Utrka na kraj svijeta V. dio: Junaštva polarnih istraživača

Srijeda, 06. veljače 2008. u 09:06 sati

Nakon četvrtog dijela, slijedi posljednji dio priče i vodi nas u godine kada je svijet osim drame Prvog svjetskog rata pratio i drame polarnih istraživača koji su sve, pa i svoj život, stavili na kocku ne bi li se uspjeli vratiti s ledenog kontinenta. Krenimo dakle putom istraživača koji su nakon velikog dvoboja Amundsen-Scott posjetili i istražili Antarktik.

Australci na Antarktiku

Iste godine dok se na Južnom polu odvijala dramatična utrka i tragični povratak R. F. Scotta, Australci su organizirali vlastitu misiju koja će istražiti taj zaleđeni svijet. Cilj je bilo područje između Oatesove zemlje i Zemlje Vilima II. Taj obalni pojas je ležao neistražen i neposjećen još od Wilkesa i d´Urvillea.

Vođa misije bio je iskusni polarni istraživač Douglas Mawson. Sa sobom je imao 17 zaprežnih pasa i troje saonice. U siječnju 1912. na brodu "Aurora" ekspedicija je dospjela na Antarktik i u Zaljevu Commonwealth napravila bazu koju je Mawson nazvao "Dom snježne oluje". Na postavljenim meteorološkim stanicama često su očitavali vjetar brzine preko 100 km/h, a jednom i 322 km/h. Kako bi uopće mogli hodati prema naprijed morali su biti jako nagnuti i na obući imati šiljke od 4 centimetara. Od meteorološke stanice do kolibe često se puzalo kako vjetar ne bi nekoga odnio. Nakon tako provedenih 10 mjeseci na Antarktiku, grupa istraživača je krenula u sustavno istraživanje i ucrtavanje obale Georgea V.


"Dom Snježne oluje" na Antarktiku pružao je zaklonište istraživačima koji su nakon opasne avanture
bili primorani  provesti još jednu zimu na ledenom kontinentu. Izvor: Wikipedia


Jedan od članova ekspedicije na ovoj slici podržan je samo jakim vjetrom. Brzine
koje su te godine mjerili premašivale su i 300 km/h. Izvor: Wikipedia

Krenuvši iz kolibe s ciljem istraživanja obale od Rta Denison do Oatesove zemlje Mawson je sa sobom poveo dva suputnika - Engleza B. E. S. Ninnisa i švicarskog planinara i prvaka u skijanju Xaviera Mertza. Hodanje po ledu bilo je naporno, a dodatne teškoće stvarale su snježne oluje, vjetar te pukotine u ledu. Jedna takva pukotina skoro im je odnijela saonice. Teškom mukom su vratili propale saonice, ali zbog oštećenja su morali zalihe pretovariti na preostale dvije, a oštećene ostaviti. Tako se Mertz sam našao na čelnom mjestu kolone, Mawson s lakšim saonicama u sredini i Ninnis s najtežim na začelju. Na taj način, ako bi vođa uočio pukotinu, teret se mogao maknuti na vrijeme da ne propadne u ledeni bezdan.

Napredujući po opasnom terenu Mertz je podigao skijaški štap kao upozorenje da su na pukotini. Opipavajući teren Mertz nije pronašao opasnih mjesta. Nije niti Mawson. Napredujući polako Mawson je spazio da je Mertz stao i s užasom gledao pred njega. Kada se Mawson okrenuo ugledao je iza sebe prostranu bjelinu i ništa više. Gdje je Ninnis? Odgovor je ležao u više od 45 metara dubokoj pukotini u ledu. Na toj je dubini ležao ozlijeđen pas. Ninnisu ni traga. Više od tri sata Mawson je ležao nad pukotinom i zazivao Ninnisa. Kada je bilo jasno da nema više niti najmanje nade da je živ, morali su nastaviti dalje. Situacija je bila očajna. Zajedno s Ninnisom izgubili su najveći dio hrane i opreme, svu hranu za pse i šatore na udaljenosti 483 kilometra od baze. Slijedio je samoubilački povratak u bazu.


