Susret u svemiru: Shuttle-Mir

Američki liječnik koji je poletio s ruskom raketom, vratio se na Zemlju raketoplanom. Bilo je to prvi puta da se shuttle vratio kući s više astronauta nego što ih je ponio.

Požutjele stranice skrivaju puno zaboravljenih znanja
Članak
0Komentari
Broj otvaranja772


Rubrika Škrinjica donosi vam tekstove od prije nekoliko desetljeća, kao osvrt i podsjetnik na neka druga vremena u kojima su se ljudi također bavili znanošću ali malo drugačije negoli je to danas običaj. Odabrali smo tekstove koje su nekada pisali naši prijatelji i kolege od kojih smo učili kako se baviti znanošću, ali i kako bismo ih izvukli iz zaborava. Nadamo se da ćete uživati čitajući ih.

Tekst je napisao Ante Radonić, a objavljen je u časopisu Čovjek i svemir broj 1, iz 1995-1996. godine.

Prije dvadeset godina prvi puta su se u svemiru susreli i spojili jedan američki i jedan sovjetski svemirski brod. Bilo je to 17. srpnja 1975. godine. Tada su zajedno kružili oko Zemlje tri američka i dva sovjetska astronauta u zajedničkoj misiji "Apollo - Sojuz". Nakon zajedničkoga leta brodovi su se razdvojili i nekoliko dana kasnije spustili se svaki na teritorij svoje zemlje. Trebalo je čekati dva desetljeća da dođe do novoga spajanja letjelica iz dviju različitih zemalja. Ovoga puta (29. lipnja) spojili su se američki space shuttle orbiter ATLANTIS i ruska svemirska stanica MIR (u prijevodu: SVIJET).

Naslovnica časopisa Čovjek i svemir broj 1, iz 1995./1996. godine.
Ubrzane pripreme u putanji

Mjesec i pol dana prije lansiranja ATLANTISA ruski astronauti u MIR-u započeli su s važnim radnjama, neophodnim kako bi se svemirski kompleks pripremio za dolazak američkog svemirskog broda. Prvo su 12. svibnja  1995. godine astronauti V. Dežurov i G. Strekalov izašli u otvoreni svemirski prostor sa zadatkom da sklope sunčeve panele na modulu KRISTAL i da ih zatim prebace na suprotni dio svemirske postaje. Međutim, imali su problema kod sklapanja panela. Ova svemirska "šetnja" trajala je više od 6 sati. Treći član posade, američki liječnik Norman Thagard, kontrolirao je operaciju boraveći u modulu KRISTAL.

Pet dana kasnije astronauti su ponovno izašli van postaje. Sada su sklopljeni panel sunčevih ćelija transportirali na drugi kraj postaje. Pritom su se koristili posebnim manipulatorom ugrađenim na vanjskoj oplati. I tijekom ovog izlaska astronauti nisu uspjeli postaviti panel na novo mjesto - modul KVANT-1. Svemirski skafander predviđen je za boravak u otvorenom svemiru u trajanju od 6 sati. Zbog previše potrošenog vremena na rješavanju tehničkih problema i zbog ograničene količine kisika, astronauti su postavljanje panela morali ostaviti za sljedeću prigodu. Potrošili su čak i zalihe kisika rezervirane za izvanredne situacije, tako daje ova svemirska šetnja trajala 6 sati i 52 minute!

Dne, 22. svibnja 1995. godine astronauti su po treći put izašli izvan postaje. Ovaj put uspjeli su konačno postaviti jedan panel na modul KVANT-1. Osim toga uspjeli su sklopiti onaj drugi panel, što je ostao na modulu KRISTAL i tako dočekati susret s američkom letjelicom. Prebacivanje ovoga drugog panela ostavljeno je za neku drugu prigodu. (Dragocjeni paneli sa sunčevim ćelijama koji proizvode električnu struju u sklopljenom stanju su beskorisni). Spomenuti izlazak astronauta trajao je više od 5 sati. Zahvaljujući svim ovim radovima, sunčeve baterije nisu više predstavljale smetnju za očekivano pristajanje američkoga svemirskog broda. A u stvari, bio je to samo dio posla za astronaute.

