Arktik bez leda - blagoslov ili prokletstvo?

Najviše pate polarni medvjedi, čije je postojanje usko vezano uz postojanje leda. Nestane li led, izgubit ćemo i polarne medvjede. Zauvijek. Uz njih, ugrožena je cijela plejada arktičkog živog svijeta.

Nestane li led, izgubit ćemo i polarne medvjede. Zauvijek.
Članak
0Komentari
Broj otvaranja13923

"Istina je u očima promatrača."

Prošlo je malo više od stotinu godina otkada je sjeverni pol bio u centru svjetske pažnje. Pokoravanje krova svijeta tada je bio izazov. Još jedan izazov, još jedno do tada nepokoreno mjesto, još jedan trijumf čovjeka i njegove tehnologije nad prirodom. Od tog vremena da danas u mnogočemu smo trijumfirali nad prirodom, ali sada počinjemo osjećati posljedice tih trijumfa. Krajolik koji smo poznavali počeo se mijenjati, brže nego što je to itko mogao zamisliti. Najsjeverniji dio našeg planeta se topi. Topi tom brzinom da je odbačen do sada prihvaćeni računalni model za predviđanje budućnosti Arktika pa tako nova predviđanja o Arktiku bez leda više ne sežu daleko u budućnost, nego se pretpostavlja da će to biti već kroz četiri do pet godina. Koje su posljedice toga? Što dobivamo, a što gubimo s Arktikom bez leda?

Arktik je najsjevernija regija našeg planeta. Obuhvaća teritorij zamrznutog Arktičkog oceana te dijelove Rusije, Norveške, Švedske, Finske, Danske (Grenland), Farskih otoka, Islanda, Kanade i SAD-a, što čini površinu od oko 26,4 mil. km2. O toga je 18,5 mil. km2 more, a 7,9 mil. km2 kopno. Svi kopneni teritoriji uglavnom su smješteni na rubnom području Arktika dok je njegov središnji dio velika polarna kapa formirana nad Arktičkim oceanom. Arktik je ocean prekriven ledom. To ogromno ledeno prostranstvo okružuju kontinenti s najvećom ljudskom populacijom te dugom poviješću velikih civilizacija, Azijom, Europom i Sjevernom Amerikom. To je razlog zbog kojeg je Arktik poznat ljudima od davnina, kao i polarne pojave i životinje koje se uz njega vežu, što nije slučaj s Antarktikom, čije će otkrivanje čekati doba velikih pomoraca. Za razliku od Antarktika, Arktik nije zaštićen međunarodnim ugovorima, što je dovelo do teritorijalnih nesuglasica država koje polažu pravo na neke njegove dijelove. Iako države koje okružuju Arktik postoje već stotinama godina, teritorijalne težnje su prerasle u tenzije relativno nedavno. Otprilike u vrijeme kada se arktički led počeo sve brže topiti.


Teritorijalna podjela Arktika obzirom na proglašenje Ekskluzivne ekonomske zone (EEZ) uz naznačene teritorijalne
zahtjeve Rusije kao zemlje s najvećim zahtjevima. © Izvor: The New York Times
Kroz svoju povijest, Arktik je uglavnom bio teško dostupan do nedostupan. Bio je velika ledena pustoš koja donedavno, osim ribarstva, nije imala mnogo toga za ponuditi. Zaleđenim morem se nije moglo ploviti, već samo rubnim dijelovima regije i to u kratkom periodu arktičkog ljeta. Stoga je bio veliki pothvat kada je u tri godine, od 1903. do 1906. Norvežanin Roald Amundsen uspio isploviti cijelu dužinu zloglasnog prolaza poznatog kao Sjeverozapadni prolaz. Postoji više putova koji se nazivaju tim imenom, a uglavnom vode kroz kanadski arhipelag arktičkih otoka. Sličan problem imala je Rusija na suprotnom kraju Arktika. Zaleđene obale Sibira onemogućavale su pomorsko putovanje i trgovinu istoka i zapada Rusije. Put znan kao Sjeveroistočni prolaz isplovljen je ipak prije nego Sjeverozapadni, nekih četvrt stoljeća ranije. Čast da ga 1878. godine isplovi cijelom dužinom imao je finsko-švedski istraživač Adolf Erik Nordenskiöld u sklopu ekspedicije "Vega" plovivši uz obale Sibira od zapada na istok.

