Lapérouse - kapetan koji je promijenio povijest

Ponedjeljak, 10. siječnja 2011. u 08:27 sati

"Nema ih više, jer su htjeli biti!"
Ivan Goran Kovačić, "Proljeće"

Mora su oduvijek privlačila čovjeka. Novo i nepoznato je uvijek dražilo ljude avanturističkog duha, željnih slave i bogatstva, da se otisnu na daleka putovanja. Osamnaesto i devetnaesto stoljeće prepuni su takvih priča. Istraživale su se obale novih kontinenata i tajanstveni pacifički otoci. Plovilo se oko svijeta, tražilo nove kolonije, rušilo rekorde i istraživalo u ime slave, bogatstva i znanosti. Neke su se ekspedicije proslavile po mornaričkim podvizima, poput onih kapetana Cooka. Neke po znanstvenim otkrićima poput one broda Beagle, kojim je plovio Darwin. A neke po svojim nesrećama poput strašnog brodoloma Meduse. Među njima posebno mjesto zauzima jedan misterij tog doba koji je slabo poznat, a imao je bitan utjecaj na svjetsku povijest. Riječ je o brodolomu korveta, kapetana Lapérousea.

Pripreme za ekspediciju

Punim imenom Jean François de Galaup, poznatiji kao grof Lapérouse (1741-1788?) bio je francuski pomorski kapetan proslavljen u bitkama za neovisnost SAD-a, gdje je stao na stranu kolonija željnih odcjepljenja. Po završetku rata u SAD-u, Francuska je 1783. godine potpisala sporazum s Velikom Britanijom koji je omogućio da se s ratnih krene u istraživačke ekspedicije morima svijeta. Trebalo je upotpuniti i proširiti pacifička otkrića Jamesa Cooka - ispravliti i dopuniti karte tog dijela svijeta te po mogućnosti uspostaviti nove trgovačke rute, pronaći nove pomorske putove te obogatiti znanost i znanstvene zbirke tog doba. Dvije godine kasnije, 1785. Lapérouse od kralja Luja XVI. dobiva zadatak da oplovi svijet i stekne nova bogatstva, znanstvena i materijalna, za francusku krunu. Za svoj pothvat Lapérouse će dobiti dvije korvete od pet stotina tona - Astrolabe i Boussole. Astrolabeom je zapovijedao Fleruiot de Langle. Njihov cilj bio je detaljno istraživanje sjevernog i južnog Pacifika te obala Dalekog istoka i Australije te uspostavljanje francuskih kolonija, novih trgovačkih putova te veza sa španjolskim kolonijama na Filipinima. O svojim uspjesima trebali su redovito izvještavati kralja putem već postojećih kolonija.


Kapetan Jean François de Galaup, poznatiji kao grof Lapérouse (1741–1788?)
Izvor: Easter Island Beauty and Mysteries


Kralj Luji XVI. dodjeljuje Laperouseu zadatak istraživanja Pacifika u korist francuske krune.
Izvor: Corbis Images

Pripreme su počele već početkom ožujka te iste godine. Kako bi prikladno opremio brod, Lapérouse je poslao svog glavnog inženjera u Britaniju po najnoviju opremu i po mornarska znanja koja je sakupio kapetan Cook tijekom svojih plovidbi. Tako su uspjeli pribaviti dva Cookova kompasa te tada najnovija znanja o borbi protiv skorbuta, pošasti među mornarima toga doba. Prikupljena je i sva ostala potrebna oprema. Metode određivanja položaja, pogotovo zemljopisne dužine, također su prekopirane od Cooka. Do kraja srpnja te godine prikupljeno je sve potrebno te su dvije korvete bile spremne za plovidbu. Na svoje prvo i posljednje putovanje isplovile su 1. kolovoza 1785. godine iz luke Brest u Francuskoj. Posadu je na oba broda činilo ukupno 220 ljudi. Među njih 114, samo na Astrolabe bilo je deset znanstvenika - astronoma, matematičara, geologa, biologa, botaničara, fizičara… Put je dvije korvete vodio prvo do najopasnijeg rta tog doba - južnog kraja Južne Amerike - zloglasnog Rta Horn. Uspješnim savladavanjem spomenutog započela je Lapérouseova misteriozna pacifička pustolovina.

