Forumaši s astronautom

Utorak, 14. listopada 2008. u 01:31 sati

Ovih dana Hrvatska je bila počašćena posjetom 10. astronauta koji je hodao po Mjesecu, Charlsa Dukea. Naravno, mi na AstroForumu smo, zahvaljujući Danijelu Reponju i Ogrenu Varioli, za predavanje saznali dovoljno rano da opsežno isplaniramo zajednički posjet. Dogovorili smo slušati predavanje u Tehničkom muzeju grada Zagreba. Sve je izgledalo lako i glatko, no na kraju će se pretvoriti u pravu pustolovinu. Zadatak prvi bio je nabava karata za Tehnički muzej. Bio je ograničen broj mjesta (100) pa smo po karte krenuli odmah po otvaranju blagajne. Red smo čekali Pixel (Lucijan Blagonić) s djevojkom i ja. Međutim uspjeli smo nabaviti manje od pola karata, jer je sve planulo ranije, pa smo se našli u problemu. Nakon malo zivkanja što i kako sada, tko će ići, tko ne, u pomoć su uskočili, ponovno, Ogren i Ante Radonić. Ogren je nabavio dodatnu kartu, a Ante se pobrinuo nadopuniti ostatak. Zahvaljujući njima, a i našem forumskom karikaturisti Davoru Lackoviću, koji je bio posrednik, svi smo po planu mogli prisustvovati predavanju. Sretni zbog toga dogovorili smo se naći petnaest minuta prije predavanja ispred muzeja.


Najava posjeta Charlesa Dukea Hrvatskoj sve nas je zainteresirala pa smo isplanirali
zajedničko okupljanje astroforumaša. Izvor: Svijet zaposlenih

Kada sam došao do muzeja svi su već bili tamo. Bilo je i mnoštvo ljudi od kojih većina nije imala kartu i nadali su se da će ih ipak na kraju pustiti na predavanje. Mi smo svi, srećom, imali karte pa nije bilo problema s ulaskom. Na kraju, kada su ušli svi koji su imali karte i sjeli na svoja mjesta, pušteni su i ostali da u hali pred predavaonicom slušaju i koliko mogu vide predavanje. Odaziv ljudi stvarno je bio velik. Isprva smo se rasuli po predavaonici (Dag je imao neobičnu volju sjediti u prvoj klupi, navika valjda još iz školskih dana), da bi na kraju svi našli mjesto pozadi. Uz dobar projektor i odličan zvuk, to nam nije smetalo.


Do početka predavanja dvorana se potpuno popunila i mnogo je ljudi ostalo izvan predavaonice
slušati predavanje. © Snimio: Dag Oršić

Predavanje je započelo po planu. Imali smo simultanog prevoditelja pa oni koji razumiju engleski mogli su čuti i jednu i drugu varijantu. Prevoditelj je bio dobar i pokazao znanje i stručnost u svom poslu. Nakon uvodnih riječi predstavnika udruge za promicanje kršćanskih vrijednosti "Nada i život", koja je dovela Charlesa Dukea u Hrvatsku, te Ante Radonića kao predstavnika tehničkog muzeja, započelo je predavanje na kojem smo čuli neke poznate podatke, ali i saznali mnoštvo zanimljivih detalja koje je mogao ispričati samo čovjek koji je hodao po Mjesecu.

Charles Duke je nakon školovanja u Mornarici i diplome 1957. postao test pilot Američkog ratnog zrakoplovstva. Godine 1966. kao jedan od 19 test pilota pozvan je da se pridruži NASA-inom svemirskom programu, petoj grupi astronauta. Bio je član rezervne posade Apolla 10, u kontroli leta Apolla 11 (glas koji priča a Nealom Armstrongom kada "Orao" sleti na Mjesec je Charlie) te rezervni pilot Mjesečevog modula za misiju Apolla 13. Prilikom nesreće Apolla 13 zajedno je s ostalim stručnjacima u NASA-i 36 sati bez sna radio na spašavanju unesrećenih astronauta. Trud se isplatio i posada je sretno vraćena na Zemlju. Godine 1972. kao pilot Mjesečeva modula na misiji Apollo 16 poletio je put Mjeseca.


