Izgubljeni svijet Michaela Crichtona

Nedjelja, 09. studenog 2008. u 20:53 sati

"Svaka se pogreška čini nevjerojatno glupom kada je počine drugi"
 Georg Chr. Lichtenmerg


Za ovih tmurnih jesenjih dana, točnije 04. studenog 2008. preminuo je slavni, ali i kontroverzni američki pisac, producent, redatelj i doktor medicine Michael Crichton. Smatram ocem tehno-trilera, često je kritiziran zbog svojih stavova koje je u romanima iznosio. Njegova najpoznatija djela su bestselleri "Jurski park", "Sfera", "Andromedin soj", "Izlazeće sunce", "Kongo", "Razotkrivanje", "Stanje straha", "Zapadni svijet"… Mnogi od tih romana ekranizirani su u blockbuster filmove u kojima je surađivao s poznatim redateljima kao što je Steven Spielberg, a svakako najpoznatija serija koju se kreirao je svima nama poznata "Hitna služba" ("ER"). Crichton se često volio poigravat s našim načinom pogleda na svijet te našeg ponašanja, pokušavajući upozoriti na posljedice i ishode onoga što radimo.

 


Michael Crichton (1942.-2008.)
Izvor: Lots O" Thoughts

Mi smo često skloni zamišljanju načina kako oblikovati naše sustave ili čak naš život tako da u njima ništa ne može poći krivo. Želimo steći potpunu kontrolu nad događajima, mijenjajući ih na način kako to nama najbolje odgovara, no često u tome ne uspijevamo. Crichton je bio svjestan naše nemogućnosti kontrole složenih sustava i u tzv. worst-case scenarijima svojih romana je to pokazivao. Stavljajući svojim likovima na mogućnost korištenje najnaprednije tehnologije, često i one fiktivne, iz budućnosti, uvijek je pokazivao da veličina znanja i tehnologije, ma kako velika bila, nije u stanju spriječiti nesreće koje čovjek sam uzrokuje igrajući se sa složenošću prirode ili društva. Idealni složeni sustavi po njemu nisu mogli postojati i svaki pokušaj izgradnje jednog (parka, društva, prirode, računalnog sustava…) završavao bi tragično. Znanstvenu problematiku svojih romana pri tome pokušavao je držati utemeljenim na znanosti, no često je nedostatke koji su onemogućavali ostvarenje njegove ideje popunjavao fikcijom.

Osim u znanstvenofantastičnom romanima, na određene problematike, poput globalnog zatopljenja, NLO-a, spekuliranja u medijima i iznošenja kvaziinformacija, ponašanju environmentalizma kao religije te uloge znanosti u stvaranju politike prema okolišu, osvrtao se i žestoko kritizirao u svojim govorima ("Uzrokuju li izvanzemaljci globalno zatopljenje", "Environmentalizam kao religija", "Zašto spekulirati?"…). Zbog nekih svojih stajališta često je kritiziran, a najviše mu je za zlo uzeto miješanje fikcije i znanosti na način često pogodan za podržavanje ideje koja je nosila priču. Najjači otpor izazvao je romanom "Stanje straha" u kojem Crichton spekulira o iluziji globalnog zatopljenja te, a zbog njihove negativne uloge u romanu, izaziva bijes brojnih agencija za zaštitu okoliša. Čak se i Al Gore u svom obraćanju prilikom predstavljanja filma o globalnom zatopljenju "Neugodna istina" kritički osvrnuo na Crichtonovo stajalište.

U romanima koje je ekranizirao, koristio je tada najnaprednije filmske i računalne efekte u dočaravanju realnosti njegovih fiktivnih svjetova. Najdalje u tome otišao je u suradnji sa Spielbergom i nevjerojatno realnom prikazu dinosaura "Jurskog parka". Upravo po tom djelu Crichton je ostao zapamćen u književnoj i filmskoj publici. Iz tog razloga, ali i činjenice da je ovih dana u medijima ponovno pokrenuta rasprava o kloniranju izumrlih vrsta posvetit ćemo se maloj analizi ideja na kojima se temelji priča "Jurskog parka". Osim pitanja kloniranja, susrest ćemo se i s drugom velikom idejom koju je Crichton prikazao i popularizirao u tom djelu - teorijom kaosa.


Naslovnica možda i najpoznatijeg Crichtonovog djela "Jurski park"
Izvor: Wikipedia

Knjiga "Jurski park" objavljena je 1990., a pretvorena u film 1993. Odmah bih napomenuo da ćemo se u ovom osvrtu analizirati knjigu, a ne film, pošto postoje velike razlike između njih (no spomenut ćemo i nastavak knjige - "Izgubljeni svijet" te treći nastavak priče koji je samo film, nema književnog predloška). Originalna knjiga i prvi film razlikuju se do te mjere da imaju prilično različit završetak. Sama knjiga detaljnije obrađuje problematiku kloniranja izumrlih vrsta te kroz niz jednostavnih primjera laiku lijepo pojašnjava osnove teorije kaosa. Cjelokupna knjiga protkana je idejom nadziranja prirode, tj. jednog njenog umjetno stvorenog segmenta. I od samog početka lik matematičara Iana Malcolma protivi se toj ideji i smatra je neostvarivom, predviđajući kolaps sustava.

