Riješena vjekovna zagonetka golemog Mjeseca na horizontu

Zašto nam se Mjesec pri horizontu ipak pričinja većim, iako logično moramo zaključiti da bi on tada trebao izgledati manji?

Požutjele stranice skrivaju puno zaboravljenih znanja
Članak
0Komentari
Broj otvaranja6928


Rubrika Škrinjica donosi vam tekstove od prije nekoliko desetljeća, kao osvrt i podsjetnik na neka druga vremena u kojima su se ljudi također bavili znanošću ali malo drugačije negoli je to danas običaj. Odabrali smo tekstove koje su nekada pisali naši prijatelji i kolege od kojih smo učili kako se baviti znanošću, ali i kako bismo ih izvukli iz zaborava. Nadamo se da ćete uživati čitajući ih.

Tekst je napisao dr. Gabrijel Divjanović, a objavljen je u časopisu Čovjek i svemir broj 1, iz 1979-1980. godine.

Od davnine ljudi žive u uvjerenju da je Mjesec veći kad izlazi (ili zalazi) na horizontu, nego kad sja visoko na nebu. Međutim, objektivno uzeto stvar je potpuno suprotna: Mjesec nam je, naime, bliži za čitav jedan polumjer Zemljine kugle, kad je visoko pri zenitu (vidi crtež!), pa bi, prema tome, trebao bi da nam - kad je visoko - čak izgleda i veći a nipošto manji. Znademo čak da bi nam trebao izgledati veći za jednu šezdesetinu, jer njegova udaljenost od središta Zemlje iznosi 60 Zemljinih polumjera ("60 r"). I zaista, ako naše "varljivo ljudsko oko" zamijenimo "objektivnom" tj. nepogrešivom fotokamerom, pa snimimo Mjesec najprije pri horizontu a zatim i pri zenitu te usporedimo ove dvije snimke - vidjet ćemo da je Mjesec pri zenitu stvarno veći a ne manji, I to veći - upravo za jednu šezdesetinu. Dakle, naše nas oko vara.

Naslovnica časopisa Čovjek i svemir broj 1, iz 1979/1980. godine
Da nas oko vara to su ljudi, doduše, znali već poodavno, ali vjekovima, pa čak i tisućljećima, nisu znali pravilno riješiti zagonetku - zašto nam se Mjesec pri horizontu ipak pričinja većim, iako logično moramo zaključiti da bi on tada trebao izgledati manji. Naime, većina je ljudi (pa i učenjaka) donedavna živjela u uvjerenju da nas naše oko vara zbog toga što veličinu Mjeseca, kad je on nisko, redovno uspoređujemo s dalekim predmetima koji se nalaze na horizontu (s nekom kućicom, drvetom i sl.), pa nam se Mjesec zbog takvog uspoređivanja čini neobično golem, kojiput čak i ogroman prema tim dalekim predmetima koji prema Mjesecu izgledaju sićušni.
Ali, nedavno su psiholozi eksperimentalno dokazali da takvo tumačenje o "golemom Mjesecu na horizontu" nikako nije "ono pravo" objašnjenje za tu neobičnu pojavu. A upravo rješenje te vjekovne zagonetke pokazalo se čak i potpuno neočekivanim, upravo iznenađujućim: naime, ako radi eksperimenta napravimo u potpuno tamnoj prostoriji dva potpuno jednaka vještačka "Mjeseca" tako da jedan bude "dolje" (kao pri horizontu) a drugi "gore" (kao pri zenitu), onda će promatrač isto tako kao i u prirodi - vidjeti "donji" Mjesec većim, tako tu nema nikakvog drveta ni kućice za uspoređivanje. Međutim, ako promatrača postavimo na prikladni pokretni naslonjač, koji se može ljuljati u smjeru naprijed-natrag - pa promatrača "zaljuljamo", tako da ne mora pokretati oči (zapravo, da ne mora zakretati očne jabučice) od "dolje" prema "gore" kad prelazi pogledom od niskog prema višem Mjesecu - onda se njemu oba Mjeseca čine potpuno jednakima!
Dakle, za "iluziju" (kako psiholozi zovu tu varku vida) o "golemom Mjesecu na horizontu" nije krivo uspoređivanje dalekih predmeta na horizontu kako se to tisućljećima smatralo - nego do te neobične varke vida dolazi zbog fizioloških posljedica zakretanja očiju u smjeru od "dolje" prema "gore".

(Prema američkom sveučilišnom udžbeniku psihologije KRECH-KRUTCHFtELD priredio dr. G. D.)

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!