Institucionalizacija znanosti

Nedjelja, 20. rujna 2009. u 08:32 sati

      Naslov nije obećavajući. Takav neće biti niti tekst. Nije popularno pisan i nema slika. Članak je pisan ozbiljno i za one koji se žele zamisliti nad onim što rade. Možete ovo prihvatit kao kritiku društva, možete prihvatit kao samo jedno razmišljanje, a možete i ne pročitat, ako vas trenutno ne zanimaju filozofske rasprave. Krenuti ćemo korak po korak da svima koji pročitaju bude jasno. Dakle počnimo.
      Vjerojatno ste primijetili da se mnogo puta pojavljuju vijesti koje nerijetko potpisuju ugledni znanstvenici, domaći ili svjetski. Nedugo potom pojave se kritike drugih uglednih znanstvenika koji dovode u pitanje otkrića, pronalaske i općenito radove onih prvih. To je prirodan tok u znanosti. Međutim istodobno je to i zbunjujuća situacija i postavlja se pitanje tko od tih "uglednih" znanstvenika zna što radi? Tko daje dobre odgovore? Kako procijeniti što vrijedi?
      Stječe se dojam da u znanstvenom svijetu vlada potpuna zbrka. Jedan objašnjava jedno, drugi drugo, treći treće i svi se pozivaju na procjene ostalih znanstvenika s tog područja od kojih jedni tvrde jedno, a drugi drugo, treći treće.

      Kad spomenete da su te teorije samo političke igre u znanosti onda svi prvo pomisle da li se to odnosi na njih, da li takvom kritikom napadate upravo sugovornika, ne optužuje te li njega da radi politički, a ne znanstveno. I svatko si misli da je uložio toliko truda u ono što radi da bi svaka kritika cjelokupnog svjetskog znanstvenog poretka bila kritika njega osobno. I onda vam kaže da ima politikantstva (to ne može izbjeći jer i on predbacuje nekim kolegama takve stvari), ali da ipak svjetska znanost funkcionira.
      Da, sve to funkcionira kao dio društva, ali da li funkcionira i znanstveno?

      Pogledajmo kako to znanstveni svijet danas djeluje? Kad netko npr. tvrdi da je nešto štetno onda će ga podržati politički krugovi kojima odgovara da se propagira njegova teorija koja političkoj konkurenciji suzuje djelatnost. Politički krugovi koji imaju vlast neosporno će vrlo jako propagirati teorije koje njima odgovaraju. Zatim će se naći znanstvenici koji žele dobiti više novaca iz budžeta za svoje projekte pa će i oni podržati takve teorije (i smišljati načine kako da ih podrže) i time će se vrlo proširiti krug onih koji govore da je pojedina teorija dobra. To je onda teško opovrgnuti, a može se ili promjenom vlasti u nekoj zemlji ili teorijom za koju će se znanstvenik zalagati desetljećima i po mogućnosti u nekoj drugoj zemlji, gdje nema mnogo onih dodatnih znanstvenika koji parazitiraju na postojećoj teoriji i gdje mu je omogućen rad u laboratorijima u kojima može dokazati suprotno. A ovdje se uopće nećemo osvrtati i na to da su promjenom političke vlasti često zaustavljeni znanstveni projekti koji su već daleko odmaknuli i na koje je utrošeno mnogo financija i truda. To je samo nuspojava u podčinjavanju znanosti politici.

      Činjenica da su i znanstvenici ljudi govori da će i oni pokušati sebi olakšati život i da će im primarno biti (velikoj većini) da se pokore društvenom poretku, a ne da izigravaju Giordana Bruna. Vrlo mali broj će, kad navale nevolje, ostati privrženi znanosti. U okviru takvog poretka svi će vas podržavati dok im "idete niz dlaku". Ali ako im argumentirate nešto što opovrgava njihovu teoriju onda ste im neprijatelj. A slično je i kad samo istražujete po njihovom području i postavljate neugodna pitanja iz vlastite znatiželje. Činjenica je da je znanstveni svijet upao u shemu jednog poretka koji je u početku bio dobar, ali se u posljednjih, najmanje sto godina, iskvario.
      O čemu se tu zapravo radi? Kao i kod svakog poretka bilo je sve dobro zamišljeno teoretski. Trebalo je izdvojiti ljude koji su sposobni nešto napraviti, nešto otkriti. Onda su ti ljudi dobivali privilegije odn. poticaje (nagrade, titule) za svoj trud i za ono što su napravili. I sve je "štimalo" kao u svakom početku. No što se dogodilo? Napravljena su dva opasna skretanja.