Mawson bezuspješno doziva Ninnisa nad procijepom promjera 3,5 metara i najmanje 45 metara dubine. Ledene
pukotine prekrivene snijegom najveća su opasnost za istraživače opterećene zalihama.
Izvor: "Poslednje granice", Mladinska knjiga, Ljubljana/ Zagreb. 1973.

Zanemarili su ikakav oprez i najvećom mogućom brzinom napredovali prema bazi najkraćim putem. Prelazili su ledene mostove i procijepe kao nikada prije. Od napora je većina pasa uginula, a preživjele su ubili kako bi imali barem nešto hrane od mesa koje je na njihovim kostima preostalo. Ubrzo potom Mertz je počeo slabiti. Uništili su ga glad, hladnoća, iscrpljenost i ozebline. Ubrzo je Mawson morao vući njegove saonice. Nedugo potom Mertz je umro. Mawson se sada nalazio sam na oko 160 kilometara od baze. Kako bi ubrzao kretanje odrezao je pola saonica i na njima ostavio samo ono najnužnije za preživljavanje. Sve je sada ovisilo o njegovoj snazi i izdržljivosti.

Kada je dospio do Mertzova ledenjaka, Mawson je propao u pukotinu i ostao visiti na četiri metra dugom konopcu. Pod njegovom težinom saonice su polako klizile prema procijepu. Nekim čudom zaustavile su se i Mawson se uspio popeti po konopcu do ruba procijepa. No odmah potom rub je popustio i on je ponovno ostao visiti na konopcu. Uz mnogo napora i bolova od ozljeda Mawson se i ovog puta izvukao te sklonio od ruba. Sat je vremena ležao iscrpljen i nepokretan. Kada se pribrao teturajući i u agoniji hitao je dalje prema bazi. Ubrzo je pronašao hrpu kamenja i poruku. Osnovan je tim koji je tražio njegov, i na tom mjestu ostavili su nešto hrane. Sljedeća zaliha je 32 km naprijed. To je vratilo Mawsonu snagu i sada je hitao prema drugoj zalihi koja je bila svega 8 kilometara od logora.


Mawson dolazi u glavnu postaju u trenutku da gleda kako s vidika iščezava njegov brod "Aurora".
Zbog toga bio je  prisiljen provesti još jednu zimu na Antarktiku. Izvor: "Poslednje granice",
Mladinska knjiga, Ljubljana/ Zagreb. 1973.

Kada je došao do nje, počela ja jaka vijavica i onemogućila povratak. Za to vrijeme, pretpostavljajući da je Mawson mrtav, kapetan "Aurore" izdao je zapovijed da se vrate u Australiju. Istog jutra, 1. veljače, kada je "Aurora" otplovila, Mawson je iscrpljen stigao u bazu. Tamo ga je čekalo petero ljudi koji su odlučili ostati ne bi li se itko od otišlog trojca vratio. Kako se "Aurora" više nije mogla vratiti, bili su osuđeni svi zajedno provesti još jednu zimu na Antarktiku. Vođa ekipe u "Domu snježne oluje" bio je još ranije spominjani Scottov i Shackletonov suputnik Frank Wilde.

Za zime na Antarktiku šestero hrabrih kladilo se kolika je brzina vjetra, a nagrada je bila tabla čokolade. Izdali su i vlastite "novine", "The Adélie Blizzard" u kojima su bilježili vijesti koje su radiom primali iz Australije. Tako su saznali o sudbini Scotta i njegovih ljudi te o povratku "Aurore" po njih. Po povratku Mawson je naložio kapetanu da skrenu s kursa i ucrtaju još jedan dio nepoznate obale. Tom prilikom gledali su pucanje velikog ledenog šelfa i njegovo uranjanje u more. Kada se "Aurora" vratila u Australiju, Mawson je dočekan kao junak. Predan znanosti i Antarktiku Mawson se 1929. vratio na ledeni kontinent koji ga je umalo ubio.

