Utrka na kraj svijeta I. dio: Sjeverni put za Orijent

Subota, 29. prosinca 2007. u 08:00 sati

"Zasad je čovjeku najveći cilj sretno stići što dalje i još sretnije se vratiti."
Nikola Šop, Astralije

Stići što dalje u nepoznato i doma donijeti nove spoznaje i bogatstvo bila je težnja mnogih pomoraca i istraživača od kada je čovjeka i mora. Nakon otkrića novih kontinenata Amerike i Australije ostala su još dva neistražena mjesta - krajnji sjever i jug. Uz te krajeve vezale su se strašne priče i legende pa se malo pomoraca odvažilo na put tamo gdje led i zima caruje zajedno s velikim i strašnim životinjama, a dan i noć traju po šest mjeseci. Usprkos tome promjene na političkoj karti Europe i svijeta natjerale su ljude da se odvaže na put i tamo gdje bi inače krenuli samo najhrabriji i željni slave.

Ovo je priča u tri nastavka o ljudima koji su se odvažili na put i osvojili ledena prostranstva kraja svijeta. Priča je to o hrabrosti, upornosti, ljepotama i čudima sjevera i juga, ali i strahotama i tragedijama koje su zadesile nespremne i neoprezne. U prvom nastavku krećemo na put zloglasnog Sjeverozapadnog prolaza i ostalih alternativnih putova koji kroz ledena prostranstva vode na istok prema bogatstvu Orijenta.

Prvi koraci prema sjeveru

Sjever je intrigirao maštu ljudi oduvijek. Mjesto vječnog snijega i leda, kraj svijeta. Prvi koji se, prema zapisima, usudio krenuti u te opasne krajeve bio je grčki matematičar i istraživač Piteja koji je 325. prije nove ere oplovio Britaniju i krenuo na sjever tražeći legendarnu zemlju Thule (vjerojatno Norveška ili Island). Putujući, opisao je krajeve snijega i leda gdje dan traje od svibnja do kraja srpnja. Međutim nitko mu nije vjerovao jer se smatralo da je nemoguće zbog snijega i leda doći u krajeve koje je Piteja opisao. Nakon njega i gašenja iskre prave znanosti u Grčkoj, trebalo je oko 1000 godina da se Europljani ponovno usude krenuti put sjevera.


Karta svijeta po Eratostenu (276.-194. godina pr. Kr.) Wikipedia

Prvi koji su se odvažili bili su kršćanski misionari koji su 770. godine naše ere prateći seobu ptica došli do Islanda. Prve ideje naseljavanja Islanda potekle su nekoliko stotina godina kasnije od Vikinga. Ploveći tako prema Islandu Normana Gunnbjorna vjetar je oko 900. godine skrenuo s kursa pa je nakon duge i naporne plovidbe završio na obalama nove zemlje - Greenlanda. To je otkriće potaknulo maštu Vikinga željnih novih zemlja i kolonizacije, no opisi magle, ledenih santi i jakih vjetrova smirili su strasti. Tek osamdesetak godina kasnije Viking poznat kao Eric Crveni krenuo je provjeriti Gunnbjorngove opise i sretno dospio na Greenland iskrcavši se blizu današnje luke Eriksey. Tamo je zatekao duboke fjordove pune ptica, tuljana, more puno riba i kitova. Ljeti je obala davala mogućnost uzgoja povrća te pokazivala obilje pašnjaka. Zemlja je bila kao stvorena za kolonizaciju.


Smještaj Vikinških kolonija na Greenlandu
Izvor: p6.hostingprod.com


Biskupska palica vikinškog biskupa pronađena na Greenlandu
vjerojatno pripada Johnu Smyrillu koji je umro 1209. Izvor:
"Posljednje granice", Mladinska knjiga, Ljubljana/Zagreb. 1973.

U ljeto 985. godine petstotinjak Islanđana pratilo je Erica Crvenog na putu prema Greenlandu, a kada se vijest o otkriću proširila do Norveške, mnogi su krenuli put novootkrivene zemlje. Prva kolonija podignuta na Islandu bila je u predjelu današnje luke Julianehab. Kolonije su bile napredne i imale razvijenu trgovinu s Eskimima, no ovisile su dijelom i o trgovačkim brodovima iz Norveške koji su redovito dovozili žito i željezo u zamjenu za moržove kljove te medvjeđe i tuljanove kože. Dolaskom kršćanstva na Greenland, stanovnici su dobili i svog biskupa, a financijski su podržavali i Križarske ratove. Godine 1216. postali su dio norveške krune. No međutim stvari su krenule po zlu.