Istraživanje Pacifika

Obišavši Rt Horn, Lapérouse istražuje obale Čilea, odakle plovi za Uskršnje otoke gdje stiže 9. travnja 1786. godine. Od tamo plovi prema Havajima, tada poznatima kao Otočje Sandwich (tako ih je imenovao Cook 1770. godine, u čast Johana Montaguea, 4. grofa od Sandwicha). Stigavši tamo postao je prvi Europljanin koji je stupio na kopno otoka Maui. Sa Havaja Lapérouse putuje na sjever do Aljaske, gdje pristaje na mjestu koje imenuje Port Des Francais, što odgovara današnjem zaljevu Lituya (poznatom po megatsunamiju visokom 524 metara iz 1958. godine). Potom se spušta natrag na jug uz obalu Sjeverne Amerike. Nakon otoka Britanske Kolumbije Lapérouse plovi do španjolske kolonije Kalifornije te pristaje u Montereyu. Tamo proučava španjolske nastambe i misionare kako bi ta znanja prenio francuskim kolonizatorima. U sljedećih 100 dana preplovljava Pacifik i dolazi do Kine, točnije Macaoa, gdje prodaje krzna stečena na Aljasci. Sljedeće godine plovi do Manile na Filipinima te do obala Koreje. Od tamo plovi na sjever prema otoku Shakalin, odakle uz pomoć domorodaca stiže do japanskog otoka Hokaido. Nakon istraživanja tih otoka kreće dalje na sjever prema Kamčatki. U Petropavlovsk na Kamčatki stiže 7. rujna 1787. godine. Od tamo šalje brodski dnevnik, pisma i karte natrag u Francusku putem Barthelemyja de Lessepesa, kojemu će trebati godina dana da preko Sibira i Rusije stigne u Pariz. Za to vrijeme Lapérouse će već nestati.


Nakon duge plovidbe ekspedicija stiže na Uskršnje otoke…
Izvor: Easter Island and Its Mysteries (Chauvet)


...pa nakon Havaja do obala Aljaske... Izvor: Lapérouse Albi France


De Lasseps i Lapérouse se rastaju u Petropavlovskom te svatko kreće na svoj put.
Jedan u sigurnost Pariza (crvena ruta), a drugi u smrt (zelena ruta). Izvor: Wikipedia

U Petropavlovskom Lapérouse dobiva zapovjed kralja da istraži novu britansku koloniju u Novom Južnom Welsu u Australiji. Na putu prema jugu ekspediciju će zadesiti prva nesreća. Prilikom boravka na Samoi posada je napadnuta. Tom prilikom ubijeno je dvanaest članova posade, među kojima i zapovjednik Astrolabe de Langle. Dvadeset ljudi je ranjeno. Nakon tragedije kod Samoe, Lapérouse plovi dalje na jug prema Tongu, a od tamo prema obalama Australije. U Botany Bay, kod današnjeg Sydneya, stižu 24. siječnja 1788. godine. Britanci su ga dočekali ljubazno. Lapérouse koristi priliku te šalje svoje posljednje zabilješke, karte i pisma put Francuske uz pomoć britanskih brodova. Dana 10. ožujka 1788. godine Lapérouse posljednji put popunjava brodske zalihe te isplovljava put Nove Kaledonije pa uz Solomonske otoke prema otocima Louisiade da bi krenuo uz obale jugozapadne Australije put Francuske, gdje je planirao doći tijekom lipnja 1789. godine. Pred njim se nalazio jedan od najopasnijih pomorskih prolaza - Torresov prolaz, na čijim su grebenima potonuli mnogi brodovi. Lapérouse do njega nikada neće stići, već će zauvijek nestati među otocima Novih Hebrida, nadomak Solomonskih otoka, a njegova sudbina će desetljećima biti zagonetka koja će okupirati umove mnogih pomoraca i istraživača.


