Kako mi je jučer stigao adapter za pričvršćenje dalekozor na foto stativ, odlučih isprobati i to čudo. Za prvu ruku stativ i montažu sam uzeo od MAK-a jer EQ2 montaža na vrhu ima priključak za fotoaparat. Sve paše.
Drugi dio je bio puno teži. Na malom prostoru bezličnog zagrebačkog neba vidljivog s mog balkona trebalo se odlučiti što gledati. Prva pomisao bio je siguran cilj, dvije žestoke neonske lampe udaljene manje od deset metara i smještene taman u visini očiju. Ipak sam se predomislio, skupio hrabrosti i krenuo put M13. Udaljivši se od sjajnog Arktura osjećao sam se kao Kolumbo kada je krenuo na put u bespuće. Kako bih podigao moral zapjevušio sam „Na modrom nebu iznad Zagreba...“ hopsajući po oku nepostojećim zvijezdama Herkulesa. Na sreću nakon brzog prolaska pokraj Geme našao sam se između zete i ete Her na željenom odredištu. Manje od pola minute trebalo mi je da ugledam blijedu flekicu na narančastom nebu zamjetnu samo izvježbanom oku. Lagano kuckanje po dalekozoru potvrdilo mi je da se radi o traženom skupu magnitude 5,8 i veličine 20´. Ohrabren početnim rezultatima produžih pogled preko ete Her i eto me do M92. Nešto manji skup (14´) još uvijek zamjetan, nalik neizoštrenoj zvijezdi. Pomislih kako bi imao puno lakši posao od Acha skicirati ovu mrljicu. Dobo je, idemo dalje. Sljedeće odredište je M5 u Zmiji. Obzirom na veličinu 5m7 i 23´ trebo bi se vidjeti. Ovim putem mogu javno posvjedočiti da zviježđe Zmije ne postoji. Bar ne u Zagrebu. Ako kažemo da je astrognozija sport onda traženje zviježđa iznad Zagreba spada definitivno u ekstremne sportove. Bilo kako bilo M5 sam vrlo brzo pronašao, malo uz pomoć detaljne zvjezdane karte, malo intuicije. Karta mi je trebala kako bih zaklonio oči od ubitačnog svijetla neonki. Još jedna mrljica, ali čovjeka veseli.
Sada sam već osjetio strast maratona i krenuo dalje. Odredište M10 i M12 u Zmijonoscu. Nažalost, tu je bio i kraj mojim ambicioznim lutanjima. Nisko smješteni nad horizontom u gustoj kaši prljavo smeđeg neba skupovi su bili nevidljivi. Konstalacija zvijezda je ukazivala na njihovu točnu poziciju, ali i nakon desetak minuta piljenja nisam vidio ništa. Sama pomisao na nebo Gorskog kotara od prošlog vikenda bila je poražavajuće deprimirajuća. Odluka je pala, idem na pozadinski položaj....u krevet.
Vidimo se na novom AstroForumu! 