Charles Duke iz doba kada je bio astronaut u misiji Apolla 16. Zajedno s J. W. Youngom i
T. K. Mattinglyem na toj je misiji posjetio Mjesec. © Izvor: The Space Race

Sam Charlie kaže da se nikada nije nadao da će biti astronaut i hodati Mjesecom. Kaže, da je tako nešto samo i spomenuo mami, sigurno bi ga poslala na psihijatriju. Također je upozorio da biti astronaut nije bezopasno - od do tada 54 astronauta, osam ih je poginulo u raznim nesrećama u razvoju programa. Od njih 42 preostalih 12 ih je sletjelo na Mjesec, uključujući njega. Treninzi su bili naporni i mnogo se puta ponavljao isti postupak. Kaže da se valjda 1000 puta razbio na površini Mjeseca, ali je i oko 3000 puta uspješno sletio. Također su morali memorirati cijelu rutinu. Samo ček-lista navigacije bila je oko metar duga, a računala su, u usporedbi s današnjim, bila rudimentarna. Naši mobiteli danas imaju veći kapacitet o tadašnjih računala, kaže, no ona su tada bila vrhunac tehnologije i sigurno su ih odveli do Mjeseca i natrag. Osim pilotiranja, na svojoj misiji su morali imati i određeno znanje geologije, kako bi znali što donijeti natrag na Zemlju.


Charles Duke drži predavanje u Tehničkom muzeju grada Zagreba oduševljenoj publici. Susret takve vrste
jedinstven je i trebalo bi takvih događaja više organizirati.

Svi su bili oduševljeni što na Mjesec idu raketom Saturn V, a zapovjednik misije J. W. Young, koji je na misiji Apollo 10 orbitirao oko Mjeseca, opisivao im je što očekivati. Duke kaže da je po opisu očekivao da će se tresti, ali ne tako jako. Mislio je da nešto nije u redu s opremom i da će krenuti, ali ne put Mjeseca već u ocean. Young do njega izgledao je mirno. Kasnije, kaže, kada su gledali dokumentaciju vidio je da je njegovo srce pri polijetanju tuklo 144 otkucaja u minuti, a Youngovo svega 70. Bio je vrlo cool.


Raketa Saturn V koja je nosila astronaute put Mjeseca u misiji Apollo. Do dana današnjeg
to je najveća sagrađena raketa. © Izvor: The Maverick

Raketa Saturn V bila je 110 metara visoka, imala deset metara u promjeru i oko 3000 tona težine. Oni su bili na njenom vrhu u maloj kabini. Stolci su im bili polegnuti tako da su gledali strop. Bili su čvrsto vezani zbog jakih vibracija pri polijetanju, ali i zbog mogućeg prekidanja misije što bi moglo izazvati prevrtanja kabine u zraku. Nakon 13 minuta su ušli u orbitu te 1,5 puta obišli Zemlju na visini 160 km. Kada su nadlijetali Houston sjeća se da je bio lijep dan i da se vidio grad. No kako sam kaže, pri 25 000 milja na sat, trebalo je vrlo brzo gledati. Iznad Australije su upalili idući stupanj i ubrzali na 40 000 km/h put Mjeseca. Do Mjeseca trebalo je 3 dana. Nisu išli direktno prema njemu nego su ga presretali. Kada bi išli direktno na Mjesec, ne bi imali goriva za usporavanje. Cijeli put do Mjeseca su u biti usporavali kako bi ušli u njegovu orbitu.

U orbiti oko Zemlje okrenuli su se prihvatiti Mjesečev modul. Mattingly je upravljao, a Charlie je lebdio uokolo i gledao kroz prozor. Kada mu je Zemlja ušla u vidno polje, kaže da je to bio jedan od najljepših prizora u njegovom životu. Na udaljenosti od oko 25 000 km mogli su vidjeti cijelu Zemlju od Antarktika do Arktika. Kaže dominirale su tri boje - plava oceana, smeđa tla i bijela snijega i oblaka. Predočio si je to kao dragulj koji visi u crnilu svemira.


