Letenka 2008.

Subota, 19. srpnja 2008. u 09:45 sati

Nakon nekoliko godina, napokon se sve posložilo tako da smo mogli otići na Letenku. Sada mi je žao što nismo bili i prošle, pretprošle i predpretprošle... godine. Letenku stvarno treba doživjeti! Tjedan dana prije početka Letenke-2008 nismo bili sigurni tko će od nas i kako otići na Letenku. Naposljetku, silom prilika, smo se dogovorili da Gregor i Dalibor te njihovo dvoje suputnika idu jednim autom, a nas dvoje drugim. Gregor i ekipa javili su se nekoliko puta tijekom vožnje, a zadnji je poziv bio nedugo nakon prelaska granice, od tada gase mobitele jer minuta razgovora dođe punih dvadeset kuna (3 EUR)! Zorkić kasnije javlja da su stigli, a nakratko se čujem s Daliborom na Zorkićev telefon – sve je ok, na Letenki je super.

Nas dvoje smo krenuli oko jedan iza podneva. Autoputu nikad kraja, no stara dobra Vectra 2.0 automatic guta kilometre i evo nas na granici. Putem se čujemo sa Zorkićem i Dragovićem. Sve pet! Odbor za doček je spreman. Nakon granice mijenjamo eure i prvi puta u ruci držimo – dinare. Konverzija valute za nas je jednostavna, samo treba pomaknuti zarez jedno mjesto u lijevo i nema problema. Reponj šalje poruke da obvezno sve pozdravimo te da je domena www.astronautika.com uspješno registrirana (zašto je ona važna – kasnije). Stigli smo po vrućini oko šest navečer. Odmah nailazimo na Gregora i ekipu. Ubrzo dolazi Zorkić, Šustar, Miladinović… a s teleskopske livade spušta se Mitrović, s komentarom – uuh pa mnogo si lepši na slici nego uživo! :)

Uskoro dolazi još nekoliko ljudi, sve ekipa koju znamo već duži niz godina ali nikada se nismo vidjeli uživo. No to kao da nikoga ne smeta – toliko se dobro poznajemo da izgleda kao da smo godinama zajedno roštiljali u vrtu. Opuštena atmosfera i prijatelji svuda uokolo. Šatora i opreme kao u lijepoj priči za malog astronoma pred spavanje. Noć brzo dolazi. Umorni, i nakon obilaska Letenke u Zorkićevom društvu odlučujemo se smjestiti u šatoru na livadi. Podižemo šator, pričamo s ljudima, pregledavamo teleskope (Miladinovićev "otvoreni" teleskop je posebna priča) i ubrzo odlazimo na spavanje pod zvijezdama. Teleskop, allsky kamera, podjela poklona – sve to ostavljamo za sutra kada se odmorimo. Na Letenki sve izgleda kako se odvija samo od sebe i kao po špagi… Buđenje u pola šest ujutro. Mravik i Ðoka spavaju niže našeg šatora, svatko na svoju stranu ali uvijek jedan do drugoga. Odmah ispred nas velika boca ožujskog i tri ispružene uspavane ljudske prilike – Štromar, Nikolić i Luka. Došli su kasno u noći… Budan je i Koča. On je ove godine "bog i batina" organizacijskog dijela nakon Zorkića. Sjedimo i pričamo o zgodama i nezgodama njegovih izviđača…

Podne dolazi prebrzo, sjedimo, hodamo, pričamo, slušamo… Dolazi Dragović, Snežana i mala Jelena. Ubrzo Toma, Sale i ?? te Dragović s familijom uz nas dvoje brišemo na umjetno jezero nedaleko Letenke. Sat-dva kupanja i evo nas nazad. Jelena je nakon izlaska iz vode pronašla malu zmiju pa se nakratko igrala s njom ko pravi profesionalac. Lijepo je vidjeti da se djeca ne boje životinja, samo zato jer ih nazivamo – zmijama. Po dolasku očekuje nas lansiranje raketa vrijednih tamošnjih raketara. Navečer upoznajemo Ljubomira, Stojanova, Behaudina – sve redom izvrsni ljudi. Dogovaramo članke za M111, na okruglom stolu raspravljamo o prvom pikosatelitu i svemu onome što nas očekuje u ovom složenom projektu, projektu ekipe ljudi bez barijera, a koja je većim dijelom došla na Letenku. Odslušali smo Gregorovo, Srđanovo i još nekoliko drugih predavanja… Kasnije na livadi postavljamo naš mali teleskop (60/300) i rudimentarni prototip allsky kamere kojoj je zrcalo – posrebrena žarulja! Ona je izazvala puno pažnje i komentara, a Koča se "krstio i levom i desnom" uz pravi igrokaz – "da sam umro ne bi verovao"... Eh, da nam je to bilo snimiti…

Stojanov se htio mijenjati – njegova allsky za našu allsky ali nismo dogovorili koliko da nam još nadoplati :) Jožef je napokon vidio što je pokrenuo svojim davnim člankom o allsky kameri učinjenoj od kutije za cipele i ukrasne loptice za božićno drvce… Smračilo se u cijelosti, te se priključujemo natjecanju i lovu na M-ove… Kasnije pa sve do tri ujutro na livadi beskrajno raspravljamo o astronomiji, ljudima, projektima… Taman kada smo krenuli u šator na spavanje iznenadio nas Zorkić – meso s roštilja došlo je kao naručeno. Zaspali smo valjda u četiri ujutro uz otvorena vrata šatora...

Dani prebrzo prolaze, već je nedjelja. Nakon kviza te podjele nagrada, uz grah i vino ljudi se pomalo pozdravljaju i odlaze kućama puni dojmova. Vidimo se naredne godine ali i prije – kako tko i kako gdje. Nas dvoje smo produžili do Beograda i bili gosti kod Dragovića i obitelji do utorka. Knez Mihajlova, Narodna opservatorija, Kalemegdan, Kuća cvijeća, Topčider, Surčin… samo su neke od lokacija grada koje smo obišli. Četiri stotine kilometara autoputa prebrzo je prošlo u priči, fotkanju... pri 140 km/h...

Noć s utorka na srijedu spavali smo u našem krevetu, u kući, no čini nam se kako je duh ostao na Letenki... Ostali su lijepi dojmovi, produbljena prijateljstva… ali i punoo posla! Objavili smo po prvi puta u javnosti (Gregor) gotovo siguran pronalazak dosad nepoznatog ekstrasolarnog planeta, no treba još ponoviti mjerenja najesen, a projekt CASP sada kreće kao međunarodni projekt...

Zorkić - hvala!