Snimanje tijela Sunčevog sustava

Petak, 05. rujna 2008. u 00:11 sati

Nakon nabave svog prvog teleskopa, akromatskog refraktora 102 mm F9.8 na Astro 5 ekvatorijalnoj montaži, želja mi je bila kupiti nekakav jeftini kompakt digitalni fotoaparat kojim bi mogao zabilježiti neke od veličanstvenih prizora iz okulara.


Akromatski refraktor

Poslije istraživanja po internetu, a posebno CN forumu, zaključio sam da trebam nešto što ima manualni fokus, ekspozicije od bar 15 sekundi na ISO400 I AVI mod, s minimalnom prihvatljivom rezolucijom 640X480 piksela 15 fps. Odluka je brzo pala jer je najjeftiniji model koji zadovoljava te uvjete, a na dohvatu je ruke, bio Canon-ov A530.


Digitalni fotoaparat

Kod kompaktnih aparata objektiv se ne skida te je jedina moguća metoda snimanja afokalna tj. aparat s objektivom stoji na poziciji oka, iza okulara. Najprikladniji okular se pokazao 30 mm plossl koji je došao u kompletu sa teleskopom, jer je veličina očne leće slična promjeru objektiva te je polje dobro iskorišteno i pokriveno. Još jedna dobra stvar tog okulara je čisto valjkasti i dugi profil tijela što će se kasnije pokazati idealno prihvatište za adapter domaće izrade.


Teleskopski okular

Prvi pokušaji koje sam napravio bili su na Mjesecu, svijetli objekt koji ne treba duge ekspozicije, gdje je moguće snimiti ga direktno iz ruke. To se baš i nije pokazalo tako u praksi jer je samo jedna od tridesetak slika ispala u fokusu i bez zamućenosti zbog pomaka aparata uslijed trešnje ruku.


Mjesec

Na Mjesecu se pokazalo da od snimanja iz ruke nema baš velike koristi, te je izrada adaptera postala prioritet. Zahvaljujući Berislavu Bračun dobio sam i ideju, te je adapter bio gotov za pola sata. Sastavljen od škara prozora, gumirane šelne i daščice s vijkom. Takav adapter se pokazao i više nego dobar.

Adapter za A530 od priručnog materijala (gore) i s montiranim okularom i aparatom spremno za upotrebu (dolje)...

Nakon prakticiranja na Mjesecu, prvo snimanje je bio planet Saturn. Kombinacija PL 30 mm i barlow leće ispred dijagonala, u sprezi s 4x optičkim zoomom davalo je povećanje oko 400 puta. Sami snimljeni materijal nije me se osobno dojmio, pa čak ni poslije stackiranja u Registaxu, koji mi je postao ključni program za obradu planetarnih AVI. No problem je bio u neznanju korištenja programa, što je riješeno jednom cjelonoćnom seansom, metodom uzaludnih pokušaja. Prvo je trebalo sa VirtualDub odrezati najkvalitetniji dio filmića i snimiti ga kao novi AVI koji je onda pogodan za obradu u Registaxu – poravnavanje, stakiranje, RGB poravnanje, podešavanje Waveleta, rastezanje histograma – bez nekog da pokaze i bez uputa trebalo je dosta vremena da sve to savladam.

Konačni rezultat i nije bio tako loš, vidio se jedan tamniji pojas na planetu, sjena prstena na disku, sjena diska na prstenu i naznaka Cassinijeve pukotine. Sva glavna obilježja koja se na prvi pogled vide u malom teleskopu.


Planet Saturn

I nakon što sam stekao malo više prakse s fokusiranjem i obradom, dobio sam i malo bolji rezultat, mada ni jedna noć snimanja Saturna nije bila s povoljnim seeingom. Ustanovio sam i da je kombinacija PL 9 mm i barlow leće 1.5 x zajedno sa 4 x Zoomom optimalna planetna kombinacija.


