Utrka na kraj svijeta II. dio: Na krovu svijeta

Petak, 11. siječnja 2008. u 04:48 sati

"Ne čeznemo za određenim mjestima, nego za osjećajima što ih ona u nama bude".
Sigmund Graff

U prošlom nastavku smo upoznali začetke utrke prema sjeveru te potragu za novim putovima za Kinu. Od starih Grka i Vikinga da modernih moreplovaca, osim za novim putovima, svi su čeznuli za magičnom točkom gdje nestaju sve strane svijeta osim juga - Sjevernim polom. Mnogi su se istraživači odvažili na opasan put prema polu, a oni najuporniji i najhrabriji su pol i osvojili.

Nesreća kao ideja

Kao što je u I. dijelu opisano, nakon mnogo neuspješnih pokušaja pronalaska Sjeverozapadnog prolaza, Englezi su se okrenuli drugoj ideji - kako doseći Sjeverni pol. Već spomenuti Edward Parry, supomorac glasovitog ali i osramoćenog Johna Rossa, dokazao se kao izvanredan pomorac i polarni istraživač pa je odlučeno da krene na put prema polu. Ekspedicija je na put krenula u kasno proljeće 1827. godine. Ubrzo su dosegli Spitsbergen (Svalbar) i dalje nastavili saonicama. Za svaki slučaj ponijeli su dva okovana čamca koje su vukli najsnažniji ljudi ekspedicije. Napredujući polagano Parry je sa svojim ljudima stigao 805 kilometara od pola na 82° 45´, što će idućih 48 godina biti rekordna blizina polu.


Edward Parry britanski je pomorac proslavljen u istraživanju Sjeverozapadnog
prolaza i ostalih polarnih područja.
Izvor: "Posljednje granice", Mladinska knjiga, Ljubljana/Zagreb. 1973.

Dok je geografski pol ostao nedostižan, onaj magnetski dosegao je 1831. godine. James Clark Ross pronašavši ga na poluotoku Boothia na sjevernoameričkom tlu odmah ispod otoka Somerset. Godine 1903. Roald Amundsen locirao je pol vrlo blizu tom mjestu, a treće opažanje po mjerenjima Paula Sersona i Jacka Clarka smjestilo ga je u jezero Allen na otoku Prince of Wales. Magnetski pol je pomičan pa ne čude različite lokacije na koje je smješten zavisno o vremenu traženja. I danas se pomiče brzinom od 40 kilometara na godinu iz Kanade prema Sibiru i trenutno se nalazi u blizini geografskog pola.

Sljedeća velika ekspedicija na geografski pol bila je ona Fridtjofa Nansena temeljena na pomalo neobičnoj i smjeloj ideji koju mu je dala tragična nesreća broda "Jeannette" američke mornarice. "Jeannette" je stradala 1881. godine pod pritiskom leda sjeverno od Novosibirskih otoka. Od cjelokupne posade kapetana De Longa spasila su se samo dva mornara. Ostali su umrli od hladnoće i gladi. Ono što je Nansenu privuklo pažnju bilo je da su dijelovi broda stradalog pred Sibirom pronađeni na jugozapadnoj obali Geenlanda. Kako je to moguće?


Fridtjof  Nansen norveški je istraživač čiji je brod "Fram"
proslavljen na Arktiku njegovim imenom,  a na Antarktiku
imenom Roalda Amundsena.
Izvor: The University Library of Tromsø

Nansen je zaključio da postoji struja koja prolazi ili preko pola ili jako blizu polu. Njegova ideja je bila sagraditi brod koji će izdržati pritisak leda i po morskoj struji približiti se što je više moguće polu. Kao potvrda ideje postojanja struje nalazile se drveni predmeti Eskima s Greenlanda izrađeni od sibirske tisovine te štapovi za bacanje strelica ukrašen staklenim kuglicama porijeklom iz Kine. Potaknut time Nansen je zatražio potporu vlade i dao napraviti mali, ali čvrsti, brod imenom "Fram".

Putovanje ledom

Nansen je na svoj put krenuo 1893. godine s posadom od ukupno dvanaest mornara, uključujući i kapetana Otta Sverdrupa. Tom prilikom je zapisao: "Iza mene ostaje sve što mi je drago u životu. A što je ispred mene? Za Franklina i De Longa odgovor je glasio: muke i smrt. Za Nansena? "

Put je Nansena vodio na istok do Novosibirskih otoka gdje je odlučio ostaviti zalihe hrane prije susreta s ledom. No već za rujna led je okovao "Fram" i pravac plovidbe je izmijenjen. Sada su bili na milosti i nemilosti leda i arktičkih struja. Nansenu nije bilo strano putovanje santama. Na taj je način već istraživao Arktik, no pritisak koji je sada led radio na njegov brod bio je velik. Što je više stezala zima više je leda pritiskalo brod i njegovo pucanje bivalo je sve glasnije. Ponekad nisu čuli jedan drugoga od tih zvukova. No brod je izdržavao. Izdizao se iz leda i opravdao povjerenje svog konstruktora. Počelo je putovanje ledom. Slijedili su dugi, jednolični i depresivni dani, što se odražavalo i na moral posade.