Obrnuti prolaz ponovio je 1915. ruski istraživač Boris Vilkitsky. Nesmetana plovidba tim prolazima značajno bi smanjila put trgovačkih brodova sa zapada na istok i obrnuto. Arktik bez leda učinio bi krov svijeta novim pomorskim prometnim središtem te važnom strateškom vojno-političkom pozicijom. Riječ je o vrlo primamljivoj ponudi za subarktičke države, što je dovelo i do prvih povećanih tenzija u regiji. Kanada tvrdi da sjeverozapadni prolaz pripada njima te da mogu po želji regulirati prolaz njime, dok se SAD tvrdi da je riječ o međunarodnim vodama koje svi mogu nesmetano koristiti u svrhu pomorskog prometa. Diskusija po tom pitanju daleko je od završene, a što će sjeverozapadni prolaz biti plovniji, tenzije će više rasti. Rusija po pitanju Sjeveroistočnog prolaza nema teritorijalnih nesuglasica, obzirom da se ona kao država proteže uz cijelu dužinu prolaza.

Arktički pomorski prolazi i sporni podmorski hrbat Lomonosov izvor su teritorijalnih nesuglasica na Arktiku.
© Izvor: Mapas, Fotos e Imágenes Satélite del Mundo
Međutim, nesuglasice oko pomorskih prolaza nisu jedine koje se odvijaju oko ledenih predjela krajnjeg sjevera našeg planeta. U vrijeme energetske krize zahuktala se potraga za novim ležištima nafte i plina, a rastom cijene barela nafte, sve kompleksnije metode crpljenja postaju isplative, poput dubokomorskih bušotina širom svijeta te naftnih pijesaka i škriljevaca u Kanadi. To je glavi razlog naglog povećanja otkrića ležišta nafte širom svijeta. Nedavna otkrića sugeriraju da se i pod ledom i morem Arktika krije oko četvrtine svjetskih zaliha nafte i plina. Ruski arktički rudnici, njih više od 25 sugeriraju na velika mineralna bogatstva. Riječ je uglavnom o rudnicima nikla i bakra te sve više fosfata i urana. Na teritoriju arhipelaga Novaje Zemlje otkrivena su nekoliko desetaka milijuna tona teška nalazišta cinkovog i olovovog karbonata. Uz te karbonate popratno se nalazi i magnezijev, čije se zalihe procjenjuju na oko tri milijarde tona. Uz navedene minerale, šelfovi Arktika bogati su još zlatom, kositrom te dijamantima. Ukupna vrijednost mineralnih dobara skrivenih u šelfovima Arktika procjenjuje se na vrijednost između 1,5 i 2 bilijuna američkih dolara. Uz minerala bogatstva Arktik je bogat jantarom i fosilnom bjelokosti (mamutova bjelokost čini Rusiju značajnim izvoznikom tog dobra u svijetu, a procjenjuje se da se u Sibiru nalazi još preko 10 milijuna smrznutih mamuta).

Greenland Mining and energy Ltd u potrazi za uranom u Norsaqu, južni Grenland. Rudnici su na ovom otoku
sve češća pojava, kao i kineski financiranje istih. © Izvor: Ecowar
Stoga ne čude tenzije koje nastaju oko pripadnosti arktičkih kontinentalnih šelfova. Najveća rasprava vodi se oko Lomonosovovog hrbata, pomorskog planinskog lanca koji spaja kontinent Euroazije sa Sjevernom Amerikom. Rusi taj podmorski hrbat proglašavaju nastavkom kontinentalne kore Azije, dok Danci smatraju kako je riječ o produžetku Grenlanda. Riječ je o ozbiljnom sporu, jer bi vlasnik hrbata imao pravo na posjedovanje značajnog dijela neprisvojenog dijela Arktika i svih pripadajućih bogatstava. Kako bi naglasili svoje težnje te želju za prisvajanjem tog podmorskog hrpta, Rusi su 2007. uz pomoć batiskafa MIR-1 i MIR-2 postavili vlastitu zastavicu na sjeverni pol, simbolično prisvajajući taj teritorij. No rasprave oko prava na hrbat Lomonosov daleko su od riješenih. Za to vrijeme sve države koje okružuju Arktik povećavaju izdatke namijenjene za te dijelove svog teritorija te pojačavaju civilnu, vojnu i ekonomsku prisutnost čekajući da se led Arktika otopi te otkrije i posluži na korištenje sva bogatstva koja je do sada skrivao. Međutim nisu samo arktičke države te koje žele bogatstvo polarnih krajeva.

