Mjesec, Zemljin prirodni satelit

S obzirom na veličinu i blizinu od promatrača sa Zemlje, ovo je jedini nebeski objekt koji bez poteškoća i opasnosti za vid možete gledati, a usput i stvoriti romantičnu atmosferu.

Umjetnički prikaz pogleda prema Mjesecu. © Ljubaznošću: Arief Gulo
Članak
0Komentari
Broj otvaranja6292

Premda mu je masa svega 1,2% Zemljine, Mjesec je čak peti po veličini prirodni satelit u Sunčevom sustavu. No, to je nedovoljno da zadrži neku značajniju atmosferu, a i geološka aktivnost je odavno stala, tako da je danas Mjesec beživotno, prašnjavo nebesko tijelo. Do sada je po njemu hodalo 12 ljudi i donijelo na Zemlju oko 380 kilograma površinskog materijala, no i dalje znanstvenici nisu potpuno sigurni kako je nastao ovaj zanimljiv svijet, nama nadohvat ruke.

Mjesec kruži oko Zemlje po eliptičnoj putanji ekscentriciteta 0,0549, tako da međusobna udaljenost varira između 363 104 km (perigej) i 406 696 km (apogej). Prosječna udaljenost od 384 403 km ili 1,28 svjetlosne sekunde, raste svake godine za 3,8 centimetara, što znači da će i dani na Zemlji s vremenom postajati duži, a Mjesec prividno sve manji, a za milijardu godina nećemo više biti u mogućnosti vidjeti potpune pomrčine Sunca.


Mjesec, Zemljin prirodni satelit. © Ljubaznošću: Meetup
Za jedan krug oko Zemlje, a ujedno i za jedan krug oko vlastite osi, Mjesecu je potrebno 27,32 zemaljska dana, što nam govori da se kreće po sinkroniziranoj putanji, poput primjerice patuljastog planeta Plutona i njegova prirodnog satelita Harona. Zbog toga, nama Zemljanima Mjesec uvijek pokazuje istu stranu, dok onu drugu (koja nije ništa tamnija od one koju mi vidimo) smo po prvi put ugledali tek 1959. godine na fotografijama sovjetske letjelice Luna 3. No, da li je ta strana Mjeseca toliko skrivena?

Pomnijim promatranjem polarnih, te zapadnih i istočnih rubova Mjesečeve površine, možemo uočiti neke promjene, kao da se pomalo ljulja poput zvrka. Ova pojava se naziva libracija, i zahvaljujući njoj možemo vidjeti i do 18% one "nevidljive strane" (9% uz istočni i 9% uz zapadni horiznont). Postoji nekoliko vrsta libracije; u duljini (ljuljanje u smjeru istok-zapad), u širini (kimanje u smjeru sjever-jug), te dnevna ili paralaktička libracija (vezana uz različite položaje promatranja sa Zemlje). Tako možemo zaključiti da u svakom trenu (naravno, tijekom punog mjeseca, ili uštapa) možemo vidjeti najmanje 41% Mjesečeve površine, 18% je ponekad vidljivo, dok ostalih 41% nije nikada vidljivo promatraču sa Zemljine površine.

Imajući na pameti kruženje Zemlje oko Sunca, Mjesecu je potrebno 29,53 dana da se vrati na isti položaj u odnosu na Sunce na Zemljinu nebu, dovršavajući tako ciklus svojih faza osvijetljenosti. Taj vremenski period, koji nazivamo i sinodički mjesec,  u konačnici označava  dužinu lunarnog dana, odnosno vrijeme između 2 izlaska Sunca na površini Mjeseca.

Zemlja i Mjesec s Marsa, snimio Mars Global Surveyor. © Ljubaznošću: MSSS, JPL, NASA
Tijekom vremena, Sunce, Mjesec i Zemlja međusobnim položajima stvaraju različite vrste pomrčina. Ako se Mjesec nađe točno između Sunca i Zemlje, nastaje pomrčina Sunca, koja može biti djelomična (Mjesec prekriva samo dio Sunčeva diska), potpuna (Mjesec potpuno prekrije Sunčev disk), ili prstenasta (kutni promjer Mjeseca je manji od kutnog promjera Sunca, te stoga ne prekriva čitav Sunčev disk, pa rubni dijelovi Sunca ostaju osvijetljeni). Pomrčine Mjeseca nastaju ulaskom Mjeseca u Zemljinu sjenu, odnosno kad se Zemlja nalazi u ravnini između Sunca i (punog) Mjeseca. Ovisno o tome da li je Mjesec zašao u Zemljinu sjenu čitavom površinom ili ne, nastaju potpuna ili djelomična površina.

