Utrka na kraj svijeta III. dio: Pioniri Antarktika

Petak, 18. siječnja 2008. u 08:12 sati

"Valja imati na umu da je hrabrost uvijek slijepa  jer ona ne vidi opasnost i neprilike."
Francis Bacon

Nastavak naše priče o polarnim istraživačima, od prošlog nastavka vodi nas put krajnjeg juga - zaleđenog kopna Antarktike. Nakon slavnog kapetana Cooka mnogi su krenuli put leda, a želja za prestižem osvajanja Južnog pola priredila je krajem 1911. godine, a početkom 1912. godine, neizvjesnu utrku dvojice velikana na posljednju neucrtanu točku Zemljinih koordinata. Krenimo dakle s krajnjeg sjevera na krajnji jug i upoznajmo povijest istraživanja ledenog dna svijeta.

Terra Australis Incognita

Ideja o postojanju velike zemlje na jugu stara je još od antike. Opčinjen simetrijom, Aristotel je zaključio da na jugu mora postojati veliko kopno koje daje balans kopnu na sjevernoj polutci. Gašenjem antičke filozofije i širenjem kršćanstva proširilo se uvjerenje da je Zemlja ravna ploča s Jeruzalemom u središtu. Tim uvjerenjem zamrla je i ideja velike južne zemlje. Tek u 15. stoljeću, nakon Osmanskog odsijecanja kopnenih putova na Istok, pomorci će odbaciti religijske dogme i zaputiti se prema kraju svijeta u potrazi za novim zemljama i prolazima za Indiju i Kinu. Prvi put vodio je oko Afrike. Došavši do Rta Dobe Nade Bartolomeo Diaz je 1487. godine dokazao da Afrika nije povezana s tajanstvenom južnom zemljom te da postoji veliki prolaz koji vodi prema istoku. Tim putom će Portugalac Vasco De Gama 1498. godine stići do Calicute u Indiji.


Karta svijeta po Orteliusu iz 1570. prikazuje tajanstveno kopno na jugu. Osim preuveličane Antarktike
povezane s Južnom Amerikom, Ortelius je pogrešno pretpostavio i postojanje kopna na Sjevernom polu.
Izvor: Wikipedia

Sljedeće naslućivanje bila je veza Južne Amerike i pretpostavljanog kopna na jugu. Slavni Ferdinand Magellan na svom putu oko svijeta prošao je kroz Magellanov prolaz u Ognjenoj Zemlji 1520. godine i naslutio da su otoci koje vidi u daljini produžetak nepoznatog južnog kopna, kako je pokazivala Orteliusova karta svijeta tog doba. Tu zabludu riješio je Francis Drake kada ga je oluja zanijela južno od Magellanovog prolaza 1578. godine. Nepostojanje kopna u tim predjelima ukazivalo je, ne samo da nema kopnene veze J. Amerike i tajanstvenog kopna, nego da je i ono u području vječnog snijega i leda. Tek 1616. godine Schouten i Le Maire oplovit će na jug oko Ognjene Zemlje i njen najizbočeniji rt nazvati Rt Horn. Uz Sjeverozapadni prolaz taj rt je za pomorce jedno od najopasnijih dijelova mora.


Tajanstvene i maglovite obale Antarktika okovane ledom i ovjenčane najolujnijim morima svijeta dugo su vremena plašile
istraživače, uključujući i slavnog Jamesa Cooka. Izvor: iExplore

Uz otkrića pomoraca iz 16. stoljeća dolazi i jedna kartografska zagonetka. Još 1513. godine osmanski general Piri Reis nacrtao je kartu koja pokazuje obale obje Amerike i dijelove Antarktika. Iako zbunjujuće, to nije prva karta tih predjela, jer su Španjolci već donijeli svoje pomorske karte u Europu. Zbunjujuće je kako su ti podaci, pogotovo ucrtani dijelovi Antarktike, došli u posjed Osmanskog Carstva.


Tajanstvena karta porijeklom iz Osmanskog Carstva i danas zbunjuje povjesničare svojim
prikazima obala do kojih Turci  tog vremena nikada nisu stigli. Izvor: Wikipedia

Od svih pretpostavki o južnom kopnu preostala je još jedino ona da se ono prostire iz ledenog juga sve do tropa Nove Gvineje. Da je i to zabluda te da se traženo kopno na jugu nalazi okruženo oceanom i ledom dokazao je 1642. godine glasoviti nizozemski istraživač Abel Tasman oplovivši Australiju. Daljnja istraživanja prema jugu uglavnom će sve do jednog od najpoznatijih pomorskih kapetana, slavnog Jamesa Cooka, biti posljedica skretanja s kursa zbog snažnih oluja koje vladaju u tim opasnim vodama.