No krenimo od početka. Osnova ideje knjige je zamisao ostarjelog bogataša Johna Hammonda da iz kukaca uhvaćenih u jantar izvuče DNK izumrlih životinja i tehnikom kloniranja ih vrati u život. No izumrle životinje nisu bilo koje, već glavom i bradom dinosauri, najveće životinje koje su ikada hodale našim planetom. Za tu svrhu uposlio je neke od najboljih znanstvenika, od genetičara preko paleontologa do programera i matematičara ne bi li zajedno napravili tematski park, kao zoološki, samo s dinosaurima, na zabačenom otoku Isla Nublar, uz obalu Kostarike. Unatoč nekoliko incidenata i nesreća, neposredno prije no što bi se otok trebao otvoriti za javnost, Hammond poziva svoje glavne savjetnike u obilazak parka i njegovu procjenu. Njihovim dolaskom na otok počinje zaplet radnje koji će vodit, za Crichtona, neupitnom, ali do samog kraja napetom i neočekivanom završetku.

Kloniranje i dinosauri

Prilikom obilaska laboratorija glavni genetičar Henry Wu objašnjava kako su klonirali dinosaure. U jantaru koji su prikupili iz cijelog svijeta, ostali su zarobljeni kukci iz vremena dinosaura, oni koji su im pili krv. Izvlačeći tu krv dobili su dovoljno dinosaurske DNK da ih mogu klonirati (male fragmente DNK povećali su procesom lančane reakcije polimeraze, u biokemijskoj tehnologiji vrlo često korištene tehnike). No kako je DNK tokom vremena jako oštećena, dijelove koji su nedostajali nadopunili su sekvencama nekih današnjih vrsta, koje su srodne izumrlim (krokodili, ptice, žabe). Za to su koristili najmoćnija računala onog vremena. Metodom pokušaja i pogrešaka pronašli su odgovarajuće komplementarne dijelove DNK te, u nekim slučajevima, tek nakon što su se zameci izlegli vidjeli što su dobili. Pri tom Wu naglašava da nisu vratili prošlost, nego rekonstruirali njen dio. Također naglašava da je to najbliže dinosaurima koliko mogu znati, a ne pravi dinosauri, pošto nitko ne zna kako su oni uistinu izgledali.


Jantar, okamenjena smola, često u sebi sadrži ulovljene kukce
koji su se unutar njega fosilizirali i vrlo dobro očuvali. Jantar je
temelj Crichtonove priče o kloniranju dinosaura.
Izvor: Don Lindsay Archive

Gledajući s biološke strane, ideja ima određene znanstvene temelje, ali je praktično neostvariva. Problem je u tome što, da bi izolirali jednu vrstu, komarac je morao ugrizati samo tu vrstu. Inače bi dobili koktel fragmenata DNK više vrsta. Isto tako DNK se unutar komarca miješa s komarčevom, bakterijskom i virusnom DNK te bi, iako visoko osjetljiv, proces lančane polimeraze mogao sintetizirati pogrešnu DNK. No kada bi i te probleme izbjegli, komarac bi nakon što je upio dinosaurovu krv trebao biti odmah fosiliziran kako bi se koliko toliko očuvala DNK. Iako sekvence DNK ne bi smjele imati praznina, kako bi se moglo točno klonirati određeno biće, u knjizi praznine u sekvencama se popunjavaju srodnim sekvencama današnjih vrsta. To bi, u stvarnosti, rezultiralo vrstama koje bi mogle prilično varirati od traženog originala. Unatoč tim biotehnološkim problemima, za vrijeme u kojem je pisana, knjiga je bila veoma napredna, a pošto je po žanru znanstvena fantastika, ne možemo zamjeriti piscu na izmjenama unesenim u proces kloniranja kako bi ostvario svoju zamisao. Sama knjiga inspirirala je mnoge da se uhvate u koštac kloniranja ugroženih vrsta kako bi se očuvale, a ostvaruje se napredak u procesu kloniranja izumrlih vrsta (starosti par stoljeća do tisućljeća, očuvanih u ledu, katranu ili mumificiranih), a odvažniji se usuđuju govoriti i o kloniranju zamrznutih mamuta iz Sibira. Postoje izvještaji o kloniranju DNK i vrsta iz doba dinosaura, no nisu pouzdanih izvora pa se uzimaju s priličnom dozom rezerve. Crichton kaže da se u svom prikazu kloniranja dinosaura osvrtao na radove o paleo-DNK Georga O Poinara ml. i Roberta Hessa, koji su osnovali grupu za proučavanje izumrle DNK u Berkeleyu.