Ruta kojom je plovio Lapérouse (plavo) s naznačenim postajama (crvene točke). Isprekidanom plavom je
pretpostavljena ruta do brodoloma kod otoka Vanikoro, a žutom linijom planirana ruta pri povratku
u Francusku. Izvor: Société d’Histoire et d’Archéologie de l’Arrondissement de Saint-Malo

U potrazi za Lapérouseom

Nakon što je isplovio iz Sydneya, od Lapérousea niti glasa. Nije zabilježeno niti jedno njegovo javljanje, susret na moru ili pristanak u neku luku. Kako su putovanja onovremeno trajala, čekalo se na Lapérousea da se javi. No kako je vrijeme odmicalo, a od kapetana niti glasa, postalo je jasno da je nešto krenulo po zlu. Organizirana je spasilačka misija. Bilo je to u rujnu 1791. godine. Misija je krenula, kao i Lapérouse, iz Bresta, pod vodstvom admirala Brunija D"Entrecasteauxa (1737.-1793.). Opis putovanja spasilačke misije, kao pronalaženje ostataka Lapérouseovih brodova prenosim iz poznatog Verneovog djela "Četrdeset tisuća milja pod morem" (u francuskom originalu je riječ o "20 000 liga pod morem"; kako liga odgovara otprilike dvije milje riječ je o 40 000 milja pod morem, a ne kako se često krivo prevodi 20 000 milja pod morem. Brojčani iznos se odnosi na dužinu puta pod morem, ne dubinu urona op. a.). Slijedeći povijesne podatke, o brodolomu Lapérousea Verne piše:

"Kapetana Lapérousea i njegovog zapovjednika Langlea uputio je Luj XVI. godine 1785. na put oko svijeta. Ukrcali su se na korvete Buossole i Astrolabe i nikad se više nisu vratili. Francuska vlada opravdano se zabrinula za sudbinu dviju korveta i opremila je 1791. dva velika pomoćna ratna broda Recherche i Espérance. Ta su dva broda otplovila iz Bresta 28. rujna, pod zapovjedništvom Brunija D"Entrecasteauxa. Poslije dva mjeseca izjavio je neki Bowen, zapovjednik broda Albemarle, da je na obalama Nove Georgije vidio neke podrtine brodova. Ali D"Entrecasteaux nije znao za tu vijest, koja je uostalom bila i nesigurna, već je plovio prema otočju Almirantes, jer je kapetan Hunter u jednom svom izvještaju javio da je tu Lapérouse doživio brodolom. Sve su potrage bile uzaludne. Espérance i Recherche prošle su čak i pokraj samog Vanikora, ali se nisu zaustavile. Putovanje je uopće proteklo nesretno, jer su na njemu izgubili živote D"Entrecasteaux, oba zapovjednika brodova i mnogo mornara iz posade.

Prave i sigurne tragove brodoloma otkrio je tek Dillon, stari kapetan trgovačkog broda s Tihog oceana. Njegov Saint Patric prošao je 15. svibnja 1824. godine kraj Tikopije, jednog od otoka Novih Hebrida. Tu mu je pristao s pirogom uz brod neki laskar (istočnoindijski domorodac u engleskoj vojsci) i prodao srebrni balčak mača, na kome su bila urezana neka slova. Laskar je osim toga tvrdio, da je prije šest godina kad je bio u Vanikoru, vidio dva Europljana s brodova, koji su se odavna nasukali na grebenima pred otokom. Dillon je odmah pogodio da je riječ o Lapérouseu, jer je njegov nestanak odjeknuo čitavim svijetom. Htio je uploviti u Vanikoro, gdje se, kako je tvrdio laskar, nalazilo mnogo ostataka brodoloma, ali su ga u tome spriječili vjetrovi i struje.

