Arkturusova Australija - sedmi, posljednji dio

Arkturus naglavačke. Australija - zemlja o kojoj sve znate dok ne dođete tamo. Prekrasni i zanimljivi putopis u sedam dijelova iz pera našeg putopisca, Ogrena Variole.

Predivni vidici. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Članak
0Komentari
Broj otvaranja846


Australija, čudesni kontinent kojega bi svatko želio posjetiti ako mu se ukaže prilika. Našem astronomu, Ogrenu Varioli, na Astroforumu poznatog kao Arkturus, otuda i takav naslov, taj se san ispunio. Posjetio je Australiju i tamo doživio nezaboravne trenutke. Kako mu je bilo, opisao je u ovom serijalu od sedam nastavaka, koje ćemo objavljivati svake srijede.

Bilo je tu svega, od upoznavanja s ljudima i njihovim običajima, spašavanja golog života od čudnovatih oblika života koji žive samo u Australiji, do prekrasnog pogleda na Južno nebo i zviježđa koja nisu vidljiva iz naših krajeva, ali i neobičnostima s nama poznatim zviježđima, koja se iz Australije vide drugačije.

Uživajte u priči iz prve ruke, koju je Ogren napisao, onako, zanimljivo i zabavno kako to samo on zna. :-)

Nedirnuta priroda

Martina je rezervirala jednu kućicu u Ellendaleu. To je mjesto u centru Tasmanije nadomak tri nacionalna parka. Na brdu, okruženo s još nekoliko kućica za iznajmljivanje i sa samoopskrbnim gospodarstvom. To znači da imaš vrt iz kojeg pokupiš sve što ti treba i što trenutno dozrijeva, imaš 5 kokica koje ti svako jutro snesu svježa jaja, imaš u kući sve što ti je fali od civilizacije i imaš divljinu oko sebe. Kad smo došli, samo smo mi imali iznajmljenu kućicu (drugi dan je još jedna bila nastanjena). Odmah smo pobrali s grana plodove (maline, borovnice i sl.).

Slika 91 - Ellendale panorama. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Jasno imali smo i sa sobom klope, imali smo i frižider, redovnu tuš kabinu, tekuću vodu, TV i sve ono što ti treba da osjetiš da si zaista u divljini. Ma, ustvari nemam prigovora. Mjesto je prekrasno, pogled je prekrasan i osjećaš da si daleko od svijeta (slike 91 i 92). Zapravo je glavni problem bio što je prvi dan bilo pretjerano vruće. Oko 40, što je za ovaj dio Tasmanije izuzetno rijetko. Nije bila vrućina problem, nego je kukcima bilo mučno od toga pa je oko nas zujalo previše neraspoloženih obada.

Slika 92 - Ellendale divljina. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Martina je jednom obadu bila preslatka. Žan je pak imao drugi sukob. U Australiji ima tzv. Inch ants. Upravo toliko veliki i agresivni mravi. On je neoprezno bos stao na trijem i dobio je ugriz koji mu se poznao još par dana. Grizu barem kao kad te osa upikne. I kad te spaze krenu prema tebi i idu za tobom koliko god se odmicao. Način da ih se riješiš je onaj nepopularan (za mrava) koji smo izbjegavali.

Osvrnut ću se na još jedno. Sport. Ivan je nadrapao od mrava kad je izašao van jer je Čilić počeo gubiti u finalu Melbournea. Ili kako ga je dotični nazvao, jedino čudo iz Međugorja, je gubilo. No to s tenisom je zapravo Australcima važna prolazna stvar u sportu. Ono što je tu najpopularnije je footy (australski nogomet) i tradicionalno, jedan od najbezveznijih sportova, kriket. U doba Australian opena (dva tjedna) ipak se većinom u medijima priča o tenisu. A mi smo na prvom kraju svijeta bili pošteđeni europskog rukometnog prvenstva u Hrvatskoj.

Slika 93 - Stablo i Ivan. © Ljubaznošću: Ogren Variola
No vratimo se našem obitavalištu. Meni se po toj vrućini nije hodalo, ali su ostali napravili jednu turu kroz šumu i ispalo je vrlo opasno. Morali su zaobići jednu otrovnicu koja je prilično agresivna. U divljini, sa slabim signalom na mobitelu nije baš za igrati se. To je bio zaista jedini trenutak kad se pokazala ona otrovna Australija iz priče. Srećom sve je dobro prošlo. Što se neba tiče, na žalost, noću se naoblačilo i onih sat vremena pred jutro, kad je zašao Mjesec, nije bilo za promatranje.