Naime, na mjesto modula KRISTAL mora doći novi modul. Tako je 20. svibnja 1995. godine lansiran novi znanstveni modul SPEKTAR s masom od 20 tona. Na njemu su ugrađeni instrumenti za istraživanje Zemljine atmosfere i dr. Uz pomoć vlastitog malog manipulatora modu KRISTAL prvo je prebačen na prednji dio postaje, a zatim je s tog osnovnog mjesta prebačen na uređaj za spajanje s desne strane. Ovom operacijom upravljali su astronauti u postaji, te kontrolori na Zemlji. Prvo prebacivanje modula ostvareno je 27. a drugo 30. svibnja 1995. godine.

Između te dvije operacije astronauti su obukli svemirska odijela i zatim su konusnu strukturu uređaja za spajanje prebacili ručno s osnovnog uređaja na onaj bočni, desni uređaj za spajanje. Iako na osnovnom modulu postaje ima ukupno šest uređaja za spajanje, postoje samo dva konusna uređaja kojima se spajanje može obaviti. Zato astronauti moraju ručno konusni uređaj prebacivati na određena "vrata" svemirske postaje. Konačno je sve bilo pripremljeno za dolazak novoga modula. Zbog svih potrebnih radova samostalni let novoga modula namjerno je produžen od prvobitno planiranih tjedan dana na 12 dana kako bi astronauti imali dovoljno vremena završiti sve poslove.

Novi veliki modul uspješno je 1. lipnja obavio automatsko spajanje na prvom dijelu postaje. Ovo je bilo prvi puta da se jedan ovako veliki modul spojio s postajom u prvom pokušaju, bez tehničkih problema. Ranija tri modula imala su dosta poteškoća pri spajanju s postajom MIR. Modul SPEKTAR opremljen je s četiri panela sa sunčevim baterijama. Dva panela otvorena su poslije lansiranja, a druga dva trebala su biti otvorena nakon spajanja. Međutim, 5. lipnja 1995. godine otvorio se samo jedan panel, dok je drugi ostao neotvoren. To je za sada jedini problem kod modula SPEKTAR.

Stiže američka oprema

U modulu SPEKTAR stiglo je oko 800 kg američke opreme namijenjene kako za kardiovaskularna istraživanja tako i za niz drugih znanstvenih eksperimenata. Opremu je koristio i američki liječnik N. Thagard, prije nego se vratio na Zemlju američkom letjelicom. Dne 18. lipnja 1995. godine modul KRISTAL prebačen je po treći put. Naime, postavljen je na prednji dio postaje gdje se mora nalaziti za vrijeme pristajanja ATLANTISA. Stvar je u tome što se pristajanje shuttlea uz MIR mora odvijati po uzdužnoj osi svemirske postaje. Kako vidimo svemirska postaja mijenjala je više puta oblik, da bi primila novi znanstveni modul, a zatim da bi bila spremna za prihvat američkog raketoplana. Tijekom skoro devetgodišnjeg kruženja oko Zemlje na postaji MIR nikada do sada u tako kratkom vremenu nije obavljeno toliko tehničkih operacija.

Povijesni susret

Lansiranje shuttlea ATLANTIS bilo je predviđeno za 23. lipnja. Međutim, zbog loših vremenskih prilika start je dva puta odgađan. Konačno, 27. lipnja 1995. godine u 9 sati 32 minute po našem vremenu shuttle ATLANTIS poletio je iz svemirskog centra Kennedy na Floridi. Letjelica je ušla u početnu putanju s perigejom (najmanjom visinom) od 157 km i apogejom od 293 km. To je bio do sada najniži perigej početne putanje u povijesti letova space shuttlea! Ovakva putanja je bila izabrana da bi američka letjelica što prije stigla do MIRA. Za ovo su "krivi" i meteorološki uvjeti koji su spriječili start u idealno vrijeme.

Crtež spojenih letjelica MIR i ATLANTIS
Nakon lansiranja američka letjelica nalazila se oko 13000 km iza MIRA. Prigodom dva kruga oko Zemlje ova udaljenost smanjila se na 3260 km. Zatim, 3 sata i 39 minuta nakon lansiranja ATLANTIS je upalio dva raketna motora u trajanju od 2 minute. Ušao je tako u novu putanju s perigejom od 293 i apogejom od 389 km. Sada se letjelica u svakoj orbiti približavala svome cilju za 519 km (satelit u nižoj putanji ima veću brzinu od onoga u višoj putanji zbog jačeg djelovanja gravitacijske sile). Drugi dan, nakon još nekoliko manevara ATLANTIS je stigao na 82 metra udaljenosti od MIRA. Kada su letjelice bile međusobno udaljene samo 9 metara čekalo se odobrenje iz američke i ruske kontrole leta za konačno spajanje. Ono je obavljeno 29. lipnja 1995. godine u 15 sati po našem vremenu na visini od 394 kilometra, negdje iznad jezera Bajkal.