      Egoizam
      Kad je netko bio duboko u nekom znanstvenom području onda je znao i gdje su "klimave noge" u tom području. Svatko koga bi uputio u to područje, a tko bi počeo uočavati nedostatke postajao je opasan za "gospodara" tog područja. Prirodno je da većina ljudi za znanstvenog nasljednika izabere manje sposobnog asistenta (to se nikako ne odnosi na sve) kako ovaj ne bi ugrozio njegovu reputaciju, odn. opovrgavao ga. Dogodilo se upravo suprotno od znanstvene strukture u npr. renesansi. Tada je znanstvenik morao tražiti čovjeka koji je sposoban nastaviti njegovo djelo, ali pri formiranju znanstvenih institucija situacija se okrenula na opisano. Više nije bitno da netko nastavi rad nego da ne opovrgne dotadašnji rad. A kad tako krenu stvari onda spontano dolazi do negativne selekcije. Zatvaraju se vrata velikom broju znanstvenika koji mogu napraviti više. Svaka iduća generacija znanstvenika ima sve manji broj istinskih istraživača, a sve veći broj ljudi kojima postaje primarno steći ugled na papiru, a ne težiti za nekim revolucionarnim otkrićem koje bi dalo odgovor na ključna pitanja. Pjesnički rečeno, znanost time gubi dušu.
      Sve napravljeno dovelo je do uloge pojedinih institucija koje uzdižu svoje članove i daju im titule, pa onda ti isti članovi odlučuju tko im ne smeta i kojeg člana će pustiti koliko daleko u znanosti. A velika većina ljudi nije uopće kompetentna o tome odlučivati pa čak ni unutar područja na kojem rade (ili su radili). To se vrlo lako može argumentirati s onim drugim skretanjem s pravog puta.

      Specijalizacija
      Današnja znanost se toliko raširila na pojedina područja da se gotovo nitko ne može zabavljati sa širokim spektrom znanstvenih aktivnosti. Onaj tko želi postati dr. znanosti mora se pozabaviti uskim područjem. Uz gore navedene teškoće probijanja kroz instituciju, kad netko napokon stekne titulu i napravi neki rad onda je on već toliko usko specijaliziran (u današnje doba) da treba sumnjati u njegove vrijednosti. U njegovom radu najčešće nisu obuhvaćena široka područja i on nema široki spektar razmišljanja (opet se to odnosi na većinu, ne na sve). Ako nije obuhvaćeno široko područje tada i rad manje vrijedi, premda je možda postigao osnovnu svrhu.
      Osnovnu svrhu postigle su i današnje vodne turbine, Kaplanova, Francisova, Peltonova, ali puno veću iskoristivost ima Teslina turbina koja se danas gotovo ne koristi. Drugim riječima, danas se može napraviti doktorski rad na nečemu što nije zaslužilo takvu titulu, na nečemu od čega ima nešto bolje. To je ono što znanost dozvoljava, a ne bi trebala. A ipak, na malim i usko specijaliziranim stvarima ljudi zarađuju svoje titule pa takvi odlučuju kasnije o titulama drugih.
      Situacija vrlo nalikuje na više povijesnih primjera.

