Dnevnik jednog laika

Četvrtak, 24. srpnja 2008. u 21:50 sati

Zamislite da se nalazite mjestu gdje nema automobila, more je čiste, zeleno plave boje, bez kanalizacije, a plažu odaberete po želji;  pješčanu lagunu, glatke oblutke ili kamenu. Plaža je  ako želite, samo vaša osobna, a temperatura mora tu negdje, 26-27 stupnjeva. Prije odluke prvo odredite smjer vjetra, a zatim se lagano pješke uputite u onu valu koja je zaštićena od bure, juga, maestrala, ili koji je već artikl iz ruže vjetrova danas na repertoaru. Sve na dohvatu od 5 do 15 minuta. I dok slušate zastrašujuće prognoze o olujnim nevremenima iznad kontinenta, kiši i zahlađenju vi se čudite. Nebo je tamno modre boje bez oblačka. Nježni podnevni lahor potvrđuje stabilnost vremena i štiti od ljetne žege. Ali ono što vi znatiželjno očekujete jest noć. 

Što li nudi ovakav biser prirode. Što se vidi? Dani su dugi i tek oko ponoći nebo se počinje crnjeti. S terase promatrate nebesku kupolu kao da ste u Radonićevom planetariju. Mliječna staza se vidi do najmanjih detalja. Svi rukavci, meandri, bijeli otoci... Mogli biste uz njenu svjetlost čitati novine. Moćna zviježđa poput Labuda ili Orla jedva se naziru od siline razasutih zvijezda. Vještom oku neće promaći ni Andromedina galaksija. Uzbuđenje je veliko, blejite u nebo, ne znate od kuda da krenete. Treba nešto raditi. Na svu sreću, bio sam spreman se za ovakav emocionalni udar temeljito se pripremivši još za bijela dana. Krećem u sumrak s Saturnom i Marsom, zatim s dobro znanim objektima zapadnog neba, pa prema jugu da bi pred zoru završio na istoku.

Sve popisano. Dalekozor TS10X60 + MAK102 pokazali su se kao  odlična kombinacija za lagana amaterska promatranja. I što se vidi. Nakon zagrijavanja na Jupiteru, M3 u Lovačkim psima, M4 u Škorpionu, M5 u Zmiji i nezaobilaznom M13 u Herkulesu prelazim na moje, rođenjem dano zviježđe Strijelac. Bogatstvo objekata koje pruža centar naše galaksije je zadivljujuće. M8, M17, M18, M16 (u obližnjoj Zmiji), M20, M21, M22, M23, M24, M25, malo dislocirani M55, M7 (Ptolomejev skup) i susjedni Leptirov skup M6 u Škorpionu su sve prvoklasni objekti, izvrsni za promatranje dvogledom.  Malo manji i tamniji objekti u Strijelcu, M54, M69 i M70 uz nešto tragalačkog truda, dobro se uočavaju u teleskopu. Na red dolaze obližnja zviježđa Zmijonosac, Škorpion i Štit Jana Sobjeskog, slavnog Poljaka koji se istakao u borbi protiv Turaka pod Bečom i time uzdigao svoj štit u zviježđa.

Vidjeli su se:  M9, M10, M11 M12, M14, M19, M26, M62 i M107, M80 i već spomenuti M4. U očekivanju izlaska zviježđa istočnog neba pregledao sam ostatak sfere. Tu su "pali" objekti M52 i M103 u Kasiopeji, M92 u Herkulesu, M56 i slavni kolut dima M57 u Liri, M53 u Berenikinoj kosi. U zviježđima okružja velikog Labuda M39, M27, M71, M29, NGC7000, Brocciev skup. I prelijepi plavo- žuti par Albiera (beta Labuda). Ono što je bilo zahtjevnije za pronaći, ali ne zbog veličine ili slabog sjaja, već zbog nezgodnog položaja koji je iziskivao određenu joga vještinu bili su objekti bliži zenitu. Tu je bilo čučanja, klečanja, ležanja, savijanja... U okruženju krvožednih komaraca bila je iskazana žrtva za neizmjernu ljubav prema astronomiji. Nezaustavljivo idem dalje. Pronalazim M-ove u Velikom Medvjedu, Lovačkim psima i Kosi Berenikinoj. Promatram dvojne zvijezde epsilon Lire, u Dupinu, Mizar (ne Alkor!) Pred zoru skupove u Jarcu, Vodenjaku, Pegazu, Andromedi, Trokutu i Perzeju.

Izlaze Vlašići, crveni Aldebaren i sjajna Kapela. Zvijezde munjevito nestaju s nebeskog svoda. Nebo se plavi. Povlačim se na spavanje. Što sam sve vidio? Po mojim zapisima uočio sam šezdesetak M objekata, nekolicinu NGC-ova, obilje dvojnih zvijezda, Jupiter, Saturn i Mars, te Mjesec. Što nisam vidio? Nažalost izmaklo mi je bogatstvo galaksija iz zviježđa Djevice zbog Mjeseca koji je vrlo brzo zagospodario zapadnim nebom. Izmakao mi je i M109 u Velikom medvjedu. Taj blijedi objekt 9M8 magnitude i veličine  7,5 x4,4 lučne minute nisam uočio. Vjerojatno zbog sjajne Phegde (gama U.M.) koju je trebalo izmaknuti iz vidnog polja ili sam bio naprosto umoran.  Zanimljivo je primijetiti da  se najslabije naziru veliki objekti čija je varljivo velika magnituda raspršena u gotovo cijelom okularu tako da izgledaju kao nježne velike fleke na crnoj pozadini. Teško se pronalaze i objekti u Mliječnoj stazi.

Uslijed siline zvijezda relativno trivijalni objekti M56 u Liri i M29 u Labudu zadali su mi dosta muke. Nakon ovakvog iscrpnog promatranja u idealnim uvjetima, može se nešto i kazati o mogućnostima MAK102 Skywatchera. To je jedan solidan mali teleskop, dobre optike, koja daje kvalitetnu sliku, bez aberacija i izobličenja, izvrsne oštrine. Otvor aperture je mali, 102 mm,  na f1300 mm što daje vrlo veliki F13 karakterističan za MAK-ove. I pored izuzetne oštrine na većim povećanjima brzo gubi svjetlost, te se osjetno primjećuje pad sjaja planeta već na 130x. To ga ne ograničava da se potegne na 200x pa čak 250x, ali slika tamni. Zato je izvrstan za promatranje dvojnih zvijezda. MAK lovi uglavnom sve M objekte. Pitanje je samo što se od toga vidi?

Samo par najvećih skupova prikazuju zvjezdastu strukturu, ostali su blijede sive flekice. Razlika između galaksija i zvjezdanih skupova se ne raspoznaje, pa čak kada je u pitanju i Andromeda. Uz puno iskustva i promatračkih trikova može se nazrijeti struktura objekata. Prstenasta maglica u Liri se relativno dobro vidi. Stalak EQ2 je očajne kvalitete, u skladu s cijenom, što umanjuje i iskoristivost teleskopa. Prilikom sklapanja i rasklapanja zapinje, ispadaju mu vijci, raspada se. Iznad 100x povećanja svako dodirivanje opreme i fokusiranje (koje je inače izuzetno dobro) izaziva dugotrajne vibracije. Prijenosni mehanizmi deklinacije i rektascenzije su loši, zapinju. Uglavnom, stalak je upotrebljiv samo za promatranja uz pažljivo rukovanje, fotografiju možete zaboraviti.