Junaštvo Ernesta Shackletona

Istih godina jedan veliki polarni istraživač sanjario je o vrlo ambicioznom pothvatu. Irac Ernest Shackleton želio je prvi prijeći preko cijelog kontinenta od Rossovog do Weddellovog mora prešavši pri tome Južni pol. Pri tome jedna grupa ostavlja zalihe s jedne strane, a Shackleton se sa svojom grupom probija s druge strane. Na taj način riješeno je pitanje zaliha i njihovog prenošenja preko zaleđenog kontinenta. Za taj pothvat nabavljena su dva broda - Mawsonova "Aurora" i novoizgrađeni "Endurance", kojeg je Shackleton nazvao po motu svoje obitelji.

"Endurance" je isplovio iz Londona pet dana nakon početka Prvog svjetskog rata. Svjestan toga Shackleton je bio spreman otkazati svoj put te svoj brod i usluge ponuditi engleskoj mornarici. Tadašnji prvi lord admiraliteta Winston Churchill odbio je ponudu i naložio Shackletonu da nastavi sa svojom misijom. U prosincu je "Endurance" isplovio s otoka Južna Georgija na jug. Već 19. prosinca brod je zarobio led. Sa svakom pukotinom u ledu posada je pokušavala osloboditi brod, ali bez većeg uspjeha. Tako je sredinom veljače 1915. "Endurance" postao zimska postaja Shackletonove ekspedicije. Mjeseci su prolazili na zaleđenom brodu bez uzbuđenja. Iznimka su bile poneke utrke pasa i jedna prilika kada je jednog od mornara napao kit ubojica. Nalazili su se 96 kilometara od Flichnerova ledenog šelfa.


Posada očajnički pokušava osloboditi "Endurance" zarobljen u ledu.
Snažna zima spriječila je Shackletona u postizanju
transantarktičkog putovanja. Izvor: Wikipedia

Dana 1. kolovoza ledena santa koja je zarobila, a ujedno i štitila, brod rascijepila sa na dvoje. Sada je brod bio u punom stisku leda. Polako ali sigurno led je stiskao brod naginjući ga i lomeći. Krajem listopada "Endurance" je bio krajnje ugrožen i nakon 10 mjeseci zarobljeništva u ledu Shackleton je naredio napuštanje broda. Najbliže kopno bio je otok Paluet pa tamo se posada na čelu s Shackletonom uputila. No topljenje leda otežavalo je putovanje. Shackleton je izračunao da će im tim tempom trebati 18 mjeseci do cilja. Ubrzo su napravili logor na jednoj ledenoj santi nazvan "Logor strpljivosti".  U njemu su živjeli tri mjeseca loveći tuljane i pingvine za hranu. Jednom prilikom svi zajedno jedva su izbjegli smrt kada su dva velika ledenjaka prošla kroz njihovu santu kao vrući nož kroz maslac. Drugom prilikom podivljali morski leopard naganjao je člana ekspedicije. Ubivši morskog leoparda, mornara je spasio Frank Wilde, istraživač koji je  prije toga četiri zime proveo na Antarktiku - jednu sa Scottom, jednu s Mawsonom i sada već drugu s Shackletonom.


Led drobi "Endurance". Brodolomci su ostali na ledu stotinama kilometara od najbližeg
kopna te im je spas ovisio o vlastitoj snalažljivosti i izdržljivosti. Izvor: Wikipedia

Početkom travnja Shackleton je odlučio da će čamcima krenuti na otok Deception u nadi da će pronaći nešto hrane i kitolovce koji će ih spasiti. Prvu noć proveli su na jednoj santi koja je umalo odredila tragični kraj ekspedicije. U sred noći pod jednim šatorom santa se rascijepila i mornari su popadali u ledeno more. Shackleton je jedva izvukao jednog od ljudi, koji je još bio u vreći za spavanje, prije no što se rascijepljena santa ponovo sastavila uz gromoglasni prasak. Kasnije iste noći spašavali su i samog Shackletona koji je u toku noći otplutao od glavnog logora na manjem dijelu sante.

Sredinom travnja kada je vjetar promijenio smjer odlučeno je da će prije stići na otok Elephant udaljen nekih 160 kilometara. Kako su zaboravili kopneni led, ljudi su žeđali sve do dolaska na otok. Sam otok bio je jalovo i negostoljubivo mjesto na kojemu ih se nitko ne bi sjetio doći tražiti. Zato je odlučeno da će tim ljudi krenuti na otok Južna Georgija, 1400 kilometara udaljenom od njih. Shackleton je izabrao petero suputnika, a tesar prepravio jedan od čamaca za spašavanje kako bi brže i sigurnije došli cilju. Čamac je nazvan "James Caird", po sponzoru koji je uplatio najveći dio sredstava za ekspediciju. Zapovjednik čamca bio je već spomenuti Frank Wilde.


