Da li nam je potreban svemirski program?

Svemirski program? Privlačna ideja, reći ćete, ali zar nemamo dovoljno problema kod kuće i otkud nam toliko para da ih rasipamo svemirom?

Požutjele stranice skrivaju puno zaboravljenih znanja
Članak
0Komentari
Broj otvaranja2798


Rubrika Škrinjica donosi vam tekstove od prije nekoliko desetljeća, kao osvrt i podsjetnik na neka druga vremena u kojima su se ljudi također bavili znanošću ali malo drugačije negoli je to danas običaj. Odabrali smo tekstove koje su nekada pisali naši prijatelji i kolege od kojih smo učili kako se baviti znanošću, ali i kako bismo ih izvukli iz zaborava. Nadamo se da ćete uživati čitajući ih.

Tekst je napisao Goran Hudec, a objavljen je u časopisu Galaksija, broj 1, 1972. godine.

Jugoslavija? Svemirski program? Privlačna ideja, reći ćete, ali zar nemamo dovoljno problema kod kuće i otkud nam toliko para da ih rasipamo svemirom? Uostalom, i mišljenje je prosječnog Amerikanca da je čitav svemirski program bacanje novca kroz prozor. A našli bismo sličnih ideja i na drugim meridijanima naše planete. Ipak, pokušajmo malo razmisliti, to nas ništa ne košta.

Pogledajmo kako su druge zemlje kreirale svemirske programe, koji motivi su ih pokrenuli i kakve koristi su očekivale. Lansiranje satelita je omogućeno razvojem interkontinentalnih balističkih raketa. Rakete su rasle, od za današnje pojmove pitomih V-2, do džinovskih interkontinentalnih nosača A, H i Co bombi. A oni koji su ih stvarali, htjeli su i drugima pokazati šta sve mogu. Bilo je gotovo dovoljno smrtonosnu bojevu glavu zamijeniti kuglicom koja pjeva bip-bip, čita Maove stihove ili božićnu poruku američkog predsjednika, pa da se poberu aplauzi svjetske javnosti za visoka dostignuća.

Naslovnica Galaksije broj 1 iz 1972. godine.
Bez ikakvih iluzija, situacija ni danas nije drugačija: osim "Saturna" i japanske rakete "Lambda", sve ostale rakete nosači satelita su adaptirane vojne rakete. Vojni stratezi ne daju više za to ni pet para. Sve finese lansiranja i upravljanja su savladane, i nije više nikakav problem iz Donjih Mikanovaca pogoditi čačkalicu na Južnom polu. Upravo to je jedan od razloga stagnacije astronautike posljednjih godina, posebno u SAD i SSSR. Vojni stratezi traže sve minijaturnije rakete, a potrebe astronautike su dijametralno suprotne. Zato se astronautika najzad okreće raketnom avionu (češće upotrebljavan termin - raketoplan) kao najpovoljnijem prevoznom sredstvu, nečem što je pod normalnim okolnostima trebalo učiniti još prije 15 godina.

Drugi veliki motiv u prvoj "romantičnoj" fazi astronautike bio je nacionalni prestiž. Važno je bilo biti prvi, sredstva se nisu štedjela, programi su ponekad vodili više računa o propagandnom nego o praktičnom efektu. Spomenimo samo britanski projekat "Crna strijela", koji je obustavljen odmah nakon lansiranja prvog satelita, i "Apolo" program, gdje stvarno nije jasno šta je bilo važnije - stići na Mjesec do kraja 1969, ili istraživati Mjesec. Ovaj period trke je završen. Medalje su podjeljene i duhovi se polako smiruju. "Civilna" astronautika stekla je pravo glasa, a tu su kriteriji i drugačiji i ozbiljniji.

Pouka za nas

Svemirski programi finansiraju se iz državnih budžeta. To je normalno, jer izdaci su takvi da nijedna privredna organizacija ne bi mogla da ih podnese. Interesantno je razmotriti na šta se troše ta sredstva. Približno 70 odsto sredstava nekog programa odlazi na konstrukciju objekata (raketa, svemirskih brodova, satelita i sl.) a na troškove izrade, lansiranja, praćenja i analize rezultata otpada ostatak. Neki podaci su gotovo paradoksalni: konstrukcija Lunarnog modula svemirskog broda Apolo stoji 1,5 milijardi, a izrada pojedinog primjerka 15 miliona dolara.