Planet Saturn

Slijedio je Jupiter, koji je ujedno najzahvalniji planet za snimanje zbog obilja potencijalnih detalja koji se vide već u malom teleskopu. Na žalost, trenutno je nisko nad horizontom, stalno na rubu termičkih turbulencija. Par prvih pokušaja (dolje) ne izgleda   baš zadivljujuće no većina Jupiterovih glavnih obilježja je vidljivo. To su snimke snimljene u noćima prosječnog seeinga i vidljivo je koliko seeing utječe na kvalitetu slike.

Planet Jupiter

Ponekad zna "isplivati", pa detalji postanu oštriji. U međuvremenu su mi stigli motori i samo snimanje je postalo puno lakše, nije to više bila snimka prijelaza planeta kroz vidno polje, nego se moglo snimati i do nekoliko minuta, a samo praćenje planeta je bilo od velike koristi. No ipak, glavni doprinos motora je bio na polju DSO.

Ispod je dano za primjer, razlika između jedne neobrađene slike i rezultata stakiranih 700 sličnih slika u Registaxu, uz punu obradu i podešavanje u Photoshopu.

Neobrađena i obrađena slika Jupitera

Najspektakularnija stvar na Jupiteru osim prijelaza satelita preko diska, još uvijek je Velika crvena pjega. Na ovoj slici Jupitera vidi se sjena tranzita Europe, Velika crvena pjega, nazire se i mala nova crvena pjega Junior kao i novi nedavno pocrvenjeli ciklon malo južnije… Snimljeno u noći skoro savršenog seeinga…


Jupiterova je atmosfera bogata detaljima, a okolica satelitima

Za ovu sezonu Jupiter i Saturn su dali svoje, no Venera se polako približavala najvećoj istočnoj elongaciji. Tih dana pronašao sam je i usred dana sa 10x50, no dala se uočiti i prostoočno. Bilo je vrijeme da se proba Venera. Prva slika Venere ispala je preeksponirani disk s lako uočljivom fazom, automatska regulacija ekspozicije u AVI modu baš i nije podnosila Veneru. Odmah sam pomislio da ću morati nabavljati filtre.


Planet Venera

Na sljedećem snimanju umjesto AVI moda snimio sam pedesetak slika u manualnom modu s ručno podešenom ekspozicijom i rezultati su bili zadivljujući. Donja slika je rezultat stakiranja desetak slika ISO100 1/400s u registaxu.


Venera u obliku polumjeseca

I uz malo drugačiji pristup obradi u Registaxu i početkom korištenja Neat-image programa, konačno sam dobio zadovoljavajuću sliku Venere. Kod skidanja šuma na malim slikama planeta, pošto je uzorak šuma premali za Neatimage treba sliku povećati nekoliko puta i tek onda probati upotrijebiti algoritam na disku planeta uz ručno podešavanje opcija filtera, te poslije obrade sliku vratiti na originalnu veličinu - nije baš po pravilima, no daje dobre rezultate…


Gusti Venerini oblaci

Merkur je bio malo drugačija priča, naime moj zapadni horizont je na deklinaciji od 30 stupnjeva te snimanje Merkura poslije zalaska Sunca nije dolazilo u obzir, a to je značilo da snimanje moram obaviti prije zore. Čekao sam onda zapadnu elongaciju Merkura te je slijedila serija buđenja u 04:30 sati… Dva takva buđenja su prošla bez rezultata. Jednom zbog oblaka, drugi put zbog kašnjenja postava i lociranja malog skrivača. Na trećem snimanju, nakon frustrirajućeg lociranja i namještanja fokusa, uspio sam slikati nekoliko desetaka slika u manualnom modu, od kojih je bar polovina bila razmazana zbog jake turbulencije pred zoru. Ipak stackiranje petnaestak slika dalo je prihvatljive rezultate, no taj tjedan sam se ukomirao ranim buđenjima te se Merkura neću laćati duže vrijeme.