Slika 94 - Martina i stablo. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Ali idući dan opet je bila ona ljepša Australija. Mt Field NP ima, između svega ostalog, jednu šetnicu kroz veeeeelika (slike 93 i 94) stabla eukaliptusa (gum) i pokraj tri slapa (slike 95, 96, 97). Pojedino drveće u tom parku je po 70 m visoko, možda i više (slika 98). Brda su, vlage ima dosta i isplati se prošetat kroz taj zeleni svijet. Osim gumova ima palmi i paprati i očekuješ da svakog trena izleti neki raptor. Nestvarno je kad si naviknut na jednu drugu vegetaciju (slike 99, 100, 101).

Slika 95 - Prvi i najatraktivniji slap. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 96 - ABBA. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 97 - ABBA. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Nakon tog obilaska uslijedio je temperaturni preokret. Došla je ciklona, počelo je puhati i noću je temperatura pala na oko 15. Da nije puhalo i ne bi bilo tako strašno. Ali je, puhalo je i bilo je strašno u kratkim hlačama izaći van.

Slika 98 - Gum (za žvakanje). © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 99 - Jurassic park. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 100 - Obitavalište T-Rexa. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 101 - Negdje je raptor. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Rekli smo, nećemo više, sutra odlazimo (imali smo rezervirano do sutra). I otišli smo. Prvo do još jedne destinacije u NP - Dobson lake. Mjesto visoko u brdima gdje gotovo uvijek pada kiša (kao na Ferenginaru, slika 102). I ne samo to, nego se temperatura spustila na 5 oC. Eto ti vruće Australije! Dobro smo se obukli i iskoristili sat vremena kad nije cmoljilo da se prošetamo oko jezera (slika 103 i 104). Kraj svih tih voda nadali smo se da ćemo negdje vidjeti platypuse. Nije nam se ispunilo. Bilo bi čudo da smo našli čudnovatog kljunaša.

Slika 102 - Kiša i zima. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Pokušali smo i na St. Claire jezeru koje nam je bilo usput natrag prema Launcestonu. Tamo navodno postoji jedna niša kroz koju se može vidjeti ta stvorenja ako si bezgranično strpljiv. Plaha bića, najniža od nas sisavaca, uvijek se kriju u nekoj jazbini blizu vode. Jedini otrovni sisavac tako nam se nije pokazao. Ne možeš baš sve.

Slika 103 - Lake Dobson. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Inače na tom putu do St. Claire (ili je to bilo negdje prije, ne sjećam se) vidjeli smo cijevi za koje nismo u prvi mah skužili čemu služe. Izgleda da se radi o izgradnji ne baš česte reverzibilne HE. U cijeloj Australiji su samo 4. A koliko sam našao, mala Tasmanija, zahvaljujući obilju vode, daje 5% energije cijele Australije.

Slika 104 - Još malo čudne prašume. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Na povratku u Launceston morali smo se na jednom mjestu jedne visoravni (slika 105) zaustaviti i pofotkati još jednu znamenitost raja, dugu (slika 106). Iz svih uglova, čak smo i našli ćup zlata na kraju duge. Sve je bilo iz snova.

Slika 105 - Visoravan u Tasmaniji. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Tako smo i mi zaspali. Prespavali smo u Launcestonu, vratili auto i ukrcali se na avion. Ne baš bez neprilika. U gužvi oko pakiranja i težine kofera (može se 20 kg, a mi smo sa suvenirima imali 20,5 za što nas nisu gnjavili) ja sam zaboravio na jedan detalj. Kad smo već predali prtljagu sjetio sam se da mi je u džepu ostao švicarac. Izvadio sam ga, slegnuo ramenima i ostavio ga onom što pregledava putnike. Mogao mi je bar zahvaliti. No sam sam si kriv. Evo počeo sam i mucati.

Slika 106 - Irida. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Sjedosmo dakle na ptičurinu i pozdravismo se s mjestom gdje smo bili najdalje od kuće. Zbogom Tasmanijo.

Melbourne i natrag doma u Adelaide

Dok je lijena bagra spavala u avionu, ja sam uspio napraviti svemirsku fotku kroz iluminator. Onakvu kakvu rade iz ISS-a (slika 107).

Slika 107 - Fotka iz ISS-a 320 Jetstar. © Ljubaznošću: Ogren Variola
A ovog puta smo u Melbourneu imali više vremena pa su nam domaćini odlučili pokazati centar grada. Znam ja da je jedan vrli član astroforuma u tom gradu, no ja nisam na Tasmaniji imao interneta da ga pokušam kontaktirati, a i sad sam putovao kao vreća (u organizaciji drugih, bez prava glasa). Di me vode to ću vidjeti, što kažu da nema vremena to neću vidjeti. To se odnosi prvo na akvarij za koji su rekli da se ne isplati ući na pola sata jer se ima što gledati cijeli dan. A mi smo u centru Melbournea bili tek tri sata.

