Znanstvena misao - moderna astrologija

Ponedjeljak, 27. listopada 2008. u 10:31 sati

Zbog čega ovaj naslov i zbog čega ovaj članak?
U naslovu je mogao biti umjesto crtice znak jednakosti i ne bi bilo pogrešno.
Prvo ćemo malo filozofirati da uđemo u bit problema, a kasnije će biti konkretni primjeri iz kojih se lako shvati sve ovo filozofiranje. Pogledajmo za početak kako se uče djeca i kako bi trebalo znanstveno razmišljati pa uočimo gdje je trulež u znanosti.
Svi govorimo djeci (i sami sebi). "Postoje knjige pa onda naučimo nešto iz njih. Nisu ljudi uzalud zapisali svoja istraživanja. Iskoristimo to znanje". Sve je to lijepo i zvuči mudro i primamljivo, ali u biti je totalna glupost!! Sad će se netko naći pa reći, kako savjet da se pročita knjiga može biti glupost. Tko tako nešto kaže na krivom je kolosijeku. Nije poanta u tome da ne treba čitat što je netko napisao, poanta je da to mora poslužiti samo i isključivo kao vodič, a mi sami moramo doći do rješenja problema. Kako znate da netko tko je pisao znanstveni rad nije izvukao zaključke prema svojim željama ili napisao rad pod utjecajem političke situacije? A kroz cijelu povijest ljudi objavljuju zaključke koje im okolina dozvoli da objave ili zaključke u koje oni uvjere okolinu da su točni. To je ta astrologija koja je u naslovu! Međutim, znanost se ne temelji na nečijim željama niti će se išta dogoditi jer mi tako želimo.

Prvo si trebamo izbiti iz glave da iz knjiga možemo nešto naučiti (kakva heretička rečenica) i moramo shvatiti da se knjigama treba služiti samo da nas vode do vlastitih zaključaka. One mogu pomoći da nađemo rješenje, ali to rješenje mora biti naše, a ne povjerovat nekom zato jer je priznati znanstvenik. Evo jedan ključan primjer u povijesti.
Aristotel koji je i danas priznat kao jedan od najvećih filozofa dokazivao je na sve moguće načine da je Zemlja u centru i da se ne okreće oko osi. I reputacija velikog filozofa držala je svijet u zabludi do kraja srednjeg vijeka. Teško je bilo reći: "pogriješio je".


Slika 1. I Aristotel je pogriješio

Činjenica je i da ljudi vole da im se nešto servira, pogotovo ako je u skladu s njihovim željama, a ne vole razmišljati. U prijevodu: Jupiter se nalazi u zviježđu Vage pa to znači da je za mene povoljno financijsko vrijeme i kupiti ću auto koji želim. A da ne želim kupiti auto onda bih to tumačio kao negativan znak. I tko bi se toga držao i tako mi govorio ja bih mu vjerovao. To je u skladu s mojim željama i zašto bih imao nešto protiv? Ali to nije u skladu sa znanošću.
Pitanje je: Kako uopće netko može i pomisliti da bi mogao povjerovati čovjeku kojeg ne poznaje, a ponajmanje zna u kakvim 
je ovaj okolnostima pisao neko znanstveno djelo? Van svake pameti. A to na žalost svi mi radimo i trebamo prvo sebe naučiti objektivno prosuđivati i onda ćemo moći reći da smo znanstvenici, a ne astrolozi.
Ukratko, zaboravite da ste nešto naučili od nekoga. Naučiti možete samo od sebe, a drugi vam mogu samo pomoći i to je sve.

Evo sad konkretnih primjera koji potvrđuju sve gore navedeno.
Prvo se osvrnimo na svima dragu temu: Ima li vode na Marsu? Svako malo prenese se neka vijest da znanstvenici pretpostavljaju da je ta i ta dolina na Marsu nastala davnim vodotokovima. Svaka čast treba se prenijeti sve znanstvene zamisli i hvala autorima koji to rade. Ali...