Ovo je bilo prvo od sedam planiranih spajanja MIRA i shuttlea. To će biti važno iskustvo uoči budućih radova na prvoj među-narodnoj orbitalnoj postaji. Svaka od letjelica ima masu veću od stotinu tona. MIR i ATLANTIS imali su ukupnu masu od 231 tonu! Tako je u putanji oko Zemlje sklopljena najveća i najmasivnija svemirska letjelica. Najveća dozvoljena brzina pri spajanju mogla je iznositi samo 6 cm/s. Zapovjednik ATLANTISA ostvario je brzinu spajanja od samo 3 cm/s. ATLANTIS je potrošio 90 kg goriva manje nego se očekivalo.

ATLANTIS je poletio sa sedmero astronauta (pet američkih i dva ruska). U posadi su bile i dvije astronautkinje. Ruski astronauti smijenili su posadu MIR, a za vrijeme petodnevnog boravka u svemiru radilo je zajedno deset astronauta! U teretnom prostoru ATLANTISA nalazio se modul SPACELAB koji je obavljao svoje zadatke. Posebno su istraživane fiziološke pojave kod tri astronauta koji su tri i pol mjeseca proveli u MIR- u.

Dne, 4. srpnja 1995. godine letjelice su se razdvojile. U MIRU-u su ostali Solovjev i Budarin. Američki liječnik koji je poletio s ruskom raketom, vratio se na Zemlju raketoplanom, koji se spušta blago poput zrakoplova, što je vrlo ugodno u odnosu na spuštanje kapsule SOJUZ pomoću padobrana. ATLANTIS se spustio u centar na Floridi 7. srpnja 1995. godine. Bilo je to prvi puta da se shuttle vratio kući s više astronauta nego što ih je ponio. Liječnik Thagard sada je američki astronaut - rekorder, s najdužim svemirskim stažem - 115 dana i deset sati boravka u svemiru.

Za vrijeme zajedničke misije astronauti su iz shuttlea prebacili u stanicu MIR 76 kg vode, u 16 ruskih i 3 američka kontejnera. Svemirskim brodom ATLANTIS na Zemlju je dopremljeno više od 400 uzoraka krvi, urina i drugih tvari, od kojih je većina skupljena u dugotrajnoj misiji stanice MIR, a dio za vrijeme eksperimenata u laboratoriju SPACELAB. Slijedeći susret i spajanje ATLANTISA i MIR-a planirano je za studeni ove godine. Naknadni susret bit će u ožujku 1996. godine.
Mir i Atlantis na našem nebu!

Jedan dan nakon lansiranja ATLANTISA imali smo prigodu promatrati u jednoj večeri rusku i američku svemirsku letjelicu. Dne, 28. lipnja, 1995. godine u 22 sata i 7 minuta prošao je prvo MIR koji je dostigao najveću prividnu visinu od 48 stupnjeva iznad jugozapadnoga horizonta. Letjelica je tada bila udaljena od Zagreba 518 km i letjela je na visini od 396 km. Letjelica se pojavila u zviježđu Lava, zatim prividno prošla iznad Marsa i zvijezde Spike u Djevici, a kada je prolazila iznad Jupitera, dostigla je prividni sjaj jači od Jupiterovog (u tom trenutku njezini sunčevi paneli imali su povoljan kut za reflektiranje Sunčeve svjetlosti).

Osam minuta kasnije imali smo sreću promatrati i ATLANTIS koji je jurio za ruskom letjelicom. Bila je to uistinu rijetka prigoda promatrati letjelice koje će se sutradan spojiti u svemiru. Svaku letjelicu mogli smo promatrati 2 do 3 minute. Nakon što su spojene, letjelice smo mogli promatrati samo jednom, u petak, 30. lipnja, u 21 sat i 54 minute. Vidjeli smo ih kao jedan satelit koji je dostigao prividnu visinu od 25 stupnjeva iznad jugozapadnog horizonta. U tom trenutku letjelice su bile udaljene od Zagreba 842 kilometra. Dok smo promatrali ovaj do sada neviđeni satelit mase od 231 tonu, on je prelijetao upravo Sardiniju i Siciliju. Naravno, promatrali smo prostim okom.

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!