Slika 108 - Panorama centra Ludbrega. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Tu je trebalo obići dosta toga pa smo na kraju taj famozni akvarij vidjeli samo izvana. Centar grada je kao neki Manhattan (ne projekt, nego dio New Yorka). Obiluje visokim neboderima i krasnim tradicionalnim zgradama (slika 108). Pa iako je to bilo fascinantno za troje mojih suputnika ja nisam previše bio zapanjen. Kad vidite da u Kini mnogi gradovi liče na centar Melbournea onda to umanjuje čaroliju. No priznati se mora da su kineski neboderi hladni socijalistički kvadrati, a ovdje građevine dišu.

Slika 109 - Opet crveni labudovi. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Na žalost u tri sata tek stignete prošetat duž rijeke i morate se spremiti za natrag. Ništa od moje želje da odem do Bojanove buduće zvjezdarnice. Pogodite koje boje su labudovi na rijeci. Ko da ih je birao Danijel (slika 109).

Jel već moramo krenuti? Dobro, opet smo na aerodromu, ulazimo u avion i vidimo otvoren cockpit i frajera koji se zeza sa svojim kopilotom. Lik je stvarno bio maher. Kad svi avioni dolaze na pistu za polijetanje onda stanu, okrenu se, startaju i uzlete. Ovaj naš je pri dolasku na glavnu pistu, prva, druga, treća bez zaustavljanja uletio u šikanu, gas i već si u zraku.

Bilo je kasnije nešto turbulencija, ali osjetiš kad je neko pravi. Ide odraditi posao i sretno dovesti putnike na odredište i ne zanimaju ga gluposti. Jednostavno znaš po svemu da si u dobrim rukama. Zezat će se, bit će raspoložen i obavit će svoje na najbolji način i bez greške.

Slika 110 - Obrađena Australija. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Let je bio ovog puta s malo oblaka. Vidjela se dobro isparcelirana obrađena Australija. Sve strogo kvadratične parcele s ponekad karakterističnim kružnim (zbog navodnjavanja valjda) površinama (slika 110). Dosta jednoličan pejzaž s ponekom šumskom površinom, jednim riječnim tokom i ponekim od onih šarenih jezera (slika 111). Ali povratak nije bio sve vrijedno toga dana.

Slika 111 - Još šarenih jezera. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Navečer smo dobili bonus na koji nisam računao kad sam kupovao karte za Australiju. Kasnije sam vidio da nas čeka potpuna pomrčina Mjeseca. Ne baš obična. Bio je tzv. supermjesec i tzv. Blue moon, pa još totalka. Stravično. Ni jednom glupom astrologu ne može pasti na pamet da složi priču koju može složiti ludi astronom. Kad je Mjesec u pomrčini onda je crven, kad nije onda je žut, a sad je bio i plav. E pa kad te tri boje povežemo dobijemo boje Transilvanije + pomrčina Mjeseca. Dalje nastavite sami. Još je i bilo u početku onako poluoblačno kad je Mjesec samo djelomično jezivo provirivao.

Kasnije se razvedrilo i ja sam odlučio posnimati pomrčinu i ne osvrtati se na nekog lika s istetoviranim šesticama. Daj ne gnjavi, vidiš da snimam. Jesi balkanac. Nešto je promrmljao na rumunjskom tipa "luđak" i otišao.

Mjesec ne vrijedi slikati bez jakog zooma, ali ipak sam to učinio kako bih dokumentirao da je naše astronomsko društvo prisustvovalo ovom događaju (slike 112-121). Neka se zna da smo vrijedni i marljivi. Nakon svega pretrpljenog u ova tri tjedna ovo nam je bila nagrada za kraj.

Slika 112 - Pomrčina Mjeseca. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 113. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 114. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 115. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 116. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 117. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 118. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 119. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 120. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 121. © Ljubaznošću: Ogren Variola
I ostao je još samo jedan dan kako bi otpjevao Massimo koji je dio djetinjstva proveo u Australiji. Za kraj sam preplanuo na bazenu, a da ne zaboravim, moram spomenuti još jednu pogodnost Australije, barem ovog dijela oko Adelaidea. Na bazenu uredno stoji natpis da kupači pripaze na pčele. Koje pčele? Vidjeli smo jednu jedinu u cijelom boravku u Adelaideu. Općenito je tako suh zrak da vas ne maltretiraju nikakvi kukci.