Cookova granica

Jedan od rijetkih pomoraca koji su se uputili na jug prije Cooka bio je Hally koji je 1700. na svom brodu "Paramour" dospio do 52°. Nakon njega francuski pomorac Pierre Bouvet doplovio je do 54° 10´ i 1730. godine otkrio otok koji će kasnije nositi njegovo ime. Nekih četrdesetak godina kasnije još će jedan Francuz potražiti tajanstveni južni kontinent no pronaći još jedan izolirani otok. Riječ je o pomorcu i istraživaču Yvesu Josephu Kerguelenu.

Unatoč neuspjesima, želja za otkrivanjem bogate južne zemlje bila je velika, dovoljno da britanska vlada 1772. godine povjeri svom najboljem kapetanu, Jamesu Cooku, da s dva broda krene na jug i pronađe tajanstveni kontinent. Dva broda, "Resolution" i "Adventure", razdvojila su se za svog trogodišnjeg putovanja. Podaci o njihovim  istraživanjima utemeljeni na Cookovim zapisima s "Resolutiona". Još uvijek ploveći zajedno, dva su broda 17. siječnja 1773. godine prešla južnu polarnicu i stekli vrijedno prvenstvo prvih ljudi koji su došli u južno polarno područje. Na sjeveru tog prvenstva nije bilo pošto je Island nastanjen od davnina, kao i sjever Sibira i Arktički arhipelag. Cook je još dva puta prešao polarnicu na svom putovanju, ali ga je svaki put od daljnjeg napretka spriječio led. Unatoč nastojanjima Cook nije ugledao nikakvo kopno, iako je jednom prilikom bio udaljen svega 214 kilometara od Antarktike, a da to nije niti znao.


Slavni kapetan James Cook (1728.-1779.) nakon mnogih otkrića poražen je na ledenim morima Antarktika
pa je zaključio da te zemlje nitko nikada neće otkriti. Izvor: Wikipedia

U svojim dnevnicima Cook je vrlo zastrašujuće govorio o morima oko Antarktika i ostavio mračni zapis: "Rizik kojemu se čovjek izlaže istražujući obalu u ovim nepoznatim i ledenim morima tako je velik, da mogu smiono kazati da neće biti čovjeka koji će se usuditi doprijeti dalje od mene i da zemlje koje možda leže na jugu nikada neće biti istražene". Ovaj zapis najbolji je dokaz kako su strašna mora Antarktika. Na sreću mračno predskaznje kapetana Cooka neće se ostvariti i obale Antarktika biti će istražene.

Obale Antarktika

U 19. stoljeću kitolov je postao jedna od glavnih okupacija na moru. Mnogi su riskirali živote za visoko cijenjeno kitovo ulje, a tema je bila toliko popularna da je Herman Melville napisao svoj klasik "Moby Dick" kao himnu tom zanimanju. Od tada do danas pretjerani kitolov je doveo te divne životinje na rub istrebljenja. Osim kitova lovili su se i tuljani te razne ribe pa je otkrivanje novih područja bogatih tim životinjama značilo veću zaradu, a ponekad i pitanje života i smrti. Sve to natjeralo je lovce da se otisnu sve dalje i dalje na jug u potrazi za novim lovištima.


Kitolov je bio iznimno opasno zanimanje 19. stoljeća. Težnja novim lovištima i slavi otkrića
natjerala je mnoge da se odvaže u krajeve koje bi inače široko zaobišli.
Izvor: ihug

U takvim prilikama, početkom 19. stoljeća, lovac imenom Nathaniel B. Palmer iz Stoningtona otkrio je jedan od otoka iz skupine Južni Shetland imenom Deception. S njega je ugledao još nekoliko otoka, a vjerojatno i obalu antarktičkog poluotoka. Istražujući dalje po naredbi kapetana pronašao je "prostrano planinsko područje, ako je moguće još jalovije i mračnije, još pokrivenije ledom i snijegom nego Južni Shetland". Pristati na obale nije mogao zbog leda. Smatra se da je Palmer prvi čovjek koji je vidio obale Antarktike.