Ako Mjesec zalazi samo u Zemljinu polusjenu, tada se radi o pomrčini u polusjeni, koja se ne primjećuje tako izrazito kao kad je riječ o pravoj pomrčini. Prilikom pomrčina Mjeseca možemo uvidjeti da njegov blještavi disk neće "nestati", nego će pocrvenjeti. Radi istoga razloga nam naše dnevno nebo izgleda plavo, a to je zbog loma svjetlosti u Zemljinoj atmosferi koja najviše raspršuje plavu svjetlost, a najmanje crvenu, koja se tijekom pomrčine odbija od Mjesečeve površine. Pomrčine Mjeseca traju znatno duže od Sunčevih, jer Zemljina sjena ima promjer oko 4 puta veći od Mjesečeve sjene.

Prosječna ukupna gustoća Mjesečeve površine iznosi oko 3,4 g/cm3, što je usporedivo sa gustoćom (vulkanskih) bazaltnih stijena na Zemlji. Prosječna gustoća Zemlje je nešto veća (5,5 g/cm3), no to je uglavnom zbog gušće unutrašnje jezgre sastavljene od željeza i nikla. Materijal koji su na Zemlju dopremili astronauti misije Apollo otkrivaju da se kamenje uglavnom sastoji od kalcija, aluminija i titana (koji stvaraju spojeve s visokim talištima), te silicija i kisika, uz vrlo malo lakših elemenata, primjerice vodika.

Krater Bullialdus - snimio Apollo 16, travanj 1972. © Ljubaznošću: NASA
Mjesečeva je površina pokrivena slojem regolita, nastalog izbacivanjem materijala uslijed mnogih bombardiranja površine od strane brojnih meteorita, kojima vrlo tanka atmosfera omogućava nesmetano "bušenje" i stvaranje novih kratera. Regolit se većinom sastoji od silicijevog dioksida (45%), aluminijevog oksida (15-24%), te nešto živog vapna (12-16%) i željezovog-(II)-oksida (6-14%). Prosječna gustoća regolita do 30 cm dubine je svega 1,35 g/cm3, dok na dubini od 60 cm iznosi oko 1,85 g/cm3. Spomenimo da regolit možemo pronaći i na Zemlji, Marsu, nekim asteroidima, Saturnovu mjesecu Titanu, te još nekim prirodnim satelitima Sunčeva sustava.

Ispod sloja Mjesečeva regolita nalazi se kora, sastavljena uglavnom od kalcija, a dubina joj varira od 48 km na strani bližoj Zemlji, do 74 km na strani nevidljivoj sa Zemlje. Zbog mnogih udara meteorita o površinu, kora je prilično raspucana, čak i do dubina od 25 km, no ispod toga je potpuno čvrsta i cjelovita. Ispod kore nalazi se sloj čvrstog i stabilnog plašta (debljine oko 1000 km), sačinjen većinom od silikatnih minerala uz vrlo malo metala.

Radioaktivni raspad nekih elemenata u Mjesečevoj površini daje naslutiti da se temperatura povećava proporcionalno s dubinom, što znači da se u središtu vjerojatno nalazi omanja vruća metalna kora, čiji bi vanjski dio (na dubini od oko 1400 km) mogao biti u tekućem stanju. Prema podacima koje je poslala japanska letjelica SELENE (SELenological and ENgineering Explorer), koja je lansirana 2007. godine, održavanje jezgre vrućom bio bi rezultat utjecaja Zemljine gravitacije, no ove spoznaje zahtijevaju daljnja ispitivanja koja bi dovela do sigurnijih zaključaka.

LRO (NASA) snimio u srpnju 2009. mjesta spuštanja Apolla 11, 15, 16, 17. © Ljubaznošću: NASA
Što se tiče dopremljenih površinskih materijala s Mjeseca od strane astronauta misije Apollo, analize su pokazale različite starosti pojedinih uzoraka. Uzorci iz Mora kiša i Oceana oluja, koje su dopremili astronauti Apolla 11 i 12, su stari oko 3,5 milijardi godina, i usporedivi su sa najstarijim stijenama na površini Zemlje. Sloj izbačenog materijala iz Bazena kiša (nastao udarom ogromnog meteora) donijeli su astronauti Apolla 14 i starosti je oko 3,9 milijardi godina.