Komarci su raritet. Na Jadranu je kod kanti za smeće cijeli roj osa, a uz to ljude muči ambrozija. Tog ovdje nema. Čak i zloglasnih redbackova nismo vidjeli iako kažu da ih ima dosta. Generalni zaključak je da se ne treba plašiti Australije i priča oko ovog i onog. Nemojte radit gluposti i izazivat pa će vam Australija biti zemlja snova. I na kraju, moram reći da sam zaključio da nisu Australci ti koji hodaju naglavačke, nego smo mi naopako okrenuti. Mi sve radimo krivo i mi smo onaj drugi kraj svijeta. Pitam se zašto vam to nisam ni trebao reći.

Što je još ostalo za reći i napraviti? Išli smo pokupovati sve što još nismo, uključujući legendarne Tim-Tam kekse i to je bilo to. Pakiranje, pažnja da se ne izostavi koji suvenir, debeli uzdah, suza u oku i zadnji pozdrav s Alfom kentauri.

Budimo se oko 06 h, pozdravljamo se s Martinom, ne moramo ništa reći, pogledi sve pričaju i Ivan nas vozi u zračnu luku nešto ranije da stigne na vrijeme na posao. Ma dođu njih dvoje po ljetu u HR, ali to nije ovo što smo doživjeli. Nikad neće ni biti. Ivan odlazi na posao, a mi sklapamo oči i ne vjerujemo da nismo sanjali. Ipak ima još nešto što nas čeka pa da i to obavimo. Zove se Kuala Lumpur. Imat ćemo vremena i vidjet ćemo bar nešto.

Do Malezije i par njenih čari

Adelaide je prekrasan iz zraka (slike 122, 123, 124). E ovog puta smo imali malo više sreće s oblacima. Uz rub zaljeva Južne Australije sve do odlaska nad kopno bilo je vedro pa smo vidjeli ponovo par zanimljivih detalja (šarena jezera, grebene, nekoliko otočića). Dolaskom nad kopno nadvio se oblačni sloj koji je zastirao pola puta preko pustinje, ako uopće tamo i je pustinja. Možda je kišna šuma. Ali nakon toga pokazalo se nešto izuzetno.

Slika 122 - Adelaide iz zračnih visina. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 123 - Adelaide, još jedan komadić. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 124 - Adelaide s mora. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Ono što sam pofotkao više izgleda da je crtao neki Leonardo nego da je fotka. Pustinja tako izbrazdanog i šarenog reljefa da ako to ne vidiš ne vjeruješ. Ako svega ima u HR, ovog nema. Ne kod nas nego u svijetu. Jedinstvena prirodna ljepota! (slike 125-128)

Slika 125 - To je Australija. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 126 - Pustinja. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 127 - Ovo je crtao Leonardo. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 128 - Tempera na drvu. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Nakon toga napuštamo Australiju i slijedi buđenje. Iz sna nad Javu. Kroz oblake se ipak vidio taj šumoviti otok (slika 129). Onda dolazak nad Maleziju i prolazak iznad oblakoreda (slično kao drvored samo od oblaka - slika). Kao da se oblaci u nizovima formiraju na nekoj reljefnoj prepreci i onda nakon nje isto tako u nizovima nestaju. I napokon slijetanje u Kuala Lumpur preko ogromnih i lijepih polja palmi (vjerojatno za dobivanje palminog ulja - slika 130).

Slika 129 - Šumovita Java. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 130 - Oblakoredi. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 131 - Palmina polja - palmino ulje na platnu. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Izlaz iz aerodroma je dosta kompliciran jer vodi vlakić do druge zgrade pa tamo treba naći bus za grad i onda on još vozi sat vremena do centra. Imali smo devet sati od čega smo dva potrošili od iskrcaja do dolaska u grad. Toliko će nam trebati i natrag. Efektivno pet sati smo imali za obilazak. Čini se dovoljno, ali nije. Grad je lijep, no nije sređen.

Slika 132 - Petronasi. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Mi smo se htjeli prošetati prvo do obližnjeg botaničkog vrta iz kojeg je krasan pogled na centar, pa to pofotkati (slike 132, 133, 134), a onda malo po centru. Brus! Botanički je preko ceste od centralne stanice gdje nas je doveo bus. Ali nema nikakvog prijelaza preko ceste. Moraš doslovno tri kilometra obilaziti. Dakako da ti to ne pada na pamet kad je 31 oC i velika vlaga. Mora negdje nešto postojati.