Uz put rečeno, astronomski iznosi rubalja i dolara koji su bili potrebni za savlađivanje pojedinih teškoća i rješavanja tehničkih problema posljedica su trke za prioritet. Sve bi to bilo mnogo jeftinije, racionalnije i sa više naučno vrijednih rezultata bez nepotrebne žurbe. Kada se američki svemirski program sveo na razumniji tempo (za njihove poreske obveznike), NASA je otpustila 200 000 svojih stručnjaka angažovanih samo radi "cajtnota" u trci za osvajanje Mjeseca. S druge strane, nisu nam poznati rezultati strukturalnog prestrojavanja sovjetske kozmonautike u periodu 65-67, ali rezultati su evidentni.

Vrijednost naučnih rezultata ne može se finansijski izmjeriti, jer se pretežno radi o fundamentalnim istraživanjima, do čije će primjene tek doći. U pitanju su ulaganja u tehnologiju i znanje koje će omogućiti komercijalno korišćenje svemira. Posredni rezultati svemirskih istraživanja, primjena tehnoloških novosti i izuma razvijenih radi svemirskih letova u drugim privrednim granama vrlo je važan plus kada se sabiru rezultati. Vrijednost patenata dobivenih "uz put" u programu "Apolo" je oko 10 milijardi dolara, odnosno 40 odsto od ukupnih troškova. Upravo su istraživanja obavljena za ostvarenje letova u svemir riješila čitav niz tehnoloških problema za čije se rješavanje inače ne bi našlo sredstava.

Izvucimo iz ovog iskustva jednu pouku za nas. Najveće koristi od svemirskih programa imaju organizacije koje projektiraju i proizvode satelite, rakete, svemirske brodove, opremu koja se ugrađuje na Zemlji. Korist je dvostruka: financijska za proizvođača (profitna stopa industrije svemirske opreme u SAD znatno prelazi prosjek) i tehnološka, koja se održava na čitavu privredu.

Ako govorimo o komercijalnim satelitima, obično se misli prvenstveno na meteorološke i telekomunikacione satelite. (Tu je i Jugoslavija uključena kao članica međunarodnih organizacija.) Primjena takvih satelita i orbitalnih stanica će već u najbližoj budućnosti znatno proširiti područje komercijalne primjene. Tu dolaze u prvi plan navigacioni sateliti (pomorski i avionski promet), geološki sateliti (pronalaženje rudnih nalazišta, za sada prvenstveno nafte i vode), sateliti za praćenje jata riba, za praćenje rasta poljoprivrednih usjeva. Sve te primjene interesiraju i nas.

Čini se da iz svjetske situacije prilično jasno slijedi kakva bi trebala biti naša orijentacija i koje korake treba preduzeti. Važno je da komercijalne satelite koristimo svagdje gdje za to postoji ekonomsko opravdanje. To, dabome, treba platiti i nas očekuje devizni deficit na tom području; izlaz bi bio osposobljavanje naše industrije da isporučuje opremu potrebnu za istraživanje svemira i domaćim i inozemnim potrošačima.

Naša armija nema agresivnih namjera niti ambicija za militantnim svemirskim programom. Ipak, potrebno je uspostaviti prisnu vezu između civilnih i armijskih stručnjaka. Možemo se nadati da će jugoslovenski svemirski program imati nesebičnu podršku naše armije, kako je to postala praksa u nizu drugih istraživanja.

Suradnja s drugima

Budimo realni i priznajmo da nemamo mogućnosti da financiramo (za naše pojmove) megalomanske projekte, kao što bi, na primjer, bila izgradnja vlastite rakete nosača. To nam odmah i određuje pravac našeg programa - suradnja sa drugim zemljama. Primjera takve suradnje već imamo u svijetu, bilateralnih (tipa: moj satelit - tvoja raketa) i multilateralnih, kao što su EUROSPACE ili INTERKOSMOS. Zahvaljujući našem položaju u svijetu, mi imamo mogućnost da suradnike i oblik suradnje odaberemo tamo gdje nam to najbolje odgovara.

Takav pristup bio bi dobar početak, omogućio bi nam da se angažiramo na problemima koji nas interesiraju i da paralelno obučavamo kadrove za pripremu i obradu istraživanja, konstrukcione biroe i našu industriju za izradu potrebne opreme. Ovdje stalno pišem "treba početi", iako smo već krenuli sa izgradnjom stanice za održavanje veze sa satelitima. Opremu ćemo uvesti, kažu, iz Japana, a nema sumnje da bi bilo bolje da sami izvozimo opremu za satelitske stanice. Ili, da se pokušam poetski izraziti: umjetnik je onaj koji stvara, a ne slučajni posjetilac koji se divi umjetničkom djelu.