Pogled na Zemlju kakav je imao Duke prilikom leta na Mjesec. S visine 25 000 km vidi se cijeli krug Zemlje.
© Izvor: Kennedy Space Center

Duke je upozorio i na jednu zabludu često viđenu u SF-ovima. Kada je čovjek u svemiru, kaže, vidi samo tri tijela - Zemlju, Sunce i Mjesec, a ne zvijezde. Tamo je samo crni mrak. Kada su došli u svemir imali su zadatak paziti na eksperimente i na "kućni" red. Svaki predmet je morao biti vraćen na svoje mjesto kako ne bi lebdio uokolo. Hrana im je bila dehidrirana u posebnim vrećicama, ako kako Duke kaže, unatoč tome fina. Juha, primjerice, kada bi je u vrećici spremili (stavili u vrećicu vruće vode i ostavili da lebdi uokolo 10-ak minuta) je dobro prianjala za žlicu, No ako bi je stresli sa žlice, poprimila bi oblik kugle, zbog težnje molekularnih sila da se ponište. To je bilo zabavno, po njegovim riječima.

Spavanje u uvjetima bez gravitacije također je zabavno. Duke je spavao ispod sjedala, jedan od astronauta iznad, a drugi u tunelu koji je vodio prema Mjesečevom modulu. Kaže da je čekao da mu glava klone kada će zaspati, ali to se u svemiru ne događa, nema gravitacije. San je, kaže, jako osvježavajući i ne budite se ukočeni s bolovima u vratu ili leđima. Također su ga često pitali kako vrši nuždu u svemiru, a on kaže - vrlo pažljivo. Što god možete zamisliti da se dogodilo u Apollu, dogodilo se. Sustav nije bio vrhunac tehnologije, ali je radio.

Kada su došli do Mjeseca, ušli su u orbitu i kružili jedan dan. Duke i Young su sletjeli na Mjesec, a Mattingly je ostao u orbiti. Na Mjesecu su bili 71 sat i 14 minuta, što je bilo podijeljeno u tri perioda od 24 sata. Imali su tri perioda odmora. Jeli su dva puta - jednom po buđenju, jednom prije spavanja. Ostatak vremena provodili su u oblačenju, korištenju i skidanju svemirskog odjela. Bili su jako ushićeni, a Mjesec im je bio prekrasan. Najveća pustinja koja se može zamisliti, ali prelijepa. Kaže da, iako to nije atmosfera za ljude, no osjećali su se kao doma.

Sletjeli su na jednu ravnicu u planinskom dijelu Mjeseca, a zadatak im je bio istražiti ju pomoću malog električnog vozila koje su imali na raspolaganju - Mjesečeva rovera. Kada su sletjeli Sunce je bilo nisko na istočnom obzoru. Kako od izlaska do zalaska Sunca na Mjesecu ima dva tjedna, za njihovog boravka tamo, Sunce se na nebu samo malo pomaklo. Sunce se na nebu podigne jedan stupanj svaka dva sata. Tako su čitavo vrijeme tamo bili po danu. Temperatura tla se podigla sa 35°C na 175°C. No to ih nije brinulo jer ih je njihovo svemirsko odijelo štitilo od topline i zračenja. Međutim imali su drugi problem. Kako su odijela uska, a kretanjem se tijelo zagrijava, bilo je potrebno imati hlađenje unutar odijela, koje se sastojao od vode koja je kružila u cijevima u prvom sloju do kože i preuzimala toplinu na sebe. Ako bi to hlađenje zakazalo, imali bi 30 minuta da se vrate u modul prije no što padnu u toplinski šok i umru.