Evo kako ljudi reagiraju i mislim da je svatko od nas to tisuću puta čuo.
"E, vidiš znanstveni tim u NASA-i kaže da je ovo moglo nastati nekad davno, djelovanjem vode. Znači da je nekad zaista voda tekla, da su uvjeti bili drugačiji, da je atmosfera bila gušća..." Tipično razglabanje radi razglabanja.
U jednom članku se navodi da je kroz neku dolinu voda tekla pred 3,8 milijardi godina, 3 800 000 000 godina! Izjavio čovjek iz NASA-e, ESA-e ili iz bilo koje organizacije nije bitno.
I nikom ništa nije čudno!!!! Ej! Znanstvenici!
Zar nitko nikad nije čuo za pojam "eolska korazija" (može i eolska erozija iako nije baš najispravnije [1]), zar niste čuli za globalne oluje na Marsu koje se pojavljuju redovno kao monsuni? A čujte sad rečenicu: "Od tog vremena riječna erozija na Marsu bila je minimalna, o čemu svjedoče uočene naslage, a koje su vrlo sklone eroziji".
Sklone su trošenju pa su zato vjerojatno i ostale nepromijenjene milijarde godina! Bum, i ostanu živi!
Pročitati i prenijeti takav članak obavezno treba, ali onaj tko želi biti znanstvenik mora ga analizirati. Ovo je kritika onima koji čitaju, a ne onima koji prenose, da ne bi bilo zabune!
A oni koji čitaju prvo trebaju znati upotrijebiti mozak, a onda trebaju čitati članke.
Ako vam je nepoznato što vjetar može učiniti pogledajte malo slikice sa Zemlje.


[1] Korazija od lat. corradere – strugati, grepsti, koristi se za trošenje stijena česticama nošenim vodom, vjetrom, ledom, a erozija od lat. erodere – izglodati, obično se koristi za trošenje djelovanjem vode, ali se termin u slobodnom govoru udomaćio za sva mehanička trošenja


Slika 2: Tafon - istrošeni mekši dijelovi stijene eolskom korazijom (izmodelirana i "probušena" stijena) 

Ovakva trošenja se događaju u nekoliko tisuća godina, a ne u nekoliko milijardi.
Navedenih objašnjenja za nastale "riječne doline" (dobro da ne upotrebljavaju termin "vadi") može biti na tisuće. Nije li mogla poteći lava nakon nekog udara meteorita, nije li se mogao kanalizirati vjetar (deflacijska udubljenja na Zemlji u pravcu dominantnog vjetra tzv. jardang), nije li moglo ovo ili ono? Ali ne, mi smo baš zapeli da je po Marsovoj dolini tekla rijeka nekoliko tisuća godina koliko joj treba da izdubi kanjon ili da nanese ove ili one sedimente. I to sve zbog naše želje jer bi bilo zanimljivo da je tako bilo. A sve počinje kad nekom neka struktura sliči na deltu rijeke pa onda na kraju ta sličnost postaje znanstveno objašnjenje (i glave risa i sove su slične - život u sličnim staništima, pa nikom ne pada na pamet ustvrditi da su to slične vrste). Astrologija! Imam dojam da barem tri milijarde godina vjetar na Marsu nije puhao.


Slika 3. Tipičan gur - trošenje je najveće pri dnu (zbog brzine vjetra)

Nepobitna je činjenica da vode na Marsu ima (a zašto je i ne bi bilo?), ali što se s njom zbivalo to će se moći reći nakon još mnogo istraživanja. Nagađanja su obično šarlatanstvo, a nemaju veze sa znanošću. Zar je teško reći barem "moja ideja je da bi to moglo biti to"?
I nije bitno je li to sve točno ili nije, bitno je da se konstantno nešto tvrdi bez da se ima dokaza za ili protiv. Astrologija!

