Jesmo li nova vrsta ljudi?

Srijeda, 24. kolovoza 2011. u 18:19 sati

Koliko znam nitko do sada nije postavio ovo pitanje konkretno. Većina ljudi smatra da je pitanje sasvim nerealno. Evolucija, čiji smo mi najnoviji izdanak, pokreće promjene sasvim polako. Trebaju proći mileniji i mileniji da bi se neka vrsta transformirala u iduću. Neandertalci su postojali barem nekoliko stotina tisuća godina, australopiteci još duže, a naša vrsta postoji tek stotinjak tisuća godina. Kako bi uopće bilo moguće da za tako kratko vrijeme nastane još jedna nova vrsta ljudi? Tek smo se rodili.

Što su vrste?
Razmotrimo malo na početku kako to nastaju vrste i je li to baš posve jasno ili postoje neke velike zablude i nerazumijevanje procesa. Prvo ponovimo kako znanost objašnjava vrste i njihov nastanak. Od svih pokušaja definicije vrste uvijek se sve svodi na dva osnovna kriterija prema kojima se pokušavaju definirati vrste.
Prvi i najčešći kriterij za odjeljivanje dviju vrsta je mogućnost odn. nemogućnost međusobnog križanja. Biološkim riječnikom to je genetski zatvoren skup organizama ili rasplodna izolacija. Pa ipak, vidjelo se da postoje i iznimke. Širokom krugu ljudi vjerojatno je najpoznatija takva iznimka uspješno križanje kobile i magarca, dakle dvije različite vrste. Zašto onda to smatramo različitim vrstama? Ako bi odgovor bio da su mule neplodne i nesposobne za daljnju reprodukciju pa je prema tome uspješno križanje kobile i magarca zapravo nebitno, kako onda objasniti dobiveni križanac lava i tigra (slika 1) kod kojeg je mužjak neplodan, ali su ženke plodne?


Sl. 1: Liger, mješanac lava i tigrice (LeotIGER)

Isto tako odgovor na pitanje nije ni broj kromosoma. Dok u prvom slučaju imamo kod konja 64, kod magarca 62, a kod mule 63 kromosoma, u drugom slučaju i tigar i lav imaju 38 kromosoma pa su ipak različite vrste, a koje se mogu križati. Dakle, čak i genetika može dati zbunjujuće odgovore na ovo teško pitanje. Kolika uopće genetska razlika mora biti da se organizmi više nikako ne mogu križati ili kolika razlika može biti da se i dalje mogu križati? O ovim pitanjima ćemo kasnije raspraviti. Na ovom mjestu je bitno uočiti jedino da su takva križanja genetski moguća.
Drugi važan kriterij po kojem se određuje nova vrsta je međusobna privlačnost jedinki. Jedinke različitih vrsta gube interes za međusobno sparivanje. Tako glasi klasično objašnjenje iz nekog školskog udžbenika. Je li to baš točno?
Vrlo dobro nam je poznata snaga nagona za reprodukcijom kod svih živih organizama. I ima slučajeva kad izolirane jedinke dvaju dalekih vrsta pokušaju svoje nagone za reprodukcijom riješiti međusobnim križanjem. Pa čak se to ponekad događa i kad jedinke nisu izolirane.
Prema tome i ovaj drugi kriterij određivanja vrsta postaje upitan. To, naravno, ne znači da i prvi i drugi kriterij moramo odbaciti. Treba ih samo uklopiti u pravo stanje stvari. A da bismo to uspjeli moramo razmotriti ono što teorija govori o načinu postanka vrste.

Mutacije
Naravno, ključna riječ je mutacija. Kad nastane mutacija (a veća ili manja mutacija je redovna pojava) onda organizam treba prijeći još dugi i opasan put da bi mogao proširiti mutaciju na velik broj jedinki i time otvoriti put k novoj vrsti. Dakako, već na početku postoji selekcija na pozitivne mutacije (poboljšanje) i negativne koje odmah dovode do propasti jedinke (npr. stvaranje letalnih gena). U ovom trenutku ne zanimaju nas neutralne mutacije*.


* Strogo govoreći neutralne mutacije i ne postoje. No to vrijedi isključivo u hipotetskom slučaju kad bi svi ostali faktori bili nepromijenjeni kroz duže razdoblje (osim promjena uzrokovanih samom tom mutacijom). Tada bi se svaka mutacija morala izraziti kao pozitivna ili negativna. Npr. ako žene plave kose više privlače muškarce onda bi u iznimno dugom razdoblju trebalo doći do nestanka žena neke druge boje kose. To se naravno ne događa, jer se uvijeti mijenjaju, a i sve ostale osobine su povezane pa ne možemo zapravo gledati samo jednu mutaciju. Zato ovo i je hipotetski slučaj, pa stoga samo u najstrožem smislu se smije reći da neutralne mutacije ne postoje.

Iduća selekcija u nastanku vrsta je dominantnost novog gena. Jasno je da će veće izglede za dalji prijenos imati gen koji je nastao kao dominantan, a ako je mutirani gen recesivan veće su šanse da se izgubi u populciji, da nova osobina ne zaživi. I ovo je poželjno detaljnije objasniti. Recimo da je A poboljšani gen, a B stari, nepoboljšani gen (veliko slovo označava dominantnost). Pri križanju poboljšane jedinke s parom Ab (A dominantan, b recesivan) i jedinke s parom Bb nastati će dva potomka s istaknutom osobinom koja daje veće šanse za opstanak – AB, Ab i dva sa starom kombinacijom bB, bb.
Međutim, ako je a recesivan onda će od jedinke ab i jedinke Bb nastati četiri kombinacije aB, ab, bB, bb od kojih samo jedna (druga) može izraziti svoju poboljšanu osobinu koja će joj koristiti da prživi. Dakle, upola su manje su šanse za preživljavanje. U tom smislu igra ulogu dominantnost, odn. recesivnost novog gena. Nije nemoguće, ali je bitan faktor koji statistički utječe na razvoj nove vrste.