      Neke znanstvene institucije u povijesti
      Uzmimo za primjer Egipat u starom vijeku. Ljudi su gledali nebo i na osnovi toga zaključili kad slijede poplave Nila. To su bili učeni ljudi, radili su koristan posao i ko bi se školovao kod njih opravdano je stjecao titule i položaj u državi. Bilo je to zapravo rađanje znanosti i formiranje znanstvenih institucija. Međutim, na taj način znanje je moglo biti iskorišteno i za razne manipulacije ljudima odn. za postizanje vlastitih ciljeva. Iz takvih stvari  se rodila astrologija i razni kultovi, jednom riječju došlo je do pretjerane institucionalizacije znanosti.
      Ali onda dolazi stara Grčka. I tamo je vrlo bitnu ulogu igrala astrologija. Tko se želio uključiti u znanost morao je biti podvrgnut diktaturi institucije. Nije svatko mogao postati vrač, prorok, svećenik određenog boga. To je postupno sve više gubilo vezu sa znanošću. A kako je znanstveni napredak nešto što je vrlo bitno čovječanstvu, kad-tad morali su se pojaviti neovisni znanstvenici. Oni su na plodno tlo naišli upravo u toj Grčkoj kad i počinje pravo razlučivanje znanosti od astrologije. Filozofi stare Grčke potpuno su zasjenili dotadašnje institucije "znanosti". Institucije starog tipa (svetišta i proročišta) su i dalje postojale, ali sad više nisu bile na nivou znanosti kao u početku. Promijenila se njihova uloga. Dakle, pojedinci su istisnuli instituciju koja je postala nedjelotvorna. No, i tu je bitno uočiti da starogrčka akademija nikad nije dosegla sjaj ranijih znanstvenika koji su djelovali pojedinačno i izvan institucija, a koji su instituciju i osnovali (primjer: Platon). Čim se počelo institucionalno raditi u Grčkoj opet je krenulo opadanje, u početku polagano (znači bitni napredak je još postojao), a kasnije sve brže. Stvaranjem rimskog imperija pretjerana institucionalizacija u Grčkoj prekinuta je "na vrijeme" i ponovo je došao jedan uzlet individualnih postignuća (rimski filozofi).
      Nemiri u idućim stoljećima doveli su do nove institucije. Vrlo je komplicirano govoriti o institucionalizaciji kršćanske crkve u prvim stoljećima, u doba seoba naroda i prevrata, a u ovom kontekstu nije ni bitno pa stoga preskočimo nekoliko stoljeća njenog formiranja.

      Za slijedeći primjer uzet ćemo doba kad je kršćanska crkva već bila potpuno institucionalizirana u pogledu i politike i znanosti. Dogodilo se ponovo isto kao u primjeru starogrčkih svetišta, samo ovog puta nisu neovisni znanstvenici došli "izvana" nego iz same institucije koja je u jednom trenutku srednjeg vijeka pokazala preveliku slabost (raskol crkve, borba za investituru i sl.). Znanost je predugo napredovala jako sporo i pojavila se nova generacija znanstvenika koji više nisu osjećali toliku ovisnost o onom što pruža crkvena religija, odn. prepoznali su nedostatke institucije. Pa ipak srednjovjekovna crkva kao institucija pokušala se tome suprotstaviti, ali su se već korijeni nove znanstvene misli proširili i izvan institucije i do tamo gdje institucija nije dopirala. U tom trenutku počela se stvarati nova institucija znanosti koju imamo i danas. Oformljena su sveučilišta neovisna o crkvi (a i neka starija su postajala sve više neovisna o crkvi) koja su, neograničena dogmama, mogla postići veći znanstveni uspjeh nego dotadašnja crkvena sveučilišta. Međutim, kad je ta nova institucija kroz stoljeća stekla monopol u znanosti to je značilo i početak opadanja i postupni dolazak do današnje situacije.

      Današnji institucionalizam protiv individualizma
      Sad se postavljaju dva pitanja:
      1.) Kako danas doskočiti institucionalizaciji i uspostaviti individualizam?
      2.) Treba li današnje institucije odbaciti?

