Per aspera ad astra - Po trnju do zvijezda

Vrijedno je spomenuti da nekoliko suradnika Zvjezdarnice koji su prve astronomske korake započeli na Zvjezdarnici, danas imaju vlastite, male, dobro opremljene opservatorije.

Požutjele stranice skrivaju puno zaboravljenih znanja
Članak
0Komentari
Broj otvaranja2038


Rubrika Škrinjica donosi vam tekstove od prije nekoliko desetljeća, kao osvrt i podsjetnik na neka druga vremena u kojima su se ljudi također bavili znanošću ali malo drugačije negoli je to danas običaj. Odabrali smo tekstove koje su nekada pisali naši prijatelji i kolege od kojih smo učili kako se baviti znanošću, ali i kako bismo ih izvukli iz zaborava. Nadamo se da ćete uživati čitajući ih.

Tekst je napisala Tatjana Kren, a objavljen je u časopisu Čovjek i svemir broj 2, iz 1988-1989. godine.

"Vrlo su rijetke u nas srednjovječne obranbene gradine, koje, ako ih i zub vremena poštedio, kasnija bi potomčad upotrijebila u kulturne svrhe, a naročito tako uzvišenu, kao što je astronomijski opservatorij, koji služi motrenju i proučavanju nebeskih tijela..."
Ivan Tkalčić: "Popov turen" u Zagrebu, Vijesti Zviezdamice Hrvatskoga naravoslovnoga društva u Zagrebu, 1907.)

Žao mi je što pisanje u čast 85-godišnjice Zvjezdarnice moram započeti narodnom poslovicom: "Gdje se nadah da me Sunce zagrije, sve me slana osnobi".

Ali, gledajući već četvrtu godinu kako Zvjezdarnica upozorava nijemom tišinom, gledajući demontirani teleskop i kupolu koja nikako da se sama izgradi bez novaca i gledajući zvjezdoznance, vezane uz njenu sudbinu, kako već četiri godine pokušavaju iz podruma naći put do zvijezda, ne mogu drugačije reagirati. Naravno, pesimizam ne vodi nikuda pa se i mi svi, to je jasno, nadamo da bolja vremena za Zvjezdarnicu moraju doći i da njenih 85 bogatih godina nije bilo uzalud i da novac, ta opasna ljudska izmišljotina, neće još dugo odlučivati o zvjezdarničnoj "biti ili ne biti". Jer, 85 godina je dugo razdoblje za život jednog astronomskog opservatorija, pogotovo u našim krajevima koji se po astronomskom kapitalu ne mogu mjeriti s jednom Italijom Galilea ili ostalim velikim i malim silama kojima je astronomija bila jača strana.

Naslovnica časopisa Čovjek i svemir broj 2, iz 1988/1989. godine.
Kod nas je sve oduvijek bilo skromno, ali su ljudska stremljenja bila velika i rezultati su često bili veći od uloženih materijalnih sredstava. Pa, tako u vrijeme kada su Mađari, Česi, Poljaci, Talijani, Austrijanci, Nijemci da spomenemo samo neke u Evropi, imali astronomiju kao redovan studij na svojim sveučilištima, a teleskopi njihovih zvjezdarnica bili upereni u nebeska prostranstva, u Hrvatskoj kao dijelu Austrougarske monarhije, bolje rečeno periferiji, djelovala je pokoja privatna zvjezdarnica kao npr. Leo Brennerova "Manora" na Malom Lošinju, ali prave zvjezdarnice za građanstvo, za stručni i znanstveni rad, nije bilo. U svijetlu toga, dakle, treba gledati što je u ono vrijeme predstavljalo konačno dobiti takvu zvjezdarnicu, pokušati ući u redove evropskih zemalja čije oči netremice gledaju u svemir.