Obzor na Mjesecu je bio vrlo oštar, površina vrlo gruba puna stijena i kratera, a nebo crno. Tamo gdje su bili, Zemlja im je bila točno iznad glave pa su ju rijetko vidjeli za svog boravka tamo. Razlog tome je što su mogli vidjeti samo kroz vizir kacige, a ne gore dolje i u natrag. Glava se u kacigi okretala kao u staklenoj kugli. No kada je vidio Zemlju, bila je vrlo lijepa. Bila je poluzemlja, ali i Mjesec, pošto su bili na njegovoj sredini, bio je u polufazi. Mjesec je išao prema punom, a Zemlja se smanjivala. 

Istraživali su dolinu u koju su sletjeli, roverom, koji je kako kaže, revolucionizirao istraživanje Mjeseca. Vozilo je bilo na sklapanje i tako sklopljeno pričvršćeno na vanjski dio modula. Po spuštanju rasklopili su rover. On je bio električni i svaki je kotač imao svoju bateriju. Ručica za upravljanje bila je između sjedala. Young je upravljao vozilom, a Duke je bio navigator. Vozilo je moglo ići u sva četiri smjera, no vožnju unazad nikad nisu koristili jer nisu mogli vidjeti što se iza njih nalazi i u što će udariti. Kada su trebali ići nazad, radili su polukružne okrete, a kada to nije bilo moguće, Duke i Young jednostavno su izašli iza rovera, svaki uzeo jedan njegov kraj, podigli ga i okrenuli. Na Mjesecu je rover težio oko 45 kilograma. U njemu su se prevezli oko 25 km. Rover je imao energije za kretanje 100 km, no ako bi otišli tako daleko i nešto se pokvarilo, bila bi to duga šetnja nazad. Najdalje što su hodali, bilo je 5 km. Na njihovu sreću rover se nije niti jednom pokvarilo. Najveća brzina bila je 17 km/h.


Mjesečev rover koji je i dan danas na Mjesecu u potpunosti je promijenio koncept istraživanja našeg
satelita (rover misije Apollo 15). © Izvor: Wikipedia 

Na Mjesecu su radili puno znanstvenih eksperimenata. Sakupili su oko 98 kg kamenja i drugih uzoraka s Mjeseca. Kako se na DVD-u vidi, Mjesec je sive boje i to je uistinu njegova boja. Bilo je nekoliko područja bijelih i crnih stijena, ali uglavnom je Mjesec siv. Površina je prekrivena finom prašinom i gdje god da su hodali, ostavljali su svoje otiske. Prašina je bila duboka negdje i do metar dubine, a negdje gotovo da je i nije bilo. Prašina je bila toliko fina da kada se jednom uhvatila na odijelo, više se nije mogla maknuti. Kada bi se udaljili 100-ak metara od modula više ga nisu vidjeli, no kao i njihova stopala i rover je ostavljao tragove pa se nisu mogli izgubiti. Jednostavno bi se po istim tragovima vratili nazad. Osim njihovih tragova nije bilo nikakvih drugih, bar ne u njegovom području, kaže. Nitko nije virio iza stijena, nije bilo nikakvih malih zelenih tamo. Osim toga za orijentaciju su im služile i sjene koje su za njihova boravka uvijek bile usmjerene na zapad.

No kako bi nam što bolje opisao Mjesec, Duke je pustio film sastavljen od snimki s polijetanja, boravka na Mjesecu i povratka. Tako smo gledali polijetanje rakete, odvajanje stupnjeva, kruženje oko Mjeseca i slijetanje na Mjesec. Sve to naravno uz komentare i opis događaja kako ih je Duke doživio. Priču o boravku na Mjesecu nastavili smo snimkom gdje Duke drži film za fotoaparat. U taj spremnik moglo je stati 180 fotografija. Fina mjesečeva prašina uvukla se na film i u jednom trenu se vidi kako ju je Duke pokušao otpuhnuti. Naravno, zatvoren u svom odijelu, nije uspio u toj namjeri. Osim slika s fotoaparata, imali su televizijsku kameru na roveru koja je snimala događaje na Mjesecu.