Svjetsko tržište svemirske opreme iznosi oko 10 milijardi dolara godišnje. Pristojan kolač kojim se drugi slade bez našeg učešća, a treba očekivati stalan i brz porast narudžbi u dužem periodu. Jedan od zadataka našeg svemirskog programa bio bi osposobljavanje jugoslavenske industrije da isporučuje opremu potrebnu za svemirska istraživanja.

Bez pretenzije na sveobuhvatnost, iznijet ću nekoliko primjera gdje vjerujem da takve mogućnosti postoje i danas. Bilo bi mi drago da netko pronađe nove mogućnosti ili korigira moje pretpostavke; svaka diskusija o ovom problemu može donijeti samo koristi.

Imamo osnovne preduslove

Spomenuo sam već ranije raketne avione. SAD su nedavno odobrile 5,5 milijardi dolara za izgradnju raketnog aviona koji bi od 1978. saobraćao između orbitalne stanice i aerodroma na Zemlji (12 putnika ili 24 tone tereta). Slični projekti izrađeni su pred više godina u Z. Njemačkoj (Junkers) i Francuskoj (Dessault - proizvođač Mirage-a) i stvarno je samo pitanje vremena kada će početi izrada prvog evropskog "svemirskog taksija".

Prošle godine je naša avionska industrija (koja poslednjih godina sa velikim uspjehom izlaže na međunarodnim salonima aviona) sklopila ugovor o suradnji na konstruiranju aerobusa. Dakle, renome u svijetu imamo, osim toga raspolažemo opremom i stručnjacima za aerodinamička ispitivanja. Aerodinamička ispitivanja su posebno interesantan i jedan od najvažnijih problema pri konstrukciji raketnih aviona gdje se traži visoka stabilnost i na hiperzvučnim (28 000 km/h - pri ulasku u orbitu) i na niskim brzinama (270-370 km/h brzina ateriranja). Zar se tu ne pruža mogućnost da se najdirektnije uključimo u svemirska istraživanja?

Naši eventualni partneri bi svakako tražili da i naša zemlja sudjeluje u financiranju dijela troškova programa, najvjerojatnije u vrijednosti poslova koji bi se obavljali u našoj zemlji, kao što je uobičajeno u takvim međudržavnim aranžmanima.

Postoje mogućnosti da se naši instituti vezani uz elektronsku industriju pozabave proizvodnjom specijalnih elemenata za instrumente na satelitima i svemirskim sondama. Ima tu dosta problema koje treba riješiti, funkcioniranje poluvodiča na višim temperaturama, funkcioniranje opreme uz jaku ionizaciju okoline itd. A sem toga, nije sve u svemiru! Zar da se unaprijed osudimo na uvoz opreme za navigaciju putem satelita koja će se ugrađivati na avione i brodove?

Kada budu lansirani navigacioni sateliti, svaki avion i brod će trebati opskrbiti neophodnom opremom. Ako na vrijeme priđemo projektiranju i usavršavanju tehnologije, napraviti ćemo ne samo dobar posao nego i steći ugled u svijetu. A sličnih primjera moglo bi se navesti čitav niz.

Otkrića u nauci se ne daju forsirati; ponekad su ona i slučajna ako se radi nešto što je po problematici blisko, ali sve dok se nitko time ne bavi ne može se očekivati, na primjer, da se realizira ionski motor ili što slično. A da se realiziraju fundamentalna rješenja, ne treba uvijek velikih sredstava - treba više strpljenja, eksperimentiranja i studiranja.

Konačno, zar se ne bi, na primjer, naše opservatorije i fizikalni instituti mogli koncentrirati na jedan od za sada neobuhvaćenih problema, kao što je istraživanje Sunca iz malo veće blizine i pripremati instrumente, sredstva za komuniciranje čijim razvojem se još nitko ne bavi. Uspjeh bi bio zagarantiran, a sredstva uložena u takav posao bila bi sigurno rentabilnija od nagrada za šahovske mečeve ili koride. Pokušajmo jednom ono što bacamo kroz prozor upotrebiti za pametnije stvari. Bez uvrede!

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!