Dinosauri u knjizi su prilično genetski izmijenjeni tako da im je ubrzan rast, da su genetski i zračenjem učinjeni svi ženkama te da su ovisni o aminokiselini lizinu (Lys), kako bi se osiguralo da ne pobjegnu s otoka. Genetska manipulacija organizmima danas nije tehnološki neizvediva (koristimo je neprestano na razinama bakterija i biljaka, a još se uvijek spekulira nije li odavno primijenjena i na životinje). Ako ćemo strogo gledati hibridi biljaka, ali i razvoj pasmina raznih životinja je također svojevrsna genetska manipulacija radi dobivanja željenih svojstava.


Raznolikost dinosaura kakvi su naseljavali zamišljeni "Jurski park".
Izvor: The Jarvinens

Ideja ovisnosti o sastojku kako bi se osigurala kontrola nije inspirirala samo Crichtona za kontrolu dinosaura, već i tvorce "Zvjezdanih staza: Deep Space 9" za kontrolu vojske carstva Dominiona, Jem´Hadara, ovisnih o fiktivnoj tvari zvanoj Ketrocel White. Našim napretkom na polju genetskog modificiranja, mogućnost stvaranja potencijalno ovisnih organizama otvara mnoga etička i moralna pitanja. Zamislite samo stvarnu vojsku genetski modificiranih vojnika poboljšanih fizičkih svojstava, ali ovisnih o određenoj tvari (aminokiselini, hormonu…). Sjetimo se samo Jem´Hadara. Danas oni više nisu SF, već potencijalno ostvariva mogućnost. Određeni krugovi iz američke vojske (vjerojatno samo) zastrašuju najavama izrade genetski modificirane vojske. Što se tiče poticanja vojnika psihoaktivnim tvarima zbog što bolje sposobnosti u borbi, gotovo je dokazano da su u upotrebljavane razne doge u oba rata u Iraku te onog u Afganistanu (eng. drug se odnosi i na lijekove i na droge, no popis korištenih sredstava seže od antidepresiva, tableta za spavanje i lijekova za smirenje, danih često i u prekomjernim dozama, kako bi se suzbile posljedice pojave PTSP-a, do zloupotrebe droga kao što su amfetamini, ecstasy i sl.). U knjizi nedostatak lizina dinosauri mogu nadoknaditi hraneći se lizinom bogatim biljkama kao što su grah agama i soja te mladim pilićima. Suvremena vojska ovisnika sama bi teško našla izlaz iz svoje situacije nekim mirnim putem.

Glede problema razmnožavanja u okolišu gdje su sve ženke, ključ je odigralo upravo popunjavanje sekvenci DNK koje nedostaju onom žabljom (što uglavnom spada u fikciju pisca). Ideja se temelji na tome da određene vrste žabe (ali i guštera) u istospolnim ili spolno narušenim okruženjima mijenjaju spol vraćajući na taj način spolnu ravnotežu u zajednicu. U knjizi, u jednom svom upozorenju glede parka Malcolm kaže: "Općenito govoreći, riječ je o nesposobnosti parka da spriječi širenje životnih oblika. Jer, povijest evolucije sastoji se u tome da život savladava sve prepreke. Život se oslobađa. Širi na nove prostore. Bolno, ponekad čak uz žrtve. Ali, život nalazi načina."

Ostali biološki problemi knjige svode se na veličinu i osobine dinosaura. Većina je vezana uz današnje spoznaje, pa se to autoru ne može zamjeriti. Kako iz fosilnih ostataka nije poznato gotovo ništa o njihovim životnim, prehrambenim i drugim navikama, ili o inteligenciji, to je prepušteno striktno fikciji pisca. Mnogi su zamjerali inteligenciju Velociraptora, obzirom na veličinu njegovog mozga, no kako danas znamo veličina mozga nije osnovni preduvjet inteligencije i mnoge životinje, poglavito grabežljivci, pokazuju nevjerojatnu inteligenciju (članak "Um životinja", National Geographic, srpanj 2008.). Zamjerka je također bila brzina Tyranosaura Rexa (dostizanje džipa). Po većini današnjih autora T. Rex se nije mogao kretati brže od 20 km/h (iako su ranije teze, do 90-ih, pretpostavljaju brzinu T. Rexa i do 70 km/h!). U kasnijim filmovima, kao nastavcima priče, uzete su u obzir te činjenice i eventualni problemi s anatomijom i ponašanjem dinosaura bili su tada usuglašeni s aktualnim otkrićima. Jedno od takvih pitanja bio je i položaj prednjih nogu (ruku) dinosaura. One nisu bile zavinute dlanovima prema dolje (anatomski nepovoljno) nego više u stranu, dlan prema dlanu, kao osoba koja se sprema zapljeskati. To je omogućavalo puno veću pokretnost zglobova.


Tyranosaur Rex, veliki grabežljivac sa statusom najstrašnijeg dinosaura takvim je i
prikazan u "Jurskom parku". Na slici proganja matematičara Malcolma.
Izvor: Technology News - CNET News

Često sporna jest prisutnost otrova kod dinosaura (u "Jurskom parku" primjer jest dilofosauri koji su sposobni ispljunuti otrov). Za sada nema dokaza o posjedovanju otrova kod dinosaura, no znamo da neke današnje vrste gmazova (izuzev zmija) koriste razne otrove. Zgodan primjer živog fosila koji to čini jest komodski varan. Bakterije u njegovim ustima nakon ugriza izazivaju stanje sepse što za krajnju posljedicu ima smrt. Ovi gušteri najveći su živući duljine do 3 metra i težine preko 70 kg, a razvijaju brzinu dovoljnu da sustignu čovjeka.