Slijedeća snimka bila je gdje Duke slika Younga kako skače i salutira zastavi SAD-a. Odmah se osvrnuo na nabore na zastavi koji su temelj teorije zavjere da ljudi nisu bili na Mjesecu jer tamo zastava ne može vijoriti pošto nema vjetra. Zastava je imala žičane šipke u sebi, a kako je tri dana bila spakirana u modulu pod teretom, zgužvala se. Prilikom postavljanja nisu je uspjeli skroz izravnati pa su ostali nabori. Još nekoliko puta Duke je upozorio na nabore na zastavi kako su stalno isti, ne mijenjaju se. Kada bi bilo vjetra ili nekog poremećaja, nabori bi se promijenili.


J. W. Young veselo skače i salutira zastavi. Istu stvar napravio je nešto kasnije i Duke. Te slike spadaju među
najpoznatije slike s Mjeseca. © Izvor: Mike"s America

Na Zemlji je sva oprema koju je Duke nosio na sebi imala skoro 160 kg, no na Mjesecu je to težilo oko 25 kg pa su mogli skakati. Međutim nisu mogli sagibati koljena niti se savijati u torzu, jedino ako bi pali. Na sljedećoj snimci Duke nosi 5 milijuna dolara vrijednu eksperimentalnu opremu, a kamera rovera ga prati. Nosi, nosi, nosi i padne mu. Srećom zbog male gravitacije nije se oštetila. Na sljedećim snimkama gledamo kako Duke buši površinu Mjeseca, snima vozilo, dok Young slaže strujne kablove. Na idućoj snimci bušenje je otišlo preduboko i Duke je pao. Trebalo je nekoliko pokušaja odguravanja od površine da bi se uspravio nazad na noge. Prije toga nekoliko je puta pao i dobro zarovao u prašinu na površini.

Iduća snimka pokazivala je poteškoće uzimanja uzorka na Mjesecu. Malom lopatom Duke je odbacio kamen u zrak i lovio ga. Vidi se kako se vrti i skakuće okolo pokušavajući ga uloviti, ali bez uspjeha. No odlučan je da hoće baš taj kamen pa ponavlja postupak pažljivije. Lijepo ga digne lopatom malo odbaci i uhvati. No tren poslije mu ponovno padne. Prilikom jednog penjanja na modul Duke je probao odskočiti i napraviti "rekord" u skakanju na Mjesecu no pao je s modula. Kaže da mu je to bio najstrašniji trenutak boravka na Mjesecu jer je znao da ako i malo ošteti zaštitno odijelo, odmah će umrijeti. Kaže, jedini trenutak da je stvarno osjetio strah. Srećom nije bilo oštećenja i popeo se nazad na modul. Strah je, kako kaže odmah prerastao u sram kada je shvatio da je kamera sve snimila.

Slike su pokazivale i Dukea i rover na rubu Plumb kratera. Krater je oko 10 m dubok i da je koji od njih hodajući po rubu pao unutra, vjerojatno se ne bi mogao izvući van. Jedan od problema s kojim su se susreli na Mjesecu bio je i procjena udaljenosti. Kako nije bilo objekata po kojem bi se ravnali, to nije bilo lako. Tako su jednom opazili poveći kamen u daljini i krenuli prema njemu. I trčali, i trčali, i trčali, a kamen postajao sve veći. Na kraju je, kaže Duke, stajao pored stijene baze 45 metara s malim čekićem u ruci. Osjećao se malo glupo. No uspio je čekićem odlomiti komad veličine naranče i uzeti kao uzorak. Bio je to najveći kamen koji su susreli na Mjesecu.


Duke uz krater Plumb, u pozadini se vidi rover. Slika je snimljena u smjeru Sunca koje je cijeli njihov
boravak na Mjesecu bilo nisko na istoku. © Izvor: Stenberg Astronomical Institute

Rover su ostavili na Mjesecu. Danas su tamo tri 8 milijuna dolara vrijedna vozila s mrtvim baterijama. Ako imate mogućnosti, vratite ih dolje i obogatite se, kaže Duke. Prije polijetanja ostavio je sliku svoje obitelji na Mjesecu i snimio je. Već nakon nekoliko sekundi slika je pokazivala toplinske deformacije i nedugo potom pretvorila se u pepeo. Na slici je pisalo: "Ovo je slika obitelji astronauta Charlieja Dukea sa planeta Zemlje koji je sletio na Mjesec 20. 04.". Svi su je potpisali. Pepeo slike kao i svi otisci još su na Mjesecu, pošto nema atmosfere niti promjena koje bi ih izbrisale (osim možda meteora op. a.)