      Na prvo pitanje vezane su poteškoće tipa "kako procijeniti što je dobro postignuto unutar institucije, da se ne izgube i prave vrijednosti?". Kako znati tko ima pravu teoriju unutar institucije, a čiji rad je čista politika? Odgovore nećemo dobiti ako ne upoznamo ljude koji su napravili znanstveni rad koji čitamo. Ako to pravilo ne poštujemo već se počinjemo potkopavati. Mnogi znanstvenici ponose se titulama koje su dobili kad je netko kog ne poznaju i ne znaju njegov interes rekao da je njihov rad dobar. Tko su ti ljudi koji o tome odlučuju, tko ih je izabrao da o tome odlučuju i tko je izabrao one koji su te ljude izabrali da o nečemu odlučuju? Iz takve priče isključujemo se samo ako direktno poznajemo znanstvenika i znamo da je on takav da će raditi u interesu znanosti. Takvom znanstveniku treba vjerovati i treba vjerovati njegovom savjetu, kritici ili pohvali. A institucija nas tjera upravo da slijepo vjerujemo svakomu.
      Ali još bitnije od toga je, ako sami želimo postati znanstvenici, da zaista osmislimo nešto, promislimo kako i zašto to treba napraviti, damo se na posao i dozvolimo si mogućnost pogreške. To nas uvodi u pravu znanost koja ne vjeruje nekom nepoznatom. Pitanju, kako možemo dobro procijeniti obilje radova iz raznih područja, ako nam to ne potvrde "stručnjaci" suprotstavlja se pitanje, a kako znamo ko su ti "stručnjaci" kojima trebamo vjerovati (upravo gore navedeno) i kako znamo da oni ne griješe? Sjetite se koliko puta u školi su vam profesori tvrdili nešto što nije tako.
      Odgovor je jednostavan. Razmislimo je li realno sve što je netko naveo. Imamo mozak pa je red da ga upotrijebimo. Svaki znanstveni rad gledajmo iz što većeg područja znanosti, analizirajmo i ne plašimo se ako nekakav dr. kaže da nije tako. Možda je u pravu, ali možda je i toliko specijaliziran da ne vidi širinu problema. Možda nema veliko opće obrazovanje (na žalost ima puno dr. znanosti bez velikog općeg obrazovanja) i ne sagledava problem iz mnogo kutova. Zato vjerujmo sebi, a ne astrolozima. Na prvi pogled čini se loš savjet da se ne vjeruje nekom znanstveniku koji je (pre)dugo u tom i tom području, ali tako ćemo ipak najmanje pogriješiti i za pogreške si nećemo predbacivati da smo glupo vjerovali nekom nepoznatom. Uostalom kakvi smo znanstvenici kad netko drugi razmišlja za nas? I ne treba se plašiti da neku svoju misao ili teoriju (za koju smatramo da je ispravna) nećemo objaviti. To i onako ne ovisi o nama nego o tome je li svijet spreman to prihvatiti. Ako nije, čak i da to objavimo, to ništa neće značiti ma koliko ispravno bilo. U krivom okruženju se možda čak i izvitoperi.
      Na sreću, barem po tom pitanju, danas postoji internetski protok informacija. On još uvijek zbunjuje ljude (što je istina, a što ne), ali vremenom će se ovdje iskristalizirati pravi znanstvenici (za pedeset, sto ili dvjesto godina). I to je ono što pruža neovisnost od institucija.

      Odgovor na drugo pitanje je vrlo nezgodan. Zbog svega navedenog institucijama ne treba vjerovati. Međutim, i ovdje se mogu pronaći ljudi koji su istinski znanstvenici. Stoga se treba okoristiti njihovim postignućima u znanosti i nastaviti njihov rad, ali prije svega treba prepoznati takve ljude, a ne, ponovimo još jednom, slijepo vjerovati nekom samo zato jer je npr. akademik. Institucije negativno djeluju na znanost, no pojedini dijelovi institucije (neki pojedinci, neki laboratoriji...) su znanstveno prihvatljivi, pa čak i vrhunski. Teškoća je što se ipak većina znanstvenika utapa u sivilu, ali takvi se prepoznaju jer brane institucionalizam po svaku cijenu. Svjesni su da njihov stvarni ugled bez institucije ne bi postojao, a ne znaju se prilagoditi individualizmu. Za njih vrijedi jedno prirodno pravilo koje glasi: brojnost znači sigurnost.

      Druga teškoća je što institucije imaju psihološki dobru obranu. Naime, nude laboratorije, knjižnice, opremu, dakle sve što znanstveni rad može pružiti i još nude istraživački posao, ako prihvatite tuđe vodstvo. Sve to je sasvim dovoljno za mlade znanstvenike. Međutim ta obrana je ipak samo psihološka jer primamljivo zvuči. A kad se jednom netko uplete u tu mrežu onda uviđa da mora, u najmanju ruku, čekati mnogo godina da dođe u poziciju da se bori za svoj vlastiti projekt i da opet mora za to sklapati neke kompromise nakon kojih je upitno je li taj projekt još uvijek onaj zamišljeni.
      Jedna jaka figura institucije u ovoj igri je baš dobro opremljen laboratorij pa se propagira da se ništa u znanosti ne može napraviti bez pokusa. Izgleda logično, no smetne se s uma da su pokusi samo jedan od dokaza neke teorije koju se osmislilo. Ustvari ono što je u znanosti najbitnije je ideja i razmišljanje. Pokusi su vrijedni kao dokaz, ali nisu neophodni. Štoviše krivo shvaćen (izveden) pokus može opovrgnuti dobro smišljenu teoriju (npr. Aristotelovo bacanje kamena u zrak da bi se dokazalo da se Zemlja ne okreće). A institucije pružaju pokuse, eksperimente, a nemaju utjecaja na samu ideju. Treba imati i na umu da pokus sam po sebi ne može postaviti teoriju, ali razmišljanje bez pokusa može postaviti ispravnu teoriju, npr. Kopernikanski sustav (Aristarhov) nije se oslanjao na pokuse. Tesla je svoje zamisli prvo teoretski razradio, a potom je krenuo u gradnju zamišljenih elektromotora i potvrdilo se da je sve dobro osmišljeno i bez pokusa.
      Pozitivna činjenica je da u današnje doba ipak, sve više je tehnika dostupna i određenom sloju ljudi koji mogu napraviti vlastite laboratorije i provoditi pokuse (ako današnja znanost baš ne može bez njih), pa nisu baš ni u kakvoj zavisnosti od institucije i imaju potrebnu prilagodljivost. To bi mogao biti jedan dio protuteže znanstveim institucijama današnjeg svijeta.