Vraćavši se s te misije Palmer se izgubio u gustoj magli te spustio sidro kako ne bi udario u koju ledenu santu. Kada je u noći udario u brodsko zvono čuo je odjek. Tako je bilo svaki put kada je zazvonio u toku noći. Kada se ujutro podigla magla Palmer je saznao da se nalazi između dva broda carske Rusije pod komandom kapetana Fabiana von Bellingshausena. On je prije susreta s Palmerom oplovio Antarktik bez da je uočio išta osim ledenih santi. Tek prije susreta otkrili su mali otok nazvan Otok Petra I. Nakon susreta i daljnje plovidbe na istok Bellingshausen je otkrio još jedan komad kopna nazvan Zemljom Aleksandra I. Kasniji su istraživači otkrili da je riječ o velikom otoku udaljenom 322 kilometra od obala Antarktika.

Nakon Palmera lovci su napredovali dalje prema jugu i 1821. godine kapetan John Davis, napustivši otok Deception, pronašao je zemlju na jugu i tamo usidrio svoj brod. Kada je napuštao novootkriveno kopno zapisao je: "Ja mislim da je ova južna zemlja kontinent." Danas se po njegovu opisu otkrivene zemlje smatra da je on prvi čovjek koji je stupio na tlo Antarktika. Iste godine britanski lovac James Weddell sa svoja dva broda doplovio je do 74° 15´ i tako došao najjužnije nego itko prije, čak 214 morskih milja bliže polu nego slavni James Cook.

Potraga za magnetskim polom

Daljnja istraživanja juga, kao i sjevera, bila su posvećena magnetizmu kao novootkrivenom fenomenu. Nakon što je James Clark Ross 1831. godine pronašao južni magnetski pol na poluotoku Boothia u sjevernoj Kanadi, predviđeno je da će sjeverni magnetski pol biti na 66° JZŠ i 146° IZD. Magnetski polovi suprotni su nego geografski i nemaju stalnu lokaciju, već se ona mijenja s vremenom kako je napomenuto u prošlom nastavku naše priče.

Zadatak da otkrije sjeverni magnetski pol Englezi su povjerili već dokazanom polarnom istraživaču i otkrivaču južnog magnetskog pola Jamesu Clarku Rossu, Francuzi istraživaču Dumontu d´Urvilleu, a SAD poručniku Charlesu Wilkesu. Tri misije koje su u isto vrijeme boravile na Antarktiku donijele su mnoga iznenađenja i otkrića.


Francuski brodovi "Astrolabe" i "Zelee" u morima Antarktika pod
zapovjedništvom Dumonta d´Urvillea. Izvor: Martin Grund

Prvi na svom putu na jug bio je d´Urville. Njegov primarni cilj bio je južni Pacifik i proučavanje ljudi i običaja tog kraja, no kada je kralj čuo za englesku ekspediciju na pol, odmah je izdao naredbu da se i d´Urville uputi tamo. Nespremnog kapetana s neadekvatnim brodovima novost nije oduševila. Unatoč tome u siječnju 1838. godine njegovi brodovi "Astrolabe" i "Zelee" stigli su do Weddellovog mora. Putujući dalje na jug led je stiskao brod, a voda prodirala kroz široke otvore za topove. Došli su do 63° 39´ kada su napokon krenuli na sjever istražujući rt Grahamove zemlje na poluotoku Palmer pa dalje na sjever po Pacifiku. Godine 1840. d´Urville je opet svoje brodove uputio put Antarktika. Ovaj put je ugledao kopno s mnogo leda i nazvao ga Adélijina zemlja, po svojoj ženi. Kako nisu uspjeli doći do kopna, zastavu su stavili na obližnji otočić prepun kreštavih pingvina koje je kapetan nazvao Adélie pingvinima.

Ploveći tim morima kompas je d´Urvilleu pokazao da magnetski pol nije daleko pa je krenuo na istok. Tada se dogodio nevjerojatan susret d´Urvillea s američkim brodom "Porpoise" pod zapovjedništvom  Wilkesa. Zbog nesporazuma brodovi su se udaljili i razišli bez kontakta. Otkriće koje je napravio d´Urville steklo je pravo Francuskoj na uski klin teritorija od obale Adélijine zemlje do pola, unatoč raspravi koja se s Wilkesom razvila glede toga tko je prvi opazio tu obalu.