Dillon se vratio u Calcuttu. Tu je za svoje otkriće uspio pridobiti Azijsko društvo i Indijsko trgovačko društvo. Dadoše mu brod, kome nadjenuše ime Recherche. Otputovao je 23. siječnja 1827. godine, a pratio ga je jedan francuski pomorski agent. Brod Recherche pristao je na mnogim točkama Tihog oceana, a pred Vanikorom se usidrio 7. srpnja 1827. u istoj luci Vanou, gdje je sada plivao Nautilus. Tu je Dillon prikupio mnogo ostataka brodoloma: željeznog oruđa, sidara, grljaka koloturnika, malih topova s čamaca, jedno zrno od osamnaest palaca, ostataka astronomskih instrumenata, komad brodske vjenčanice i jedno zvono od bronce, na kojem je pisalo "Izradio me Bazin". To je znak ljevaonice pomorskog arsenala u Brestu oko 1785. godine. Prema tome nije više moglo biti sumnje.

Dillon je prikupio sve podatke o ostao na mjestu brodolom do listopada. Tada je otplovio s Vanikora preko Novog Zelanda u Calcuttu, gdje se usidrio 7. travnja 1828. godine, a onda se vratio u Francusku, gdje ga je veoma ljubazno primio Karlo X. U tom je trenutku, međutim, Dumont d`Urville tražio drugdje mjesto brodoloma, ne znajući za Dillonove uspjehe. Doista, od nekog se kitolovca doznalo, da se u rukama divljaka iz Louisiade i Nove Kaledonije nalazi nekoliko medalja i jedan križ "Saint Louis".
Dumont d`Urville, zapovjednik broda Astrolabe, otplovio je, a dva mjeseca pošto je Dillon napustio Vanikoro, usidrio se pred Hobart Townom. Tu je doznao za uspjehe, koje je postigao Dillon, a osim toga saznao, da je neki James Hobbs, prvi časnik Uniona iz Calcutte, koji se iskrcao na nekom otoku 8° 18` južne širine i 156° 30` istočne dužine, opazio, da se domoroci u tim krajevima služe željeznim šipkama i crvenim suknom. Sve te novinske vijesti, u koje se nije baš moglo imati povjerenja, zbuniše Dumont d`Urvillea, ali se on ipak odluči poći tragovima, koje je otkrio Dillon.

Astrolabe doplovi pred Tikopiju 10. veljače 1828. Za vođu i tumača uzeše jednog bjegunca, koga nađoše na tom otoku, i otploviše u Vanikoro. Otok su ugledali 12. veljače, plovili pokraj grebena sve do 14. i ušli u luku Vanou pa se usidrili iz rubnih grebena tek 20. Više je časnika obišlo otok 23. veljače, ali doniješe samo nekoliko beznačajnih ostataka. Domoroci su se služili nijekanjem i raznim izgovorima, samo da ih ne odvedu na mjesto brodoloma. Po takvom se sumnjivom vladanju moglo povjerovati, da su loše postupali s brodolomcima. Doista se činilo kao da se boje, da je Dumont d`Urville došao osvetiti Lapérousea i njegove nesretne drugove. Napokon su 26. ponukani darovima, i pošto su shvatili, da ima ne prijeti nikakva odmazda, odveli prvog časnika Jacquinota na mjesto brodoloma.

U dubini od šest do osam metara između grebena Pacou i Vanou ležala su, oblijepljena zgrušenim vapnencom, sidra, topovi, te željezna i olovna zrna. Na to mjesto uputiše sa Astrolabe kuter i šljupku, a njihove su posade teškom mukom izvukle jedno sidro teško devet stotina kilograma, jedan top od željeznog liva, jedan odljevni komad olova i dva bakrena bacača kamena.
Saslušavajući domoroce, Dumont d`Urville je doznao, da je Lapérouse, pošto je izgubio svoja dva broda na grebenima, sagradio manji brodić i da je s njim po drugi put nestao. Gdje, to nije mogao doznati. Zapovjednik broda Astrolabe dade podići pod krošnjama mango-stabla spomenik na uspomenu čuvenom pomorcu i njegovim drugovima.Spomenik je imao oblik četverostrane piramide na podnožju od koralja, i ništa na njemu nije bilo od željeza, da ne bi izazvalo požudu domorodaca.

