramo braniti boga (znanost) jer se on jadan sam ne zna obraniti od silnih heretika. Recept je jasan, prvo heretika nazvati rasistom i nacionalistom, onda ga optužiti da unosi nemir tvrdeći da se Zemlja okreće oko Sunca, pa ga osuditi da narušava autoritete svojim brbljarijama i spaliti ga u ime znanosti. Potpisao bi i Torquemada. Da – u ime znanosti!

Tko je tu u srednjem vijeku to neka svatko za sebe odluči.

Za raspravu sam uvijek, ali nisam očekivao inkviziciju. Uostalom: nobody expects the Spanish Inquisition

I to još od nekoga tko nije dao nikad ništa svoje nego se uvijek štreberski pozivao na tuđe stavove. A filozofija je osobito osjetljiva disciplina na štreberaj. Dapače, filozofija potiče na razmišljanja i cijeni ih, a ne naziva ljude koji se potrude nešto napisati nacionalistima i rasistima.

Nadam se samo da će kritičar biti karakteran pa se zaista povući iz rasprave kako je najavio. Ovo nije ni mjesto ni način da se ovako piše.

Srećom svi me poznaju kao strašnog rasistu i ultranacionalistu pa eto, na žalost, ništa od spaljivanja.

A najbolje je to da 'kritika nije osobno upućena na autorova stajališta...'. Dum - toljagom u glavu, pa 'ma nije to ništa osobno'. 'Namjera moje kritike nije bila ulaženje u raspravu koja bi se personalizirala na osobnoj razini kako to autor želi prezentirati’. Sjajno.

Plava majca s velikim Đ sprijeda – branitelj znanosti od heretika, nacionalista i rasista.

Ne, zaista nisam htio da dođe do ovoga i zato sam pokušao to okončati jednom rečenicom, ali očito se provokacije u ime znanosti nastavljaju i morao sam odgovoriti.