Kapetan d´Urville tvrdio je kako je obalu opazio 18. siječnja, a Wilkes 19., no unatoč tome Wilkes je bio prvi koji je opazio kopno. Na svom putu po Pacifiku d´Urville je zaboravio unijeti promjenu datuma kada je prešao datumsku granicu tako da je u biti obalu ugledao 18. siječnja nekih desetak sati nakon Wilkesa.


"USS Vincennes" u zaljevu Disappointment. Wilkesova ekspedicija donijela je SAD-u pravo na
veliki komad Antarktika,  iako je u biti zaleđeni kontinent opće znanstveno dobro.
Izvor: Wikipedia

Wilkesova ekspedicija sastojala se od brodova neprikladnih za zadatak. U svom napredovanju na jug dosegli su jedva do 71° 10´. Dolaskom zime Wilkes je morao nazad na sjever. Kasnije će po povratku 1840. godine stići do otoka Balleny te kasnije imati susret s kapetanom d´Urvilleom kod Adélijine zemlje. Nakon rasprave glede prvenstva na otkrivenu zemlju SAD će steći kvadrant u tom području znan kao Wilkesova zemlja. Wilkes se s Antarktika vratio u Sidney 1840. godine

Posljednji koji je krenuo bio je J. C. Ross. Razlog tome bio je nedostatak financija. Tek 1839. godine Ross je uspio dobiti brodove "Erebus" i "Terror" te se uputiti na jug. Na putu je Ross dobio obavijest da su Wilkes i d´Urville već na Antarktiku s istim zadatkom. Ljutit zbog nastale situacije Ross je skrenuo istočno od zacrtanog kursa. Do kraja 1840. godine Ross je oplovio Antarktik bez problema po vodama koje su mučile neprilagođene brodove Wilkesa.  U siječnju je Ross ugledao kopno koje je nazvao Viktorijinom zemljom te se iskrcao na otočiću koji je nazvan Possession. Krajem siječnja našli su aktivni vulkan na otoku koji su nazvali Mount Erebus. Obližnji neaktivni nazvan je Mount Terror. Ploveći dalje duž sjeverne strane naišao je na beskrajnu bijelu crtu leda koja se izdizala u prave klisure do 60 metara visoke. One su onemogućavale svako daljnje napredovanje. Ogroman blok leda nazvan je kasnije Rossov ledeni šelf i proteže se daleko prema polu.  Kada je početkom veljače led onemogućio svaku daljnju plovidbu, Ross je odustao od potrage za magnetskim polom i vratio se na sjever.


Rossov ledeni šelf velika je ledena barijera koja se ispriječila Rossu na putu. Kasnije će postati mjesto
s kojeg će startati mnoge ekspedicije prema polu. Izvor: AWS-AMRC


Mount Erebus je aktivan vulkan i jedna od dvije vulkanske planine koje je otkrio J.C. Ross na svojoj ekspediciji.
Izvor: Wikipedia

U studenom 1841. godine engleski brodovi su se vratili na Antarktik i početkom iduće godine stigli do 78° 10´, rekord koji će biti nepokoren idućih šezdeset godina. Nova antarktička zima ponovno ih je prisilila na povlačenje. U svom idućem boravku na u tim vodama krajem 1842. godine Rossa je porazilo nemirno more i led pa je došao svega do 70°  prije no što se morao vratiti. Nakon toga Ross se odrekao istraživanja Antarktika i vratio u Englesku. Pronalazak magnetskog pola pričekat će još desetljećima istraživače koji će se uputiti u unutrašnjost ledenog kontinenta.

Prethodnica velikog dvoboja

Nakon uspješnih plovidbi oko i blizu Antarktika, uslijedilo je iskrcavanje. Prvo dokumentirano iskrcavanje napravio je američki istraživač Mercator Cooper na obalama Viktorijine zemlje 1853. godine. Nakon njega, nekih četrdesetak godina kasnije, na obale Antarktika stići će po važna iskustva i prvi od dvojice velikih suparnika u osvajanju Južnog pola, Roald Amundsen. Godine 1898. multinacionalna posada pod vodstvom belgijskog kapetana Adriana de Gerlachea postat će prva ekspedicija koja će prezimiti na Antarktiku kada je njihiv brod "Belgica" zarobio led. Posadu broda činilo je i nekoliko slavnih imena polarnih istraživanja. U prvom redu bio je to R. Amundsen, otkrivač Sjeverozapadnog prolaza,  te prvi časnik dr. Frederic Cook, čovjek koji je tvrdio da je osvojio Sjeverni pol prije R. E. Pearyja. Ostatak posade činilo je nekoliko Norvežana, poljski geolog, rumunjski biolog i belgijski navigator-astronom. Zima za njih bila je duga s prilično nesuglasica uzrokovanih nacionalnim razlikama i poteškoćama u razumijevanju. Prva ekspedicija koja je namjerno prezimila na obalama Antarktika bit će ona engleska pod zapovjedništvom Norvežanina Carstensa Borchgrevinka godinu dana kasnije.