Leif Erickson - sin poznatog Erica Crvenog među prvima je
došao na obale Sjeverne Amerike. Njegov brat osnovao je
koloniju u novootkrivenoj zemlji.
Izvor: freepages.genealogy.rootsweb.com

Već od 10. stoljeća klima na Greenlandu se počela mijenjati i postajalo je sve hladnije. Do 14. stoljeća znalo je proći i više godina da ne stigne niti jedan brod iz Norveške. Greenland je slabio i stanovnika je bio sve manje. Ponestanak potrepština vjerojatno je izazvao sukob s Eskimima. Bježeći od hladne klime Greenlanda koji se počeo lediti, Vikinzi su došli do obala Newfoundlanda i tako postali prvi bijeli otkrivači Amerike mnogo prije Colomba. Do 15. stoljeća kolonije na Greenlandu su potpuno iščezle, a i Vikinzi u Americi su izolirani ili izumrli ili se pomiješali s domorodačkim stanovništvom.

Potraga započinje

U ostatku Europe kršćanske dogme ograničavale su istraživanja. Usprkos tome Marco Polo krenuo je put istoka u 13. stoljeću, donio priče o bogatstvima Istoka pa se ubrzo razvila unosna trgovina. Kada je Osmansko Carstvo u usponu prekinulo veze Europe s Dalekim istokom, pojavila se potreba novih putova prema Istoku - preko mora. Kršćanske dogme o svijetu kao ravnoj ploči s Jeruzalemom u sredini ograničavale su tu ideju, no bilo je učenih ljudi koji su prihvatili ideju staru još od Antike da je Zemlja okrugla i odvažili se na put. Prednjačili su Španjolci i Portugalci. Tako je Vasco De Gama oplovio Afriku, a Cristoforo Colombo otkrio Ameriku. Ubrzo je došlo do sukoba oko trgovačkih ruta.

Kako bi smirio sukobe, papa Aleksandar VI. je 1493. podijelio trgovački svijet između Portugala i Španjolske, što je ostavilo Englesku, Francusku i Nizozemsku bez puta za Aziju. Kako bi prevladali nastali problem, odlučeno je da se potraži sjeverni put za Aziju (alternativa je vodila oko Afrike ili Južne Amerike, što je bio predug i preskup put). Hipotetsku rutu kroz zaleđeno more Arktika Englezi su nazvali Sjeverozapadni prolaz. Alternativa je bila put između dvije Amerike. Kada je otkriveno da tog puta nema (do proboja Panamskog kanala 1914.), sav trud potrage bačen je na sjever.

Prema Istoku - Sjeveroistočni prolaz

Potraga za prolazom krenula je i istočno i zapadno. Kako je godine 1497. talijanski pomorac John Cabot oplovio od Newfoundlanda do Engleske bez da je pronašao pukotinu u ledu, a tri godine kasnije braća Corte-Real ploveći uz obalu Sjeverne Amerike ustvrdili da ona nema kraja, potraga se preselila na istok. To je preseljenje zagovarao i ruski diplomat Gerasimov. Sjeveroistočnom putu pogodovala je činjenica da je more plovno do najudaljenijih krajeva Norveške, te da ribari svojim brodicama dosežu čak do rijeke Ob, a neki i do ušća Jeniseja.