E, a sad drugi "zapaljivi" primjer.
Svi neopisivim žarom vole nagađati ima li života u svemiru. To je dovelo do toga da se danas tvrdi da je nemoguće da život ne postoji još negdje. Organske tvari ima, ima toliko planeta (istina još neotkrivenih) i nemoguće je da negdje nije nastao nekakav, makar primitivni, oblik života.
Ajmo sad malo stati na kraj takvim idiotskim gluparanjima. Secirajmo te "argumente" i pogledajmo kakve to ima veze sa znanošću.
Prvo, svaki spoj ugljika (osim CO2) je organska tvar. Niste valjda pomislili da se ugljik ni sa čim neće spajati u svemiru. Kako ne bi bilo organske tvari u svemiru?! Naravno da je ima i to nije nikakav argument. Drugo je ona generalna glupost. "Ima toliko planeta da je negdje morao nastati život". Promislite: nikog ne interesira kako nastaje život, kolike su tu komplikacije, nego svakomu je "znanstveni" argument: broj mogućih planeta u svemiru. Ne, mogućnost nastanka života!
Ima li to kakve veze s mozgom? Sa znanošću nema. Tipična podložnost željama, bez obzira na znanost. Astrologija! Možda života ima možda nema, ali ovakvim argumentima nema mjesta u znanosti. Pa čak kad netko kaže da možda u svemiru nema života onda ga svi gledaju malte ne kao luđaka. Kako se uopće usuđuje tako nešto reći? Pa tko je onda lud? Sjetimo se one pjesme od Parnog valjka:
Gdje sam bio ja,
Kad se pamet dijelila?
Ne znam!
Znam da nisam bio tu...

Kao da to nije dovoljno nego se još i nagađa koliko civilizacija ima u svemiru. I ne jednom ste to čuli javno od priznatih znanstvenika. Namjerno govorimo o priznatim, a ne dobrim znanstvenicima (a moramo uzeti u obzir i da smo svi ljudi i da čak i dobri znanstvenici ponekad popuste željama).

A sada treći primjer o kojem se svako toliko priča. Zove se orbitalno dizalo (slika 4).


Slika 4: Fikcija orbitalnog dizala

Jedan krug ljudi uporno zagovara ovaj projekt (priznajem da je pomisao zanimljiva) i uspio je uvjeriti u izvedivost veliki broj ljudi koji nemaju pojma o čemu se radi, a ponajmanje žele uključiti mozak u taj problem. Baš bi bilo zgodno da se to napravi, pa zašto ne povjerovat onima koji na tome rade. Sad će se netko pitati što je tu sporno?
Opet malo razmislimo!
Jednostavna matematika i logično zaključivanje. Ako na Zemljinom ekvatoru imamo brzinu od 460 m/s (kutna brzina okretanja oko Zemljine osi) onda bi na visini orbitalne stanice imali kutnu brzinu okretanja za 300 m/s veću, na 1000 km visine za cca 700 m/s, a na visini geostacionarne orbite brzina bi bila za 2,5 km/s veća od točke u podnožju orbitalnog dizala. Ajmo napraviti polugu od 36 000 km i s njome pokrenuti samo 1 kg (npr. završni element same poluge) brzinom od 2,5 km/s! Ili ako vam je lakše za shvatiti bacimo na jedan kraj poluge duge 36 000 km samo 1 kg brzinom od 2,5 km/s. (Ono klasično, sila puta krak). Kakva bi to poluga mogla izdržati (valjda od neutronija ili nešto slično)? U biti dobili biste kišu meteora od dijelova poluge koja bi se raspala. (Arhimeda ne treba doslovno prenositi kroz 2000 godina nego se treba shvatiti što je htio reći kad je pričao o poluzi). Bez obzira koriste li se kruti materijali ili se pokušava riješiti problem magnetskim poljima poluga je poluga, a sile su sile. Zapravo treba na tu polugu gledati kao na konzolu i svi problemi postaju jasni. A onda još uključite i raznoliko djelovanje gravitacije Mjeseca itd. Evo sad, kad se počne samo malo razmišljati odjednom se stvari znatno kompliciraju i nije baš jasno što drugi tvrde.
Možda je ovakvo razmišljanje pogrešno, možda se može napraviti orbitalno dizalo, ali ako sami pogriješimo u razmišljanju moći ćemo svejedno reći da smo znanstvenici, a ne da smo šarlatani koje vodi netko drugi.

I to je poanta ove priče, to je vrijednost koju treba shvatiti svatko tko želi biti znanstvenik i tako treba učiti i djecu, a ne im govoriti da samo čitaju knjige i članke. Nije dovoljno imati mozak, upotrijebiti ga znači stvoriti šansu za uspjeh. Pravi znanstvenik ne vjeruje drugima, on razmišlja.
Razmislite, udubite se u probleme. Svijet je išao i ići će svojim putem, ali jedini tko nam može dati odgovore na pitanja smo mi sami, osobno.