Zatim u pitanje dolazi prirodna selekcija, jer premda neko novo svojstvo može davati veće šanse za opstanak, mlada jedinka gotovo da nema veće šanse za preživljavanje do zrele (fertilne) dobi od jedinke koja nema "poboljšanje". Veliku ulogu igra slučaj. Priroda ponovo radi zakonom vjerojatnosti. Prevedeno: ako mutacija koja znači napredak ima šansu preživljavanja 1:10 onda će tek svaka deseta mutacija koja se dogodi donijeti očekivani napredak. Devet će ih propasti (a kako je svaka mutacija drugačija to usput znači da mogu propasti kvalitetnija poboljšanja, a uspjeti manje kvalitetna). Ovo cijelo vrijeme treba imati na umu. Još slijedi i pitanje koliko je poboljšana jedinka plodna? Dakle, sve u svemu, velike su poteškoće da nova osobina zaživi.
Mutacije su nešto neophodno (i neizbježno), ali same nisu dovoljne.

Geografska izolacija ili promjena uvijeta?
Poboljšanje izgleda za očuvanje pozitivne mutacije pruža geografska izolacija. Tako se barem smatralo, ali to je više privid nego točno. Na prvi pogled matematika sve govori. Ako se poboljšanje pojavi u nekoj izoliranoj skupini onda će biti veća mogućnost da se jedinka koja nosi novi gen križa s većim postotkom jedinki i više rasprostrani novu osobinu. Nasuprot tome u brojnoj populaciji jedinka će možda svoju osobinu prenijeti na daleko manji postotak vrste. Zbog takve matematike dugo je vladala zabluda i nije se gledala prava stvar.
Potpuno se smetnulo s uma pravo pitanje odn. bit svega. Ako govorimo o poboljšanju moramo se pitati zašto je nešto poboljšanje. Zašto npr. konj nema pruge, a zebra ima? Jasno je: zebra živi u uvijetima gdje takva maskirna odjeća pruža veću mogućnost opstanka. Drugim riječima, uvijeti su drugačiji. I upravo uvijeti koji se mijenjaju uzrokuju da se nove osobine održe ili ne održe. A to znači da će i u geografski neizoliranoj populaciji mijenjanjem uvijeta morati doći do promjene.

Ovdje često dolazi do zabune u shvaćanju jer se "promjena uvijeta" definira kao promjena klime ili okoliša. Međutim! Uzmimo hipotetički primjer kod jedne populacije kokoši koja "razmišlja" da su pijetlovi s većom krestom jači i bolji partneri. I kad se pojavi neki pjetao s većom krestom on će imati veće šanse za prijenos novog gena (i suparnici će ga se više bojati). Ali već to je promjena uvijeta. Sad se ostali, da bi imali šanse, moraju pokazati boljima. Mora zaživiti jedinka koja će imati još veću krestu i biti jača. Dakle promjena uvijeta se ne odnosi samo na drugo stanište ili geografsku izolaciju. Promjena uvijeta je stalna pojava, pa prema tome i razvoj novih vrsta nije ograničen staništem i izolacijom nego je neprekidan proces u svakoj populaciji. Kad bi svi uvijeti bili isti nebi bilo nimalo više izgleda da će do promjene prije doći u maloj izoliranoj populaciji nego u velikoj populaciji. Dapače, s obzirom da promjenu nosi samo jedna jedinka, onda će ona imati većih izgleda da prenese svoj gen u većoj populaciji jer ima veći izbor, a pri tom moramo uzeti u obzir i veće šanse za opstanak u većoj populaciji. Npr. u brojnom krdu gnuova manja je vjerojatnost da baš određena jedinka nastrada.

Ukratko, promjena uvijeta je pokretač evolucijskih promjena neovisno o geografskoj ili bilo kakvoj drugoj izolaciji.
Pojam izolacije kao uvijeta nastanka vrste uvukao se u školstvo i u ovo doba svi ga uče kao nešto bitno, ali već i s filozofskog gledišta on nema smisla. Evo odmah i pojašnjenja. Uzmimo za primjer stado od 1000 ovaca i izolirajmo 100 jedinki, odvedimo ih npr. na Darwinov Galapagos. Ako nastane nova vrsta to će se pripisati izolaciji. Međutim, ako smo izdvojili 100 jedinki, a onih preostalih 900 prodali mesnoj industriji, onda je 100 jedinki jedino što je ostalo od vrste i više ih ne možemo smatrati izoliranom populacijom. I sad se lijepo vidi da je pojam izolacije samo prividan. Ako nastane nova vrsta (različita od nekadašnje) to će biti isključivo zbog promjene uvjeta, a ne zbog tzv. izolacije.
Uostalom, krasan primjer smo i mi sami. Barem 40000 godina (više tisuća generacija) australski aborigini su bili izolirani od ostalih ljudi. Nije nastala nova vrsta. Gdje leži odgovor? Homo sapiens je vrsta prilagođena svim uvijetima, od života u tropima, do života na ledu. Za takvu vrstu promjena uvijeta ne odnosi se na fizičku promjenu okoline, pa se stoga izolirana populacija nije mijenjala. Pojam izolacije precrtajmo kao pokretača evolucije.

Divergencija ili sukcesivna evolucija?
Slijedeće pitanje je koliko promjene moraju biti velike da bi nastala nova vrsta? Na to pitanje, kako smo vidjeli, gotovo je nemoguće odgovoriti, već i samim time što se mora gledati i vremenski. To znači da čak i kad postoji direktna izolirana linija razvoja neke vrste (ne roda) za one s početka linije teško je reći da su ista vrsta s onima s kraja linije. Prijelazna jedinka od prethodne vrste A ka trenutnoj vrsti B (a koju već brojimo u vrstu B), već se vrlo mnogo razlikuje od prijelaznog oblika B, ka novoj vrsti C (a koju još brojimo u vrstu B). Gdje onda postaviti granicu vrsta?