Maleni čamac za spašavanje nazvan "James Caird" opire se podivljalim vodama
koje okružuju Antarktik. Izvor: Wikipedia

Dana 24. travnja 1916. godine šestero hrabrih ljudi u prepravljenom čamcu za spašavanje krenulo je po pomoć na put od 1400 kilometara po najolujnijim morima svijeta. Taj pothvat jedan je od najhrabrijih pomorskih pothvata svih vremena. Na tom putu bili su primorani neprestano strugati led s čamca i improvizirane palube koju je tesar napravio, a valovi 15 metara visoki valjali su ih na sve strane. Izgledalo je da maleni čamac to ne može izdržati. Za jedan od valova koji ih je umalo potopio Shackleton je zapisao: "Tijekom dvadesetšestogodišnjeg iskustva na oceanima, koje sam vidio u svim raspoloženjima, nikada nisam vidio tako orijaški val". Uz podivljalo more posadu malog čamca počela je mučiti i žeđ. Malo pomalo usta i jezici su im počeli oticati i stanje im se pogoršavalo. Napokon dana 9. svibnja ugledali su obalu Južne Georgije i tamo pristali. Prvo nakon pristanka bacili su se na koljena u obližnju tekućicu i napili vode. Prošlo je četrnaest dana od isplovljavanja s otoka Elephant.

Unatoč uspjehu koji su postigli, kušnjama Shackletonea i njegovih ljudi još nije bilo kraja. Njihov čamac pristao je na krivu stranu obale i od baze kitolovaca dijelilo ih je 150 nautičkih milja. Pošto je znao da ne mogu preživjeti još jedno pomorsko putovanje, Shackleton je uzeo dva čovjeka i odlučio preko otoka stići do postaje. Na put su krenuli 19. svibnja s kompasom, kronometrom, peći, šatorom, hranom za tri dana, 15,5 metara konopa i mutnom predodžbom gdje se tražena postaja uopće nalazi.

Prvog dana putovanja spustila se gusta magla i drastično smanjila vidljivost. Usprkos tome troje pustolova hrabro je išlo dalje. Polako se spuštala noć i morali su naći prenoćište. Za to se trebalo spustiti niz strmu klisuru. Namotali su konope u jastučiće, nogama obavili jedan drugoga i predali se na milost i nemilost strmine. Shackleton je bio na čelnoj poziciji. O tom iskustvu je kasnije napisao: "Činilo nam se kao da smo ispaljeni u zrak. Za trenutak mi se naježila kosa. Ali odmah zatim, naglo sam osjetio neku zagrijanost i znao sam da se smiješimo. Zapravo mi je sve to prijalo.... Urlikao sam od uzbuđenja i čuo i ostale kako urliču. Činilo se da je naše spuštanje upravo smiješno sigurno. Do đavola i stijene!". Spuštanje je sretno završilo na nanosu mekana snijega.


Svladavši more Shackleton se našao pred novim izazovom - planinama otoka Južne Georgije. Izvor: Wikipedia

Strma litica nije značila kraj njihovim iskušenjima. Između njih i postaje kitolovaca nalazio se slap od 8 do 10 metara visine s neprohodnim liticama na obje strane. Nakon svega što su proživjeli, bili su odlučni da ih niti ova zadnja prepreka neće zaustaviti. Krajeve užeta kojima su se spuštali niz strminu zavezali su za stijenu i polagano se spustili po slobodnom kraju niz slap. Po spuštanju su, napokon, nakon 1600 kilometara putovanja i dosega krajnjih granica ljudske snalažljivosti i izdržljivosti došli u postaju kitolovaca. Za tamo prisutne njihov dolazak i priča bili su šok i zaprepaštenje. Odmah je organiziran spasilački tim da pokupi trojicu mornara na drugoj strani otoka. Spašavanje brodolomaca na otoku Elephant uspjelo je tek iz trećeg pokušaja. Svi su preživjeli opasnu avanturu u ledenim vodama Antarktika. Posada broda "Aurora" obavila je svoj posao ne znajući za dramu koju je proživljavao Sheckletone. Unatoč tome izgubili su tri člana posade za vrijeme raznošenja zaliha Rossovim ledenim šelfom. Shackleton je osobno vodio misiju spašavanja pomoraca "Aurore".