      Zaključak
      Individualizam je ono što napravi najveći skok, dok institucije vremenom gube tlo pod nogama. Evo i još jednog od očiglednih primjera (a ima ih puno) u današnjoj znanosti koji ukazuje na dezorganiziranost.
      Kad netko napiše neki članak ili neki znanstveni rad onda se, vrlo često, prvenstveno gleda koju je literaturu koristio u izradi, pa se onda, s više ili manje skepse, procjenjuje. To bi još i bilo prihvatljivo da se ne radi diskriminatorska selekcija. Ne diskriminacija po autoru nego... Pisane knjige i časopisi se uvažavaju, ali se ne uvažavaju internetske stranice. Svatko za to nalazi opravdanje da na internetskim stranicama postoji gomila gluposti i lažnih podataka. A u knjigama ne?? Kakva je razlika hoće li netko, vama nepoznat, staviti nešto na internet ili će to propustiti u štampu vama nepoznati ljudi (što je već samo po sebi posredništvo koje nagomilava pogreške većeg broja ljudi)? S druge strane u obrazovanju se potiče na korištenje tog istog interneta, kao medija gdje se mogu pronaći sve informacije! Potpuna dezorganizacija. A najgore je što se ponovo ne gleda pravu stvar. Kome je bitno hoće li neki student pravu informaciju dobiti s interneta ili iz knjige? Kome je bitno hoće li student bez razmišljanja uzeti krivu informaciju s interneta ili iz knjige i još ju, po mogućnosti, krivo protumačiti? Ako netko razmišlja, on će uvijek pronaći dobru informaciju. Na žalost mnogima je još uvijek bitan samo izvor informacija, a ne misao onog koji znanstveno radi. A tako gledaju uglavnom znanstvenici koji su to samo po titulama. Jednostavno ne znaju procijeniti što je dobro jer nitko od njih nije zahtijevao da razmišljaju i sad se boje davati svoje mišljenje pa se kriju iza drugih znanstvenika. I onda će vam reći: Kakav je to znanstveni rad koji se bazira na informacijama prikupljenim s interneta? Čovjek se zapita čemu onda uopće služi informatizacija? Bez toga znanost ne može napraviti novi korak!

      Tako izgleda da se znanstvene institucije gube u informatičkom dobu, a posebno se stariji znanstvenici ne snalaze dovoljno i ne uviđaju na što treba obratiti pažnju (na razmišljanje). Zato bi u ovom dobu individualcima trebalo dati prednost, jer imaju ideje i motive za razradu ideja i rade zbog znanosti, a ne zbog hijerarhijskog uzdizanja, a institucije bi se trebale ili prilagoditi tomu ili opstati u obliku koji će u idućim desetljećima izgubiti svoj sadašnji značaj.
      Nesumnjivo je da su institucije važan i jak faktor u društvu i ne treba ih nipošto uklanjati na silu, a niti se to može učiniti, ali treba imati u vidu da su same po sebi osuđene na pad nakon dužeg ili kraćeg razdoblja. Također je nedopustivo podcjenjivati nečiji znanstveni rad samo zato jer se znanstvenik "probio" kroz takvu instituciju prema vrhu. Jednako tako nedopustivo je zanemarivati mišljenje ljudi samo zato jer nemaju završen fakultet. No, ipak ono što se može učiniti je strpljivo čekati da se problemi u znanosti riješe prirodnim putem (kad društvo bude zrelo za to), a to možda nećemo morati čekati tako dugo.