Mene brine koliko je to stvarna promjena, a koliko "želim biti promjenjen"... Opet se svodi na stvarnost koja je takva kakva je i onoga kako mi želimo da bude... Mozak je strahovito moćan u polju "želim da bude". Stvara lažne slike, sjećanja, osjećaje....
To je igra moci izmedju ega koji ne zeli biti promijenjen (lakse nam je biti takvima kakvi jesmo), i svijesti kojoj je jasno da to kakvi smo i nije bas dobro.
Kao sto rekoh, to se pocinje rjesavati kontemplacijom problema. Koncentracijom, razmisljanjem i sagledavanjem iz raznih kuteva, otvorenim dijalogom sa samim sobom, itd. S vremenom ego posustaje, odnosno pomicu se njegove granice i imamo dublji uvid u pravo stanje stvari. Ti sitni napretci daju nam energiju za nastavak rada na sebi, ali i ego se zesce bori za "status quo" i zato je rad na sebi tezak, sve tezi, sto su promjene kojima strijemimo dublje.
Poanta je: zelim li se mijenjati, mislim li da je to moguce i zelim li raditi na tome - mijenjat cu se. Ako ne, onda se necu mijenjati. Odgovornost za to kakvi smo je velikim dijelom ipak nasa. Ako tvrdim da to nije tako, vec da sam takav stvoren i da sam nepromjenjiv, djelomicno je odricanje odgovornosti za vlastite lose strane i otpisivanje vlastitih mogucnosti (tipa: ne moze se to, ne mogu, i sl.).
Mozak je strahovito moćan u polju "želim da bude". Stvara lažne slike, sjećanja, osjećaje....
Tocno, ali je barem jednako toliko mocan i u suprotnom polju, i u realisticnoj analizi slika, sjecanja i osjecaja. Ovisi dakle o nama samima sto ce prevagnuti, cemu cemo vjerovati.
Vidimo se na novom AstroForumu! 