Na opće iznenađenje u bitku za blago Arktika uključila se i Kina. Iako nema vlastitih posjeda u tom dijelu svijeta, Kina sebe doživljava kao gotovo arktičku zemlju te želi da se za sada neprisvojeni dijelovi Arktika proglase međunarodnim dobrom, baštinom cjelokupnog čovječanstva. Uz to sve glasnije izražavaju svoju želju te lobiraju kako bi stekli status promatrača u Arktičkom vijeću te ulažu velika sredstva u rudarenje u regiji. Pri tome koriste već isprobani model iz Afrike, u kojem siromašnijim zemljama donose stotine milijuna pomoći u zamjenu za ekskluzivna prava na iskorištavanje prirodnih resursa te zemlje. U ovom slučaju riječ je o želji da se dobiju ekskluzivna prava na iskorištavanje prirodnih resursa Grenlanda, relativno nerazvijenog i siromaškog otoka s vlastitom upravom, ali pod vlašću danske krune. Uz to ponuđeni su i unosni trgovački ugovori Danskoj, Švedskoj i Islandu. Ekonomska agresija Kine izazvala je protureakciju SAD-a i EU, koji su povećali svoj interes za regiju, a EU čak ponudio pomoć u vidu nekoliko stotina milijuna kako se rudarska prava ne bi prepustila Kini. No Kina nije jedina nearktička sila koja želi u Arktičko vijeće, a time i određena prava na Arktiku. Svoju želju za statusom promatrača izrazili su EU (čije neke članice jesu arktičke zemlje), Japan i Južna Koreja. Polako i tiho, ali sigurno, započinje ekonomsko-politička bitka za blaga Arktika, a sve što se čeka da se bitka zaoštri je otapanje leda, koji će ta bogatstva učiniti dostupnima. No kojom brzinom led nestaje i što znači njegov gubitak?

U zadnjih nekoliko stoljeća izgubili smo oko 50% arktičkog leda, a do kraja desetljeća Arktik bi ljeti
mogao biti u potpunosti bez leda.© Izvor: TheHugger
Od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, od kada se bilježi količina leda na Arktiku, površina minimalnog područja koje led obuhvaća smanjila se za oko 50%. Led koji preostaje sve je tanji i lakše se topi, što dovodi do predviđanja da bi se tim tempom sav led na Arktiku mogao otopiti za vrijeme jednog od ljeta do kraja ovog desetljeća. Neke prognoze govore da će Arktik bez leda ljeti biti već kroz 4 do 5 godina. Uzrok tome je povećanje temperature našega planeta. Na to povećanje najosjetljiviji su polarni krajevi. Tako je prosječna temperatura na Arktiku porasla za 0,8°C, a veći dio tog porasta dogodio se kroz proteklih tridesetak godina. To je dovelo do rekordnog smanjenja arktičkog ledenog pokrova na samo 3,14 milijuna kvadratnih kilometara, što je novi neslavni rekord. Uz to, nedavno je otkriveno da se topi i led Grenlanda po cjelokupnoj njegovoj površini. Kada bi se uistinu otopio sav led Grenlanda, razina mora na cijelom svijetu porasla bi za oko šest metara. No još smo prilično daleko od toga.

Imajući u vidu ovakvu dinamiku otapanja leda, spomenuti pomorski prolazi mogli bi biti otvoreni dio, sve veći dio godine već kroz narednih pet do deset godina, a otvoreno more omogućilo bi i gradnju platformi za iskorištavanje nafte i plina Arktika. No to nije toliko lako kako se čini. Iako nestaje stalni led, ne znači da je ocean potpuno slobodan. Ledena kora lomi se u ledene bregove, ledenjake. Ogromni ledenjaci koji plove otvorenim morem  predstavljaju veliku opasnost za brodove i platforme, a veće zatopljenje znači više ledenjaka. Upravo su oni razlog zašto je velika naftna kompanija Shell nedavno priznala poraz u nastojanjima da započne bušenja i iskorištavanja bogatstva Arktika. Procijenili su da su rizik i troškovi preveliki. No pitanje je koliko će se dugo zadržati pri toj odluci. Zavisno o kretanju cijene nafte ovisit će rizik i troškovi koje će jedna kompanija biti spremna poduzeti kako bi otvorila potencijalno novi veliki izvor zarade.