Ruta Sjeveroistočnog prolaza uz obale Sibira
Izvor: Wikipedia

Potaknuta navedenim potraga za Sjeveroistočnim prolazom uzela je maha. U Londonu je 1551. osnovano "Udruženje i kompanija trgovaca pustolova za otkriće područja, dominiona, otoka i nepoznatih mjesta" i ubrzo postalo središnje mjesto organizacija istraživanja sjevera. Već se godine 1553. organizirala prva ekspedicija pod zapovjedništvom Sir Hugha Willoughbyja s navigatorom Richardom Chancellorom.  Dva broda ekspedicije uputila su se put sjeveroistoka, no već kod obala Norveške jaka oluja razdvojila je njihove brodove. Willoughbyjev brod bio je teško oštećen i prisiljen pristati na sjeveru Norveške dok je Chancellor uspio doploviti do luke Vardo. Tamo su ga odgovarali od daljnje plovidbe, no čim je uzmogao Chancellor se uputio dalje na istok i dospio do ušća rijeke Dvine. Tamo su ga dočekali izaslanici Ivana Groznog. Temeljem pisma koje je Ivan Grozni poslao po Chancelloru u Englesku osnovana je "Moskovska kompanija" (sjedište u Londonu). Novoosnovana kompanija ubrzo je preuzela potragu za Sjeveroistočnim prolazom i razvila unosnu trgovinu s Rusijom i Perzijom.

Sir Hugh Willoughby nije bio te sreće. Godine 1554. njegov brod i beživotna tijela članova ekspedicije pronađeni su blizu mjesta pristaništa gdje su bili prisiljeni zimovati. Posada je umrla od skorbuti, bolesti koja je često morila mornare. Tragedija Sir Hugha Willoughbyja prva je pokazala kakve opasnosti krije sjever, a mnoge koje su kasnije uslijedile pokazale kako je putovanje sjevernim krajevima opasno i pogibeljno.

Kada su se Englezi preselili na traženje puta prema Kini preko Sjeverozapadnog prolaza, Nizozemci i Danci preuzeli su vodstvo u istraživanju Sjeveroistočne rute. Najvažnija ličnost potrage svakako je Nizozemac Willem Barents. Cilj ekspedicije bio je tjesnac Kara. Držeći se sjeverne rute oko Novaje zemlje došao je sve do otoka Spitzbergen koji danas pripada skupini Svalbard te tek tada skrenuo na istok. Ubrzo je led okovao brod i morali su ga napustiti te potražiti sklonište na obalama Novaje zemlje. Od ostataka broda sagradili su sklonište i spremili se zimovati na negostoljubivom dalekom sjeveru. Kako su se zalihe topile i zima bližila kraju Barents je zaključio da je jedina nada povratak u Amsterdam. Prva faza tog puta bio je put čamcima dug 2576 km do najbližeg kopna, poluotoka Kola. Pri tome su putovali jedrima, veslima te čak i vukli čamce preko zaleđenih predjela. Ekspedicija je došla do Kole, ali bez Barentsa. Hrabri istraživač umro je iscrpljen dva dana nakon početka probijanja prema kopnu. Smrću W. Barentsa okončani su nizozemski interesi za Sjeveroistočnim prolazom.


Willem Barents (1550.-1597.) - danski pomorac
stradao u potrazi za Sjeveroistočnim prolazom
Izvor: Wikipedia

Za vrijeme istraživanja sjevera, Rusija je širila svoju moć i vlast nad Sibirom. Krajem 17. stoljeća dosegnut je poluotok Kamčatka. Godine 1725. car Petar Veliki odlučio je poduprijeti istraživanja kako bi se ucrtale obale Sibira. Taj zadatak pripao je Dancu Vitusu Beringu. Zadak je uključivao 125 ljudi na 9600 km dugom kopnenom putu do Ohotska pa morem oko Kamčatke pa prema Americi. Nakon dugog kopnenog puta i dvije godine čekanja brodova, Bering i priključeni mu ruski istraživač Aleksej Čirikov uputili su se put mora s istočne obale Kamčatke. Put je vodio na sjever do zaljeva Anadyr pa uz otok St. Lawrence u Beringov prolaz. Kada je led počeo zarobljavati brod, vratili su se u Ohotsk odnosno Petrograd. Tek godine 1741. Bering je uspio izvršiti zadatak koji mu je dan 16 godina ranije.

Nova ekspedicija zajedno s Čirikovom na brodu "Sv. Petar" otplovila je sjeveroistočno od Ohotska i dospjela do obala Aljaske. Iskrcali su se na otok Kayak. Ubrzo su i drugi Rusi dospjeli na Aljasku i razvili trgovinu s Eskimima, a trgovački brodovi doplovili su na jug sve do današnjeg San Fancisca. Prva ruska kolonija na Aljasci osnovana je 1784. na otoku Kodiak. Aljaska je ostala ruskim posjedom sve do 1867. kada je SAD kupio navedeni teritorij za svega 7.2 milijuna dolara. Iako je narod SAD-a žestoko prosvjedovao protiv besmislene kupnje zaleđenog komada tla, prirodna bogatstva su brzo pokazala da je riječ o jednoj od najboljih trgovina svih vremena.