U trećem nastavku filma (treća knjiga ne postoji, ali se u drugoj napominje) paleontolog Grant otkriva da su Velociraptori bili sposobni komunicirati pomoću rezonantne komore koju su u svom kosturu posjedovali. Koliko je danas poznato, tako nešto nije pronađeno kod Velociraptora, no ozbiljno se razmatra da je šuplja kresta nekih rodova hadrosaura služila kao rezonantna komora za primitivni način vokalizacije, a time i komunikacije unutar vrste. Ideja rezonantne komore Velociraptora za treći nastavak filma vjerojatno potječe iz tog otkrića.


Velociraptor mongoliensis glavni je zlikovac s vrlo razvijenom inteligencijom i okrutnošću.
Izvor: Jurassic Park Legacy

Osim toga Crichton usko vezuje ptice s dinosaurima u načinu kretanja, zabacivanja glave, no nigdje ne spominje pernate dinosaure (tek treći dio filma to čini). Ta činjenica u ono vrijeme nije bila poznata (iako se smatralo da ptice potječu od dinosaura). Još jednu činjenicu, koja i danas nije potpuno prihvaćena, Crichton napominje u knjizi - potencijalnu toplokrvnost dinosaura. Ulomak kaže: "Znanstvenici su oduvijek svrstavali dinosaure među gmazove, hladnokrvna stvorenja koja toplinu potrebnu za život dobivaju iz okoline. Sisavci mogu metabolizmom hrane proizvesti tjelesnu toplinu, ali gmazovi ne mogu. Stoga je šačica istraživača - na čelu s Johnom Ostromom i Robertom Bakkerom s Yalea - posumnjala da shvaćanje dinosaura kao tromih i hladnokrvnih ne može objasniti podatke dobivene proučavanjem fosila. Postupajući na klasični deduktivni način, izvlačili su zaključke iz nekoliko nizova podataka. Prvo, tjelesni stav: gušteri i gmazovi su puzavci savijenih nogu koji se privijaju uz zemlju radi topline. Gušteri nemaju dovoljno energije da bi mogli stajati na stražnjim nogama duže od nekoliko sekundi. Ali dinosauri su stajali na stražnjim nogama, a mnogi su uspravno hodali na stražnjim nogama. Od životinja koje danas žive, samo ptice i sisavci mogu stajati uspravno. Stoga držanje dinosaura navodi na pomisao da su bili toplokrvni. Zatim su proučavali metabolizam; izračunali su tlak potreban za tjeranje krvi uz šest metara dugačak brahiosaurov vrat i zaključili da to može izvesti samo toplokrvno srce s četiri klijetke. Proučavali su tragove, otiske stopala fosilizirane u blatu te zaključili da su dinosauri mogli hodati brzo poput čovjeka; takva aktivnost upućuje na toplokrvnost. Pronašli su ostatke dinosaura unutar arktičkog kruga, u smrznutom okolišu nezamislivom za gmazove..." Prikazujući svoj pogled na dinosaure, Crichton ih opisuje kao hitre i inteligentne životinje, prihvaćajući ideje toplokrvnosti te razvijenog društvenog ponašanja i inteligencije. Sam kaže da se u radu na "Jurskom parku" oslanjao na radove uglednih paleontologa poput navedenih Johna Ostroma i Roberta Bakkera, te još Johna Hornea i Gregoryja Paula.

Danas, ako već ne toplokrvnim, ipak sve više znanstvenika smatra dinosaure hibridima toplokrvnih i hladnokrvnih životinja, možda nekom prijelaznom vrstom. Obično se onda uzimaju dinosauri doba kasne krede (ironija je naziv knjige "Jurski park" kada većina opisanih dinosaura pripada razdoblju krede). Crichton ne posvećuje puno prostora tome kako su izumrli dinosauri, no to u ono doba nije niti bilo sporno. Većina je već smatrala gotovom stvari Alvarezovu tezu o udaru velikog asteroida. Danas, međutim, pitanje katastrofe K-T granice (kreda-tercijar) je još uvijek otvoreno. Dvojbe se vežu uz snažan vulkanizam, udar asteroida, promjenu klime… Bilo kako bilo svaki od tih čimbenika imao je svoj učinak u silazu dinosaura sa svjetske pozornice, a njihov zajedničku učinak jest K-T granica. Zagonetno ostaje još ostaje pitanje zašto su mnogi rodovi počeli izumirati i do 10 milijuna godina prije K-T granice te kako objasniti neke nalaze fosila dinosaura (poglavito hadrosaura) nakon K-T granice.