"Fram" zarobljen u ledu Arktika. Za druge brodove taj je led značio smrt,
ali za "Fram" značio je slavu. Izvor: The University Library of Tromsø


Nansenov doživljaj Aurore Borealis. U jednoličnosti dana na Arktiku Nansen
je nacrtao brojne crteže krajolika i pojava koje su svojstvene dalekom sjeveru.
Izvor: Tromsø University Museum

Usprkos tome, ploveći ledom, do kraja prosinca "Fram" je stigao do 82° 30´, najveće udaljenosti do koje je ikada brod došao, na vlastiti pogon ili plutajući, a "Fram" je i dalje napredovao. Idući na sjever dospjeli su sve do 84° kada je struja počela skretati na zapad. Struja Nansena nije odnijela preko pola, ali je došao bliže toj magičnoj točki nego itko drugi (bio je svega 567 kilometara od pola). To je kopkalo slavnog istraživača i odlučio je ne propustiti priliku te napasti pol s kopna, ako već ne može brodom. Za pomoćnika je uzeo Hjalmara Johansena te napustio "Fram". Bilo je to 14. ožujka 1895. godine.

Izgubljeni na ledu

Napredak po ledu Arktika gdjegod je bio brz, a gdjegod mukotrpan i spor. Tako su petog travnja dospjeli na 86° 2.8´ - 438 kilometara od pola. No put je bio iscrpljujući i Nansen je uvidio da neće uspjeti pa je želio doseći barem 87° prije povratka. U zadnjem jurišu naprijed Nansen i njegov pomoćnik približili su se polu na svega 259 kilometara. Sada je slijedio naporan povratak koji je otežavao dolazak proljeća i pucanje leda.


Nansen vuče kanu ledom Arktika. U pozadini se nalazi Johansen.
Izvor: Project 66° North

Cilj puta bilo je najbliže kopno - Zemlja Franje Josipa koja se nalazila južno od njih, no dogodio se opasan previd. Pošto su obojica zaboravili naviti satove, nisu znali točno vrijeme i tako nisu mogli odrediti točnu poziciju već su se morali oslanjati samo na kompas. Ubrzo je ponestalo hrane i bili su prisiljeni ubiti slabije pse kako bi nahranili snažnije. I njihova hrana je bila na izmaku. Petnaestog svibnja proslavili su Johansenov 28. rođendan vrućim sokom od limete. Devetog lipnja ubili su sve osim tri psa kako bi imali nešto hrane za daljnji napredak. Zima, vjetar i padaline pogoršavali su situaciju. Dolaskom ljeta situacija se popravila. Uspjeli su uloviti tuljana i popraviti zalihe hrane. Dana 7. kolovoza došli su do otvorenog mora i daljnji put nastavili kajacima koji su ih, unatoč problemima, odveli do najsjevernijih otoka Zemlje Franje Josipa. Tu je bilo dovoljno životinja da ne moraju gladovati. Zajedno su napravili čvrstu kamenu kolibu s krovom od morževih koža i tako se spremili da prezime na sjeveru.

Zima na sjeveru donijela je mnogo iskušenja i opasnosti. Jednom prilikom morž je napao Nansenov kajak i ozbiljno ga oštetio. Drugom prilikom im je struja skoro odnijela slabo privezane kajake. Tu je Nansen pokazao veliku požrtvovnost skinuvši dijelove odjeće i bacivši se u ledeno more za kajacima koje je uspješno vratio. O njihovom spašavanju ovisio je njihov spas.


Nansen i Johansen u kanuu plove na jug u potrazi za spasom. O hrabrosti i požrtvovnosti oba
istraživača ovisilo je njihovo preživljavanje na dalekom sjeveru.
Izvor: The University Library of Tromsø

Spas za dvojicu istraživača došao je sasvim nenadano jednog jutra kada su začuli lavež pasa. Pošto svojih više nisu imali, pošli su u izviđanje. Psi su pripadali polarnoj ekspediciji Frederica Jacksona. Niti jedan od istraživača nije mogao vjerovati svojim očima - Jackson da vidi Nansena živa, a Nansen da je napokon došao spas. Jacksonovim brodom dvojica hrabrih istraživača vratili su se u Norvešku nakon tri godine izbivanja. Za to su vrijeme mnogi već pomislili da se neće vratiti živi. Njihova zapažanja i iskustva preživljavanja na ledu bit će važan izvor informacija i osnova od koje su krenuli mnogi drugi pustolovi u lov na Sjeverni pol.

