Djelomična pomrčina Mjeseca

Subota, 09. rujna 2006. u 01:36 sati

Virovitički su astronomi, prof. Zlatko Kovačević, Robert Žibreg, Lea Mioković i Danijel Reponj, u četvrtak, 07. rujna 2006. godine, promatrali djelomičnu pomrčinu Mjeseca. Meteorološke su prognoze govorile u prilog vedrom nebu pa su se astronomi, pod vodstvom prof. Kovačevića, sastali na parkiralištu osnovne škole Vladimir Nazor u središtu Virovitice. Mjesec još nije izašao, no pripreme su bile u punom zamahu. Postavljali su teleskop Celestron SC G-8 (D=203mm, F=2032mm), na kojega su priključili kameru ToUcam, i to sve povezali s prijenosnim računalom. Drugi instrument je bio astronomski dalekozor TS 20x90 za vizualno opažanje pomrčine.

Pomrčina je već započela kada se pojavio i Mjesec. Naravno, prvi dio pomrčine, kada je Mjesec ulazio u Zemljinu polusjenu, gotovo da je neprimjetan pa taj dio nisu niti snimali. Radije su se divili prizoru koji se ukazao kada se Mjesec, onako veličanstveni, pojavio iznad krovova i krošnji drveća. Pogled kroz dalekozor pokazivao je nesvakidašnji prizor, kao iz bajke, nestvaran, onakav kakvim ga obično ne vidimo često. Ogroman žuti disk, prošaran linijama i kraterima kako se polako "kotrlja" tik iznad krovova. Svi su uzdisali promatrajući ga i diveći se prizoru. No posla je bilo još oko podešavanja i pripremanja softwarea za snimanje pa su se bacili na posao kako bi sve bilo spremno za početak.

 

Došao je i taj trenutak. Tehnika je puštena u pogon i promatranje pomrčine je započelo. Malo po malo, Mjesečev je disk polako nagrizan tamom dok je sve više ulazio u Zemljinu sjenu. Iako je iz naših krajeva pomrčina imala fazu tek nešto manju od 19 posto, to nije umanjilo njezinu zanimljivost. Promatranje pomrčine nije bilo posebno najavljivano u virovitičkim sredstvima informiranja, no ipak se skupilo nekoliko znatiželjnika koji su tako imali prilike malo bolje pogledati ovu pomrčinu i dobiti odgovore na pitanja. Kako je vremena bilo dovoljno, u sat i pol, koliko se pomrčina mogla vidjeti, prizor se osim astronomskom kamerom, snimao i digitalnim fotoaparatima, pa čak i mobitelima. Tko je god imao mobitel s ugrađenom kamerom, mogao je vlastoručno snimiti pomrčinu Mjeseca kroz teleskop ili dalekozor.

Pomrčinu su iskoristili kako bi uspoređivali svjetlosnu moć svojih instrumenata. Bilo je zanimljivo taj prizor promatrati prostim okom, zatim kroz dalekozor i na kraju kroz teleskop. Svako promatranje je bilo drugačije. Dok bi se prostim okom jasno vidjelo da je pomrčina još u tijeku, pogledom kroz dalekozor, zbog jakog sjaja svjetla koje se na taj način sakupi u oku, prizor bi bio drugačiji pa bi se na trenutke činilo da je pomrčina završila.

Kako se Zemlja u trenutku pomrčine našla između Sunca i Mjeseca, Mjesec je jednim svojim dijelom ušao u njezinu sjenu. Sunčeve su zrake svjetla tako prolazile kroz Zemljinu atmosferu i tom se prilikom jednim svojim dijelom lomile. Kako je srednja udaljenost Mjeseca od Zemlje 384 tisuća kilometara, na tako velikoj udaljenosti, taj se lom svjetlosti u Zemljinoj atmosferi, na Mjesecu očitovao na način da nije postojao oštar i jasan prijelaz na rubovima sjene. To je otežalo utvrđivanje točnog početka i točnog završetka pomrčine.

Sjena Zemlje na Mjesecu je imala mutne rubove. Iz istog razloga i bilo koje sjene na Zemlji koje vidimo, nemaju oštar rub već je svaki takav rub sjene blago razmućen, disperziran rekli bismo. Kako Mjesec nema atmosferu, sve sjene koje na njemu inače postoje, a ne dolaze kroz Zemljinu atmosferu, imaju oštre rubove. To su primijetili i astronauti kada su bili gore. Za vrijeme pomrčine Mjeseca, koju mi sa Zemlje tako vidimo, na Mjesecu u stvari vlada pomrčina Sunca. To znači, da se kojim slučajem tamo zatekne kakav astronaut, on bi sa Mjeseca zapravo promatrao pomrčinu Sunca.

I tako, na samom kraju, kada se pomrčina više nije vidjela prostim okom, niti kroz dalekozor, preostalo je jedino promatrati zaslon računala i pratiti kako kamera na teleskopu snima zadnje slike Zemljine sjene koja polako napušta Mjesečevu površinu, klizeći preko planinskih vrhunaca i uzvisina stijenki kratera na samom rubu Mjesečeva diska. Naravno, kako sjena zbog disperzije kroz Zemljinu atmosferu nije oštra, tako se sa sigurnošću nije mogao utvrditi potpuno točan kraj pomrčine, ali to nije utjecalo na dobro raspoloženje promatrača. Rezultate promatranja i djelić atmosfere koja je vladala na promatranju možete vidjeti na ovim fotografijama koje vam prilažemo uz tekst. Slike su za vas, što fotoaparatom, što mobitelima, snimili: Robert Žibreg, Tomislav Burlić, Zlatko Kovačević i Danijel Reponj.

Želite li raspravljati o ovoj temi, pridružite se astronomskoj zajednici na AstroForumu.