Sto se tice elektricnog polja na elektronu (.nije mi jasno radi li se o pitanju ili primjeru...)
mislim da je to pojam sa nizom problema u teoretskom konceptu.
(radius pada ispod Planckove duzine - pitanje je na koji nacin funkcionira gravitacija u tom podrucju...
to bi trebala biti gola singularnost - s obzirom na odnos izmedju naboja i kutnog momenta prema masi..
to bi krsilo niz uzrocno posljedicnih nacela...sto nije zabiljezeno)
ode je samo uzet primjer električnog polja elektrona na elekronu. Nije nužno točno da električno polje elektrona na elektronu ne postoji! Ali teorija koju mi imamo (bar onu koliko je ja znam a to je klasična elektrodinamika- u kvantnoj ED se možda pričat o tome... to za sada ne znan) ne dopušta da tražimo odgovor na to pitanje...
Mogai bi ići u dubinu sad pa da pitam koji su to faktori, šta znači da nisu sa sigurnošću određeni, koji su to faktori proizvoljno uzeti i zašto. Što to povlači, što je metoda perturbacije i koji je to "željeni oblik" ... Nadalje, koja je to matematička poveznica i zašto je ona baš takva.
Jedna mala napomena samo... niakada se neće pokazati da je neka teorija apsolutno točna... to je nemoguće
Elektron nije tocka, jedino je njegovo polje je opisano modelom tockastog naboja....uz koji dolazi problem singularnosti...
Ne treba zbog toga izbaciti tocku, vec je treba interpretirati na ispravan nacin...jedino strasno u vezi sa fizikom
je neispravna interpretacija matematickih konstrukcija....IMHO
Naravno da elektron nije točka- to je kvantni objekt opisan pripadajućom valnom funkciom.
Nije da ne treba izbaciti točku nego fizičari ne žele izbaciti pojam točke jer im pomaže u račnu. To je sam po sebi apsurdan pojam koju u prirodi ne postoji i fizičari bi bili sretniji kada bi ga mogli izbaciti iz upotrebe bez posljedica, ali ne ide...
Fizika nije strašna? Kako kome- meni je.
Evo jedan primjer zašto je meni osobno fizika toliko strašna i iz istog razloga toliko zanimljiva...
Imamo elektron koji mora proći do detektora ali na putu mu je prepreka sa dvije pukotine... Ako gledamo na zastor što se dobija... dobijamo difrakcijski uzorak. Ako želimo znati kroz koju je pukotinu elektron prošao, možemo. Kada znamo kroz koju je od dvije pukotine prošao e onda više nemamo difrakcisjki uzorak... Dakle, ne ponaša se više isto!
Da stvar bude još apsurdnija (nama ljudima) fizičari su pokušali prirodu prevariti. Napravili su eksperiment (2010. godina) u kojem su iz datog materijala mogli izbaciti sinkronizirani par elektrona. Jedan bi elektron išao prema iste dvije pukotine, a njegov par bi išao u suprotnom smijeru. Ideja je da postave detektore na koje će pasti onaj drugi elektron koji ih "ne zanima", dakle, onaj koji neće proći kroz dvije pukotine) i pomoću njega otkriju indirektno kroz koju je pukotinu prošao onaj elektron koji ih zanima. Na taj način će znati kroz koju je pukotinu prošao i dobit će digrakcijski uzorak iza pukotina.
Ali što se pokazalo? Ako onaj elektron koji nas ne zanima padne na detektor i omogući nam da indirektno znamo kroz koju pukotinu je prošao elektron koji nas zanima (njegov par) onda se taj elektron koji nas zanima opet ponaša tako da ne da difrakcijski uzorak. Ako onaj elektron koji nas ne zanima padne na detektor koji nam neće reći gdje je prošao elektron koji nas zanima- e onda emo imati difrakcijski uzorak!!!
Dakle, ovo je vrhunski TROLL od strane prirode. Dakle, priroda ne da da znamo gdje je elktron prošao i da dobijemo difrakcijski uzorak- jednostavno ne da. I to kvantna teorija i predviđa. Ali što je još apsurdnije (dakle zanimljivije) zamislimo da smo detektore na koje će pasti elektron koji nas "ne zanima" postavili toliko daleko da će elektron koji nas zanima prije doći do zastora na kojem treba tvoriti (ili ne tvoriti) difrakcijski uzorak nego što će doći elektron koji nas "ne zanima" na detektor pomoću kojeg ćemo indirektno moći znati kroz koju je pukotinu prošao elektron koji nas zanima. Na taj način će elektron koji nas zanima MORATI napraviti difrakcijski uzorak (jer još ne znamo kroz koju je pukotinu prošao pošto onom elektronu koji će nam to reću duže treba do detektora sa druge strane) i onda ćemo kasnije moći znati gdje je prošao elektron koji nas zanima a da imamo difrakcijski uzorak.
Pokazuje se najapsurdnija stvar od svih!! Elektron koji nas zanima NEĆE napraviti nikakav uzorak dok god njegov par ne padne na uzorak i ne kaže nam znamo li ili ne gdje je leketron koji nas zanima prošao. Tek onda će elektron koji nas zanima napraviti eifrakcijski uzorak!!!! Dakle, vrijeme za njega nije linearno nego se totalno blesavo ponaša!!
PA DAJ!!
Ako ovo nije strašno ( i u istu ruku toliko genijalno) onda ja ne znam što je!
Mora san ispričat ovaj eksperiment da dam primjer koliko je priroda neintuitivna i apstraktna i jeziva. Fantastično je to što kvantna teorija točno predviša što rezultati daju! Ali zašto elektron ne želi napraviti nikakav uzorak prije nego što znamo (ili ne znamo) kroz koju je pukotinu prošao?? E pa to je fantastično i to nitko ne zna.