Nekoliko godina kasnije u ekspediciji "Discovery" (1901.-1904.) na Antarktik stiže i drugi član velikog dvoboja koji će se odigrati desetak godina kasnije - Robert Falcon Scott. Na istoj ekspediciji bio je i slavni istraživač i otkrivač sjevernog magnetskog pola Ernest Shackleton. Za svog boravka na Antarktiku napravili su kamp u blizini prolaza McMurdo te je Scott tražio moguće putove prema Južnom polu. Za iste ekspedicije Scott se u vodikom punjenom balonu uzdigao 240 metara iznad kopna Antarktike i postao prvi letač na najjužnijim kontinentu.

Istih godina krenula je i škotska ekspedicija na Antarktik i tamo postavila meteorološku bazu Omond House na otoku Laurie. To je danas najstarija stalna baza na Antarktiku, a nakon što su je preuzeli Argentinci preimenovana je u Orcadas Base. Škotskom ekspedicijom zapovijedao je kapetan William Speirs Bruce.


Članovi ekspedicije "Nimrod" koji će prvi krenuti prema polu. S lijeva nadesno
F. Wild, E. Shackleton, E. Marshall i J. Adams.
Frank Wilde u antarktičkim pustolovinama će se proslaviti kao junak dostojan priča.
Izvor: Wikipedia

Nekoliko godina kasnije Englezi ponovno pokreću ekspediciju na Antarktik zvanu "Nimrod", a vodi je iskusni Ernest Shackleton. Tog poznatog istraživača odvažnost će odvesti u najneobičnije pustolovine. Njegova ekspedicija biti će prva koja će se popeti na Mount Erebus te odrediti približnu lokaciju sjevernog magnetskog pola 16. siječnja 1909. godine. Uz to Shackleton je pokušao i juriš na Južni pol. Kako su se u prošloj ekspediciji psi pokazali lošim izborom, Shackleton je uzeo sibirske ponije. Niti oni se neće pokazati uspješnima. Nakon teškog uspona na glečer Beardmore nedostatak hrane i loše vrijeme natjerali su Shackletona na povratak prema brodu. Unatoč neuspjehu glede osvajanja Južnog pola Shackleton je prvi čovjek koji je prešao Transantarktičke planine i stupio na Južnopolarni plato. Njegova ekspedicija došla je najbliže polu, svega 180 kilometara od njega i taj će rekord biti srušen tek 1911. godine kada će Južni pol biti osvojen.


Koliba koju su sagradili sudionici ekspedicije "Nimrod" na Antarktiku bila je sklonište Shackletonu nakon
što mu je za nepuni dan brod pobjegao put sjevera. Izvor: Wikipedia

Shackletonov povratak na brod bio je pustolovina s mnogo sreće. Zbog nedostatka hrane obroci su svedeni na minimum. Uz to Eric Marshall kolabirao je zbog dizenterije te je Jameson Adams ostao s njime dok su Frank Wild i Shackleton nastavili po pomoć prema brodu. Kada su došli do postaje, shvatili su da je brod napustio obale. Sljedeće jutro zapalili su malu postaju za magnetska istraživanja u nadi da će s broda uočiti plamen i vratiti se. Na njihovu sreću brod se vratio. Odmah po tom Shackleton je organizirao spasilački tim i sretno vratio Adamsa i Marshalla na brod. Za svoje uspjehe i požrtvovnost Shackleton je 1909. godine proglašen vitezom.

U sljedećem nastavku naše priče o polarnim istraživanjima vodim vas u veliki dvoboj za Južni pol. Upoznat ćemo junake i tragičare te nevjerojatne priče. Za širu raspravu o ovoj i sličnim temama pridružite se našem AstroForumu. Popis literature bit će naveden u posljednjem nastavku priče o istraživanju polarnih predjela.