Ali ipak, kao osnovu odjeljivanja vrste, možemo uzeti dovoljnu genetsku raznolikost da više ne može doći do križanja (bez obzira na iznimke). Međutim ni tu nije sve jasno. Npr. kod prilagodbi (sukcesivna evolucija) postoji određena genska raznolikost, ali se jedinke mogu križati pa bi to onda bila i dalje ista vrsta. No, tu postoji i nešto što se zove neplodnost. To ne mora biti bolest (premda najčešće je jedan tip bolesti), nego očito može genska razlika u nečemu biti prevelika, samo je dobro skrivena u genomu i ne uočavamo ju (na ovo ćemo se vratiti na kraju). U tom slučaju mogli bi mirne duše reći da je priroda mutacijom stvorila novu vrstu, ali jednu od onih koje se ne mogu održati. Po fenotipu (iskazanim vanjskim osobinama), pa i po većem dijelu genotipa (cijeloj genetskoj strukturi) neplodna jedinka može biti sličnija rasi A od pripadnika rase B koji se mogu križati s rasom A. I onda bismo ju mi smatrali pripadnikom rase A, premda bi se radilo o novoj vrsti po principu nemogućnosti križanja. A neplodnost govori da definitivno razlika u nečemu postoji samo ju ne vidimo pa nam je teško to prozvati novom vrstom. Eto koliko je teško postavljati granicu vrsta prema mogućnosti ili nemogućnosti križanja.
Tako nam i dalje granica vrsta izmiče.

Uostalom, nisu li same promjene ono što zapravo tražimo? Niz prijelaznih oblika s postupnim udaljavanjem od izvornog genoma. Jedino kako bismo neosporno mogli definirati vrstu je trenutak kad se jedinke više ni pod kojim uvijetima ne mogu križati (uključujući i umjetnu oplodnju i razne tehnološke postupke). Sve ostalo može biti različita vrsta i ne mora. A ova zadnja rečenica opet nas vraća na početak.
Govoriti o vrstama možda i nema smisla osim u svrhu edukacije, odn. lakšeg razumijevanja, u znanstvenom smislu možda bi to trebalo izbjegavati. Naravno da je to nemoguće i da će i dalje svi govoriti o vrstama, no i sve gore navedeno svakako treba imati na umu cijelo vrijeme.

A imajući to na umu onda možemo reći da se sukcesivna evolucija i divergencija mogu već na izvorištu preklopiti (npr. kao onaj slučaj neplodnosti zbog skrivene genetske razlike, ukoliko bismo samo nemogućnost križanja smatrali odvajanjem vrsta). A to nas opet vodi mišljenju da je uvijek bolje analizirati prijelazne oblike nego se zamarati odjeljivanjem vrsta i određivanjem generalnih razlika. Prijelazni oblici i male promjene su zapravo ono što nas najbolje vodi kroz smjer razvoja vrste.
Druga priča, koju za sad nismo dotaknuli, su makro ili megaevolucijske promjene u kojima u jednom relativno kratkom periodu nastaju veći ili veliki skokovi u tjelesnim promjenama. Ovdje se već radi o razlikama iznad razine vrsta, pa sve do razine koljena.
Sve ove poteškoće je bilo potrebno navesti kako bi se dobio bolji uvid u ono što slijedi u tekstu.

Homo sapiens
Pozabavimo se sad glavnom temom odn. našom vrstom i pogledajmo kako se gore navedena priča može uklopiti u priču o nama. Prvo treba istaknuti da se dogodila megaevolucijska promjena. Samo ovog puta nije u pitanju naglo fizičko poboljšanje nego naglo intelektualno poboljšanje* (s tog aspekta je sasvim prihvatljivo koristiti termin megaevolucijska promjena). Razvio se mozak koji je sposoban pronalaziti nova rješenja. Prema današnjim saznanjima kad je veličina mozga premašila cca 400-600 cm3 (do koliko imaju majmuni primati) došlo je do mogućnosti korištenja ovog organa za otkrivanja nečeg novog, predviđanja situacija i planiranja postupaka. Velika kvalitativna promjena.


Sl. 2: Prikaz neandertalskog lovca


* Ipak, i to je poslijedica fizičkog poboljšanja (fizičke promjene mozga)

Kasnija usavršavanja išla su polaganije da bi se danas veličina mozga zaustavila na 1500-2000 cm3 kod današnjeg čovjeka i kod neandertalca. Nekad se smatralo da je neandertalac naš evolucijski predak, ali danas se smatra da su to dvije odvojene vrste ili čak samo dvije podvrste (dok se potpuno ne definira genom neandertalca neće se moći sa sigurnošću reći niti jedno od toga). Zašto bi uopće neandertalci bili posebna vrsta ili samo posebna podvrsta? Nije ovo odjeljivanje samo zbog relativno malo različitog izgleda. Ako bi ih odjeljivali zbog izgleda onda treba napomenuti da su mnoge podvrste ljudi različitije izgledom nego neandertalac i prosjek današnjeg čovjeka (slike 2,3,4,5).


Sl. 3: Meksički indijanac u ritualnom plesu

Današnje podvrste su različite čak i u bitnijim osobinama kao npr. u strukturi krvnih zrnaca** ili u veličini pluća ili u mnogim drugim stvarima (zašto bi onda oblik lubanje neandertalca značio da je on različita vrsta). A postoje pretpostavke i da su se neandertalci mogli križati s današnjim ljudima što bi ih onda svrstavalo prije u podvrstu ljudi nego u posebnu vrstu. Pa ipak upravo se neandertalce smatra nečim drugačijim. Zašto?


** Primjer: Srpasta anemija je u stvari vrlo značajna razlika (mnogo bitnija od npr. boje očiju, jer značajno utječe na život jedinke), pa se stoga moramo pitati koliko zapravo ta genetska razlika mora biti značajna da bismo napokon odijelili vrste i podvrste. Ima li stoga smisla uopće granicu postavljati na taj način?

Možda je najbolje objašnjenje za razdvajanje današnjih ljudi i neandertalaca način upotrebe mozga. To bi najbolje mogla objasniti jedna usporedba.


