Filozofski velikani antičke kozmologije

Tema je po sebi kompleksna, pripada kozmološkom razdoblju antičke filozofije za koje napisano na stotine kilograma knjiga, a ovaj tekst predstavlja pokušaj da se ona nekako sroči u što jednostavnije tumačenje, primjereno svakom čitatelju.

Atenska škola je monumentalna Rafaelova freska u tzv. Rafaelovim sobama u Vatikanu.
Članak
0Komentari
Broj otvaranja10263

Uvod

Filozofi su bili, vjerovali ili ne, prvi kozmolozi, pa ispravno objašnjenje na ovu temu, samo po sebi mora zadirati u prošlost prije 2700 g. za koju se uvriježio naziv kozmološko razdoblje antičke filozofije.

Kozmološkoj filozofiji, pripada period od šest stoljeća prije naše ere i njen razvoj ovdje je izložen kronološkim redom, kako su filozofska djela nastajala. Međutim, dužina razdoblja ne treba nikog plašiti jer iako se radi o periodu od šesto godina, samo se radi o nekolicini značajnih znanstvenika koje uvažava današnja znanost. Svega pet do šest učenjaka, malo ali časno.

Antička kozmologija, odnosi se na učenje o postanku, naravi i svrsi svijeta, pa su u ovom razdoblju grčke filozofije interesi filozofa bili usmjereni na astronomske probleme: kao što su oblik Sunca, Zemlje, Mjeseca, kako se kreću nebeska tijela, kako je ustrojeno zvjezdano nebo i slično.

Međutim, treba istaknuti jednu napomenu, da osvrt na ova kozmološka učenja - odnosno astronomska, zahtijeva pristup da se sagledava kao jedinstvo različitih naučnih djela povezanih u jednu zaokruženu samostalnu povijesnu cjelinu.

Taj pristup nameće kronološki slijed međusobno povezanih otkrića i razvoja, iako se često stiče utisak da se radi o potpuno samostalnim i nepovezanim filozofskim učenjima koja su razdvojena jedna od drugih vjekovima, pa svako učenje iako je za sebe autonomno, doima kao izolirana, cjelina sama za sebe. To nije točno, jer su baš ovi velikani filozofske misli koje ču navesti proučavali i prihvaćali učenja svojih prethodnika, odnosno učili su jedan od drugog, iako su njihova djela bila međusobno udaljena stoljećima, i na toj građi razvijali svoja nova učenja.

Početak kozmologije

Sve je počelo 6. stoljeća p.n.e, sa najradikalnijom misli u povijesti civilizacije, u prvoj školi filozofije, Miletskoj školi u Joniji grčkoj provinciji na obalama Male Azije.

Tu su filozofi uveli revolucionarnu ideju da je svemir vođen zakonima koje je ljudski um u stanju pojmiti, za razliku od tadašnje prevladavajuće mitološke kulture tumačenja svijeta.

Traganjem za Univerzumom, na svom putu istraživanja filozofi su otkrili još jednu od osnovnih osobina mišljenja, uopćavanje. Naime, to mnogima baš nešto neće značiti, ali u logičkom postupku stvaranja neke hipoteze to znači da su oni sa jednim opisom nastojali povezati i objasniti odjednom više stvari ili pojava, pokušavajući ih usporediti sa sličnostima koje one posjeduju.
Prepoznati to zajedništvo, ovu zajedničku crtu više stvari i tu crtu znati uobličiti u opći iskaz o tim stvarima, predstavlja početak svake nauke, što je srž izučavanja predmeta filozofije.

U tekstu, namjerno su izostavljena objašnjenja o tipovima filozofskih metoda, apstraktna, deduktivna i induktivna koje se prakticiraju u filozofiji jer bi definicije samo opterećivale ovu temu. Dovoljno je istaći da su upravo radi logičke vrijednosti, ovih metoda svoj ugled većinom filozofa tih vremena zaslužili na području astronomije. Vrijednost njihovog znanstvenog rada kroz stoljeća pa sve do današnjih dana, ostala je neupitna, jer je nastala isključivo na njihovoj ispravnoj filozofskoj misli.