Moramo se podsjetiti da se astronomija u tom razdoblju tek razvijala, da još nije bila poznata Einsteinova teorija relativiteta, a spektralna analiza je tek počinjala svoj bogati put. Nije bio poznat ni čuveni HR dijagram niti daleki svemir s milijunima galaktika poput naše. Astronomija je u tih 85 godina života Zvjezdarnice prešla veliki put i doslovce otvorila pogled u svemir, a na hrvatskom području, pa i šire, na jugoslavenskom, Zvjezdarnica u Zagrebu trudila se kroz desetljeća da popularizira ovu drevnu znanost, da usmjeri pogled što većeg broja ljudi u nebeski svod kojeg ne zanimaju sitne ljudske "prizemljenosti".

Na prijelazu 19. u 20. stoljeće u Zagrebu je djelovalo "Hrvatsko naravoslovno društvo", s geografskom i ornitološkom sekcijom. Bilo je to stjecište hrvatskih prirodoslovaca i nije čudno da je baš na tom plodnom tlu godine 1902. donesena odluka o osnivanju treće, "astronomičke" sekcije i "...da s tim u svezi uredi društveni opservatorij astronomički u Zagrebu". Inicijator je bio dr. Oton Kučera, pisac već tada poznate i popularne astronomske knjige "Naše nebo" koja je bila temelj astronomskog znanja generacijama astronoma-amatera. Društvo nije raspolagalo potrebnim financijskim sredstvima te se obratilo narodu, vladi i svome gradu, da mu pomognu u ostvarenju toga nauma.

Knjiga "Drama u svemiru" - kolektivno djelo mladih astronoma sa Zvjezdarnice, doživjela je nekoliko izdanja.
Odbor Društva pod predsjedništvom dr. Dragutina Gorjanovića Krambergera, poznatog po otkriću "Krapinskog čovjeka", s članovima dr. Otonom Kučerom, dr. Franjom Spevcem, potpredsjednikom Sabora, poznatim hrvatskim piscem Ksaverom Šandorom Đalskim, dr. Antunom Heinzom, predsjednikom Društva i Franjom Šandorom, tajnikom društva, u relativno kratkom razdoblju uspio je skupiti sredstva za početak radova i nabaviti prikladan glavni dalekozor. Naporima Odbora pridružili su se još mnogi ljubitelji astronomije, među njima prof. Milan Šenoa, sin Augusta Šenoe i tadašnji načelnik grada Zagreba, Adolf pl. Mošinski. Financijska sredstva, međutim, nisu dopuštala izgradnju nove zgrade specijalno za Zvjezdarnicu, što je i devet desetljeća kasnije, samo želja te su članovi odbora bili prisiljeni naći pogodnu zgradu koja bi mogla "ponijeti" Zvjezdarnicu.

Nakon niza provedenih ispitivanja dr. Kučera je predložio Odboru Popov toranj, staru povijesnu utvrdu na Gornjem Gradu, izgrađenu u dalekom 13. stoljeću, zbog straha zagrebačkog kaptola od netom prošle provale Tatara. Sagrađen je na teritoriju županijskog gradića Gradeca koji je kralj Bela IV nedugo prije toga proglasio slobodnim kraljevskim gradom. Od svoga građenja pa kroz mnoga desetljeća i stoljeća Popov toranj je bio poprište najrazličitijih događanja, preko čestih obračuna građana Gradeca i Kaptola do konačnog ujedinjenja u jedan grad Zagreb. Uz njega su stoljećima dograđivana i rušena zdanja, a on je odolijevao svemu i kraj 19. stoljeća dočekao kao stara povijesna zagrebačka kula.

No, srca Zagrepčana i ne samo njih, osvojio je od kada je ponio na svojim leđima Zvjezdarnicu i od kada je Zvjezdarnica na Popovom tornju postala jedan od živih i djelotvornih simbola Gornjega Grada. U zaista rekordnom roku od svega godinu dana, svesrdnom pomoću građana Zagreba, velikog broja zagrebačkih obrtnika, Općine glavnog grada Zagreba te doprinosa izvan Zagreba, Zvjezdarnica na Popovom tornju svečano je otvorena 5. prosinca 1903. godine, u prisutnosti izaslanika vlade, grada Zagreba, Jugoslavenske akademije, Sveučilišta i brojnih prijatelja astronomije.