Udar asteroida kao glavni krivac za izumiranje dinosaura i granicu era poznatu kao K-T granica.
Izvor: Darwin Website Index

Dok još raspravljamo o nestanku dinosaura, valja imati na umu da oni nisu nikada uistinu nestali. Današnje ptice su svojevrsni potomci dinosaura. Već se kod raznih rodova manjih dinosaura u kasnoj kredi nalazi perje (tu spadaju i rodovi velociraptora). Neke manje vrste bile su sposobne i za kratak let preko pukotina i kanjona, a neka istraživanja pokazuju da je današnja kokoš srodnik velikog Tyranosaura rexa (kojeg mnogi navode kao jedne od posljednjih nepticolikih vrsta dinosaura prije K-T granice). To malo mijenja pogled na kokoš, ali je ne čini niti malo strašnijom, već samo pokazuje svojevrsnu ironiju prirode u preoblikovanju vrsta.

Na tragu kaosa

Osim mnoštvo konzultacija iz paleontologije, Crichton je u svoje djelo uzeo i osnove teorije kaosa, kao pogodnog modela koji bi objasnio zašto je park Johna Hammonda osuđen na propast. U liku genijalnog matematičara Iana Malcolma Crichton od samog početka romana upozorava na potencijalnu katastrofu. U knjizi je čak stvoren fiktivni efekt rapidnog raspada kompleksnih sustava nazvan Malcolmovim efektom. Kako je teorija kaosa u knjizi pojašnjena od samih osnova, kraćim ulomcima upoznat ćemo se s njenim osnovama i nekim primjerima na kojima se očituje njezino djelovanje preko citata onoga koji je objašnjava, samog Iana Malcolma (povijesni razvoj i osnove kaosa opisao sam u članku Teorija kaosa - novi pogled na svijet).


Slavni Jeff Goldblum utjelovio je lik genijalnog matematičara Iana Malcolma u
filmskoj verziji "Jurskog parka" iz 1993. Na slici uz Malcolma (lijevo) je i
paleontolog Alan Grant (Sam Neill). Izvor: NICOclub

Kako, po autoru romana, niti jedan lik osim matematičara Malcolma nema pojma o teoriji kaosa, on je pojašnjava ovako: "Fizika je imala velikog uspjeha u opisivanju određenih vrsta zbivanja: planetskih orbita, svemirskih brodova koji idu na Mjesec, klatna, opruga i lopti koje se kotrljaju, i slično. Pravilnih gibanja predmeta. To se opisuje takozvanim linearnim jednadžbama koje matematičari mogu lako rješavati. To već radimo stotinama godina…. Ali postoji i druga vrsta zbivanja, koju fizika teško zahvaća. Primjerice, sve što se tiče turbulencija. Voda koja curi iz slavine. Zrak koji struji oko avionskog krila. Vrijeme. Krv koja teče kroz srce. Turbulentna zbivanja opisuju se nelinearnim jednadžbama. Njih je teško - zapravo, uglavnom nemoguće riješiti. Zato fizika nikada nije shvaćala cijelu tu klasu događaja. Sve do prije desetak godina (80-ih op.a.). Nova teorija koja ih opisuje naziva se teorija kaosa. Teorija kaosa izrasla je prvenstveno iz pokušaja da se stvore kompjuterski modeli vremena, šezdesetih godina. Vrijeme je veliki komplicirani sustav - Zemljina atmosfera u svom međudjelovanju s morem, kopnom i suncem. Ponašanje tog velikog složenog sustava uvijek se opiralo razumijevanju. Naravno, zato nismo mogli predviđati vrijeme. Ali, prvi istraživači su iz kompjuterskih modela naučili, čak i kada bismo ga mogli razumjeti, ne bismo ga mogli predviđati. Predviđanje vremena je apsolutno nemoguće. Razlog tome je što ponašanje sustava uvelike ovisi o početnim uvjetima."

"…Ali ako imam vremenski sustav koji pokrenem pri određenoj temperaturi, brzini vjetra te uz određenu vlagu - ta ako potom sve ponovim uz gotovo istu temperaturu, brzinu vjetra i vlagu - drugi se sustav neće ponašati gotovo jednako. Odlutat će i brzo postati veoma drugačiji od prvoga. Imat će oluje umjesto sunčana vremena. To je nelinearna dinamika. Osjetljiva na početne uvjete: male se razlike pojačavaju.. .Skraćenica za to je "leptirov efekt". Leptir zalepeće krilima u Pekingu, promijeni se vrijeme u New Yorku." (O otkrivaču leptirova učinka i kako je do njega došao pisao sam u članku Edward Norton Lorenz - Leptir koji je promijenio svijet.)

Nadalje, na pitanje je li sav kaos slučajan i nepredvidljiv, Malcolm odgovara: "Zapravo smo pronašli skrivene pravilnosti unutar složenih raznolikosti u ponašanju sustava. Zato je kaos postao vrlo opsežna teorija koju se koristi za proučavanje svega, od burze do pobunjenih masa i moždanih valova epilepsije. Svih sustava u kojima postoji zbrka i nepredvidljivost. Možemo pronaći skriveni poredak u njima."