Kamenje visočja Descartes dopremljeni su od strane astronauta Apolla 16 i staro je oko 4 milijarde godina, dok su najstarije uzorke donijeli za sada posljednji ljudi na Mjesecu tijekom misije Apolla 17, i njihova je starost procijenjena na  4,5 milijardi godina, za što se vjeruje da je i starost samoga Sunčeva sustava. To je ujedno milijardu godina stariji materijali od bilo čega pronađenog na Zemlji!

Stoga se dopremljeni uzorci mogu smatrati vratima u najraniju prošlost Sunčeva sustava, obzirom da je naš matični planet i dalje geološki vrlo aktivan, te je na taj način izbrisao slične iskonske tragove. Saznanja o starosti Mjeseca slažu se sa hipotezom o njegovu nastanku udarom masivnog asteroida (veličine Marsa) sa tek formiranom Zemljom, nakon čega je odbačeni materijal kružio i kasnije uobličio u nebesko tijelo kakvo vidimo danas.

Prva slika "tamne" strane Mjeseca, Luna 3, 8.10.1959. © Ljubaznošću: NASA
Atmosfera Mjeseca prilično je tanka i ukupne mase od svega 10 tona, a sačinjavaju je gotovo u jednakim omjerima neon, helij i vodik (uhvaćeni od Sunčeva vjetra), te argon (koji je nastao radioaktivnim raspadom kalija iz stijena). Tijekom jednog lunarnog dana, temperatura uz površinu varira od dnevnih 100ºC, do čak -173ºC, a količina plinova je 20 puta veća tijekom hladnih noći nego tijekom vrućega dana. Obzirom da je gravitacija tek 1/6 one Zemljine, atmosfera se neprekidno gubi i odlazi u svemirska bespuća, no nadopunjuje ju djelovanje Sunčeva vjetra.

Postoje brojne strukture na površini Mjeseca, različitih starosti i načina nastanka. Najupečatljivija su ravna, tamna područja ("mora"), uglavnom nastala razlijevanjem lave kroz pukotine i rascjepe za vrijeme vulkanskih aktivnosti, prije oko 4 milijarde godina. Najpoznatije su More tišine, More kriza, More kiša, itd. Potom su tu i krateri nastali brojnim udarima većih i manjih tijela o površinu brzinama od oko 72000 km/h, što rezultira kraterima 15 puta većima od udarnog tijela. Najveći krater (širine 2600 km) je Aitken bazen, smješten u južnom polarnom području, te je ujedno i najstariji (4,3 milijarde godina) i najdublji (8 km) krater na Mjesecu.

Od značajnijih kratera na vidljivoj strani Mjeseca možemo navesti kratere Kopernik (promjera 91 km), Tycho (85 km, starosti svega 100 milijuna godina,), Kepler (31 km), te Platon (109 km). Nadalje, nalazimo i razne planinske lance i visočja, koji su svjetlije boje jer se sastoje od anortozita, vrste kamena koji se stvara prilikom sporijeg hlađenja lave nego u slučaju bazalta, odnosno "mora". Najznačajniji planinski lanci na vidljivoj strani su Montes Apenninus (dužine oko 600 km), Montes Carpatus (270 km), i Montes Caucasus (445 km) i Montes Jura (422 km), dok je Montes Rook najduži lanac (791 km).

Posljednjih godina vrlo je zanimljiva potraga za vodom, ali i vrijednim mineralima na Mjesecu. 1996. godine američka misija Clementine prva je dokazala postojanje vodenog leda na Mjesecu u području njegova južnog pola. Dvije godine kasnije letjelica Lunar Prospector bilježi postojanje vodika (a time i vodenog leda) kod oba polarna područja. 2008. godine indijska letjelica Chandrayaan 1 šalje podatke određene koncentracije hidroksila duž većeg dijela Mjesečeve površine.