Značaj otvaranja ove zvjezdarnice za građanstvo, prve na Balkanu, potvrđuje još jedan nijemi svjedok koji i danas u tišini slijedi svoju vjekovnu putanju: planetoid broj 589 Croatia (Hrvatska). Otkrio ga je astronom August Kopf u Heidelbergu, a ravnatelj opservatorija u Heidelbergu, Max Wolf, predložio je ime Croatia u čast osnutka Zvjezdarnice na Popovom tornju.

Astronomski instrumentarij Zvjezdarnice bio je dosta bogat i omogućavao je uz popularizaciju astronomije i znanstveni i stručni rad: opažanja Sunčevih pjega, planeta, repatica, meteora, pomrčina Mjeseca i Sunca. Također je djelovala i služba vremena, a točno vrijeme mjereno na zagrebačkoj Zvjezdarnici služilo je i Geofizičkom zavodu za davanje signala točnog vremena.

Već prvih godina znanstvenog djelovanja Zvjezdarnice došlo se do zaključka da pravi i kontinuirani znanstveni rad na njoj neće biti moguć ukoliko astronomija kao struka ne uđe u sastav tadašnjeg Mudroslovnog (filozofskog) fakulteta, današnjeg Prirodoslovno matematičkog fakulteta. Kučera je i ovdje založio svoj golemi entuzijazam u želji da se osnuje "katedra astronomička". Ali, sudbina nije bila sklona astronomiji u Hrvatskoj. Naime, za mjesto profesora astronomije osim Kučere se javio još jedno glasovito ime, Andrija Mohorovičić. Kraljevska vlada našla se pred vrlo teškom dilemom: kojem od dva velika čovjeka dati prednost. Solomunsko rješenje bilo je pogubno za astronomiju, posredno i za Zvjezdarnicu: katedra za astronomiju nije osnovana.

Iza I svjetskog rata Zvjezdarnica je nastavila djelovati, većim dijelom popularizatorski, naročito za srednjoškolce koji su i danas njeni najbrojniji posjetitelji.

Pasažni instrument za službu vremena koji je na Zvjezdarnici korišten sve do 1937. godine. Na slici se vidi teleskop
s mikrometrom postavljen točno u smjeru nebeskog meridijana, (lijevo) Glavni instrument novoosnovane
zvjezdarnice1903. godine bio je ovaj refraktor promjera objektiva 162 mm. (desno).
Smrću Otona Kučera 1931. godine Zvjezdarnica je izgubila mnogo više od svog duhovnog oca, jer je on bio čovjek koji je svojom prisutnošću, djelovanjem na popularizaciji astronomije i umijećem govorene i pisane riječi, davao svemu posebnu boju i ton. Da je tome tako vidljivo je po sivilu njegovih epigona do početka II svjetskog rata kao i maćehinskom ponašanju prema Zvjezdarničinom instrumentariju. Zvjezdarnica je dočekala II svjetski rat zatvorenih vratiju, bezobzirno ogoljena od onih koji su tvrdili da rade u interesu astronomije i Zvjezdarnice.

Nakon oslobođenja zemlje Zvjezdarnica je vrlo brzo započela radom na popularizaciji astronomije, pa su zagrebački građani pomrčinu Sunca 1945. godine imali priliku promatrati pod stručnim rukovodstvom astronoma sa Zvjezdarnice, a iste godine započelo se i održavanjem predavanja da bi 1948. godine bio održan i prvi astronomski tečaj za srednjoškolce, nastavljajući tako tradiciju od Kučerinih dana da je najvažniji cilj ove ustanove popularizacija astronomije među mladima. Tih godina voditelj popularizatorskog rada na Zvjezdarnici bio je dr. Slavko Rozgaj, poznati naš pisac "Astrognozije" i "Knjige o zvijezdama", možda jedini koji je posjedovao dovoljan potencijal da nastavi tamo gdje je Kučera stao, ali zbog niza okolnosti njegov je život usmjeren drugim tokom.