Ledenjaci postaju sve veća opasnost Arktika, pogotovo za planirane brodove i naftne platforme. © Izvor: Titanic-Titanic.com
Međutim ledenjaci nisu jedina opasnost topljenja leda na Arktiku. Arktički ocean sadrži više metana nego svi svjetski oceani zajedno. Tome treba pridodat i metan zarobljen u permafrostu Kanade i Sibira. Otapanje permafrosta i leda te zagrijavanje mora oslobađa metan u atmosferu, a on, kao snažan staklenički plin čak 72 puta jači od ugljičnog dioksida u periodu od 20 godina, izaziva daljnje zagrijavanje planeta, posebice polova. Riječ je o procesu koji kada jednom krene hrani sam sebe, a njegove posljedice su nam još uvijek nepoznate, nepredvidljive. Srećom po nas, metan se ne zadržava onoliko dugo u atmosferi kao što to čini ugljikov dioksid. Dok se metan u prosjeku zadržava dvanaestak godina, ugljikov dioksid to čini u rasponu od 30 do 95 godina. Kao rješenje za moguće povećanje stakleničkih plinova uzrokovano otapanjem Arktika i zagrijavanjem Arktičkog oceana predlažu se razne metode geoinženjeringa, od kojih se najčešće spominje fertilizacija oceana kako bi se povećala količina planktona koji koristi ugljikov dioksid u svom životnom ciklusu te ga veže i ponovno zarobljava iz zraka te šalje na morsko dno. Neovisno od toga nužno će biti daljnje smanjenje emisija stakleničkih plinova širom svijeta.

No možda i najveća opasnost se ne krije u ledenjacima i metanu, već u promjenama klime koje otapanje leda uzrokuje, a koje već počinjemo osjećati. Naime, manja ledena površina za posljedicu ima manji albedo tog prostora, što uzrokuje daljnje zagrijavanja, ali i manju temperaturnu razliku između Arktika i umjerenijih područja (bilježi se porast jesenske temperature Arktičkog oceana od 2 do 5°C kroz proteklih nekoliko desetljeća). Manja temperaturna razlika dovodi do manje razlike u tlaku, što slabi polarnu zračnu struju, odgovornu za kretanje zračnih masa. To za posljedicu ima da se formirane zračne mase teže pomiču te mogu "zaglaviti" nad određenim područjima , ali i probiti dalje na niže geografske širine no što su to ranije mogle. To se najviše osjeća u Europi pa smo tako već smo bili svjedoci neobično dugih toplih (2003., 2006.) i hladnih (2010., 2011.) razdoblja uzrokovanih takvim zračnim blokadama (na Sjevernu Ameriku više djeluju klimatski fenomeni El Nino i La Nina, dok je njihov utjecaj na Europu nije toliko izražen).

Očekuje se da će daljnje promjene na Arktiku samo pojačati i učestalost i intenzitet te pojave. Posljedice toga bit će izražene u velikim sušama, poplavama i zimama, zavisno kakva zračna masa će se zaključati nad određenim umjerenim područjima. Time se bolje nego ičim izražava pravi značaj klimatskih promjena, izražen ne toliko u povećanoj toplini, kako ime globalno zatopljenje sugerira, već u sve brojnijim i intenzivnijim vremenskim ekstremima. Posljedice tih ekstrema itekako osjećamo i na ekonomskoj i na društvenoj razini kroz povećanje cijene hrane i nereda koji zbog toga nastaju širom svijeta, a zadnje vrijeme izraženo u Arapskim zemljama, te kroz sve više galopirajuću ekonomsku krizu. Veća cijena hrane gura sve veći dio stanovništva našeg planete preko ruba siromaštva, a ekstremno vrijeme nanosi štete izražene u stotinama milijardi eura (štete uzrokovane ekstremnim vremenom u 2011. procjenjuju se na 120 stotina milijuna eura, što je 25% više nego u prethodnoj godini) te odnosi brojne ljudske živote (u ljeto 2003. zbog iznimnog vala vrućine u Europi je umrlo najmanje 35 000 ljudi). Na taj način klimatske promjene ne mijenjaju samo vremenske, već i društvene prilike.