Kao odličan jednostavan primjer djelovanja kaosa u stvarnom sustavu, Malcolm navodi sljedeći primjer: "Teorija kaosa kaže dvije stvari. Prvo, složeni sustavi, kao što je vrijeme, imaju skriveni poredak. Drugo je obrat prvoga - jednostavni sustavi mogu postati složeno zbivanje. Na primjer, biljarske loptice. Udarite biljarsku lopticu i ona se počne odbijati od rubova stola. U teoriji, to je vrlo jednostavan sustav, gotovo newtonovski. Budući da znate silu kojom ste djelovali na lopticu i masu loptice, a možete izračunati i kutove pod kojima loptica udara o rubove, možete predviđati buduće gibanje loptice. U teoriji možete predvidjeti gibanje loptice u dalekoj budućnosti, sve njene dodire s rubovima stola. Možete predvidjeti gdje će biti za točno tri sata, teoretski… Ali u stvarnosti pokaže se da ne možete predviđati dalje od nekoliko sekunda u budućnost. Jer, gotovo odmah, vrlo mali efekti - nesavršena glatkoća površine loptice, mali nabori na drvenoj površini stola - počinju djelovati na sustav. Ne treba im dugo da nadvladaju vaša pomna izračunavanja. Tako se pokaže da se taj jednostavan sustav s jednom biljarskom lopticom ponaša nepredvidljivo."

Govoreći o kaosu neizbježno je spomenuti i fraktale, a to je učinio i Malcolm: "Fraktali su vrsta geometrijskih oblika koji se vežu uz ime Benoita Mandelbrota. Za razliku od obične euklidske geometrije koju svi učimo u školi - pravokutnici, kocke, kugle - fraktalna geometrija kao da opisuje stvarne predmete prirodnog svijeta. Planine i oblaci fraktalni su oblici. Znači da su fraktali vjerojatno u nekoj vezi sa stvarnošću. Nekako."


Mandelbrotov skup jedan je od najpoznatijih skupova fraktala i zaštitni znak teorije kaosa.
Izvor: Chance and Choice

"Dakle, Mandelbrot je svojim geometrijskim oruđem došao do izuzetnog otkrića .Shvatio je da stvari izgledaju gotovo identično na različitim redovima veličine... Pogledajte cijene pamuka. Njihove cijene točno se bilježe već više od stotinu godina. Proučavate li fluktuacije cijena pamuka, vidjet ćete da grafikon dnevnih fluktuacija izgleda uglavnom poput grafikona tjednih fluktuacija, a taj uglavnom izgleda poput godišnjeg ili desetgodišnjeg grafikona. Sve je takvo…" Anegdota kaže da se Mandelbrot jednog dana, predavajući ekonomiju na Littauer Centru, Harvard Yard, zapanjio ušavši u predavaonicu i vidjevši grafikon koji je prikazivao njegove zaključke skicirane na ploči. Pritom je ironično upitao: "Kako se moj dijagram pojavio prije mog predavanja?". Prof. Houthakker nije znao o čemu Mandelbrot govori. Dijagram nije imao ništa zajedničko s raspodjelom dohotka, već je predstavljao cijenu pamuka u osam godina (preuzeto iz knjige Jamesa Gleicka "Kaos - rađanje nove znanosti").

Malcolm nastavlja: "Vidite fraktalna zamisao istovjetnosti sa sobom nosi aspekt vraćanja, neku vrstu okretanja sebi samom, što znači da su stvari nepredvidljive. Mogu se promijeniti iznenada i bez upozorenja."

"Uljuljali smo se u shvaćanje da se iznenadne promjene događaju samo izvan normalnog poretka stvari. Kao nesreće, poput sudara automobila. Ili da su izvan naše kontrole, poput smrtonosne bolesti. Ne shvaćamo da su iznenadne, radikalne, iracionalne promjene ugrađene u samo tkivo postojanja. Pa ipak jesu. A teorija kaosa nas uči da izravna linearnost, koju pretpostavljamo zdravo za gotovo u svemu, od fizike do književnosti, zapravo ne postoji. Linearnost je umjetni način viđenja svijeta. Stvarni život nije niz međupovezanih događaja koji se pojavljuju jedan za drugim nanizani poput bisera na ogrlici. Život je zapravo niz susreta u kojem jedan događaj može promijeniti one koji slijede na posve nepredvidljiv, čak razoran način… To je duboka istina o ustrojstvu našeg univerzuma. Ali, mi se zbog nečega uporno ponašamo kao da to nije istina."

