Evo, pregledao sam prilog. Iz toga vidim koliko je teško neupućenima, poput novinara, objasniti što se tu zapravo događa, što je Google Lunar X PRIZE, što je Synergy Moon, što su timovi, što je maketa, a što "pravi" rover, što je lander, tko je tko, i što je gdje...
Iznenađen sam na kraju što su novinari u biti dosta dobro odradili svoje vijesti. Ima nekih nepravilnosti no to pripisujem onima koji su se malo pogubili u tome svemu. Ne znam što su imali u tim svojim materijalima na CD-ima (bih li i ja mogao dobiti jedan takav CD?), no vjerujem da im je to pomoglo.
Prateći ta sva događanja oko ove objave u medijima, stekao sam dojam da ima puno skeptika da će se to na kraju i dogoditi, to jest, da će to odletjeti uopće u svemir, a kamoli na Mjesec. Posvuda se može pročitati nešto poput, ne može ovo, ne može ono, i uopće puno je tih ne može. No, vrlo malo je onih koji vjeruju da nešto od toga može.
Ne znam otkuda toliko puno negativnosti u vezi ovoga, i ne znam zašto ljudi nemaju više pozitivnosti? Zašto su ljudi toliki skeptici prema čitavoj stvari? Zar smo doista uvjereni da nismo u mogućnosti napraviti nešto što bi se moglo mjeriti sa svjetskim postignućima? Jednostavno, okruženi smo tolikim negativnim mnijenjem oko sebe da smo izgubili svaki pozitivni naboj oko bilo čega.
Pa ako je ova ekipa ušla u tim Synergy Moon, onda valjda zaista nešto i vrijedi. Pa ne bi ljudi iz cijeloga svijeta ulagali u nešto što je u naprijed osuđeno u propast. Pa ako oni vjeruju da je moguće to napraviti, zašto mi ne vjerujemo da je to moguće? Zatim, svi su odmah skočili kritizirati i ismijavati, a nitko nije ponudio makar verbalnu podršku ekipi. Pa, riječ je o hrvatskoj ekipi koja ravnopravno učestvuje u trci na Mjesec sa cijelim svijetom. Zar ne bismo trebali biti ponosni na tu činjenicu i pružiti im podršku da ustraju, bez obzira na krajnji rezultat?
Na newsima, na Facebooku, na webu, čitam samo kritike. Samo pljuvanja. Samo podsmjeh. No, nigdje ne čitam volju da im se netko pridruži, da pomogne savjetima, da ih pita može li im nekako pomoći u bilo čemu što im treba. Ili, što je u zadnje vrijeme ovdje jako popularno, pojavio se zid šutnje, kao nikoga to posebno ne zanima, baš kao i kada se trebalo raspravljati u slučaju IYA. Oni koji inače uvijek imaju svoje mišljenje o bilo čemu, sada su odjednom zašutjeli. Zašto moramo biti sluge niskih strasti i ne možemo otvoreno podržati dobre ideje, pogotovo one koje nas u svijetu mogu prikazati u pozitivnom svjetlu?
Skloni smo pljuvati po svemu i svima, ali nismo u stanju nešto poduzeti i pokrenuti se. Uvijek je lakše kritizirati. I znate što, i sam se pronalazim u tome svemu, nije me sram priznati, ali želim se promijeniti i izdići iz svega toga jer mi je već dosta da sve oko sebe gledam isključivo kritičkim očima. To izjeda pozitivni duh, troši mi energiju na nešto što ne bi trebalo biti važno i oduzima ju od onoga gdje bih ju mogao puno bolje upotrijebiti. Kakvi smo mi to ljudi postali i zašto nam je toliko teško potapšati ljude po leđima i čestitati im na hrabrosti što su se usudili napraviti taj veliki korak dalje? Zašto u svemu vidimo opasnost za svoje pozicije i prešutno ili iza leđa moramo nekome željeti neuspjeh? Hoćemo li tada mi postati veći?
I zato, reći ću ovo javno, divim se tim ljudima koji su u ne samo u timu Synergy Moon, nego svima koji su se usudili postaviti u one 23 ekipe iz cijeloga svijeta, da ponovo osvoje Mjesec, da krenu putem koji vodi napretku, i na posljetku, ponosan sam što i Hrvatska ima ljude koji učestvuju u ovoj avanturi, a neke od njih i osobno poznajem!!! Divim im se i zbog toga što sam nemam hrabrosti poduzeti nešto slično, ljut sam na sebe što nemam dovoljno znanja da im pomognem (fakultetskog, akademskog, tehničkog...) jer ja sam samo jedan običan - amater. No, uopće ovdje nije važno hoće li oni zaista napraviti rover, hoće li on stići do Mjeseca, nije važno ni to imaju li novca i hoće li osvojiti nagradu. Važno je to da su imali hrabrosti učestvovati u ovoj novoj utrci na Mjesec! Na kraju ćemo opet svi imati korist od toga, ovako ili onako.
Možemo se mi ne slagati što to radi baš Marino Tumpić, što je tu Miroslav Ambruš Kiš, što je u tome Astronomska udruga Vidulini, no osim njih, nemamo nikoga više, nema nikoga drugoga tko bi nas predstavljao u svijetu u bilo kojem od tih timova, nitko od njih ne dolazi iz Hrvatske i nitko ne predstavlja Hrvatsku. Samo oni. Nema nikoga iz Ruđera, nema nikoga iz HAD-a, nema nikoga iz bilo kojeg ministarstva, nema nikoga iz bilo koje ustanove, nema nikoga iz hrvatske znanosti, nema nikoga iz... Samo su oni. I upravo baš ta činjenica čini cijelu ovu stvar još značajnijom i važnijom. A uspiju li na kraju u svojim zamislima, oko njih će se skupiti sva sila ulizica i pokušat se prikazati kako su baš oni bili ti koji su ih podržavali. I zato, podržimo ih sada jer su oni predstavnici Hrvatske, jer su oni naši kolege - amateri i zaboravimo na svoje netrpeljivosti, na sukobe interesa, na neslaganja i sve one naše zločestoće. Imamo nešto što mnogi oko nas nemaju, budimo ponosni na to!
PS. možda ovo iskoristim za kakav članak u budućnosti...
Vidimo se na novom AstroForumu! 