Šezdesete i sedamdesete godine predstavljale su svojevrsnu renesansu Zvjezdarnice. Uz popularizatorski rad počeo se jače razvijati i stručni rad tj. rad na promatranjima i mjerenjima s mladim sudionicima tečajeva. Zvjezdarnica je u tom vremenu bila i izvor pacifističkih ideja, izraženih najbolje u djelu omladinaca sa Zvjezdarnice, knjizi "Drama u Svemiru", izdanoj 1960. i 1966. godine koja je prevedena na esperanto pod nazivom "Tragedio en la Universo" obišla cijeli globus.

Na Zvjezdarnici se punim žarom učio univerzalni svjetski jezik esperanto, a miroljubiva i čovjekoljubiva ideja sa Zvjezdarnice rezultirala je stvaranjem kampa "Prijatelja mira" u Primoštenu, gdje su se susretali astronomi i esperantisti iz svih krajeva svijeta, razvijajući bratstvo i jedinstvo na svim paralelama i meridijanima. Postojao je i "Vrt nacija", gredice sa cvijećem, a u svakoj gredici simbolični grumen zemlje iz države iz koje je stigla, nošena idejom mira i bratstva među ljudima.

Spiritus movens svih tih pacifističkih stremljenja i popularizatorskog rada s nekoliko generacija mladih na Zvjezdarnici bijaše njen dugogodišnji voditelj, a kasnije direktor, doktor Gabrijel Divjanović.

Kada je u Primošten velikim koracima zakoračio turizam, astronomi su svoje zvjezdane snove morali potražiti negdje drugdje. Od Primoštena 1968. do danas organiziraju se ljetni astronomski kampovi, godinama u zajednici s Pokretom "Nauku mladima", a od 1972. u suradnji s Astronomsko-astronautičkim društvom (AAD) Zagreb, na Cresu, Hvaru, Malom Lošinju, Fažani, a posljednjih nekoliko godina u Prvić Luki kod Šibenika.

Godine 1961. organizirano je promatranje potpune pomrčine Sunca s Hvara, a 1966. je ekspedicija Zvjezdarnice prvi puta krenula izvan naše zemlje, u Tursku, na promatranje prstenaste pomrčine Sunca. Nakon 9 godina ponovno se krenulo u Tursku, ponovno na prstenastu pomrčinu Sunca, a 1977. godine ekspedicija u Italiju posjetila je velike talijanske opservatorije. U obje ekspedicije sudjelovali su i zaslužni povjerenici časopisa "Čovjek i svemir". 1980. godine promatrana je iz Kenije totalna pomrčina Sunca. U proljeće 1986. godine astronomsko društvo ADNOS iz Novog Sada organiziralo je odlazak u Egipat na promatranje Halleyevog kometa, a uz ekipu iz sarajevske zvjezdarnice "Čolina kapa", sudjelovali su i astronomi sa zagrebačke Zvjezdarnice. Za srpanj 1990. godine planira se putovanje u Finsku na promatranje totalne pomrčine Sunca.

Najljepši pogled na Zagreb pruža se s Popovog tornja, najviše točke Gornjega grada. Izgrađena još u
13. stoljeću ova je kula godine 1903. preuređena u Zvjezdarnicu Hrvatskoga prirodoslovnog društva.
Veliku radost za suradnike Zvjezdarnice krajem 1966. godine predstavljala je montaža novog modernog teleskopa, Zeiss refraktora, promjera objektiva 13 cm. Mada nešto manjeg promjera objektiva nego "Kučerin teleskop" iz 1903. (otvor objektiva od 16,3 cm, proizvod tvrtke Reinfeld i Hartel iz Munchena), koji je postao eksponat Tehničkog muzeja u Zagrebu, ovaj je teleskop s elektronskim praćenjem omogućio kvalitetan pogled u nebo i vjerno je služio brojnim promatračima sve do 1986. godine kada je demontiran zbog građevinskih radova na zgradi Popovog tornja.

U razdoblju sedamdesetih godina renesansu je doživio i časopis Zvjezdarnice "Zemlja i svemir" koji je dosta godina bio glasilo s vrlo malom nakladom. Promijenio je ime u "Čovjek i Svemir" i izvršio uspješan pohod diljem Jugoslavije, da bi 1971. godine pod urednikovanjem dra. Gabrijela Divjanovića dostigao nakladu od 70.000 primjeraka, što je mnogo i u svjetskim razmjerima, a odraz je interesa za astronomiju u najširim slojevima jugoslavenskog stanovništva. Preveden na esperanto pod nazivom "Homo kaj Kosmo" godinama je putovao na različite adrese širom svijeta, sve do 1986. godine kada je ta esperantska verzija našeg časopisa do daljnjega prestala izlaziti.