Unatoč navedenim uspjesima u istraživanju Sibira pa čak i Amerike, cijela dužina Sjeveroistočnog prolaza nije oplovljena sve do sredine 19. stoljeća. Tek je 1878. finsko-švedski istraživač Adolf Erik Nordenskiöld za ekspedicije "Vega" isplovio cijelu dužinu prolaza, uz obale Sibira od zapada na istok. Obrnuti prolaz ponovio je 1915. ruski istraživač Boris Vilkitsky.


Adolf Erik Nordenskiöld (1832. -1901.) Slika Georga von
Rosena prikazuje slavnog istraživača zajedno s  brodom
"Vega"  kojim je  prvi isplovio kroz Sjeveroistočni prolaz
1878. godine. Izvor: Wikipedia

Danas je put Sjeveroistočnim prolazom olakšan zbog posljedica globalnog zatopljenja te uz pomoć suvremene tehnologije. Usprkos tome prolaz još uvijek nije plovan cijele godine i svega je nekolicina luka odleđeno cijele godine (Murmansk na poluotoku Kola, Petropavlovsk na Kamčatki te Magadan, Vanino, Nakhodka i Vladivostok na pacifičkoj obali Rusije).

Potraga za Sjeverozapadnim prolazom

Veliki trud u pronalazak Sjeveroistočnog prolaza koji su pokazivali Rusi nisu dijelili Englezi. Za kraljice Elizabete I. njihova istraživanja usmjerila su se na zapad.  Razlog tome bila je i nova karta svijeta koju je godine 1569. izdao Gerhardus Mercator, a po kojoj put na istok sprječava velika kopnena masa. Osim toga i politika je odigrala ulogu jer bi Sjeveroistočni prolaz trgovinu učinio ovisnom o Rusiji, dok bi Sjeverozapadni prolaz osigurao nesmetan i slobodan put i trgovinu sa zemljama Dalekog istoka.


Moguće rute zloglasnog Sjeverozapadnog prolaza. Najjužniju je isplovio od 1903. do 1906. Roald Amundsen.
Izvor: Wikipedia

No prije Engleza, u potragu za prolazom dao se poznati konkvistador Hernán Cortés koji je godine 1539. poslao pomorca Franciscoa de Ulloaa da oplovi Kaliforniju (za koju se smatralo da je otok). On je zaključio da je Kalifornijski zaljev najjužniji dio kanala koji prolazi kroz Ameriku sve do kanala St. Lawrence kod Newfoundlanda. Potaknuti time mnogi su pomorci krenuli u potragu za tim legendarnim kanalom poznatim kao Anianski prolaz (Anian je jedan od starih naziva za jednu kinesku provinciju) koji je razdvajao Ameriku i Aziju. Pomorska istraživanja pokazala su da je riječ o zabludi. Prolaz između Azije i Amerike postoji, ali mnogo je sjevernije i nepristupačniji je.

Ubrzo su se potrazi priključili i Englezi. Poticajom kraljice Elizabete, godine 1576. engleski pomorac Sir Martin Frobisher krenuo je u potragu. Ona ga je dovela da Frobisherovog zaljeva na otoku Baffin. Obzirom na udaljenost do koje je došao, Frobisher je smatrao da je zemlja njemu s desna Azija. Kada je ugledao ljude mongoloidnih crta lica u odjeći od kože bio je siguran u svoju tezu. Kako bi dokazao da je otkrio sjeverozapadni put do Azije zarobio je jednog Eskima i ponio par grumena crne zemlje nazad u Englesku. Bačena u vatru zemlja je svjetlucala kao zlato. Kada su novosti o otkriću došle u englesku Frobisher je dočekan kao junak. Eskim je ubrzo preminuo od posljedica prehlade. Oduševljeni Frobisherovim otkrićem Englezi su osnovali "Kitajsku kompaniju" (Kitaj je stari europski naziv za Kinu) i Frobisher je dobio potporu kraljice za novu ekspediciju.