Također isto tako ovdje neće biti riječi o logičkim konstrukcijama na kojima počivaju njihovi radovi, to bi bilo preopširno, a i zahtijeva proučavanje stručne literature, već će biti uglavnom riječi o njihovim učenjima na opisni način jer u središtu pažnje se stavlja doprinos ovih radova u astronomskoj znanosti i njihov značaj na relaciji do današnjih vremena.

Velikani antičke kozmologije

Prvi među filozofima miletske škole bio je Tales (640-550 g. p.n.e.) Smatra se da je godinu podijelio na tristo šezdeset i pet dana. Moguće da je to znanje o dužini godine Tales stekao kod Egipćana. Međutim prvi je "ustvrdio" da je mijenjanje nebeskog položaja Sunca kroz godinu povezano sa klimatskim promjenama godišnjih doba. Također je pratio kretanja nebeskih tijela, koje je nazvao planetima.


Tales (640-550 godine p.n.e.)
Izgleda da je, prema nekim autorima, prvi proučavao astronomiju, da je prvi predskazao Sunčeve pomrčine, utvrdio ravnodnevnice, međutim ovi podaci se ne oslanjaju potpuno pouzdanim činjenicama.

Njegov neposredni učenik Anaksimandar (oko 610-547 g. p.n.e.) učio je da Zemlja ima sferni oblik i da zauzima mjesto u sredini (geocentrizam). Tumačio je da Mjesec isijava sa pozajmljenom svjetlosti, odnosno da prima svjetlost od Sunca; ali isto tako je učio da Sunce nije manje od Zemlje i da se sastoji od najčistije vatre. Anaksimandar navodi da Zemlja lebdi i kreće se oko središta. Doduše Anaksimandar nije bio blizu istine zbog geocentrizma, međutim najvažnija vrijednost njegovog djela je što je upravo u tom periodu nastao glavni pomak ka spoznaji stvarnog svijeta putem misaonog zaključivanja.

Anaksimandar (oko 610-547 godine p.n.e.)
Svakako da je točno, da se istina ipak najbolje potvrđuje činjenicama, ali njih je u to vrijeme bilo teško pronaći instrumentima ili nekim načinom mjerenja.
Zato je važno imati u vidu da su filozofi predstavljali, u ta daleka vremena, pionire znanosti koji razvijali teorije koje objašnjavaju prirodne pojave bez uvođenja natprirodnih sila ili božanstava.

Anaksagora je bio revolucionarni mislilac iz petog vijeka p.n.e. (oko 500-428). Njegova promatranja nebeskih tijela su ga potakla da stvori nove teorije o uređenju svemira, koje su ga dovele u sukob sa teološkim učenjem. Pokušao je, ne bez uspjeha, da pokaže znanstvene razloge pomračenja, meteora, duga i Sunca, a koje je on opisao kao masu plamenog metala. Nebeska tijela bila su komadi kamenja koje se odvojilo od Zemlje i bilo odbačeno u nebo radi brze rotacije. Anaksagora je zatvoren i osuđen zbog protivljenja religijskim dogmama. Usprkos tolerantnoj intelektualnoj atmosferi u Ateni gdje je Anaksagora živio, bilo je veoma opasno tvrditi da su Sunce i Mjesec kamenje, a ne božanstva. Režimski protivnici optuživali su Anaksagoru za heretika i organizirali njegovo prognanstvo u Lampsak.

Anaksagora (oko 500-428 godine p.n.e.) 
Međutim sada dolazimo do najepohalnijeg znanstvenog raskršća, koje sveukupno kozmološko razdoblje antike dijeli na dva potpuno različita znanstvena perioda. Za ovaj znanstveni rascjep u povijesti na dva različita razdoblja, kumovao je Pitagora. On je postavio crtu znanstvenog razgraničenja između hipotetskih teorija utemeljenih na logičkim metodama dedukcije, indukcije i na one teorije, isto tako hipotetske ali koje moraju sadržavati matematički i empirijski dokaz koji potvrđuje ispravnost ovih teorija. Pitagora je filozof koji se nije bavio kozmologijom ali je doprinio strahovito radikalnom preokretu i korjenitoj promjeni kriterija što se treba smatrati pod hipotetičnim, a što naučnim djelom.

Pitagora 540 godine p.n.e. iz Samosa učvrstio je osnove racionalnog pokreta. Baveći se filozofijom on je razvio strast za matematikom i pokazao kako se brojevi i formule mogu upotrijebiti pri definiranju naučnih teorija. Ustvrdio je da svaka prava naučna teorija mora iznijeti predviđanja ili pretpostavku u vezi sa kozmosom koja se može analizirati ili mjeriti.