Sl. 4: Usporedba pigmejskih lovaca s europskim muškarcem   

Naime, kad su se razvili prvi gmazovi, razvili su amniotsko jaje koje se nije više "bog zna kako" usavršavalo i to je bilo to. No tada je stvar bila tko će bolje čuvati gnijezdo ili tko će bolje sakriti jaje ili tko će više jaja izleći. Dakle u pitanju je bila osposobljenost vrste da se održi u okolini, da bolje iskoristi novu prilagodbu. I u tom stadiju počinju fine nijanse raščlanjivanja vrsta i podvrsta.


Sl. 5: Usporedba mongolidne i europeidne rase

Upravo to dogodilo se u borbi neandertalaca i današnjeg čovjeka. Neandertalac je možda bio previše specijaliziran, možda je toliko bio prilagođen da mu nije trebala veća upotreba mozga, a druga vrsta/podvrsta je bila prisiljena brže napredovati i više koristiti novorazvijeni organ. Klasična borba za opstanak koja omogućava brži evolucijski razvoj. Dogodilo se naravno da su u jednom periodu zajedno opstajali i ljudi i neandertalci jer se evolucija ne događa preko noći. Potom ovi posljednji nestaju kao manje prilagođeni (u biti bili su više prilagođeni odn. specijalizirani pa je u tome zapravo njihova neprilagođenost) i bez mogućnosti ili s neznatnom mogućnošću napredovanja (rigidna vrsta) i ostaju samo ljudi. Nema daljnje evolucije. Tako glasi priča. A možda je stvar sasvim različita.

Novi ljudi?
Zbog sporosti evolucijskog procesa i zbog još nedovoljno razvijene genetike sasvim je moguće da postoji promjena naše vrste koju nismo ni primijetili, još jedan korak u evoluciji. Zapitajmo se koliko smo mi ista vrsta s ljudima od prije npr. 5000 godina, odn. od početka pisane povijesti?
Svjesni smo da naš način života nije isti, da prilagodba svijetu nije više u pukoj snazi ili imunosnom sustavu neophodnom za staro doba. Promijenilo se upravo ono što smo vidjeli da je pokretač evolucije – uvijeti, pa su sigurno morale nastati i nove prilagodbe. Sve one su zapravo genetske, ali najuočljivije su one koje daju fizičku raznolikost. Ali kad se baziramo na fizičke osobine vrste, moramo se dotaknuti i intelekta i privlačnosti jedinki. Za ovo posljednje smo rekli da je jedan od bitnih faktora razlikovanja vrste.
Sjetimo se kakav je bio ideal privlačnosti u starom vijeku. Borba za preživljavanje tražila je snažne, krupne jedinke sposobne podnijeti teške uvijete. Pa je često prikazivani ideal bio jak, mišićav muškarac, dorastao naporima ili pak krupna, često debela, žena sposobna podići što brojnije potomstvo (slike 6 i 7). Dakako da su ukusi različiti, nije svima isti izgled lijep i naravno da nisu svi bili krupni, ali generalna ocijena je da su vrijednosti bile drugačije. Uostalom i u srednjem vijeku ideal žene nije bila vitki i tanki top model (Mona Lisa nipošto nije vitka ljepotica našeg vremena (slika 8), usprkos Leonardovom majstorstvu).


Sl. 6: Prikaz žene iz paleolitika 

U današnjem društvu takve osobine više nisu glavni uvjet opstajanja. Sve više se traži snaga inteligencije, a ne fizička snaga i kod muškaraca i kod žena, a zbog toga se promijenilo gledište i na fizičku ljepotu, pa tako danas sve više prevladava ideal vitke, a ne krupne žene (ne zato jer je potrebno, nego zato jer je moguće). A teško bi i bilo zamisliti da bi vitka ljepotica i mršavi intelektualac dugo opstali u starom vijeku ili točnije, njihovi potomci najvjerojatnije ne bi opstali puno generacija. Na to se nadovezuje i pitanje imunološkog sustava ljudi koji je zacijelo morao biti vrlo različit u starom ili srednjem vijeku od imunološkog sustava ljudi današnjeg civiliziranog društva. No treba ponovo napomenuti, sve to se odnosi samo na opći prosjek! Možda će sve ovo biti jasnije ako opišemo današnji način života.


Sl. 7: Prikaz sumerske žene 

U zadnjih stotinjak godina uvijeti su se toliko promijenili da više nije potrebno biti fizički izuzetno sposoban (kao prije) da bi se postiglo veliki uspjeh. Čovječanstvo je ušlo u idealni period, koji kod svih bioloških vrsta rezultira velikim razmnožavanjem. To se vidi po uvišestručenju broja stanovnika na Zemlji u posljednjem stoljeću. Sad i fizički slabije jedinke, koje ranije nisu mogle opstati, dobivaju priliku jer je nastupilo doba izobilja (naravno općenito govoreći) velikim tehnološkim napretkom. One jedinke koje se više oslanjaju na intelekt, a ne na fizičku snagu sad zbog izobilja mogu biti sve brojnije. To znači da su i prije nastajale, ali u vrlo malom broju i vrlo raspršene, jer nisu uvijeti bili tako dobri da bi takav genom dulje opstao. Da ne bude zabune treba napomenuti da je inteligencija uvijek davala prednost na razini pojedinca, ali na razini društva nikad u obimu u kojem to čini danas. Čovjek koji je u kamenom dobu bio krupan, s prosječnom inteligencijom imao je veće šanse za opstanak (u prosjeku) nego intelektualac fizički slabiji kojeg je društvo često svrstavalo u niži rang ("manje sposoban"). Danas ne samo da ima više jedinki iznad prosječne inteligencije (u ukupnom broju naravno, ne u postotku) i ne samo da lakše mogu opstati, nego je i prometna povezanost znatno bolja i ove jedinke se lakše međusobno nalaze i lakše međusobno obogaćuju i šire svoj genetski materijal. A to je opet pokazatelj da su neke nove osobine zaživjele punim životom.