Polarna zračna struja uvelike kontrolira vremenske uvijete Europe. Njezino slabljenje uzrokuje zastoje u gibanjima
zračnih masa, koji se očituju kao iznimno duge kiše, vrućine, hladnoće... © Izvor: Earthly Issues
Dok očekujemo kakve će promjene donijeti otapanje leda Arktika, svijet Arktika već uvelike pati zbog nastalih promjena. Infrastruktura izgrađena na permafrostu tone u blatnu kaljužu, urođenička arktička naselja tonu, a autohtoni živi svijet izumire u nemogućnosti prilagodbe novim uvjetima. Pri tome najviše pate polarni medvjedi, čije je postojanje usko vezano uz postojanje leda. Nestane li led, izgubit ćemo i polarne medvjede. Zauvijek. Uz njih, ugrožena je cijela plejada arktičkog živog svijeta. Ne samo da se mijenjaju uvjeti u kojima taj svijet živi, već s toplijim morem dolaze i nove, invazivne vrste, koje dodatno ugrožavaju taj krhki ekosustav. No najveća opasnost za Arktik su ljudi. Toplije vrijeme dovest će sve više ljudi, a s njima i tehnologije, od rudnika, platformi i naselja do velikih brodova i tankera. A uz njih neminovno dolazi i onečišćenje. Buka brodskih motora zaglušuje kitove, a balastne vode i otpaci s brodova onečišćuju ocean te donose nove opasne invazivne vrste. Od opasnosti koje nose ljudi možda je i najveća prijetnja za Arktik nesreća tankera ili naftne platforme. Osjetljivo i zatvoreno more Arktika teško bi se oporavilo od takvog incidenta. Procjenjuje se da će pacifičkim obalama Aljaske trebati više od 30 godina za oporavak od nesreće tankera Exxon Valdez 1989. godine.

Polarni medvjedi velike su žrtve toplijeg Arktika. Kada nestane led, nestat će i ta veličanstvena bića. © Izvor: WallpaperWeb

Narvali kao rijetka i jedinstvena bića na našem planetu mogli bi nestati zauvijek krenemo li
nemilice iskorištavati resurse Arktika. © Izvor: Gaëlle Lasne
Arktik je veliko bogatstvo. No problem je u tumačenju te riječi. Dok je za neke to jedinstveni ekosustav s jedinstvenim, nevjerojatnim i prekrasnim živim bićima, za druge je to veliki spremnik rudnih bogatstava i važna žila kucavica budućeg pomorskog prometa. Nažalost, praksa je pokazala da su ta dva bogatstva nepomirljiva i ne mogu koegzistirati. Gdje god je došao čovjek i tehnologija, priroda je nestala. Budućnost Arktika je, nažalost, već određena. Došli mi gore s tankerima i naftnim platformama ili ne, vrlo brzo će to biti krajolik sa sve manje leda, a kroz ljeto i otvoreno more. Arktički živi svijet kakav poznajemo zbog toga će dijelom nestati, a vremenske prilike širom svijeta promijeniti. Htjeli to ili ne, morat ćemo odlučiti što ćemo s novim Arktikom. Čuvati ga ili iskorištavati i ratovati za pravo na to iskorištavanje. Budućnost će pokazati je li Arktik bez leda blagoslov ili prokletstvo.

Više o Arktiku i njegovim prirodnim bogatstvima možete pročitati u članku koji je prethodio ovom, naziva Bitka za blago Arktika, a o istraživanjima polova u seriji članaka pod nazivom "Utrka na kraj svijeta".

Popis literature:

National Geographic Hrvatska, lipanj 2007. - Kobno otapanje (P. Nicklen)
National Geographic Hrvatska, rujan 2012. - Poludjelo vrijeme (P. Miller)
The New York Times
Yahoo! News - Latest News & Headlines
Geological Society
Science News, Articles and Information | Scientific American
Wikipedia
Bitka za blago Arktika

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!