Umjetnički prikaz, LCROSS misija, NASA, 2009.
Godinu kasnije američka misija LCROSS  (Lunar CRater Observation and Sensing Satellite) dokazala je prisutnost hidroksila, ključnog indikatora postojanja leda u području južnoga Mjesečeva pola, točnije kratera Cabeus. Rezultati su pokazali koncentraciju vode od 6%, a na nekim mjestima i gotovo čiste kristale vodenog leda.

Ukupna količina leda procjenjuje se na 6,6 milijardi tona, što varira ovisno o različitim mjernim metodama. Prema posljednjim hipotezama, vodeni led se ipak ne nalazi rasprostranjen duž većih područja, već je koncentriran u polarnim područjima, i to na površinama približnih veličina od 1850 kvadratnih kilometara. Otkuda uopće led? Od neprekidnog bombardiranja površine od strane meteorita i mikrometeorita, koji su često sastavljeni i od vodenog leda. Onaj dio leda koji ne ispari uslijed udara ili Sunčeve svjetlosti uglavnom se sakrije u udobnu tamu kratera, gdje temperature nikad ne prelaze 100 K (-173ºC).

S obzirom na veličinu i blizinu od promatrača sa Zemlje, ovo je jedini nebeski objekt koji bez poteškoća i opasnosti za vid možete gledati, a usput i stvoriti romantičnu atmosferu, ili pak postati opaki vukodlak. No, to su područja koja se ne nalaze u domeni astronomije.

Tijekom faze uštapa ili punog Mjeseca lako uočavamo više  tamnih područja, odnosno "mora", te veće kratere (što smo već prethodno i spomenuli). Također, vrlo je zgodno proći pogledom po crti terminatora, odnosno granici dana i noći na Mjesečevoj površini koja se može ugledati kad god je vidljiv Mjesec, osim tijekom faze uštapa jer tada Sunčeva svjetlost potpuno obasjava stranu Mjeseca koja je okrenuta prema Zemlji.

Tijekom uštapa, Mjesec, uglavnom najdraži nebeski objekt astronomima promatračima, osim što cijelu noć mjesečina ometa promatranje bilo čega drugoga na noćnome nebu, sâm Mjesec je vrlo sjajan, što (bez korištenja filtra) zna biti dosta neugodno za oko. Nadalje, pun Mjesec izostavlja pojave sjenâ, koje daju osjećaj plastičnosti i reljefnosti površine.

Hrana sa Apolla 11 (grašak, narančin sok, kakao). © Ljubaznošću: NASA
Korištenjem dvogleda već se mogu razlučiti nešto veći površinski detalji, i doista doživjeti "veličanstvenu pustoš", kako je Mjesečevu površinu opisao astronaut Apolla 11 Edwin Aldrin tijekom prvog boravka ljudi na Mjesecu u srpnju 1969. godine. Kombiniranjem različitih povećanja i uz pomoć karte Mjeseca, valja pronaći mnoga "mora" duž cijeloga diska (na lijevoj strani gledano sa Zemlje Ocean oluja, More znanja, More vlage, More kiša; po sredini diska More otoka, More hladnoće i More oblaka; na desnoj strani More plodnosti, More nektara, More parâ, More kriza, More tišine, i More vedrine).

Uporabom teleskopa možemo pronaći i nešto manja "mora", poput Mora pjene, Mora valova, Mora zmija i Humboldtova mora. Također, možemo pronaći i neke od planinskih lanaca, koje smo već spomenuli kad smo govorili o različitim površinskim strukturama. Zanimljivo je pogledati i neke od kratera koje krase radijalno raspoređene svijetle pruge izbačenog materijala prilikom udara meteora, kao što je slučaj kod kratera Kopernik, Tycho, Aristarh i Kepler.

Koja je povećanja najbolje koristiti pri promatranju Mjeseca? Odgovor je: sva! Manja povećanja od 50x prikazat će globalnu sliku, cjelovit Mjesec zajedno sa svim izraženijim površinskim strukturama. No, za veće detalje i istinski doživljaj izbrazdanosti ovog pustog kamenog svijeta upotrijebite povećanja od najmanje 150x. Mjesec može istrpjeti velika povećanja bolje od bilo kojeg nebeskog objekta, a dodatna korist je smanjena blještavilost.

