Carl Sagan popularizator astronomije №1

TV serija "Kozmos" držala je tjednima publiku, izazvala je zanimanje nezapamćeno za neku znanstveno-popularnu seriju. TV serija i istoimena knjiga pružili su priliku i našoj publici da se upozna s tim danas nesumljivo popularizatorom astronomije broj 1.

Požutjele stranice skrivaju puno zaboravljenih znanja
Članak
0Komentari
Broj otvaranja3945


Rubrika Škrinjica donosi vam tekstove od prije nekoliko desetljeća, kao osvrt i podsjetnik na neka druga vremena u kojima su se ljudi također bavili znanošću ali malo drugačije negoli je to danas običaj. Odabrali smo tekstove koje su nekada pisali naši prijatelji i kolege od kojih smo učili kako se baviti znanošću, ali i kako bismo ih izvukli iz zaborava. Nadamo se da ćete uživati čitajući ih.

Tekst je napisao Damir Mikuličić, a objavljen je u časopisu Čovjek i svemir broj 5-6, iz 1983-1984. godine.

Scena: Dnevna soba u Brooklynu, 1946. godine. Razgovaraju djed i unuk.
Djed: Što bi želio postati kad odrasteš?
Unuk: Astronom.
Djed: U redu, ali pitam te zapravo kako ćeš zarađivati za život?


Unuk, dječak iz te obiteljske scene danas je 48-godišnjak (Carl Sagan umro je na današnji dan, 20. prosinca 1996. godine u 62. godini života. op.ur.) i ne samo da je ipak astronom već za život zarađuje vrlo dobro. Najvjerojatnije ste već čuli za njega, zove se Carl Sagan, nije možda baš najveći (ako takav i postoji) astronom današnjice, ali je sigurno najpoznatiji u javnosti. Neki mu čak prigovaraju da je "šoumen znanosti", no svi se slažu da je na svoj način najoriginalnija figura današnje znanosti, čovjek za kojeg je jedan njegov kolega sa sveučilišta Cornell rekao "Sagan je vrlo često u pravu, a uvijek zanimljiv, za razliku od većine akademika koji su uvijek u pravu, a nikada zanimljivi."

Naslovnica časopisa Čovjek i svemir broj 5-6, iz 1983./1984. godine.
Njegovi kolege po struci govore da taj znanstvenik, šef katedre za astronomiju na sveučilištu Cornell (SAD) nije nikada imao dovoljnu dozu strpljenja i upornosti za skupljanje podataka i spori minuciozni eksperimentatorski rad odnosno obradu podataka, što je srž svakog znanstvenog istraživanja. Nije učinio neke bitne nove prodore za kakve se dobivaju Nobelove nagrade, no zato to obilato nadoknađuje svojim talentom za postavljanje provokativnih pitanja koja mogu možda i razljutiti ponekog znanstvenika, ali koja inspiriraju studente i kolege da se zamisle nad našim znanjem i neznanjem. Sagan, kažu, stvara oko sebe polje intelektualnog uzbuđenja.

Carl Sagan (9. studenog 1934. - 20. prosinca 1996.)
Astronom čije se knjige tiskaju danas u milijunskim nakladama bio je nedavno i na našim televizijskim ekranima. Televizijska serija (13 epizoda) "Kozmos" i istoimena knjiga (u izdanju "Otokara Keršovanija") pružila su priliku i našoj publici da se upozna s tim danas nesumljivo popularizatorom astronomije broj 1. Televizijska serija "Kozmos" držala je tjednima američku publiku, izazvala je zanimanje nezapamćeno za neku znanstveno-popularnu seriju. Računa se da je svaku epizodu gledalo oko 15 milijuna ljudi. Koliko je ljudi kod nas pratilo tu seriju ne znam, ali znam da je latinično izdanje istoimene knjige rasprodano, ima još trenutno (dok ovo pišemo) nešto primjeraka ćiriličnog izdanja.