Merkur je najbliži planet Suncu

Uran i Neptun u AVI modu sa 102 mm teleskopom uopće nisu dostupni zbog svog slabog sjaja, no kako se slikanje planeta u manualnom modu sa serijom slika pokazalo dobro za svijetle planete, odlučio sam isto pokušati najprije na Uranu, a zatim i na Neptunu. Samo usmjeravanje na tako tamne objekte preko LCD je bilo pravi izazov, zbog težine aparata, javlja se lagani pomak zbog uvijana adaptera i fokusera, a sam fokus je prethodno trebalo namjestiti na sjajnoj zvijezdi. Kasnije se pokazalo da je označivanje fokusa na cijevi fokusera jako korisna stvar, potrebna s samo neznatna ili nikakva podešavanja. Nekako sam uspio naciljati Uran i snimiti dvadesetak slika od 2.5 sekunde preko PL 9 mm i barlow 1.5 x uz 4 x optički zoom… Nakon stackiranja jedino što se dobilo je disk s karakterističnom zelenom bojom.


Zelenkasta Uranova pločica

S Neptunom je bilo još više problema, naciljati zvjezdicu sedme magnitude u polje s povećanjem od 500 puta, gdje i najmanje uvijanje zbog težine ima veliki utjecaj. Ipak petnaestak slika od 5 sekundi ekspozicije nakon stackiranja, pokazale su Neptunovu plavu boju.


Plavkasti planet Neptun

Da bi završio šetnju po Sunčevom sustavu trebalo je uloviti i Pluton. Naravno, snimio sam i Mars ali u nepovoljnom položaju uz par pixela u detaljima, njegovo vrijeme tek dolazi, pa ću ozbiljnije pokušaje napraviti kasnije. Mislio sam da A530 ne može detektirati Pluton, no primijetio sam da je na nekim DSO snimkama bilo registrirano dosta zvijezda 14 magnitude pa sam odlučio pokušati. Nakon polusatnog natezanja uspio sam usmjeriti teleskop na poziciju Plutona. Snimio sam dvadesetak slika sa 15 sekundnom ekspozicijom i nakon obrade u DSS predstojalo je traženje uz pomoć zvjezdanih karata. Na prvi pogled razočaranje, no uz malo bolju analizu primijetio sam  da je jedna zvjezdica čudno elongirana i to na više snimaka, Pluton sigurno, no slika nije bila neosporni dokaz detekcije Plutona koji se još par sljedećih dana skrivao stiskajući se uz zvjezdice. Tek trećeg dana uspio sam ga detektirati na otvorenom…


Pluton među zvijezdama - jedva vidljiv ali je tu.

Sam Pluton se ne vidi u 102 mm teleskopu, čak se na 15 sekundnoj slici teško uočava skriven u šumu, tek poslije obrade izlazi na vidjelo kao mala siva točkica. To čini usmjeravanje teleskopa izazovom. Potrebno je znati točan položaj Plutona na nebu i pomoću zvjezdanih karti centrirati dotično područje u teleskopu, ravnajući se po okolnim zvijezdama koje su vidljive. Za samo lociranje Plutona na snimci koristio sam CDC sa HST GSC katalogom zvijezda… Moguće je i upotrijebiti dvije slike u razmaku od dan - dva u blink komparatoru… Kao Tombaugh. Sve u svemu pronalaženje Plutona pružilo mi je mali istraživački doživljaj…


Pluton (1) stisnut uz zvijezdu

Planeti nisu sve što A530 može vidjeti u Sunčevom sustavu. Veliki asteroidi (planetoidi) u opoziciji i kometi na dohvatu su tog malog kompaktnog aparatića.


Asteroid Vesta u opoziciji.


Komet McNaught snimljen kroz 50mm F/4 akromat.

Ponekad su uz moj posao, neke od boljih noći ostale neiskorištene, i dok sam tako jadikovao, i razmišljao što astronomsko da radim danju, nabavka filtra za Sunce pokazala se kao prirodno rješenje. Baader planetarium folija je stigla i bila je montirana. Prve slike Sunca su na žalost bile čisti disk, jer minimum je Sunčeve aktivnosti, no u par narednih tjedana pokazalo se nekoliko interesantnih grupa pjega.