Antarktik nakon Shackletona

Smrt Ernesta Shackletona godine 1922. označila je prekretnicu u polarnim istraživanjima. Nakon njegove pustolovine polarnim morima više nije bilo posada koje su se same kroz led probijale vukući opremu na saonicama. Došlo je vrijeme strojeva i Antarktik više nije bio neuhvatljiv kao nekada.

Jedan od važnijih način dosezanja pola postao je avion. Godine 1928. australski istraživač i pilot Hubert Wilkins prvi je preletio preko Antarktika, a godinu dana kasnije američki pilot Richard E. Byrd prvi je preletio Južni pol. Prije toga morao je iz aviona izbaciti 63 kilograma hrane kako bi se uspio popeti iznad planina. Da se tada srušio, ne bi imao dovoljno zaliha za preživljavanje. Preletjevši iznad pola Byrd je izbacio dvije zastave - američku i britansku. Ovu drugu bacio je u čast tragično stradalom Robertu Falconu Scottu i njegovoj ekspediciji. Nakon toga Byrd se vratio u bazu "Mala Amerika".


Byrdova baza "Mala Amerika" pokrenula je program SAD-a na Antarktiku i označila početak nove ere
istraživanja tog kontinenta. Izvor: Ohio State University Libraries

Baza "Mala Amerika" osnovana je 1928. godine na Byrdovu inicijativu. U Zaljevu Kitova na Rossovom ledeno šelfu podignuta je nekolicina zgrada s opremom za istraživanje. U opremi baze nalazilo se nekoliko aviona, električna centrala, telefon i tri radio-tornja. Za prenošenje opreme bila su potrebna četiri broda i 74 čovjeka.  Na taj je način Byrd ponovno oživio zanimanje SAD-a za Antarktik. Bila je to prva velika ekspedicija SAD-a nakon one Charlesa Wilkesa. Byrd se na Antarktiku vratio još tri puta - 1939., 1946. i 1957. Njegova ekspedicija 1946. bila je najveća antarktička ekspedicija ikada. "Operation Highjump" uključivala je 4700 ljudi na 13 brodova. Pri tome je ucrtano 225 kilometara nepoznate obale, otkriveni nepoznati planinski masivi i ucrtano 26 novih otoka. Dana 31. listopada 1956. godine američki pilot George J. Dufek prvi je sletio na Južni pol.

Godine 1957. proglašena je međunarodnom geofizičkom godinom. U njoj su SAD i tadašnji Sovjetski Savez poduzeli brojne misije na Antarktik baveći se njegovom oceanografijom, meteorologijom, uzrocima potresa, geomagnetizmom, djelovanjem Sunčevog zračenja… Tada su lansirani i umjetni sateliti i rakete velikog visinskog dometa kojima su se istraživale kozmičke zrake, magnetsko polje, Sunčeve pjege, pomrčine i meteori. Iste godine ostvaren je i san Ernesta Shackletona - Antarktik je preko Južnog pola prijeđen od Rossovog do Weddellova mora.


Sir Vivian Fuchs prvi je čovjek koji je prešao s jednog na drugi kraj
Antarktika preko Južnog pola kako je to zamislio četrdesetak godina
ranije Sir Ernest Shackletone.
Izvor: Portrait Artist & Painter June Mendoza