Kontroverze oko Sjevernog pola

U godinama koje su slijedile dosezanje pola postalo je pitanje prestiža pa se u utrku uključio i SAD. Deset godina nakon Nansenove ekspedicije američki predsjednik Theodor Roosevelt zamolio je veterana polarnih istraživanja da mu preporuči osobu za ekspediciju dosezanja pola. Iskusno oko izabralo je mladog Roberta E. Pearyja.


Robert E. Peary u eskimskoj odjeći. Iskustva godinama sakupljana od Eskima
olakšat će Pearyju njegov put na pol. Izvor: Wikimedia Commons

Robert E. Peary pomorski je časnik kojem istraživanje sjevera nije bilo strano. Njegova prva ekspedicija bila je istraživanje Greenlanda saonicama 1886. godine. Kasnije se na Greenland vratio 1890. i 1891. godine. Pritom je proučavao Eskime i njihov način života i preživljavanja na dalekom sjeveru. Iskustva koja je stekao kasnije će mu uvelike pridonijeti postizanju cilja. Zanimljivo je kako je doktor u prvim Pearyjevim ekspedicijama bio dr. Frederick Cook, kasniji ljutiti protivnik po pitanju osvajanja pola. Na nekim njegovim ekspedicijama pratila ga je i njegova žena Josephine, što je za ono vrijeme bilo pravo iznenađenje. Koliko su bili surovi uvjeti na polu govori podatak da je još za prvih ekspedicija Pearyu amputirano 8 nožnih prstiju zbog ozeblina. U svojim brojnim ekspedicijama preko Greenlanda prema polu Peary je do 1908. godine. stigao sve do 87° 6´, najbliže polu no itko prije.

U svojoj idućoj ekspediciji Peary je odlučio stati na vrh svijeta. Dana 6. srpnja 1908. godine, na brodu "Roosevelt" krenuo je put sjevera iz New Yorka. U Etahu na Greenlandu Pearyju se priključilo 50 Eskima i 250 pasa te su počele pripreme dostave zaliha. Do kraja veljače 1909. godine sve je bilo spremno za veliki pothvat. Peary je napustio bazu na isturenom Rtu Columbia i krenuo na pol. Bazu je napustila grupa od 24 čovjeka, 133 pasa  i 19 saonica te se uputila 420 nautičkih milja sjeverno na mjesto magičnog broja 90°. Veliki plan s opsežnim pripremama jamčio je uspjeh, no priroda je odlučila nametnuti svoje probleme. Već drugog dana puta naletjeli su na 400 metara široku vodenu pukotinu u ledu. Uz malo sreće iduću zoru se pukotina zaledila pa su nastavili put, no iduća pukotina je ostala odleđena tjedan dana držeći ih na mjestu. Dalje je krenulo bolje. Opskrbne grupe ostavljale su namirnice i vraćale se na Rt Columbia, a najodmornije grupe - Pearyjeva i Bartlettova (kapetan i prijatelj iz prijašnjih ekspedicija) - napredovale su na sjever. Ubrzo je došlo vrijeme da Peary odabere ljude koji će krenuti u zadnji juriš. Za pratioce je uzeo četiri Eskima i vjernog Matthewa Hensona. U ubrzanom tempu prevalili su 214 kilometara do pola i u podne 6. travnja 1909. godine došli na 89° 57´, svega pet kilometara od pola.


Iskustva i teškoće koje su Peary i njegov tima iskušavali na svom proboju na pol. Izdržljivost i upornost nosili su
veliki dio uspjeha te misije. Izvor: "Posljednje granice", Mladinska knjiga, Ljubljana/Zagreb. 1973.

Zadnjih pet kilometara puta spada u priče ispričane na mnogo načina. Po mnogim izvorima Peary nije mogao sam nastaviti put i Henson je išao naprijed kao izviđač. Iako je mogao sam doseći pol, Henson je ostao vjeran Pearyju i dopustio mu da ima čast biti prvi čovjek koji će doseći magičnih 90°. Odredivši točku za koju je smatrao da je pol, Peary je snimio poznatu sliku članova svoje ekspedicije i na polu zakopao deset centimetara dugu dijagonalnu traku izrezanu s američke zastave, koju mu je sašila njegova žena. Inače je Peary svaki put kada je uspješno izvršio zacrtani dio ekspedicije izrezao komadić i zakopao u snijeg.