Kad ovako gledate Mjesec "velikim očima", postavite si izazov pronalaska što više kratera, ili, koliko je već detaljno moguće, pronađite povijesna mjesta spuštanja ljudi (i ostalih letjelica i landera) na Mjesec. Također, na velikim povećanjima vrijedi proći pogledom duž linije terminatora; iz osobnog iskustva, moram priznati da je spektakl zajamčen, a posebice kod ljudi koji rjeđe gledaju kroz teleskop.

Kod promatranja Mjeseca, najčešće se upotrebljavaju polarizirajući filtri, a najpraktičniji su oni varijabilni, kojima se može ugoditi postotak svjetlosti koji se želi propustiti kroz filtar (uglavnom od 1 do 40%). Ovakvi filtri pomažu u savladavanju pretjeranog blještavila Mjesečeva diska, posebice u danima prije ili nakon faze uštapa. Istodobno, filtri će povećati kontrast slike i istaknuti znatno više površinskih detalja, a neće promijeniti boju promatranoga.

Ova vrsta filtra dobro će poslužiti i pri različitim planetarnim opažanjima. Od filtra u boji preporuča se koristiti svjetlo-žuti (W8) za manje teleskope, dok za ostale narančasti (W21) i plavi (80A) filtri. Također se mogu koristiti i ljubičasti (W47), zeleni (W58) i svijetlo-plavi (W82A) filtri.

Prijelazni mjesečev fenomen

Prijelazni mjesečev fenomen (eng. transient lunar phenomenon - TLP) predstavlja iznenadnu pojavu povećane svjetlosti na površini Mjeseca, koja zbunjuje kako amatere, tako i profesionalne astronome, još od 12. stoljeća. Naziv je osmislio poznati britanski astronom sir Patrick Moore 1968. godine. Radi se, dakle, o snažnom bljesku pojedinih površinskih struktura (veličina od nekoliko pa do stotinu kilometara) u trajanju od nekoliko sekundi do čak do nekoliko sati.

Pojedini promatrači su čak zabilježili i smanjenje sjaja određenog mjesta na površini, čak i promjenu boje u crvenu ili ljubičastu. Fenomen se najčešće uočavao u području kratera Aristarh, te njegove okolice; više od polovice ukupnog broja slučajeva zabilježeno je upravo ovdje. Još ne postoji zajednički znanstveni konsenzus o tome što uzrokuje ovu pojavu.

10 najčešćih mjesta zabilježenih TLP (transient lunar phenomenon - prijelazni mjesečev fenomen).
© Ljubaznošću: Heimhenge Enterprises
Ako ignoriramo spominjanje vanzemaljskih baza i letjelica, moguća objašnjenja bi mogli pronaći u udarima meteora ili asteroida, izbacivanju podzemnog plina na površinu Mjeseca, te elektrostatičkim nabojima uslijed djelovanja Sunčevog vjetra na atmosferske plinove. Također možemo uzeti u obzir i razne učinke nestalne i vrlo promjenjive Zemljine atmosfere, koji mogu lako zavarati čak i uvježbano oko promatrača.

Zanimljivo istraživanje je objavljeno 2013. godine u časopisu Lunar section circular Britanske astronomske udruge, gdje se spomenuti fenomeni stavljaju u svezu sa ciklusom Sunčeve aktivnosti. Studija ne dokazuje izravnu vezu između ove dvije pojave, premda prema podacima udruge, te NASA-e i ALPO-a (Udruga lunarnih i planetarnih promatrača) postoji određena korelacija između učestalosti pojavljivanja prijelaznih mjesečevih fenomena i maksimuma 11-godišnjeg ciklusa Sunčeve aktivnosti.

Pepeljasta svjetlost


Prethodno smo pojavu pepeljaste svjetlosti spominjali u članku o planetu Veneri, kada možemo uočiti blago osvijetljen dio diska koji nije izravno pod utjecajem Sunčevih zraka. Premda uzrok ove pojave nije jednak, na Mjesecu imamo sličnu situaciju. Naime, kad je samo manji dio Mjesečeva diska osvijetljen, te uz povoljne promatračke uvjete, možemo uočiti da onaj neosvijetljeni dio nije potpuno taman, nego je i on blago osvijetljen. Ta svjetlost ne dolazi izravno od Sunca, već se radi o dijelu svjetlosti koji se odbija od Zemlje i zatim ponovno reflektira od Mjeseca. Čini nam se stoga da površina Mjeseca vrlo dobro reflektira primljenu svjetlost, no albedo iznosi svega 0,12, što je približno albedo istrošenog asfalta.