Pitagora (540 godine p.n.e.)
Pitagorino načelo utjecalo je na razvoj cjelokupne znanosti, posebno je imalo korjeniti utjecaj na filozofiju kozmologije koja je morala objeručke prihvatiti njegovo pravilo, koje glasi:

Ako rezultat eksperimenta i analize odgovara teorijskom predviđanju to postaje razlog da se teorija prihvati, a zatim ugradi u naučni okvir.

Filozofi novog kozmološkog razdoblja

Aristah i Eratosten pioniri su koji su uveli pitagorizam u kozmologiju odnosno astronomiju, i ugradili matematiku kao sredstvo koje treba naučno opravdati ispravnost njihovih teorija. Po uvođenjem ovih radikalnih promjena u svoje znanstvene radove, ovu dvojicu mislioca apsolutno razlikujemo od svojih prethodnika iz ranijih razdoblja.

Ovom matematičkom izazovu u trećem vijeku p.n.e prvi je istupio Aristarh koji se nadovezao na ideju Filolaja iz Krotona, učenika Pitagorine škole iz 5. vijeka p.n.e., a koji je prvi rekao da Zemlja kruži oko Sunca a ne obrnuto.

Aristarh (310-230 godine p.n.e.)
U sljedećem vijeku, Heraklit iz Ponta nadovezao se na Filolajeve ideje, Heraklit je vjerovao da se Merkur i Venera okreću oko Sunca, a ne oko Zemlje.

Aristarh je na kraju ovu teoriju prihvatio i popravio na način jer se nadovezao na ideju Anaksimandre, da je Mjesečev sjaj Sunčeva reflektirana svjetlost (koja je zračenje, a ne toplina), tvrdio je on, pa se stoga polumjesec mora pojaviti kada Sunce, Mjesec i Zemlja formiraju pravokutni trokut.

Aristarh je izmjerio taj kut između tih zamišljenih linija trokuta koje su spajale Zemlju sa Suncem i Mjesecom, a onda iskoristio trigonometriju da izračuna odnos između udaljenosti Zemlja - Mjesec i Zemlja - Sunce. Taj kut iznosio je 87 stupnjeva, što je značilo da je Sunce približno dvadeset puta dalje od Mjeseca. Preciznija vrijednost kuta je od 89.85 stupnjeva i da je Sunce čak 400 puta dalje od Mjeseca tako da je Aristarh imao problema da ovaj kut točno odredi.

Ako je Aristarh doprinio tome da se izmjeri udaljenost do Sunca, to je malo dostignuće sa značajem njegovog potpuno ispravnog pogleda na Univerzum. On je pokušao ukloniti poznatu instinktivnu i netočnu sliku svijeta, u kojoj je Zemlja bila centar svega. Aristarhova ispravna slika ali nikako očigledna sadržavala je da Zemlja kruži oko dominirajućeg Sunca. Aristarh je također bio u pravu, tvrdeći da se Zemlja okreće oko svoje osi svaka 24 sata. Rotacijom Zemlje logički je argumentirao zašto svakog dana vidimo Sunce, a noću smo okrenuti od njega i gledamo u mrak. Bio je veoma cijenjen filozof, i njegove astronomske ideje veoma poznate. Njegove ideja o Suncu kao centru univerzuma dokumentirane su od strane Arhimeda koji je napisao: "Njegova hipoteza je da su zvijezde i Sunce nepokretni te da se Zemlja okreće oko Sunca po kružnoj putanji."

Pa ipak su filozofi odbacili potpuno ovu dosta točnu viziju Sunčevog sistema, a ideja o Suncu kao centru svijeta nije se pojavila sljedećih 1500. godina.

Eratosten, iz Kirene (današnja Libija) rođen 276. godine p.n.e u, grčki učenjak, posljednji je univerzalni znanstvenik antičkog svijeta. Njega je jedan njegov suvremenik, pun zavisti nazvao "Beta", po drugom slovu grčkog alfabeta, zato što je, prema njegovom mišljenju, Eratosten bio drugi na svijetu u svemu čega bi se prihvatio. Danas je jasno da je Eratosten u svemu bio "Alfa". Bio je filozof, astronom, matematičar, geograf, povjesničar, pjesnik i kazališni kritičar. Upravo iz razloga što se radilo o tako velikom znanstveniku, riječ više bit će posvećena o značaju njegovog kozmološkog rada.