Ekspedicija je krenula 1577. i došla do obala Greenlanda. Njega je Frobisher proglasio posjedom kraljice Elizabete i imenovao Zapadna Engleska. Prije povratka svratio je još na Baffinov otok po više od 200 tona kamenja koje je sadržavalo navodno zlato. Pri toj ekspediciji uspostavljene su i trgovačke veze s Eskimima.


Frobisherova karta koja pokazuje široke prolaze otkrivenog puta za Kinu nazvane po njemu.
Izvor: Civilization.ca

Potaknut tim uspjesima Frobisher je organizirao i treću, ujedno i posljednju, ekspediciju u "Aziju". Otplovilo je petnaest brodova s rudarima koji će kopati zlato i naseljenicima za kolonizaciju. Međutim ekspediciju je zatekla strašna oluja u Frobisherovom zaljevu i podivljalo more puno ledenih santi potopilo je gotovo sve brodove. Preostali brodovi vratili su se u Englesku gdje su Frobishera dočekale još gore vijesti  - njegovo zlato bilo je bezvrijedni željezov sulfid znan kao pirit. Posljedica toga bila je lavina nevjerica u cjelokupni uspjeh Frobisherovih ekspedicija. Potraga za Sjeverozapadnim prolazom se nastavila.

Pokušaju otkrivanja pridružio se 1585. John Davis, ali bez većih uspjeha. Iscrtao je mnoge fjordove Greenlanda, ali su ga naposljetku oluje i sante leda natjerale nazad u Englesku. Njegovim koracima krenuo je Henry Hudson 1610., ali je uplovio u zatvoreni zaljev koji će kasnije biti imenovan po njemu. Šest godina kasnije William Baffin je brodom "Discovery" uz zapadni Greenland plovio sve do prolaza Lanchester gdje ga je led natjerao na povratak. Baffin nikada nije saznao da su oba prolaza do kojih je došao duboki i vode ravno u Beringovo more - kriju tajnu Sjeverozapadnog prolaza. U potrazi se okušao i slavni James Cook 1777. ali bez uspjeha. Prilazu je pokušao prići sa Zapada kroz Pacifik no nije došao dalje od već postignutih ruskih otkrića.

Rusko otkriće i kolonizacija Aljaske uzdrmali su Englesku. Strah od imperijalne nadmoći na Arktiku natjerao je Engleze da istraže kanadsku unutrašnjost te da parlament ponudi 1818. veliku novčanu nagradu onome tko otkrije Sjeverozapadni prolaz ili osvoji Sjeverni pol. Potaknute time, u svibnju iste godine organizirane su dvije ekspedicije - jedna je trebala prići što je bliže moguće Sjevernom polu, a druga pronaći Sjeverozapadni prolaz. Zapovjednik ekspedicije za prolaz bio je John Ross, a drugi po činu kasnije priznati polarni istraživač Edward Parry. Krajem godine dva broda ("Isabell" i "Aleksander") došli su do prolaza Lanchester te dalje na zapad dan plovidbe kada je Ross dao neobičnu zapovijed. Ispred sebe je, kako je tvrdio, ugledao veliki planinski lanac koji je onemogućavao daljnje napredovanje pa je naredio da se brodovi okrenu i upute doma. Lanac je nazvan Croker Moutains. Parry i ostali članovi ekspedicije nisu vidjeli ništa takvo. Po povratku u Englesku Ross je počeo doživljavati kritike vezane uz Croker  Moutains i govorkalo se da ih je izmislio kako bi se vratio u sigurnije vode. Štetu koju su mu donijele navodne planine, Ross je djelomično opravdao kasnijim istraživanjima Antarktika.