Fotografiranje i skiciranje Mjeseca

Mjesec je objekt koji se gotovo svakoga dana može vidjeti na našem nebu, bilo po danu ili noći. Također njegova pozamašna veličina olakšava proces fotografiranja. Kao i kod promatranja, zacijelo će najzanimljiviji kadrovi biti kad možemo uočiti i liniju terminatora (kada se pojavljuju i spomenute sjene i posebno lijepi krateri), premda i fazu punoga Mjeseca također valja zabilježiti. Postoje nebrojene kombinacije; od fotografiranja Mjeseca i određenih objekata pri horizontu (drveće, crkve, zanimljiv pejsaž), ili možda položaji konjunkcija ili okultacija sa nekim od nebeskih objekata (planetima ili značajnijim zvijezdama) ili čak kombiniranje s preletima Međunarodne svemirske postaje, da ne govorimo o prekrasnim pomrčinama Mjeseca.

Apollo 11, NASA, panorama, More tišine. Armstrongova sjena, lijevo na slici lunarni modul Orao, desno
krater East (dubok 4m, širok 30m - nazvan East (istok) jer je bio 60m istočno od lunarnog modula.
Nakon što ste odlučili što ćete snimati, bitno je, kao i kod ostalih astrofotografskih pokušaja, imati što mirniju ruku ili koristiti žičani okidač. Zatim je potrebno postaviti određene parametre na fotoaparatu koji će utjecati na vrstu i uspješnost fotografije. Obzirom da je Mjesec prilično sjajan objekt, ISO vrijednost ne mora biti velika. Pokušajte koristiti ISO 200, no za usporedbu vrijedi eksperimentirati i sa nešto nižim i više vrijednostima (no ne većima od ISO 400).

Relativno mala brzina kretanja Mjeseca ne traži dugačka osvjetljavanja, a isprobavanje je i ovdje najbolji postupak traženja optimalne ekspozicije. Ako je ekspozicija pretjerana, dobit ćete mutnu fotografiju s jakim svjetlom koje će ugušiti sjaj slabijih zvijezda. Uglavnom se koriste ekspozicije do 10 sekundi, ovisno o fazi Mjeseca, te eventualnim objektima s kojima ćete upariti Mjesečev disk.

Prve skice našeg prirodnog satelita napravio je još Leonardo da Vinci oko 1500. godine, dok je Britanac Thomas Harriot 1609. godine nacrtao prvu kartu Mjeseca, a godinu dana kasnije Galileo Galilei je zamijetio planinske lance i kratere u blizini linije terminatora. Prilikom skiciranja olovkom cijeloga diska Mjeseca, ili samo njegova dijela, primjerice kratera ili planinskog lanca. Dobro izoštrena slika kroz objektiv, te kvalitetna karta Mjeseca su prvi koristan preduvjet skiciranju.

Kineski rover Yutu, koji je otkrio novi tip bazalta od relativno mlađeg toka lave koja je tekla prije oko 3 milijarde godina.
© Ljubaznošću: Chinese Lunar Exploration Program (CLEP)/ China National Space Administration (CNSA)
Oku je obično upadljiva linija terminatora, uz koju će sjena duže padati i tako naglasiti samu strukturu, primjerice, pojedinog kratera. Grubu skicu možete napraviti i prije samog promatranja, što će ubrzati proces skiciranja finih detalja. Pošto postupak skiciranja može trajati i 1 do 2 sata, naoružajte se strpljenjem. Prvo se lagano nacrtaju osnovne konture, kako bi se eventualni ispravci mogli obaviti u ranoj fazi.

Nakon sjenovitih dijelova površine (koji se ne crtaju većim pritiskom olovke, već slojevitim sjenčanjem), krenite na detalje srednje i manje osjenčanosti, iscrtavajući potom i omanje kratere, uska suha korita i ostalo. Sve neobične i zanimljive strukture možete zapisati ili na neki drugi način zabilježiti. Uz svaku skicu potrebno je navesti i opće podatke vezane uz promatranje, poput početka i kraja opažanja, instrumenta koji se koristi, dodatne opreme, kakvoće promatračkih uvjeta i slično.

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!