Eratosten (276 godine p.n.e.)
S obzirom na njegovu svestranost, Eratosten kao astronom bio je dobro upoznat sa znanstvenim nasljeđem svojih velikih prethodnika, da je Zemlja okrugla, sa teorijom heliocentričnog sustava, paralelnosti zraka svjetlosti i svega ostalog. Međutim znanstveni trenutak dorastao je zahtjevu, da bi se uopće mogle izračunavati nebeske udaljenosti ili veličine nebeskih tijela, neophodno je bilo prvo potvrditi da li je uopće Zemlja sfera, dakako po načelu pitagorizma što je uključivalo eksperimentalno mjerenje i matematički dokaz.

Ovaj zahtjevan problem eksperimentalno i matematički uspio je riješiti Erastoten i time okrunio snagu filozofske misli antičkog kozmološkog razdoblja. Eratosten je pristupio problemu teoretski, matematički i eksperimentalno .

Teoretski dio

Teoretski dio, Eratosten zasniva na dva postulata, stupovima filozofske logike koja čini temeljni koncept ove teorije. Tek radi pojašnjena, postulat je osnovna pretpostavka od koje se polazi, koja se ne može dokazati ali je neophodna. Postulat je u filozofiji nešto slično što u matematici aksiom.

Prvi postulat glasi:
Paralelne zrake svjetlosti na ravnoj plohi ne stvaraju sjenu.

Drugi postulat glasi:
Paralelne zrake svjetlosti na zakrivljenoj plohi stvaraju sjenu.

Po prvom postulatu, paralelne zrake svjetlosti trebaju padati u odnosu na ravnu plohu vertikalno, i u tom se slučaju neće stvarati sjena. Udaljenost samog izvora svjetlosti od plohe postulat ne obuhvaća, uzrok paralelnosti zraka je nepotreban podatak, već je važna empirijska konstatacija koja dokazuje paralelnost zraka na način koliko jesu ili nisu one okomite u odnosu na plohu koju osvjetljavaju.

Zanimljivo je da Eratostenovo uvjerenje iz ovog razloga isključivo usmjereno na to da je Zemlja sfera, jer bi u protivnom ovim ili sličnim računom u pokušaju da izračuna udaljenost Sunca od Zemlje umjesto udaljenosti do Sunca, dobio vrjednoti približne radijusu Zemlje. Ovo mala analiza prvog postulata njegove teorije je odgovor na pitanja koje zna mnoge mučiti.

Eksperiment

Eratosten je izveo eksperiment na osnovu svog drugog postulata i po logičkoj formi koju zahtjeva matematička geometrija. Prije bi se moglo i trebalo reći, čak i točnije da je Earatosten uspio jednu prirodnu pojavu na Zemlji vrhunskom logičkom analizom iskoristiti za svoje eksperimentalno mjerenje. Kao ravnatelj velike Aleksandrijske biblioteke došao je do informacije da u južnom mjestu Sijeni u podne 21. lipnja, na ljetni solsticij, štapovi zabodeni okomito u zemlju nemaju nikakvu sjenu dok je u Aleksandriji na isti dan točno u podne, sjena postojala.

Na osnovu svog drugog postulata Erastoten utvrđuje zašto, u istom trenutku, okomito štap zaboden na jugu u Sijeni ne baca nikakvu sjenku, a isti takav štap u Aleksandriji, daleko na sjeveru, stvara zamjetljivu sjenu. Uzrok je zakrivljenost plohe, odnosno zakrivljenost Zemljine površine.

Ovakva logička konstrukcija uvjetuje zaključak da postoji samo jedno mjesto gdje je zraka okomita u odnosu na plohu, (prvi postulat ) i da nema dva takva mjesta u istom trenutku. Dakle drugi štap može se postaviti bilo gdje, ali uvjet je da prvi štap nema sjenu. Svi ostali štapovi predstavljaju samo referentna mjesta za mjerenje dužine sjena u odnosu na nultu točku Sijene koja nema sjene.