Kao protutezu Malcolmu Crichton postavlja genijalnog inženjera Johna Arnolda, koji ne vjeruje Malcolmovim predviđanjima i smatra da ona nisu točna zbog toga što predstavljaju računalni model, a ne stvarni prirodni sustav. On prihvaća promjenjivost sustava i značaj malih pogrešaka, no to objašnjava na sljedeći način: "Pazite, kada sam radio na projektilima, bavili smo se nečim što se zove rezonantno zastranjivanje. Rezonantno zastranjivanje znači da čim je projektil samo neznatno nestabilan na rampi, stvar je beznadna. On će neizbježno skrenuti s putanje i nećemo ga moći na nju vratiti. To je značajka mehaničkih sustava. Malo kolebanje pogoršava se dok cijeli sustav ne propadne. Ali ta ista kolebanja bitna su za žive sustave. Ona znače da je sustav živ i da reagira. Malcolm to nikada nije shvatio." Ta protuteža Malcolmovoj teoriji predstavlja, stvarno i metaforički, sukob u koji su zagovornici kaosa zapali s, nazovimo ih tako, klasičnim fizičarima. No oboje se slažu u jednom - kolebanja u sustavu bitna su za život. Nelinearnost sustava omogućuje mu da se prilagođava promjenjivim uvjetima, dok bi njegova linearnost zastranjivala pri varijacijama čineći život teško ostvarivim. Neslaganje je u načinu ponašanja te shvaćanju smisla tih kolebanja.


Postupak bifurkacije (podvostručenja) na prelazak jednostavnog u kaotično gibanje
na primjeru populacijske jednadžbe. Izvor: The Group

Kada govorimo o kaosu, bitno je napomenuti da on ne isključuje "klasičnu" fiziku. On je, kao i kvantna fizika i relativizam, samo malo proširenje Newtonove fizike na poljima gdje se ona ne snalazi najbolje. Sve te fizike u biti su jedna te ista fizika primijenjena na različita interesna polja našeg promatranja. Razlika je u tome da se neki njezini dijelovi na određenim snalaze mnogo bolje od drugih. Zbog toga su termini "klasična fizika" i "moderna fizika" u svojoj biti krivi i ne bi se trebali primjenjivati jer nepotrebno impliciraju sukob, koji u biti ne postoji. Ti termini samo nepotrebno zbunjuju ljude.

U svom radu na "Jurskom parku" Crichton je lik matematičara Iana Malcolma utemeljio na liku i djelu Heinza Pagelsa (1939.-1988.), briljantnog fizičara na polju elementarnih čestica i teorije kaosa. Za opise kaosa Crichton se koristio komentarima Ivara Ekelanda i Jamesa Gleicka.

Kritika suvremene znanosti

Osim što se pozabavio određenom dozom znanstvenosti unutar svog zamišljenog "Jurskog parka", Crichton je u svjetonazoru matematičara Malcolma iznio i neka viđenja, kritike današnjeg razvoja znanosti te bitnosti čovjekove uloge na planetu. Uvelike se neslagao s precjenjivanjem naše vrijednosti za ovaj planet. Pa tako svoj stav iznosi sljedećim riječima: "U svemu tome je zanimljivo da onaj tko je stekao sposobnost da ubija golim rukama za to vrijeme i sazrio dovoljno da se njome ne služi nerazumno. Dakle ta vrsta moći ima ugrađenu kontrolu. Disciplina postizanja moći mijenja vas tako da je ne zloupotrebljavate… Ali znanstvena moć je poput naslijeđena bogatstva: dobijate je bez stege. Pročitate što su drugi napravili i poduzmete slijedeći korak. Možete to i dok ste još vrlo mladi. Možete napredovati veoma brzo. Nema stege koja traje desetljećima. Nema učitelja: stari znanstvenici se zanemaruju. Nema poniznosti pred prirodom. Samo filozofija: Obogati se brzo i proslavi se. Varaj. Laži, falsificiraj - nije važno. Ni tebi ni tvojim kolegama. Nitko te neće kritizirati. Nitko nema nikakva mjerila. Svi pokušavaju isto: napraviti nešto veliko i učiniti to brzo (na problem čitavih znanstvenih karijera napravljenih na plagijatima, potpisivanjima tuđih radova i sl. kao gotovo masovnu pojavu upozorio je i Richard Dawkins u svom djelu "Sebičan gen" op. a.). A budući da stojite na ramenima divova, brzo možete postići nešto. Čak i ne znate što ste točno stvorili, ali ste već to objavili, patentirali i prodali. A kupac će biti još manje discipliniran od vas. Kupac jednostavno kupuje moć, poput svake druge robe. On čak i ne pomišlja da bi tu bila potrebna nekakva stega."

Malcolm žestoko kritizira znanost do te mjere da najavljuje njezin kraj: "Svjedoci smo kraja ere znanosti. Poput ostalih prevladanih sustava, znanost se sama uništava. Kako stječe moć, pokazuje se sve nesposobnijom da upravlja tom moći. Jer, stvari se danas događaju veoma brzo. Prije pedeset godina svi su plazili za atomskom bombom. Ona je bila moć. Nitko nije mogao zamisliti ništa veće. Pa ipak, jedva desetljeće nakon atomske bombe, počeli smo ovladavati genetskom moći. Genetička moć je daleko veća od atomske snage. A bit će u svačijim rukama, Prodavat će se u složivim kompletima za hobiste. Kao školska pomagala za djecu. Kao jeftini laboratorij za teroriste i diktatore. To će svakoga prisiliti da postavi isto pitanje - što da radim sa svojom moći? - A znanost kaže da upravo na to pitanje nema odgovor."