Sl. 8: Današnji izbor za miss

Kolika je razlika između ovakvih, naprednih, jedinki i onih koje su prilagođene "starom" načinu života upitno je. Može li se ovdje možda govoriti o početku formiranja nove vrste? Svakako ne ako vrste definiramo na onaj način da se jedinke ni u kom slučaju više ne mogu križati. No, ako za razliku u vrsti tražimo samo neke veće promjene onda je zaista upitno radi li se o sukcesivnoj evoluciji (možda prijelaznom obliku prema novoj vrsti) ili o divergenciji vrsta.
Jasno, ako u tom smislu pričamo o razlici ljudskih vrsta onda ne treba tražiti velike razlike u organima nego, u načinu korištenja intelekta. A tu bi dobro došla još jedna usporedba - s razvojem pradavnih trilobita. Svima je osnovna građa ista, ali ima mnogo različitih vrsta odvojenih fenotipski, a ne genotipski jer se radi o okaminama (usput vidimo da ovdje razlika u genomu nije poznata pa stoga uopće ne igra ulogu u odjeljivanju vrsta), s različitim načinom korištenja svoje građe (slike 9 i 10). Kod vrste homo sapiens to se događa s intelektom. "Stara vrsta" ima možda iste intelektualne sposobnosti kao i "nova vrsta", ali ih koristi na drugi način.


Sl. 9: Trilobit Elrathia kingi -  rod ptichopariida 

Koliko puta ste doživjeli da neki ljudi rade bez razmišljanja, bez onog najosnovnijeg shvaćanja okoline? Evo nekoliko primjera iz svakodnevnog života. Na primjer koliko ljudi trči na autobus (tramvaj) koji tek dolazi na stanicu? Autobus se treba zaustaviti, otvoriti vrata, unutar autobusa je gomila ljudi od kojih dobar dio izlazi, a na stanici čeka velik broj putnika koji čekaju da uđu. I onda ovaj (ova) sav uspuhan dolazi i čeka "tri godine" da uđe u autobus. Zašto je trčao? Uopće nije shvatio okolinu i ono bitno. A mnogi se i naguraju na ulaz kao da će ući prije nego izađu oni kojima oni sami smetaju. Jednostavno, neki ljudi razmišljaju na neki drugi način. Nije to stvar navike ili nekog odgoja ili učenja "utisnutog" u mozak. To je stvar načina upotrebe mozga, urođene želje za shvaćanjem okoline.


Sl.10: Trilobit Ductina ductifrons - rod phacopida

Koliko puta su vam rekli: "Pa što imaš od tog istraživanja (iz ove ili one znanosti) bolje se prihvati nekog posla (čitaj: zanata). Tu možeš dobro zaraditi". I ne tako davno (par decenija) to je bilo najčešće stajalište ljudi. To razmišljanje zaista je i bilo prilagođeno opstanku (proizvodnom radu). Takvi ljudi su i danas u velikoj većini. Ali oni, sad već možemo reći, razmišljaju u nekom drugom vremenu. Danas to sve više znači da ne shvaćaju okolinu u kojoj žive. I ne smije se misliti da se to odnosi samo na ljude koji nemaju visoko obrazovanje. Ima čak i među sveučilišnim profesorima onih koji razmišljaju na neki drugi način koji ne odgovara modernom vremenu, automatizaciji života. Ne shvaćaju okolinu. Dok, suprotno tomu, ima ljudi bez visokog obrazovanja koji shvaćaju okolinu i razmišljaju. To je u zadnje vrijeme označeno pojmom "emocionalna inteligencija", no radi se zapravo o drugačijoj upotrebi mozga. Pojednostavljeno: neki ljudi prirodno imaju sklonost razmišljanju o svemu, dok drugi razmišljaju samo kad je potrebno. I ako postoji divergencija vrsta, razliku bi najvjerojatnije trebalo tražiti upravo ovdje.

Nekadašnje jedinke bile su prilagođenije težem fizičkom radu i u skladu s time razvio se način razmišljanja koji je bio prihvatljiv. Bilo je, naravno, pojedinaca koji su imali drugačiji način razmišljanja, no oni nisu opstali u dovoljnom broju da formiraju novu zajednicu. Okolnosti im to nisu dozvoljavale ili drugim riječima nisu se promijenili uvijeti da bi "novi" pojedinci mogli dati svoj doprinos. Priroda ne radi brzo. Postupnim, a ne drastičnim, poboljšanjima stvarali su se novi uvijeti u kojima može opstati zajednica s razmišljanjem posve drugačijim od nekadašnjeg. U odnosu na prije npr. 1000 godina okolnosti su se toliko promijenile da je formirana cijela, nazovimo je, intelektualna zajednica s jednim različitim, jasnijim pogledom na svijet. Zaživjeli su i nekakvi drugačiji pogledi na svijet, drugačija razmišljanja, drugačija upotreba mozga.

Posebno ovdje treba napomenuti da se razlike u takvim razmišljanjima nikako ne mogu opisati pojmom kulturološke razlike iz razloga što mogu pojedinci iz raznih kulturnih sredina pripadati ovakvoj intelektualnoj zajednici. I u "primitivnim" i u "naprednim" kulturama naći će se ljudi koji razmišljaju na način da nešto shvate, kao i onih koji razmišljaju samo "kako", a ne i "zašto". To nema nikakve veze s kulturnom sredinom u kojoj žive. Jedina razlika je da su u neindustrijaliziranom društvu šanse za opstanak "intelektualaca" nešto manje nego istih u razvijenoj, modernoj zajednici.
Čak bismo mogli reći da se promjena uvijeta pri kojoj vrsta može evoluirati ovdje događa na intelektualnom/tehničkom planu, a ne na promjeni klimatskih ili geografskih faktora kako je to do sada bilo najčešće u povijesti.