Slika 133 - Panorama iz botaničkog. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 134 - Tropski kišni neboderi. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Uspjeli smo nekako pronaći jedan skriveni pothodnik (bogu hvala Malezijci su jedan od azijskih tigrova, pa već zbog trgovine svi pričaju engleski). Nakon tih muka napokon smo došli do ulaza u botanički ispred kojeg je planetarij kojemu je radno vrijeme završilo pred sat vremena. Isto tako smo zakasnili da posjetimo i Malezijski svemirski centar (slika 135). Bez čuđenja molim jer Malezija ima svog astronauta. Šeik Muzafar Šukor je 2007. poletio u Soyuzu na ISS. Premda bi mi rado svoje Šukere poslali što dalje u svemir, eto Malezijci su to napravili.

Slika 135 - Eh, da ne bi možda Hrvati u svemir? © Ljubaznošću: Ogren Variola
Botanički je lijep no isto tako malo kompliciran. Pomučili smo se da dođemo do parka orhideja koji se negdje skrivao (slike 136 i 137). Tu smo izgubili vrijeme, pa smo naišli na jedan par koji je isto gubio vrijeme tražeći taj dio. Napokon, kad smo to pronašli bilo je već vrijeme da polako krenemo natrag. Ja sam lipsao pod ruksakom na tih 30 stupnjeva i vlagi i nije mi se više puno lunjalo.

Slika 136 - Sekvoja. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 137 - Baobab. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Još samo od znamenitosti cijele Indokine vidjeli smo jednog od onih kradljivih majmuna (slika 138) koji lutaju ulicama gradova tražeći priliku da nešto ukradu. Eh da, s obližnje džamije počela je dvosatna večernja molitva koja se orila gradom (slika 139).

Slika 138 - Kradljivi majmun. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 139 - Slika iz nijemog filma. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Dakako, snimili smo centar i petronase (nekad najviše na svijetu), prošli kraj lijepih zgrada interesantnih arhitektura (slika 140), opet se malo izgubili i napokon se vratili na stanicu. Vidjeli smo i jednog siromaha pod mostom i zaključili da u Maleziji klošari imaju privilegije. Nikad se ne smrzavaju jer je temperatura svakog dana u godini oko 30 oC, od 0-24, a kad kiši (što je redovno) dosta je leći pod most i spavati snom pravednika. Ajde bar s te strane briga manje za one najnesretnije. Opet sat vremena do aerodroma, ukrcaj na puricu i pravac Bizantion.

Slika 140 - Favela. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Povratak

Cijeli let je bio noćni. I to je bilo dobro. Nitko nije tražio da se zatvara iluminator, a kako je bila mjesečina onda se neočekivano puno vidjelo. Preletjeli smo preko Mumbaia i mogu reći da je zaista ogroman grad (slike 141, 142, 143). Došli smo nad Zagros gorje u Iranu i tu se, pod mjesečinom, neočekivano dobro vidjelo vrhunce pokrivene snijegom (slika 144). Pri dolasku u Konstantinopolis jedini put sam propustio nešto sjajno za poslikat jer sam već bio tak umoran da mi se nije dalo opet vadit fotić.

Slika 141 - Mumbai. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 142 - Mumbai opet. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 143 - Mumbai nikad kraja. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 144 - Zagros prekriven snijegom. © Ljubaznošću: Ogren Variola
No usprkos averziji prema svjetlosnom zagađenju, moram reći da je grad prekrasan noću kad dolijećete iz Azije. Nijedan grad koji smo preletjeli nije bio ni približno tako lijep. Estetski je Istanbul prekrasan tako osvijetljen. Sad me razapnite, ali tako je.

I nakon ukrcavanja za ZG opet smo se morali pričuvati što pričamo i komentiramo jer sad svi razumiju naše neslane šale. A nakon još dva sata vedrog neba, Sunca, odmora (slika 145) čekala nas je naša predivna magluština, smog, snijeg i sve zašto smo se vraćali doma (slika 146). Da baš sve ne ispadne idealno, strgali su mi kofer u transportu pa sam to morao prijaviti.

Slika 145 - Posljednja vedrina u našim životima. © Ljubaznošću: Ogren Variola

Slika 146 - Zagreb ljeti. © Ljubaznošću: Ogren Variola
Ali neopisiv gušt mi je bio kad sam krenuo prema izlazu iz aerodroma preplanuo, u kratkim hlačama van na snijeg, praćen zapanjenim pogledima ostalih homo sapiensa. Nije ni bilo strašno jer nas je dočekao naručeni prijevoz, a uspomene su grijale kao australsko Sunce.

Tako je završio taj izlet na jedan drugi planet. Ne drugi planet zbog geografskog položaja, nego zbog svega proživljenog. Izlet među neke druge zvijezde.

Tematski povezani članci
Arkturusova Australija - šesti dio
Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!