Veliki filozof sustavnom logičkim razmišljanjem nedvojbeno zaključuje da je Zemlja okrugla, i to samo na osnovu podatka što na jednom mjestu postoji sjena, a na drugom u isto vrijeme ne postoji. Erastoten je na taj način teoretski dokazuje, da je površina Zemlje zakrivljena. I ne samo to; već i to da što je ova zakrivljenost veća, veća je i razlika u dužinama sjena.

Matematika

Iako su štapovi zabodeni okomito na Zemlju, štapovi su pod raznim kutovima, (upravo zbog zakrivljenosti Zemlje ) u odnosu na pravac Sunčevih zraka bacaju sjene različite dužine. U principu Eratostenu bio je dovoljan samo jedan jedini štap i to onaj u Aleksandriji. Pijući bevandu u hladu ispod neke masline u Aleksandriji izmjerio je kutomjerom točno u podne nagib sjene od 7. stupnjeva. Logika kojom se poslužio pri ovom izračunavanju je sasvim ispravna. To je u stvari mjerenje zakrivljenosti Zemljine kugle između Siene i Aleksandrije, a jednom poznata udaljenost od ovog malog luka, određuje opseg cijele Zemlje. Pomoću ovog podatka izračunao je opseg Zemlje putem osnova geometrije: ako dva paralelna pravca presiječemo (u ovom slučaju su to Sunčeve zrake) trećim (to je štap) tada su nasuprotni unutrašnji kutovi jednaki. Sedam stupnjeva iznosi približno pedeseti dio od punog opsega, od 360 stupnjeva. Erastoten je znao da udaljenost između Aleksandrije i Sijene iznosi približno osamsto kilometara, budući da je angažirao jednog vojnika da to propješači i izmjeri. I na kraju, pomnožio je osamsto km sa pedeset i dobio iznos od četrdeset tisuća kilometara. Dakle, teoretski, matematički i eksperimentalno, utvrđen je stvaran opseg Zemlje, što predstavlja izvrstan pothvat za ono vrijeme, prije dvije tisuće i dvjesta godina.
Geometrijska slika kružnice sa dva štapa stvara dvodimenzionalni utisak  iako se radi o modelu koji nam prezentira mjerenja u trodimenzionalnom prostoru, to je predmet teksta koji slijedi.

Za suvremenike njegovog vremena, koji su podržavali da je Zemlja ravna ploča, kako znanstvene tako i teološke, dokaz da je Zemlja kugla, bio je prava "atomska bomba". Puni zavisti, dobiveni opseg Zemlje mogli su izvrdavati, da se radi o opsegu kruga, odnosno opseg ravne kružne ploče. Međutim, ni za takve tvrdnje Eratosten nije ostavio nikakav slobodan logički prostor. Za vrijeme ljetnog solsticija, bilo koja lokacija na obasjanoj strani Zemlje, recimo, na jugoistoku Zemlje koja se uzima za referentnu mjernu točku u odnosu na Sijenu, osim svoje dužine sjene pokazuje i smjer sjene u odnosu na jednu od strana svijeta. Smjer sjene, važan je, jer određuje stranu svijeta prema kojoj je okrenut taj opseg Zemlje. Suprotna lokacija, recimo na sjeveroistoku, koja je isto tako referentna mjerna točka opet u odnosu na Sijenu, imat će sjenu čiji smjer je potpuno suprotan, od onog na jugoistoku. Opseg Zemlje (kružnica) biti će okrenut prema sasvim suprotnoj strani svijeta. Prema takvim mjerenjima spomenuti nevjerni Tome trebali bi zaključiti da Zemlja ima dva opsega, odnosno da postoje istovremeno dvije okrugle ploče Zemlje koje se čak ukrštavaju.

U ekstremnom slučaju, to znači da koliko kod izvršili mjerenja, toliko imamo ukrštenih opsega ili okruglih ploča. Prema tome sjena ne sadrži samo matematičku važnost što daje podatak o zakrivljenosti Zemlje i njenoj dužini, već i podatak što koji određuje prema kojoj strani svijeta je okrenut taj proračunati opseg.