Navodne Croker  Moutains koje su spriječile Johna Rossa u daljnjoj plovidbi. Nije poznato je li u pitanju težnja povratku u
sigurne vode, optička varka ili nešto drugo. Planine nikada kasnije nisu viđene niti pronađene, a Ross je ostao posramljen.
Izvor: libweb5.princeton.edu

Kako bi se opravdala okaljana čast Rossa i mornarice, organizirana je nova ekspedicija koja je trebala riješiti pitanje Coker Moutainsa. Zapovjednik je ovaj put bio Edward Parry. Kada su njegovi brodovi "Hecla" i "Griper" napokon došli do tjesnaca Lanchester počela je potraga za mističnim planinama. Planine nisu pronađene. Upravo suprotno tome, uplovili su u širok prolaz danas znan kao Barrowov prolaz, te dalje sve do Melvilleovog prolaza, prošavši tako 110° zapadno od Greenwicha i stekavši nagradu propisanu 1818. godine. No usprkos otkriću, pred njima je ležalo zaleđeno more i bili su prisiljeni na zimovanje. Krajem zime probali su još jednom, ali led nije popuštao pa su se vratili nazad u Englesku. Kasnije se Parry posvetio osvajanju pola, kao i većina Engleza razočarana neuspjesima u traganju za Sjeverozapadnim prolazom.

Godine 1828. Ross je pokušao vratiti okaljanu čast u novom pokušaju potrage za tajanstvenim prolazom, ali zbog problema s parnim motorom broda "Victory" morao je odustati. Najdalje što je stigao bilo je brodskim čamcima do prolaza Lanchester. Tri zime koje su tada proveli s Eskimima poučile su ih vrijedne vještine putovanja i preživljavanja na dalekom sjeveru.


Rossov brod "Victory" zarobljen u ledu za potrage za Sjeverozapadnim prolazom 1829. godine.
Izvor: Universitetet i Tromsøs

Potraga za Sir Franklinom

Nastojanja otkrića Sjeverozapadnog prolaza sredinom 19. stoljeća, donijela su u Englesku šokantnu vijest. Cijenjeni pomorski kapetan Sir John Franklin nestao je zajedno sa svojom ekspedicijom u ledenoj pustoši Arktičkog arhipelaga. Njegova dva broda "Erebus" i "Terror" isplovili su dobro opremljeni 1845., a već do ljeta 1847. izgubio im se svaki glas. Zbunjeni time Englezi su organizirali brojne akcije spašavanja Sir Franklina. Prva bezuspješna potraga bila je ona Jamesa Clarka Rossa koji se 1849. bez ikakvih odgovora vratio u Englesku. U godinama koje su slijedile brojni su brodovi i posade tražile Sir Franklina, što će bitno pridonijeti upoznavanju i ucrtavanju Arktičkog arhipelaga u karte te upoznavanju tamošnjih Eskima.

Prvi uspjeh u traganju bio je onaj kapetana Horatija Austina koji je na otoku Beechy pronašao mali logor i tri nadgrobna spomenika. Riječ je bila o ložaču s "Terrora" i dva člana posade "Erebusa", no Sir Franklinu niti traga. Otkriće je dalo naslutiti tragičnu sudbinu posade. Tragediju je potvrdio dr. John Rae koji se saonicama preko Kanade uputio u kopnenu potragu. Preko priča Eskima saznao je da su vidjeli članove Sir Franklinove posade kod Otoka kralja Wolliama. Kao dokaz su dali razne predmete koji su očigledno pripadali nestalim brodovima. Tragom priča dr. Rae se uputio na sjeverozapad. Eskimi koje je sretao govorili su sve strašnije priče. Na posljetku je saznao da su na komadu kopna i obližnjem otoku pronašli tridesetak leševa udaljenih dan puta od Raeinog položaja, kod Backove riblje rijeke.

Ono što je dr. Rae pronašao na opisanom mjestu bilo je šokantno. Razbacani leševi nalazili su se po šatorima, ispod čamaca te na drugim mjestima gdje su se iscrpljeni ljudi skrivali od zime, a po izgledu i unakaženosti tijela dr. Rae je zaključio da su na kraju pribjegli i kanibalizmu. Tragična vijest stigla je ubrzo u Englesku, a dr. Rae je dobio nagradu obećanu za pronalazak Sir Franklina, no samo polovinu jer je objasnio sudbinu ekspedicije, ali ne i samog Sir Franklina. Odgovor na to dao je nekoliko godina kasnije Leopold McClintock. Njegova ekspedicija pronašla je uz jedno tijelo dnevnik koji je potvrdio da je Sir Franklin umro 11. lipnja 1847. nedugo nakon napuštanja brodova prethodno dvije godine zarobljenih ledom.