Slika obitelji koju je Charles Duke ostavio na Mjesecu. U samo nekoliko sekundi slika se pretvorila u pepeo.
Izvor: Zvjezdarnica

Po tom smo gledali povratak na Zemlju. Prvo se otvorio mali padobran na 7000 m za stabilizaciju kapsule, a potom na 3000 m glavni padobrani. Bio je to jedan od najljepših pogleda, kaže, jer bez njih bi poginuli pri kontaktu s vodom. Po slijetanju već ih je čekao helikopter. Bili su 4000 km južno od Havaja. Kontakt s vodom bio je grub, ali bili su doma s uspješno obavljenom misijom i 98 kg uzoraka.


Spuštanje kapsule u vode Tihog oceana. Uspješno spuštanje bio je kraj misije Apolla 16, predzadnjeg puta
da je čovjek hodao Mjesecom. © Izvor: FortuneCity

Na kraju se Charlie zahvalio svim organizatorima koji su ga doveli u Hrvatsku, posebno udruzi za promicanje kršćanskih vrijednosti "Nada i život". Kako Duke kaže te su vrijednosti njemu jako bitne. Kada je bio na Mjesecu, nije bio vjernik i Mjesec nije na njega utjecao da to postane. Let na Mjesec nije bilo duhovno iskustvo. Dok je on imao uspješnu karijeru, njegov brak se raspadao. On i žena bili su, do leta na Mjesec, već 9 godina u braku, ali taj brak bio je sve bliže razvodu. Imao je dva sina koje je jako volio, ali kaže da je bio strog otac, kao narednik. A djeca ne reagiraju dobro na naredbe. Sve je to vodilo u probleme i trudili su se sve održati kako je, ali sve se jednostavno raspadalo. Kaže da je žena vjerovala da je on njen princ na bijelom konju, a ona lijepa kao Pepeljuga. Ona je bila lijepa kao Pepeljuga, ali on nije bio njen princ na bijelom konju, kaže. Njena depresija je rasla prema očaju i razmišljala je o samoubojstvu. Imali su sve što treba - posao, novu kuću, ugledna poznanstva, upoznali predsjednike, djecu, sve, ali njihov se život raspadao. 

Kaže da je potom upoznao neke ljude koji su mu pričali o vjeri i Isusu pa oni tu vjeru prihvatili. Kaže Duke da ima je vjera pomogla da poprave svoj život, koji je bio u raspadu. Kaže da je vjera bilo osobno iskustvo koje je promijenilo njihov život. Njegov burni temperament se smirio i svoje je prioritete postavio kako treba.
Predavanje je završilo s pitanjima. Bilo ih je, naravno interesantnih, ali i originalnih. Tako smo saznali da je Mjesec lijep kao i naša dalmatinska zagora. Pusti kamen bez života, ali lijep. To je naravno nasmijalo publiku. Saznali smo da je Duke nastavio raditi u svemirskom programu na Space Shuttleu te da su njegovi kolege s misije bili ponovno u svemiru, ali on ne. Jedan od razloga je i da je oduševljenje nakon programa Apollo palo, ali danas kaže da mu je malo žao što nije ostao u svemirskom programu. Saznali smo i da bi povratak s Mjeseca bez komunikacije bio težak do nemoguć. Imali su automatski program, ali mu nisu vjerovali jer se nije pokazao vrlo uspješnim u simulatoru. Saznali smo i da je mjesečeva prašina opasna ako se udiše (moguć emfizem pluća op. a.) i da ih Mattingly nije pustio u kapsulu prije no što su počistili svu prašinu koju su sa sobom donijeli u Mjesečevom modulu.