Filter za Sunce neophodan je prilikom promatranja i snimanja Sunca i sunčevih pjega

Cijeli Sunčev disk lako je snimiti, no snimanje pojedinih grupa pjega traži pristup sličan snimanju planeta. Fokusiranje danju napravimo na udaljeni objekt na tlu ili preciznije na rub Sunčeva diska s maksimalnim (digitalnim) zoomom, sve dok sam rub i kockice zbog digitalnog zooma postanu najoštrije. To ponekad zna biti frustrirajuće jer su povećanja velika i mali dodir fokusera rezultira velikim podrhtavanjima slike. Da bi rezultati bili dobri treba dobro namjestiti ekspoziciju i koristiti niski ISO. Za slikanje cijelog diska dovoljno je stackirati par slika, a za grupe pjega koristiti AVI mod, ili u slučaju slabog kontrasta (puno vlage u atmosferi) znao sam dobiti bolje rezultate slikajući 40 slika od kojih sam onda odabrao 20 najboljih i stackirao.


Sunčeve pjege na rubu Sunčeva diska

Pjege na rubu Sunčeva diska izgledaju spektakularno, kao da dobiju novu dimenziju, vizualni pogled na njih ne može dočarati ni puno bolja fotografija od ove, jer titranje zbog turbulencija i blizina zakrivljenog ruba zbilja pruža prividni 3D osjećaj. Uz one presitne struje hladnog materijala u magnetskom polju, zbilja se osjeti snaga Sunca. Još ako se sjetimo da je ova pjega u rangu veličine Zemlje…

Uz slike cijelog Mjesečevog diska, moguće je AVI modom (slično kao kod snimanja planeta) dobiti dosta detaljne snimke pojedinih kratera i formacija.


Krater Kopernik na Mjesecu, AVI obrađen u Registaxu.

S vremenom, Mars se počeo približavati opoziciji te sam se nadao nešto boljoj slici od mog prvog pokušaja iz 2005. godine s kamerom.


Prvi Mars je snimljen - video kamerom.

Uvidio sam da planeti dobro podnose snimanje kroz PL 9 mm (trebalo je malo preinačiti adapter - koji se sad, umjesto na okular, pričvršćivao na dijagonal). Prvo snimanje me uvelike iznenadilo kvalitetom slike, premda da bi se na niskokontrastnoj površini Marsa dobio neki detalj, trebalo se igrati i s histogramima u Registaxu. Uz rastezanje pravog tona nijansi dalo se izvući nekoliko detalja na površini, no za Mars mora biti apsolutno savršen seeing inače su rezultati razočaravajući, mutni narančasti mjehur.

Nakon još malo prakticiranja uspio sam snimiti zadovoljavajuću sličicu Marsa. Trebalo je čekati noć sa skoro savršenim seeingom jer bilo kakve turbulencije daju za rezultat mutni jednolični disk... Nije da se može reći da je to dobra slika no s obzirom da se radi o kompaktnom digitalnom aparatu mislim da je rezultat sasvim pristojan.

Planet Mars

Slika ispod prikazuje trag u trajanju od 15 sekundi koji je ostavio asteroid TU24 u bliskom prolazu pokraj Zemlje. Snimiti ovaj 10 m asteroid koji je jurio brzinom većom   od 1 lučne minute na minutu, sa teleskopom bez GOTO nije bio lak zadatak. Uzevši u obzir da se radi o stijeni s promjerom oko 250 metara na nešto vise od Mjesečeve udaljenosti, ova neugledna neravna linija ipak ima svoju vrijednost.


Asteroid TU24

I kao poslastica, slika spektakularne "erupcije" kometa Holmes, tip snimanja za ovaj objekt više odgovara onima za DSO, no objekt je ipak član Sunčevog sustava.


Komet Holmes

Komet je snimljen afokalno sa Plossl 30 mm, desetak ISO400 šest do osam sekundnih ekspozicija obrađenih u DSS i Neat Image.


Poslastica na kraju, portret Sunčeva sustava.


Krunoslav Vardijan, Swedruza observatory log book © 2008.

Imate li pitanja ili prijedloge za autora, ili samo želite raspravljati o astrofotografiji, astronomiji ili teleskopima, slobodno dođite na AstroForum, tamo se možete družiti s ljudima koje zanimaju iste teme.