Dakako, ako bismo zaista govorili o drugoj vrsti ljudi, ili o nekom prijelaznom obliku prema drugoj vrsti, morali bismo prihvatiti da su različite jedinke još prilično izmješane (genetski gotovo identične), kako to obično biva kod evolucijskog razvoja, kako je bilo i prilikom paralelnog postojanja neandertalaca i ljudi (ukoliko su to bile samo dvije podvrste). Današnje "vrste" ljudi možda nisu još potpuno i nepovratno odvojene, ali idu u tom smjeru. Uostalom da ne idu u tom smjeru evolucija bi stala, a to nije moguće.
Ovdje se još malo možemo vratiti na onu priču o privlačnosti jedinki. Između "nove vrste" i "stare vrste" privlačnost je sve manja jer su razlike u osobinama (u ovom slučaju razmišljanju) sve veće. Privlačnost više nije samo stvar pojedinačnog ukusa. Pripadnik "nove vrste" u globalu će npr. gledati naklonije na inteligentnu i duhovitu pripadnicu svoje vrste s kojom se razumije makar i nije fizički lijepa, nego npr. na bogatu ljepoticu koja razmišlja na sasvim drugi način i s kojom se ne razumije (govorimo u slučaju drastične razlike). To je, i opet, u skladu s evolucijskim biranjem najpovoljnijeg načina prenošenja genetskog materijala (dakako, samo ukoliko se birati može). Nekad to nije dolazilo do izražaja na intelektualnom planu jednostavno zato jer se nije moglo previše birati (manje ljudi, klasnost društva, uklopljenost u okolinu itd.). Tko nije bio prilagođen da podnese veliku razliku taj se nije vezivao kad je i mogao pa su stoga propadale neke mutacije koje su mogle uzdignuti vrstu.*

*
Trebalo bi razmotriti slučajeve velikog broja ljudi koji su intelektualno izrazito odskakali od drugih u povijesti, a nisu nalazili partnere možda zato jer nisu našli one koje bi ih pratile. Platon, Newton, Tesla, Leonardo ... dakle nekoliko najcjenjenijih umova kojima je bilo puno važnije postići uspjeh razmišljanjem nego prenijeti svoje gene po svaku cijenu dalje. Ove ljude ne smijemo miješati s ljudima kojima je bio primaran npr. politički uspjeh pa se stoga nisu vezivali. Ljudi poput gore navedenih nisu ni u jednom trenutku života bili prisiljeni od strane vanjskih faktora (faktora opstanka) odreći se moguće veze. Uvijek su mogli birati. No oni, sasvim je moguće, nisu željeli trajnu vezu i prijenos genetskog materijala s nekim tko ne razmišlja kao oni. Ne treba tvrditi, ali treba ostaviti mogućnost da je ovdje riječ o nekim od onih "9/10" propalih evolucijskih pokušaja. Nova jedinka je zaživila, ali ne prenosi dalje svoje gene. (Treba si postaviti i pitanja poput "što bi se dogodilo da je npr. Newton naišao na djevojku koja intelektualno znatno odskače od prosječnih ljudi?!") Ako ništa drugo tema je zanimljiva za analizu.
A napokon treba objasniti i uvijete u kojima su nastale tako drastične razlike u razmišljanju zbog kojih bi se moralo govoriti o putu prema novoj vrsti?
Odgovor na ovo pitanje usko je vezan za pojam globalizacije. U cjelokupnoj dosadašnjoj povijesti jedinke su bile vrlo čvrsto povezane s neposrednom okolinom. Kontakti sa susjedima bili su neobično bitni i svatko se trebao tom pravilu pokoravati. Čak su i apsolutni vladari morali jako paziti da idu na ruku bliskoj eliti koja ih okružuje. Globalizacijom je ta veza postala slabija. U gradu, a Zemlja postaje sve više globalni grad, pojedinci ne osjećaju toliku povezanost sa susjedima kao na selu. Priroda traži ljude prilagođene neovisnijem načinu razmišljanja. Ne mora se paziti da se "susjedu ne zamjeri". Dozvoljeno je svoje stavove suprostavljati tuđim jer ljudi ne moraju više paziti da od tog susjeda ili njegovog najboljeg prijatelja kupuju špek i jaja. Pojavio se veći izbor i to je potaknulo veću fleksibilnost u razmišljanju.

Još uvijek možete čuti u manjim mjestima razmišljanje tipa: "Nemoj to napraviti svi će ti se smijati". To je već reliktno razmišljanje. Dobar dio današnje populacije je imun na to jer shvaća da to nije osobito važno. Uz dosadašnje razmišljanje ljudima je opuštanje pružalo svaki dan vino, uz pričice o poslovima, bez nekakvih intelektualnih rasprava. I vrlo teško bi ih netko natjerao da razmišljaju o nečem drugom. Obično bi mu rekli: "Šta opet filozofiraš!". Nasuprot tomu razmišljanje modernih ljudi vodi prema intelektualnim zabavama (ponekad uz vino, ali rijeđe, ne svaki dan). Raspravlja se o svemu, a ne samo "što smo jeli, kakvo će biti vrijeme, jel ti krava dobro (danas: jel ti auto vozi)". Sve više ima jedinki koje svaki trenutak života proučavaju okolinu i pitaju se zašto to tako funkcionira. Nije im dovoljno samo da nešto funkcionira. I po takvim razlikama odmah se može uočiti tko je prilagođeniji starim uvijetima, a tko novim uvijetima. Treba reći i da su ponekad okolnosti takve da su pripadnici različitih skupina izmješani, jer još uvijek većina u svijetu razmišlja na "stari način", ali ipak već ima dovoljno onih koji razmišljaju "moderno". I upravo je to ona granica koju odgoj ne može prijeći. Odgojem se može usmjeriti pojedinac, naučiti ga razmišljati, ali mu se ne može usaditi želja za razmišljanjem.