Saznali smo i da je oplata modula bila jako tanka i osjetljiva na udar meteorita, ali je mogućnost za to bila jako mala. O budućnosti svemirske tehnologije Duke misli da je svemirska stanica trenutni prioritet. Također kaže da zna da će NASA lansirati posadu koja će čak dva tjedna biti u predjelima oko južnog pola Mjeseca i nada se da je to korak naprijed za izgradnju baze na Mjesecu. Što se tiče slobode u odabiru uzoraka s Mjeseca kaže da su kamere snimale površinu i geolozi na Zemlji gledali snimke i rekli ukoliko bi vidjeli nešto interesantno, ali uglavnom su se držali ranije dogovorenog plana. Što se tiče porijekla Mjeseca Duke kaže da možemo vjerovati da ga je stvorio bog kao i Zemlju ili da je nastao kao dio Zemlje ili zajedno sa Zemljom, da se još raspravlja o više mogućih teorija.

Na svakako originalno pitanje o relativnosti pojmova gore i dolje u svemiru Duke je smireno odgovorio da i na Mjesecu kada pogledate dolje, vidite svoje noge, što je nasmijalo mnoge prisutne. Zadnje pitanje je bilo vjeruje li više u evoluciju ili kreacionizam. Odgovorio je, uzevši u obzir da niti jedno nije znanstveno u potpunosti dokazivo su teorije jednako vrijedne (takvom stavu žestoko su se protivio Kenneth Miller u poznatom sudskom procesu evolucija vs. kreacionizam - dokumentarac "Rat protiv znanosti" - te svjetski poznati stručnjak za evoluciju Richard Dawkins op. a.). Također je napomenuo da ne vidi sukoba između znanosti i vjere, već vidi njihovo zajedništvo. 


Forumaši prisutni na predavanju: S lijeva na desno: Vid, Rajko, Dag, Todor, Davor, B, Pixel, Ante Radonić 
(iza njegovog ramena izviruje nepoznati "padobranac"), Frank i Miljenko Paunović, marketinški voditelj
Tehničkog muzeja. © Snimio: Dag Oršić

Nakon predavanja svi smo se zajedno (članovi AstroForuma) slikali u predvorju predavaonice i nakon toga uputili u pivnicu na uglu Savske i Vukovarske na piće. Tamo smo uz puno smijeha, zabave, ali i rasprava o promatranjima i teleskopima pomalo završili večer. Ili barem neki od nas.


Forumaši na zajedničkom druženju nakon predavanja. Ovakva druženja učvršćuju prijateljstva i omogućavaju
da se svi članovi forumske zajednice međusobno i uživo upoznaju. © Snimio: Dag Oršić

Pixel i ja smo definitivno bili gladni nove avanture pa smo i dobili jednu, koja je na našu sreću sretno završila. Naime vračali smo se po Vukovarskoj doma i mene je pritisnulo da moram obaviti malu nuždu. Znajući koja je prva zgrada na uglu (Policijska akademija) odlučio sam pronaći neko drugo mjesto. Odabir se pokazao katastrofalnim jer nas je netom nakon mog obavljenog posla zaustavio policajac i tražio osobne iskaznice. Ubrzo smo saznali da je dotična zgrada ni više ni manje nego ona MUP-a i da smo u grdoj nevolji. Snimile su me ni više ni manje nego tri kamere. Nakon mnogo uvjeravanja policajac je uvidio da stvarno nisam znao što radim i da nisam imalo loše namjere i pustio nas pa smo nakon tog incidenta sretno stigli svatko svome domu.

Ovim putem moram zahvaliti, prvo udruzi za promicanje kršćanskih vrijednosti "Nada i život", koja je dovela Charlesa Dukea u Hrvatsku, zatim osoblju Tehničkog muzeja koje nam je omogućilo posjet predavanju (posebno Ogrenu Varioli i Anti Radoniću), Dagu Oršiću na fotografijama te svim dragim forumašima koji su došli na predavanje i time dodatno uljepšali večer. Hvala vam svima!