Godine 1974. pokrenuto je novo glasilo Zvjezdarnice i AAD Zagreb, "BOLID" časopis za objavljivanje stručnih radova iz astronomije.
Bilo bi nepravedno ne spomenuti da je šezdesetih godina na Zvjezdarnici djelovala i astronomska esperantska radio stanica - član Radio kluba Zagreb, jedina takve vrste na svijetu. Njezina je šifra bila YU2AAE (Radioamatora Esperanta Stacio Zagreb). Zanimljiva je ideja bilo i djelovanje SEA uređaja koji je radio na sistemu indirektnog promatranja Sunca koje se očituje preko promjena u zemljinoj ionosferi.

Godine 1972. osnovano je na Zvjezdarnici Astronomsko astronautičko društvo SR Hrvatske, danas AAD Zagreb, koje je počelo razvijati suradnju s ostalim astronomsko-amaterskim društvima na području republike, te sada sva ujedinjena društva djeluju u Savezu astronomskih društava SR Hrvatske. Ono u zajednici sa Zvjezdarnicom godinama nastavlja tradiciju organiziranja tečajeva za osnovne i srednje škole (1971. godine je zabilježen rekord od preko 700 sudionika tečaja). Mladi astronomi pripremaju se i za sudjelovanje na natjecanjima iz astronomije Pokreta "Nauku mladima" i uvode u znanstveni pristup u promatranjima i obradi. Meteorske ekspedicije koje su poseban doživljaj, održavaju se neprekidno od 1971. godine.

Već osmu godinu Savez organizira, na dan osnivanja Zvjezdarnice susret astronoma-amatera SR Hrvatske pod nazivom "Dan astronomije". Ove godine domaćin susreta bilo je Akademsko astronomsko društvo Rijeka. "Danu astronomije" uvijek prisustvuju i astronomi-amateri iz ostalih republika i pokrajina.
Vrijedno je spomenuti da nekoliko suradnika Zvjezdarnice koji su prve astronomske korake započeli na Zvjezdarnici, danas imaju vlastite, male, dobro opremljene opservatorije, a velik bi bio spisak znanstvenih i prosvjetnih radnika te stručnjaka različitih struka koji su prošli i ostavili veći ili manji trag u životu Zvjezdarnice. Velik je broj i onih koji su joj ostali vjerni do danas iako su izabrali različite životne pozive. Zvjezdarnica bi i dalje živjela svojim provjerenim ritmom: uvijek iznova dolazili bi novi mladići i djevojke koje privuče sjaj zvijezda, da krajem rujna 1984. Zvjezdarnica nije morala, htjela to ili ne, zatvoriti vrata zbog uređenja prostora Muzeja grada Zagreba.

Nakon teške i dugotrajne bitke da Zvjezdarnica uopće ostane na Popovom tornju odnosno ne postane "čardak ni na nebu ni na zemlji", slijedila je i još traje, bespoštedna bitka za svaki dinar za uređenje novog tavanskog prostora, te novu kupolu i teleskop. U vrijeme kada je u velikom dijelu svijeta normalno da već i dijete posjeduje barem osnovna astronomska znanja, pa čak i teleskop, a školski planetariji veličine zagrebačkog, smještenog u Tehničkom muzeju, su uobičajena nastavna sredstva u školama, u vrijeme kada se svemir "približio" čovjeku i čovjek otvoreno i bez kompleksa stremi svemiru, u to i takvo vrijeme naše društvo dozvoljava da zagrebačko oko u svemir već četiri godine prisilno gleda u tamu ljudskog nemara i neznanja. Kako bi rekli fizičari: fisija (cijepanje, dioba) ide sama od sebe, a za fuziju (spajanje) je potrebna ogromna energija.

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!