Prikaz pronalaska ostataka ekspedicije Sir Johna Franklina. Tragedija iskusnog kapetana pokazala se kako daleki sjever
može biti opasan i okrutan. Izvor: Rhode Island College

Današnja saznanja o tom događaju govore da je nakon zarobljavanja u ledu, nakon izvjesnog vremena posada napustila brodove i saonicama (nepotrebno pretrpanim) krenula potražiti spas. No unatoč dobrim zalihama i vještom kapetanu stradali su. Razlog tome leži u činjenici da su konzerve bile od legure olova i kositra. Olovo je dospjelo u hranu i otrovalo posadu uzrokujući slabost, dezorijentiranost i ludilo koje je u krajnjoj fazi zajedno s gladi dovelo do kanibalizma. Moderne obdukcije tijela sa zaleđenog sjevera potvrdile su trovanje olovom. Tragedija Sir Johna Franklina pokazala je strašnu stranu potrage za Sjeverozapadnim prolazom.

Proboj kroz Sjeverozapadni prolaz

Za vrijeme potrage za Sir Franklinom još je jedna posada krenula u proboj kroz Sjeverozapadni prolaz. Kapetan Robert McClure svojim brodom "Investigator" odlučio je isploviti dužinu prolaza od zapada na istok. Oplovivši obje Amerike oko Rta Horn stigao je na Aljasku. Od tamo je kroz Beringov prolaz dospio sve do otoka Banks gdje ga je led zarobio na tri zime. Srećom pronašla ih je na rubu smrti ekspedicija na saonicama Sir Edwarda Bletchera. Oni su ih vratili na Bletcherov brod i nazad u Englesku. Na taj je način McClure postao prvi istraživač koji je, što brodom, što saonicama, obišao oko obje Amerike. Bilo je to u vremenu od 1850. do 1854. godine.


Roald Amundsen (1872. - 1928.) - jedan od najvećih polarnih istraživača kojemu
je pripala,  između ostalog, i čast prvog prolaska kroz Sjeverozapadni prolaz.
Izvor: Wikipedia

Čast da prvi isplovi cijelu dužinu Sjeverozapadnog prolaza pripala je jednom od najslavnijih polarnih istraživača, Norvežaninu Roaldu Amundsenu. Kao i u utrci za Južni pol, Amundsen je pobjegao vjerovnicima koji su htjeli zaustaviti ekspediciju. Na put je krenuo 1903. brodom "Gjøa" te prošavši kroz prolaz Lanchester, uz otoke Somerset, Prince of Wales i otok kralja Williama kroz Raein prolaz stigao do Aljaske. U grad Eagel na Aljasci stigao je 1906. i telegramom obavijestio o svom uspjehu. Neki dijelovi novootkrivenog prolaza bili su prilično plitki i neprolazni za trgovačke brodove. Ta činjenica nikako ne umanjuje veliki uspjeh slavnog istraživača koji će se svojim otkrićima i požrtvovnošću istaknuti u brojnim daljnjim polarnim istraživanima.

Arktik danas

Od Amundsona do danas, mnogi su uspjeli brodovima ili saonicama proći Sjeverozapadni prolaz, no on je još uvijek zatvoren za trgovačku plovidbu. Rijetki brodovi uz veliku pomoć ledolomaca uspiju se probiti kroz prolaz u toplije dane godine. Zahvaljujući globalnom zatopljenju postoji mogućnost odleđivanja Sjeverozapadnog prolaza i otvaranja nove važne trgovačke rute. Unatoč trgovačkoj dobiti, ona donosi i veliku opasnost za krhki okoliš Arktika. Više o Arktiku, njegovom statusu danas i teritorijalnim nesuglasicama zemalja koje tvrde da polažu pravo na Arktik pročitajte u mom članku "Bitka za blago Arktika".

Sljedeći nastavak priče "Utrka na kraj svijeta" vodi nas u osvajanje Sjevernog pola. Tko su hrabri istraživači koji su se odvažili na taj pothvat i tko je uistinu prvi čovjek koji je dospio na krov svijeta saznajte kroz tjedan dana u nastavku naše polarne priče. Za širu raspravu o ovoj i sličnim temama pridružite se našem AstroForumu. Popis literature bit će naveden u posljednjem nastavku priče o istraživanju polarnih predjela.