Peary i njegov tim na Sjevernom polu. Mnogi su kasnije pokušali
osporiti Pearyjev uspjeh, ali za slavnog istraživača nije bilo
dvojbe da je ostvario svoj san. Izvor: 20th Century History

Vijesti o Pearyevom uspjehu je pet mjeseci trebalo da dođe u SAD. No još za početka njegove ekspedicije u novinama je odjeknuo šok. Istraživač dr. Frederick Cook objavio je da je još 21. travnja 1908. godine zajedno s dvojicom Eskima, Ahwelahom i Etukishookom, dosegao pol. Sada je bilo na suprotstavljenim istraživačima da dokažu da su doista došli do pola. Uz dokaze koje je predočio, Peary je pokrenuo žestoku kampanju u kojoj je ocrnjivao Cooka i njegova dostignuća. Uz to Cook nije imao konkretnih dokaza da je došao do pola, a na štetu mu je išlo i lažiranje osvajanja najvišeg vrha Amerike, Mt. McKinleyja godine 1906. Cook je tvrdio da je ostavio navigacijske uređaje na Greenlandu kako bi si osigurao povratak. Kasnije je 1911. godine objavio kopije podataka koje je navodno imao, no podaci se nisu poklapali sa stvarnima, a i Eskimi koje je sa sobom vodio pričali su različite priče. No niti Pearyjevi dokazi nisu bili bez mane. I danas je još uvijek dvojbeno je li uistinu Peary dosegao pol ili je ipak promašio za određenu udaljenost. Unatoč navedenim kontroverzama i Cook i cijeli svijet čestitali su Pearyu na dostignuću.


Dr. Frederick Cook na vrhu Mt. Mckinleya. Slavna slika na kraju se
pokazala prevarom i dala velik doprinos u dokazivanju da je i
njegovo osvajanje pola iz travnja 1908. upitno, ako ne i izmišljeno.
Izvor: Peary & Henson Foundation, Inc.

Osim dvojbe Peary-Cook, još je jedno pitanje koje ostaje otvoreno. Je li uistinu Peary, ili je Henson bio prvi čovjek na polu? Za ono vrijeme bi bilo prilično nezgodno da je Henson kao crnac nadvladao Pearya i prvi došao na pol u završnoj fazi ekspedicije. Sva današnja literatura ipak uzima Pearyja kao osvajača pola. Po povratku ekspedicije u SAD Peary je bio slavljen kao junak i primio brojna priznanja, dok je Henson ostavljen po strani i većinu života proveo kao službenik na carini. Priznanje za dosezanje pola zajedno s Pearyem Henson je dobio tek 1944. godine.

Naknadna prvenstva na polu

Godine 1926. slavni Roald Amundsen je u cepelinu "Norge" zajedno s istraživačem Lincolnom Ellsworthom i pilotom Umbertom Nobilem prvi preletio iznad Sjevernog pola. No niti taj uspjeh nije prošao bez kontroverzi. Postavilo se pitanje tko treba dobiti zasluge za uspjeh - Nobile kao pilot ili Amundsen kao vođa ekspedicije. Sukob je pojačalo tadašnje fašističko vodstvo Italije koje je slavilo veličinu talijanskog uma i inženjerstva nad svima ostalima. Unatoč tome, kada je 1928. godine Nobile nestao zajedno sa svojom letjelicom, Amundsen se hrabro uputio u potragu u kojoj je i sam nestao. Nobilea je drugi spasilački tim našao živog i zdravog, a Amundsen više nikada nije viđen. Veliki junak svoj je kraj našao u junačkoj avanturi spašavanja prijatelja daleko na ledu sjevera. Dvadeset i četiri godine kasnije američki piloti Joseph O. Fletcher i William P. Benedict prvi su uspješno sletjeli na Sjeverni pol.


Cepelin “Norge” kojim je Roald Amundsen zajedno s talijanskim pilotom
Umbertom Nobilem  prvi preletio preko Sjevernog pola godine 1926.
Izvor: Wikipedia

Zadnja zagonetka pola također je riješena sredinom 20. stoljeća. Iako se već znalo, nuklearna podmornica USS Nautilus je potvrdila da se pod ledom Sjevernog pola ne krije kopno, preronivši ga ispod, 1958. godine, dok je gotovo godinu dana kasnije podmornica USS "Skate" prva izronila na polu.

Danas mnogo istraživača i pustolova putuje na pol, a polarni predjeli važni su indikatori promjene klime te konzervatori uzoraka atmosfere, bilja i životinja pradavnih vremena. More Arktika također krije i brojna bogatstva u obliku ruda, nafte i plina te trgovačkih putova pa je sve veći interes prisvajanja tih krajeva pod zastave država koje tamo imaju svoje posjede. Više o današnjem statusu Arktika i teritorijalnim pretenzijama pročitajte u mom članku "Bitka za blago Arktika".

U idućem nastavku naše priče o polarnim istraživanjima vodim vas u povijest otkrića i istraživanja Antarktika. Za širu raspravu o ovoj i sličnim temama pridružite se našem AstroForumu. Popis literature bit će naveden u posljednjem nastavku priče o istraživanju polarnih predjela.