Dumont d`Urville je htio poslije toga otploviti, ali posada mu se razbolila od groznice nezdravih obala, a i sam je bio teško bolestan, pa je mogao otputovati tek 17. ožujka. Francuska vlada je, međutim, u brizi da Dumont d`Urville ne zna za Dillonova otkrića, poslala u Vanikoro korvetu Bayonnaise, pod zapovjedništvom Legoaranta Tromelina, koji je do tada brodom boravio na zapadnoj obali Amerike. Korveta Bayonnaise usidrila se pred Vanikorom nekoliko mjeseci poslije odlaska Astrolabe, nije našla nikakav novi trag, ali je ustanovila, da su domoroci poštivali Lapérouseov spomenik."


Spomenik Lapérouseu i njegovim hrabrim mornarima. Izvor: Wikipedia

O svom fantastičnom djelu Jules Verne kroz usta kapetana Nema odgovara i na sudbinu lađe kojim je Lapérouse otplovio s Vanikora, no riječ je o mašti pisca, a ne povijesnim podacima. No ukoliko vas zanima kako je po Verneu završio Lapérouse, svakako pročitajte njegovo remek-djelo "Četrdeset tisuća milja pod morem". Gore navedeni podaci slažu se sa povijesnim izvorima, no ispuštaju jedan zanimljivi detalj. D"Entrecasteaux je u prolazu pored Vanikora zamijetio, ili je barem tako mislio, dimne signale, ali zbog opasnosti od nasukavanja nije pristao, već je produžio svojim putem. Bilo je to 1793. godine. On nije bio jedini koji je tako postupio.


Otok Vanikoro i njegovi opasni grebeni viđeni iz svemira. Izvor: Wikipedia


Preostali dijelovi Lapérousovih brodova i danas leže u plitkim tropskim morima oko otoka Vanikoro.
Izvor: Wladbladi

Na zanimljiv način nesreća Lapérousa vezana je i za poznatu pobunu na brodu Bounty. Nakon što je svrgnut kapetan William Bligh, a zapovjedništvo preuzeo pobunjenik Christian Fletcher, organizirana je potjera za bjeguncima. Potjeru je predvodio kapetan, kasnije admiral, Edward Edwards na brodu Pandora. Tijekom potrage za pobunjenicima, prošli su i pored otoka Vanikoro te zapazili dimne signale. No kako je bio usredotočen na pobunjenike te smatrao da se oni ne bi odali na taj način, ignorirao je signale i produžio dalje. Bio je poznat po okrutnosti i surovosti koja je čak nadmašivala onu kapetana Bligha. Njegov brod stradat će nedugo potom na grebenima zloglasnog Toressovog prolaza, za što će dospjeti pred vojni sud. Iako osuđen, kasnije će napraviti značajnu karijeru u Kraljevskoj mornarici.

Obzirom da podaci dolaze iz dva neovisna izvora, za vjerovati je da je najmanje jedan brodolomac iz Lapérousove ekspedicije preživio brodolom i još godine među domorodačkim stanovništvom Vanikora. Da su kapetani bili hrabriji i odlučniji te s više samilosti, preživjeli su se mogli spasiti i svojom pričom zauvijek razriješiti tajnu brodoloma Lapérousove ekspedicije. Ovako će sudbina pomoraca koji su od ostataka brodova napravili lađu i ponovno se uputili na more, ostati vječnom zagonetkom skrivenom u dubokim plavim vodama tog dijela Pacifika.