Britanski Commonwealth povjerio je istraživaču dr. Vivianu Fuchsu da zajedno s Novozelanđaninom sir Edmundom Hillaryjem prijeđe zadanu rutu transantarktičke ekspedicije koju je osmislio Shackletone. Fuchs je startao s Flichnerovog ledenog šelfa u Weddellovom moru, a Hillary, kao i "Aurora" godinama prije, iz baze u McMurdovom prolazu. Imao je zadatak ostavljati zalihe Fuchsu za završni dio puta. Na putu se koristila teška mehanizacija, no nezgrapni strojevi su često zapinjali u snijegu pa je Fuchs zaostajao za planom. Za to je vrijeme Hillary na preuređenim poljoprivrednim traktorima bio ispred rasporeda. Oni su se trebali naći kod "Spremišta 700" nekih 805 kilometara od pola, no kako je Fuchs kasnio, Hillary je krenuo prema polu. Kada je došao do pola, javio je Fuchsu da pošto je kraj ljeta odustane kod pola. Fuchs je odbio i razvila se prepirka preko radija i službeni London je odlučio da Fuchs nastavi kako je planirao. Usprkos svim problemima Fuchs je 2. ožujka. 1958. godine stigao do tjesnaca McMurdo i tako ostvario san Ernesta Shackletona o transantarktičkom putovanju.


Sir Edmund Hillary na pripremama za ekspediciju prema Antarktiku
na Novom Zelandu. Izvor: Academy of Achievement

Godine 1959. potpisan je važan međunarodni sporazum koji garantira da je Antarktik slobodna zemlja koja ne pripada nikome i da služi isključivo za istraživanje. Po njemu niti jedna država ne može spriječiti drugu državu da tamo radi znanstvena istraživanje te ograničava bilo kakvu industrijsku ili vojnu aktivnost osim u znanstvene svrhe.

Danas na Antarktiku postoje baze koje su dostupne i nastanjene kroz cijelu godinu. Na poziv za pomoć s bilo kojeg dijela kontinenta može se odgovoriti u najkraćem roku. Mnoge znanstvene postaje istražuju prirodu i klimu ledenog kontinenta kao i mora koje ga okružuje. U ledu Antarktika nalaze se brojni meteoriti od kojih je najpoznatiji onaj s Marsa, ALH 84001, a za koji se vjerovalo da sadrži fosile bakterija s Marsa. Osim meteorita proučava se i klima iz prošlosti našeg planeta na temelju mjehurića zraka zarobljenih u ledu pred tisuće i milijune godina. Brojni nađeni fosili ukazuju na način separacija kopnenih masa našeg planeta te da Antarktik nije uvijek bio tako hladno i negostoljubivo mjesto kao što je danas.


Kolonija pingvina na Weddellovom moru. Krhki život Antarktika indikator je
klimatskih promjena i konzervator povijesti našeg planeta stoga je
od ključne važnosti da ga zaštitimo i očuvamo.
Izvor: Desktop Wallpapers

Nakon teritorijalnih pretenzija na Arktiku ("Bitka za blago Akrtika") prvi su proširenje svog pomorskog dijela teritorija na Antarktiku zatražili Britanci. Iako na Antarktiku leže velika nalazišta ugljena i ruda, a vjerojatno i nafte te zemnog plina, on je zaštićen brojnim međunarodnim ugovorima i jedini je dio našeg planeta koji ne pripada niti jednoj naciji već je opće dobro. Posljedice globalnog zatopljenja doprinose smanjenju ledenog pokrova na ledenom dnu svijeta, a i ozonska rupa nad njim je najveća. Brojna onečišćenja zrakom i morem dospijevaju na Antarktik, a i istraživači koji dolaze uvijek donesu i ostave pokoji komad opreme.

Ukoliko ne zaštitimo, u prvom redu naš planet, izgubit ćemo sva prirodna bogatstva i ljepote kako Antarktika, tako i ovog našeg predivnog planeta. Kao indikator sve većih klimatskih promjena i ugroženog života, Antarktik nas upozorava. Na nama je da prihvatimo to upozorenje i počnemo djelovati u korist nas i svih generacija koje dolaze. Za širu raspravu o ovoj i sličnim temama pridružite se našem AstroForumu.

Popis literature:

Wikipedia
Atlas svijeta, JLZ, Zagreb 1969.
Opća enciklopedija, svezak 1., Zagreb 1977.
Opća enciklopedija, svezak 4., Zagreb 1978.
Opća enciklopedija, svezak 7., Zagreb 1981.
"Poslednje granice", Mladinska knjiga Ljubljana-Zagreb, 1978.