Sagan u posjetu staroj školi u Brooklynu koju je svojedobno i sam pohađao.
Rođen u obitelji majke Amerikanke i oca ruskog emigranta, mali je Carl razmišljao o nebu još u vrijeme kad su se njegovi vršnjaci igrali špekulama "Sjećam se da sam gledao na nebu zvijezde i pitao nešto starije drugove što li su one. Odgovorili su mi samo da su to neka svjetla na nebu". Mali Sagan nije bio, međutim, zadovoljan takvim odgovorom, odgovorom s kakvim su bili zadovoljni, čini se, njegovi vršnjaci. Otišao je zbog toga u školsku knjižnicu i zamolio bibliotekarku da mu nađe neku knjigu o zvijezdama. Prvo što mu je dala bijaše jedna knjiga, tada jako popularna, o holivudskim filmskim zvijezdama, o Jean Harlow, Clarku Gableu... Tek kad je mali Carl, zbunjen, objasnio da njega ne zanimaju te zvijezde već one prave, one na nebu, dobio je traženu knjigu, a iz nje je saznao da su zvijezde udaljena sunca. Bio je zapanjen tim otkrićem. "To je naprosto obuzelo    moj duh. Od tada, svemir je postao dio mene", priča Sagan koji je svoj prvi rad napisao sa 22 godine, a pod naslovom "Kozmičke radijacije i nastanak gena". Ključna ideja njegove hipoteze bila je da je zračenje svemira možda poslužilo    kao podsticaj biokemijskim reakcijama koje su prije više milijardi godina dovele do prvih DNK molekula na Zemlji.
Od tada, Sagan je objavio preko 300 radova i više knjiga. Među najpoznatijima su "Razumni život u svemiru" (koautor Josip Šklovski iz SSSR-a), "Zmajevi raja" (esej o razvoju ljudske inteligencije), "Svemirska veza" (o kontaktu s izvanzemaljskim civilizacijama). Osim toga, on je izvanredan predavač i njegova su predavanja uvijek vrlo dobro posjećena. Kad je godine 1973, u povodu promocije svoje knjige "Svemirska veza" imao dva nastupa na televiziji, jedna je anketa pokazala da je 100.000 (sto tisuća) mladih u tinejđerskoj dobi zaželjelo izabrati astronomiju kao svoj životni poziv, (neka samo svaki tisućiti zadrži i ostvari tu svoju mladenačku želju, to je stotinu novih astronoma zahvaljujući Saganu).

"Znanost pruža radost", običava reći. "Ona nije nešto rezervirano za izoliranu usamljenu elitu. Na nju imamo pravo po rođenju. Čovjek je jedino živo biće koje se bavi znanošću". Ili, drugom nekom prilikom; "Nema ničeg u znanosti što se ne bi moglo objasniti nestručnjaku." Ukoliko se, dakako, dodajemo, zna objasniti. A Sagan to zna on zna kako se to radi, što je umijeće vrlo rijetko među znanstvenim radnicima, a i ne samo među njima. On se neće libiti ni da sjedne u "vremenski stroj", što su mu ga napravili televizijski scenografi, ukoliko mu ta izmišljotina pomaže da nešto objasni. (TV serija "Kozmos" snimala se tri godine, u nju je utrošeno 8,5 milijuna dolara, na njoj je bila uposlena ekipa od 150 ljudi, snimalo se na 40 mjesta u 12 zemalja).

Sagan u vremeplovu
Zanimljiv je i neobičan znanstveni put Carla Sagana Još kao student astronomije provodio je ljeta u laboratoriju slavnog genetičara Hermanna Müllera koji je dobio Nobelovu nagradu za svoje radove o utjecaju rendgenskog zračenja na genetske mutacije. Bio je to, kasnije se pokazalo, pravi trening za jednog astronoma koji će postati jedan od najgorljivih pobornika izvanzemaljskog života. I u izboru svoje uže specijalnosti Sagan je također bio pokazao da ne ide sa strujom svog vremena. Dok se većina astronoma posvećivala astrofizici i proučavanju galaktika, Sagan je izabrao nešto mnogo "prizemnije": planete.