Sustavom ispravne logičke analize, Erastoten dokazuje suprotno, da se ne radi o ravnoj ploči već o sfernoj površini, jer samo ona dozvoljava beskonačan izračun broja opsega u različitim smjerovima svijeta, a matematički rezultati različitih duljina sjena uvijek daju istu vrijednost opsega. Prikazani geometrijski model mjerenja primjenjiv je prema bilo kojoj strani svijeta, i dokazuje zakrivljenost u svim pravcima svijeta jer takvo svojstvo ima samo tijelo sferne površine, a ne kruga ili valjka. Eratosten svoje postulate nije samo formalno dokazivao. On je svoje propozicije, dokazivao empirijski - pokusima i pokazao da su njegove matematičke propozicije točne i smatrao je opravdanim da se rezultati takvih eksperimenata prihvate kao dokazi da je Zemlja okrugla. Uopće nema spora o univerzalnosti ove naučne teorije, koju čini njena lucidna teorijska osnova i stroga primjena geometrijske metode. Eratosten prvi je čovjek koji je dokazao da je Zemlja sfernog oblika i točno izmjerio veličinu opsega jednog planeta, i to bez paralaksi, aberacija i optičkih instrumenata. Eratostenova metoda predstavlja bez ikakve sumnje Univerzalni model.

Atenska škola je monumentalna Rafaelova freska u tzv. Rafaelovim sobama u Vatikanu.
Suprotnosti kozmološke znanosti i društveno dogmatske ideologije

Velikani kozmologije imali su vrlo težak politički položaj u tim vremenima! Problemi se uglavnom svode na dva aspekta koja su bila od presudnog značaja za znanost jer su gušili i kočili svaki dostignuti znanstveni razvoj kozmološke misli.
Prvi se odnosi na problem zbog čega je heliocentrični sustav (Zemlja se kreće oko Sunca) bio odbačen, a Ptolomejev geocentrizam prihvaćen. Dobar dio razloga, bio je, što velikoj većini javnosti, heliocentrizam izgledao suprotan opažanjima ljudi koji se nisu posvetili dubljoj analizi onoga što se događa oko njih. Izgledalo je očito da Sunce obilazi oko statične Zemlje, a ne obratno.
No samo dobri filozofi, uspijevali su preispitivati svoju i tuđu logiku i nisu zavedeni onim što se naziva "Zdravim Razumom". Ponekad "Zdrav Razum" ili intuitivnost imaju veoma malo zajedničkog sa istinom koja leži u osnovi sa objektivnom stvarnosti, koja se može potvrditi samo činjenicama.
Drugi problem je religijska kultura koja je bila prihvaćena u najvećem dijelu javnosti, bilo da se radi o politeizmu ili monoteizmu. Politeizam je tumačio između ostalog, da su Sunce i ostali planeti božanstva, čiji su direktni potomci bili vladari te javnosti. Kozmološka znanost sa suprotnom istinom koja odgovara objektivnoj stvarnosti direktno je ugrožavala kompletne interese društvenopolitičkog ustroja i religijskog staleža politeizma. Monoteizam je iz gotovo istih interesa odbacivao heliocentrizam, jer podoban geocentrični sistem nije dovodio u pitanje temelje teološkog učenja na kojem je bio ustrojen sav svjetovni i vjerski kapital, stoga pretpostavke i dokazi da je Zemlja kugla bila je vrlo smiona i jako opasna ideja.

Zaključak

Otkrića Erastotena, Aristarha, Anaksagore i Anaksimandre ilustriraju napredak znanstvene misli u staroj Grčkoj, jer su njihovi rezultati bili oslonjeni na logiku, matematiku, iskustva i mjerenja. Točnost i preciznost njihovih istraživanja ovdje su manje važni, bitno je da su njihove metode za određivanje bile pravilne. U tom smislu, ideja i način sa kojim se uspio izračunati opseg Zemlje, pokazala je da kad se udruže jedan inteligentan čovjek i jedan štap, skoro sve izgleda dostižno.

Sve uvijek započne s izoliranim pojedincima kao što su ovi velikani filozofskog razdoblja antičke kozmologije, no oni s vremenom su zadobili potporu i suradnju. Naposljetku se ideal preobrazio u društvenu normu, nadilazeći nacionalne i vremenske granice. Između filozofa ispitivale su se različite teorije, koje su dovodile u pitanje način razmišljanja onih koji iza njih stoje, da bi na kraju, opstale samo one ideje koje su bile istinite.
Ovo su Velikani filozofske misli čije su ideje bile istinite, filozofi koji su bili u pravu.

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!