Odluka koja je promijenila povijest

Sada, kada je poznata sudbina Lapérousove ekspedicije, možemo govoriti o odluci koji je taj kapetan donio prije polaska na kobno putovanje, a koja je imala značajan utjecaj na svjetsku povijest. Naime, prilikom prikupljanja posade, za službu na brodu se prijavio i bio odbijen šesnaestogodišnji vojni poručnik dobrog znanja matematike i artiljerije. U to je vrijeme bio zainteresiraniji za pomorske podvige, više no za one vojne. I bio je jako razočaran Lapérouseovom odlukom. Poručnik je bio Korzikanac imenom Napoleon Bonaparte. Deset godina nakon Lapérousovog nestanka Napoleon će povesti vojnu kampanju "Orient", pohod na Egipat. Među vojnicima će se naći i brojni znanstvenici, njih 167. Između ostalih na tom pohodu Jean-Joseph Fourier će napraviti svoje radove vezane za toplinu, a vojni inženjer Pierre-François Bouchard pronaći će znameniti "Kamen iz Rosette", koji će Jean-François Champollionu omogućiti dešifriranje egipatskih hijeroglifa. Ključ je bio u tome da je na kamenu bio napisan isti tekst na tri pisma: Hijeroglifima, kurzivnim hijeroglifima znanim kao demotski i najvažnije od svega, grčkim na dnu. Champollionu koji je poznavao i tečno govorio starogrčki, nije bilo teško razumjeti najdonji tekst, pomoću kojega je onda dešifrirao prvi i tako riješio tajnu egipatskih hijerogilfa. Bez toga kamena, pismo starih Egipćana ostalo bi jednako tajnovito kao i pismo Maya danas, te bi o toj fascinantnoj civilizaciji vjerojatno vrlo malo znali.


Napoleon Bonaparte, nesuđeni mornar Lapéruosove nesretne ekspedicije. Izvor: Serie A Mania


"Kamen iz Rosette" možda nikada ne bi bio pronađen.
Izvor: Transcendence or Immanence? You can choose one but not both... Finding the li

Pohod na Egipat samo je detalj u Napoleonovim povijesnim pothvatima. Povijest Europe, a i svijeta, na prijelazu 18. u 19. stoljeće uistinu bi bilo teško zamisliti bez ličnosti Napoleona te bez značajnih reformi koje je uveo u sve segmente društva, a koje su udarile temelje današnjeg društva. Danas bi mogli samo nagađati kako bi izgledala povijest svijeta da je Lapérouse prihvatio Napoleona na svoj brod. Upravo ta odluka još je jedan dokaz koliko je budućnost hirovita i nepredvidiva. Koliko odluke pojedinih ljudi, koji mogu biti i sporedne uloge na svjetskoj sceni, mogu značajno izmijeniti tijek povijesti. S takvim potencijalom da gotovo svatko može, a ne mora, utjecati na budućnost svijeta, uistinu nije moguće uspješno predviđanje budućnosti, kao što bi nas to mnogi šarlatani, prevaranti i kvaziznanstvenici htjeli uvjeriti.

Priča o Lapérousu i njegovoj tragediji samo je jedno malo poglavlje slavnih istraživanja oceana i mornaričkih pothvata minulih stoljeća. Jednako zanimljive i uzbudljive priče tih vremena i danas su aktualne i mogu nas mnogo toga naučiti, razveseliti nas i rastužiti, izazvati u nama čuđenje, zgražanje ili divljenje raznim pothvatima te velikoj hrabrosti odvažnih pomoraca. Danas, u doba kada su na oceanima Zemlje mnogi brodovi, sigurniji, veći i brži od starih jedrenjaka, plovidba više nije tako uzbudljiva, a mnoge tajne južnih mora su riješene. Danas više sa divljenjem, strahopoštovanjem te pozivom na istraživanje i avanturu, pozivom na potragu za slavom, moći i bogatstvom, ne gledamo oceane mora, već oceane svemira. I dok čekamo svemirske brodove, koji će nas tim novim oceanom nositi jednako kao što su to za Cooka, Lapérousoa i ostale slavne kapetane činili zemaljski, zamišljamo to prostranstvo svemirskog oceana kroz mnogobrojne SF serije. Možda najpoznatije nadahnute istraživanjem nepoznatih obala svemirskog oceana su Zvjezdane staze i Zvjezdana vrata. Stoga kada ih idući put budete gledali, prisjetite se ljudi koji su ih svojim nenadmašnim avanturama nadahnuli.

Popis literature:
1) Wikipedia

2) Carl Sagan: Kozmos, "Otokar Krešovani", Opatija, 1983., treće izdanje 1991.
3) Jules Verne: Četrdeset tisuća milja pod morem, Mladost, Zagreb, 1969.
4) Atlas svijeta, JLZ, Zagreb 1969.