Kasnije je to objasnio time što je smatrao da su planeti Sunčevog sustava mjesta gdje se, barem za njegovo vrijeme, može možda naći život. Zanimljivo je da je on šezdesetih godina bio glasni protivnik leta ljudi na Mjesec te je umjesto toga zagovarao slanje automatskih letjelica na Mjesec i planete. Roboti, smatrao je, mogu taj posao istraživanja obaviti bolje, jeftinije i bez rizika po ljudske živote. Slučaj "Viking" letjelica na Mars te sondi "Voyager" prema Jupiteru i Saturnu pokazao je da je bio u pravu (Sagan je uostalom bio jedan od ključnih ljudi u oba projekta.)

Sagan uz teleskop kojim je svojedobno Percival Lowell "gledao" kanale inteligentnih
bića na Marsu. Poslije se utvrdilo da su "kanali" optičke varke.
Jedan od Saganovih znanstvenih uspjeha je i njegova poznata brilijantna hipoteza o planetu Veneri. On je postavio model Venere kao planeta s izrazitim "efektom staklenika": ugljični dioksid i vodena para u atmosferi Venere zarobljuju Sunčevo zračenje zbog čega je temperatura na površini bitno povišena Kasniji podaci dobiveni pomoću interplanetarnih sondi potvrdili su Saganove pretpostavke. No Sagan ne bi bio Sagan da se zaustavio samo na astronomskim činjenicama. On je odmah usporedio Veneru sa Zemljom i čak ustvrdio da bi se jednoga lijepoga dana od Venere mogla napraviti "druga Zemlja": potrebno je pomoću mikroorganizama odstraniti suvišak ugljičnog dioksida iz atmosfere Venere. To je način razmišljanja tipičan za Sagana pa ga zato i spominjemo. On ne preza od dalekosežnih zaključaka koji već odvode u maštanje i znanstvenu fantastiku.
Privlačnost pak Sagana kao popularizatora odnosno tumača kozmosa proizlazi ponajviše iz njegovog vrlo poopćenog i sveobuhvatnog gledanja na stvari. Za njega astronomija nisu samo zvijezde i planeti. "Svemir je sve što postoji, što je ikada postojalo i što će ikada postojati... Postajemo svjesni da prilazimo najvećoj među svim tajnama." Sagan će, tumačeći astronomiju tumačiti sve: i porijeklo života, porijeklo čovjeka, razvoj ljudske misli, civilizacije, ustrojstvo naše inteligencije, našu sudbinu. Za njega ne postoji čovjek i Zemlja posebno, a izvan toga svemir posebno. Ne, sve je to isprepleteno, sve je to zajedno, mi smo dio kozmosa, a on dio nas. "Zemlja je samo jedno mjesto, jedno od bezbroja". Sve smo to istina znali i prije Sagana, ali on je snagom svoje volje i popularizatorskog umijeća približio te misli milijunima ljudi koji nisu o tome nikada razmišljali na taj način, on ih je podsjetio "da se čovjek razvijao postavljajući pitanja o kozmosu, da razumijevanje donosi radost, da je znanje preduvjet opstanka. Uvjeren sam da naša budućnost zavisi od toga u kojoj ćemo mjeri upoznati taj svemir u kojem plovimo poput zrnca prašine na jutarnjem nebu."

Sagan je izrekao i najljepšu "ljubavnu izjavu" što sam je ikada čuo odnosno pročitao. Svoju knjigu "Kozmos" posvetio je Ann Druyan ovim riječima; "U beskraju prostora i bezmjerju vremena sretan sam što živim na istom planetu i u istom dobu s Ann Druyan". Tako nešto može napisati samo čovjek koji je do svoje srži biće kozmosa, a ne Zemlje, i koji je shvatio odnos između prostor-vremena svemira i nas u njemu.

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!