Sl. 11: Mitnica s konjskim zapregama 

No, ovdje još jednom treba napomenuti da i pojedinci starijeg tipa mogu postići intelektualni uspjeh u datim okolnostima (dakle nisu, po strukturi, intelektualno inferiorni), ali se novi tip bolje snalazi u intelektualnim pitanjima. Znatno je bolje prilagođen (ali nipošto usko specijaliziran). Ovakve razlike mogu se lako uočiti i sve ovo uopće nije čudno jer su se promijenili uvijeti življenja u svim aspektima djelatnosti, transport (slike 11 i 12), zdravstvo.... Ako bismo sad tražili neposredni uzrok svim tim promjenama uvijeta onda bi prvi osumnjičeni bila industrijska revolucija, ali ovdje je bitna sama činjenica da su uvijeti promijenjeni.
Sad bismo mogli dotaknuti još jednu opširnu temu, ali neka ona ipak ostane samo za razmišljanje. Naime, promjena uvjeta koja se dogodila u odnosu na uvijete od pred nekoliko tisuća godinaje toliko je drastična da jedinke više nisu takve da pokušavaju prenijeti genetski materijal kvantitativno. Sami pojedinci ograničavaju broj svojih potomaka i pokušavaju, obrazovanjem postići kvalitativnu sposobnost opstanka njihovih gena. U razvijenom svijetu čak i bolje mogu opstat oni kojima je želja za razmnožavanjem manja.


Sl. 12: Moderni aviotransport

Još je jedan vrlo bitan element u evolucijskom intelektualnom razvoju. Još donedavno u ljudskom društvu je žena bila u podređenom položaju, kao fizički slabije biće. To i danas opstaje u kulturama koje zovemo nerazvijenima, a gdje se zapravo radi o vladavini pripadnika "stare vrste". To ima dalekosežne poslijedice jer ta vrsta time zapravo iskorištava samo pola intelektualnog potencijala. Pripadnici "nove vrste" ne dovode ženu u podređen položaj u društvu i shvaćaju da je to kontraproduktivno (a i žene ne prihvaćaju taj položaj), a samo postojanje država u kojima je ravnopravnost zaživljela pokazuje da je "nova vrsta" već napredovala toliko da nametne svoje vrijednosti. Fizička dominantnost muških jedinki sve više gubi na značaju. I jasno je da će prema tome pripadnici različitih vrsta izbjegavati jedni druge kad se radi o suživotu. A nikako se ne smije zaboraviti i da uvijek postoji niz prijelaznih oblika u vremenu kad dolazi do diferencijacija vrsta. Lako je uočiti kad su razlike pojedinaca tako velike kako je opisano. Puno teže i manje očito je kad su u pitanju ovi prijelazni oblici, a njih je po prirodi stvari najviše.

Idući pokazatelj razlike, a koji još treba istražiti, je religija. Čini se da postoji razlika u poimanju religije. "Staroj vrsti" je vjerovanje u Boga nešto psihološki neophodno, dok "nova vrsta" većinom prihvaća postojanje nečega što je sve stvorilo, ali nije bogobojazna (što je možda negativan detalj). Jednostavno, pripadnici "nove vrste" znaju da sve ima svoj tijek i svrhu i ne pripisuju događaje utjecaju božanskog bića odn. razmišljanje je uglavnom tipa: "Ako je Bog sve stvorio i zacrtao je u svakom detalju kako će biti onda sad nema svrhe da se dalje upliće ili nešto prepravlja". Čak bi se možda, kao pandan religiji i Bogu koji ulijeva nadu, moglo uzeti vjerovanje u "svemoćnu" tehniku. Gotovo religiozno je postalo vjerovanje da će jednog dana biti moguće putovanje među zvijezdama, što sa znanstvenog aspekta nije utemeljeno nego je plod želje. Međutim to je želja koja je prejaka da bi ju mogli odbaciti. To je želja koja ulijeva nadu. Prema tome mogli bismo reći da staro vjerovanje nije odbačeno, ali više nije dovoljno.

Genetika
Još bi se mnogo primjera moglo navesti u načinu razmišljanja i prema tome o privlačnosti potencijalnih partnera, no red je da se osvrnemo i na jednu moguću genetsku promjenu. Sad zapravo dolazi u obzir i onaj spomenuti faktor neplodnosti.
Zamislimo npr. idealnu ženu brončanog doba i mršavog poslovnog čovjeka našeg vremena. Ako prilikom križanja ne bi došlo do potomstva svi bi rekli da je netko od njih neplodan. Točno, ali što se dogodilo? Obrambeni mehanizam žene bio je prirodno prejak i do začeća nije došlo. To može biti zbog bolesti, ali može biti i genetski uvjetovano. U drugom slučaju s odgovarajućim partnerima i jedno i drugo vjerojatno mogu imati potomstvo.

Prema procjenama WHO 10 % parova je neplodno. Moramo imati na umu dvije stvari: 1. potpuno različite vrste će se izbjegavati. 2. postoji vjerojatno i mnogo prijelaznih oblika od kojih se mnogi neće izbjeći. Neki od tih prijelaznih oblika mogu biti neplodni upravo zbog genetske različitosti. Pa prema tome ne treba nipošto ostale (više ili manje) plodne parove uzimati kao protutezu za nastajanje nove vrste po kriteriju neplodnosti, jer bi navodno 90% plodnih parova dokazalo da su svi ljudi ista vrsta, a onih 10% neplodnih je uzrokovano nekim drugim faktorima (možda je, ali možda i nije, možda je uzrokovano genetskim razlikama). To ne stoji upravo zbog razloga pod 1 i 2. A kako smo i vidjeli konačna neplodnost (neovisna o umjetnoj oplodnji i tehnologiji) je pojam koji traži već jako veliku razliku vrsta. Ako ima pretpostavki da su se mogli ljudi i neandertalci križati onda je jasno da neplodnost neće biti još dugo potpuna kad se već i značajno razdvoje ljudske vrste.