Napredak ostvaren u društvu kroz protekla stoljeća, Malcolm uspoređuje sa sljedećim problemom: "Broj sati koje žene provedu na radu u domaćinstvu nije se smanjio od godine 1930., usprkos tom napretku. Svi ti usisavači prašine, strojevi za pranje i sušenje rublja, pritiskivači smeća, uređaji za uklanjanje otpadaka, odjeća koja se ne mora glačati… Zašto čišćenje kuće ne traje kraće nego 1930.?... Želim da ljudi otvore oči. Proživjeli smo četiri stotine godina moderne znanosti i do sada bismo trebali naučiti za što je dobra, a za što nije. Vrijeme je za promjenu."

Osim na problem napretka, Malcolm nas još upozorava i na gubitak vlastitog mišljenja uzrokovan onime što on zove datostima: "Živimo u svijetu zastrašujućih datosti. Datost je da ćete se ponašati ovako, jer vam je dano da razmišljate onako. Nitko ne razmišlja o datostima. Nije li to zapanjujuće? U informacijskom društvu nitko ne misli. Nadali smo se da ćemo ukinuti papir, ali zapravo smo ukinuli mišljenje." Da je taj problem danas izražen u društvu upozorio je i naš istaknuti astronom Korado Korlević na svom predavanju u Karlovcu kada je kritički napomenuo da danas stvaramo društvo potrošača, a ne građana. Upozorio je da moramo misliti na našu budućnost, da moramo prestati misliti koliko nešto košta i kolika je dobit koju time dobivamo, već se posvetiti obrazovanju i napretku kako bismo na taj način pridonijeli ukupnom razvitku, održivom razvitku našeg društva.

U nekim svojim stavovima Malcolm postaje čak i još radikalniji, ali pitanja koja postavlja svima nama su prilično duboka i vrijedi se nad njima zamisliti. Pogotovo u današnjem svijetu koji je na rubu kaosa počevši od atomskog oružja preko mogućih pandemija mutiralih virusa i bakterija, zagađenja, energetske krize i prenapučenosti do urušavanja temelja društvenih vrijednosti uzrokovanih samim daljnjim razvojem društva. Kako i na koji način ćemo se suočiti s time, ostaje na nama. A kako će to utjecati na svijet, Malcolm ima jasnu viziju. On ne vjeruje da ćemo mi uništiti svijet, daleko od toga, već kaže: "Budimo jasni. Ovaj planet nije u opasnosti. Mi smo u opasnosti. Mi nemamo moć da uništimo planet - niti da ga spasimo. Ali možda imamo moć da spasimo sebe."


Planet za koji stalno strahujemo da ćemo ga zbog vlastite neodgovornosti uništiti mogao bi se
pokazati otpornijim na naša nastojanja no što mislimo. Izvor: Soil-net.com

Ovoj kratkoj analizu Crichtonova "Jurskog parka" nije cilj dignuti knjigu u nebesa i slaviti je kao neku bibliju mišljenja, već istaknuti neke njene zanimljive dijelove koji bi nas trebali potaknuti na razmišljanje. Iz svakog djela, od znanstvene fantastike do klasika književnosti, dalo bi se izvući pregršt, možda i više od ovog zbira, zanimljivih misli i načina razmišljanja. Na nama je da to učinimo, da iz svakog djela izvučemo što je u njemu najbolje. "Jurski park" sam izabrao kao jednu od meni omiljenih knjiga, ali i primjer znanstvene fantastike bazirane na znanosti.

Pišući ovu analizu nisam htio otkriti bitne pojedinosti radnje niti njen kraj (iako sam možda u nekim dijelovima dao naslutiti) baš zato kako bih vas inspirirao da pročitate knjigu i donesete svoj sud o njoj. To vrijedi i za svaku knjigu ili izvor koji sam ovdje spomenuo. Mnoge su činjenice u knjizi prokomentirane kao moj pogled na problem ili se u njima naslućuje trag moga mišljenja. Ako smatrate da možda nisam bio dovoljno objektivan, pročitajte knjigu sami i prosudite.

Nadam se da sam vam analizom djela dao novih informacija i zainteresirao vas za paleontologiju, biotehnologiju, teoriju kaosa ili za samu znanost uopće, te vas naveo na razmišljanje o ulozi i svrsi znanosti, kao i načinu njenog razvijanja danas. Možda su neki dijelovi skraćeno objašnjeni ili nejasni, u tom slučaju slobodno komentirate, bilo tu, bilo na našem Forumu. Svaki konstruktivni komentar uvijek je dobro došao.

Za raspravo o ovoj i još mnogo drugih tema pridružite se našem AstroForumu.

Popis literature:
Upotreba supstanci s psihičkim utjecajem u suvremenom ratovanju:
The Iraq War -- On Drugs -- In These Times
Ecstasy trials for combat stress | Science | The Guardian
Izvori podataka za članak:
Michael Crichton, Jurski park, Mladinska knjiga Zagreb, Zagreb, 1993.
James Gleick: Kaos - stvaranje nove znanosti, Izvori d.o.o., Zagreb, 2000.
Wikipedia