Nadalje, kad smo se opet dotaknuli neandertalaca, treba primjetiti i slijedeće. Sličnosti s nekim osobinama u građi koje su istaknute kod neandertalaca mogu se uočiti i kod nekih današnjih jedinki. Vrlo lako je moguće da je tijekom povijesti potpuno prevladao, moguće nadmoćni, DNK ljudi (ako je dolazilo do križanja), ali su se pojedini geni neandertalaca uspjeli na ovaj ili onaj način sačuvati u genomu. O tome se, dakako, ne priča jer tko bi se nekome usudio reći da ima neandertalski gen. No i ta mogućnost je otvorena (a da ne govorimo o genu još daljeg pretka). Ipak, kad već navodimo usporedbe s neandertalcima treba se osvrnuti na trenutne pretpostavke razvoja. Vrlo je izgledno da su homo neanderthalensis i homo sapiens imali direktnog zajedničkog pretka kojeg bi predstavljao homo heidelbergensis. Geografski raspored življenja ukazuje na to. Heidelbergensis se iz Afrike proširio u Euroaziju (jedan dio je ostao u Africi), a potom je iz te vrste nastao u Europi i Aziji neanderthalensis (nema nalazišta neandertalaca u Africi). Od grane koja je ostala u Africi nastao je današnji čovjek (početak širenja današnjih ljudi kreće iz Afrike, prema dosadašnjim spoznajama, pa je tako isključena mogućnost da smo se razvili od neandertalaca). Dakle, ovdje je samo pitanje možemo li neandertalce svrstati u istu vrstu, a različitu podvrstu ili su sasvim različita vrsta od ljudi?

I posljednje pitanje na koje ćemo se ovdje osvrnuti je genetički inženjering. Mnogi se pitaju jesu li ljudi poremetili prirodne evolucijske tokove petljanjem po genetskim materijalima? Odgovor je apsolutno negativan. To je samo pokušaj prirodnog ubrzavanja procesa evolucije. Sjetimo se kakva je evolucija bila na početku. Atmosfera Zemlje bila je potpuno različita od današnje, bez kisika, bez ozonskog omotača i evolucija je tekla vrlo sporo. Kad se stvorio ozonski omotač odjednom se sve silno ubrzalo (kambrijska eksplozija). Onda je sve opet išlo svojim tempom (ovog puta bržim) dok priroda nije stvorila intelektualno biće koje može ponovo ubrzati neke procese. I nije uopće bitno događa li se to milionima godina ili desecima godina. Proces je prirodan (bez obzira što se može obavljati tehnološkim putem) jer je genetički inženjering samo poslijedica prirodnog razvoja koji ga je i omogućio, a to znači da ili smo sposobni za takve "umjetne" evolucijske promjene pa će se to nastaviti dalje ili nismo sposobni pa će to dovesti do katastrofe. Oni koji će o budućnosti genetičkog inženjeringa odlučiti neće se ravnati po navedena dva moguća scenarija nego po nekim drugim interesima. Stoga nam ostaje samo da vidimo hoćemo li u katastrofu pa će priroda naći neki drugi put ili je pogodila iz prve (stvorivši homo sapiensa) kako ubrzati evoluciju.

Zaključak
Svaka jedinka neke vrste krije neku promjenu. Tek kad te promjene zažive u dovoljnoj mjeri da znatan dio populacije počne pokazivati promjene može se početi razmatrati je li to put prema novoj vrsti. Čini se da se upravo to događa ljudskoj populaciji.
Ipak, bilo bi vrlo neodgovorno tvrditi da se već izdiferencirala nova vrsta ljudi, a pogotovo ne bi trebalo zaključivati da je nova vrsta intelektualno nadmoćna. Ali ono što se može zaključiti je da među ljudima zaista postoje velike razlike u razmišljanjima, a neosporno je da uvijeti života polako usmjeravaju ljude u pravcu intelektualne divergencije. Uostalom i sve vrste na svijetu trajno su usmjerene prema poboljšanjima. Kolebanja u vrsti traju samo kraće vrijeme pa takav slučaj svakako mora biti i kod ljudske vrste. Do ne tako davno govorilo se da smo zadnji stupanj evolucije i da se ne može dogoditi da nastane nova vrsta koja će istisnuti ljude. Današnje doba je pokazatelj da idemo upravo u tom pravcu.

Jasno, ne treba zaboraviti i da pri formiranju novih vrsta može doći i do regresije, odn. perioda kad stara vrsta djelomično potisne novu (moguće zato jer su razlike minimalne), pa se nakon nekog vremena nova vrsta ponovo uzdigne. I upravo zbog takve dugotrajne "borbe" vrlo je teško utvrditi kakve su to evolucijske promjene u tijeku.
Priroda, na sreću, ima vremena na bacanje i zato radi u jednom svom tempu, pa pitanje iz naslova "je li nastala nova vrsta" na kraju svega treba zamijeniti pitanjem kad će nastati nova vrsta. Jer taj proces je nezaustavljiv. Možda je ovo sve puko nagađanje, a možda se već danas može uočiti mnogo prijelaznih oblika koji znače početak novog razvoja čovječanstva, novu evolucijsku stepenicu sa svim njenim prednostima i manama.

Adrese korištenih slika:

1.) http://image08.webshots.com/8/2/57/91/124225791WwxSkh_fs.jpg
2.) http://www.digitalcamaralens.com/Html/Objetivos/Canon/Canon%20EF-S%2017-55-2.8%20IS/Cosmo%20Caixa/Neanderthal.jpg
3.) http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/a/a5/Pok_ta_pok_ballgame_maya_indians_mexico_1.jpg
4.) http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/b/bb/African_Pigmies_CNE-v1-p58-B.jpg
5.) http://www.tiger.edu.pl/aktualnosci/mongolia.jpg
6.) http://mathildasanthropologyblog.files.wordpress.com/2008/03/vestonicka_venuse.jpg
7.) http://www.aurorahistoryboutique.com/products/S000101_L.jpg
8.) http://www.michaeljosh.com/missuniverse/images/UNI06_3130.jpg
9.) http://www.fawcetthobbies.com/pics/Fossils/ElrathiaBig.jpg
10.) http://farm4.static.flickr.com/3056/2331778392_9d029dec43.jpg?v=0
11.) http://www.kultura.hr/var/ezwebin_site/storage/images/zbirke/fototeka-kulturne-baštine/vladimir-horvat/zagreb,-maksimirska-cesta/12577-1-cro-HR/Zagreb,-Maksimirska-cesta.jpg
12.) vlastita snimka