Nikola Zrinski ili kako sam skoro poginuo od najezde ubojitih mrava

Ponedjeljak, 07. srpnja 2008. u 08:21 sati

Daklem bila je to jedna od onih subota kad ti propadnu svi dogovori i spremiš se cijelu noć provesti na AstroForumu pišući sage, SF priče i citirajući pjesme davno zaboravljenih pjesnika. Uto se javi Dag (Dag Šola Oršić) i reče jel" bi netko s njime na Petrovu Goru. Ajde de pomislih. Dogovorili smo se da Dag vozi jerbo sam ja spao na igračku Smarta sa šarafom 12 mm u gumi koja čeka bušenje svaki tren. Nakon što smo utvrdili popis zaboravljenih stvari (ipak smo mi ljudi u godinama kojima senilnost pomalo nagriza mozak) pošli smo na promatranje.


Premda vam nikada neće priznati, u stvarnosti je to
bilo ovako... (by Davor)

Odmah da kažem, Dag vam vozi kao baba. Sportski auto, a on tamo oko 100-tke po autoputu. Zato smo imali vremena popričati. Ipak niti on niti ja ne znamo šutjeti baš previše. Većinu vremena smo pokušavali nadglasati onog drugog. Pobijedio me. Dag je pokazao besprimjerni entuzijazam s obzirom da je subota navečer, a on sa mnom tamo negdje u brda. Oko Vojnića naletjesmo na otprilike stotinjak krvožednih veprova. Dag će sigurno reći kako je bilo tri-četiri mala prasića s mamom ali mu ne vjerujte ni riječ. Od silnog užasa sam se potpuno skamenio. Kako sam bio gladan, nisam se mogao odlučiti jel da u toj krvožednoj hordi gledam šunke ili ubojice slavnog Nikole Zrinskog. Spletom kasnijih događaja prevladala je druga opcija.


Messier 13 - M13. © Foto: Robert Žibreg

Daklem, dođosmo mi do spomenika i već davno utvrđenom rutinom potjerasmo zaljubljene parove s fukodroma, kombinacijom glasne vike, mahanja rukama i bliještanjem baterijskih svjetiljki. To je onaj poznati animozitet i jal astronoma što netko drugi ima ugodnija i pametnija posla subotom navečer. Dok je Dag iznio 10% svoje opreme ja sam postavio 130/1000 na EQ montažu i bio spreman za promatranje. Pametan kakav jesam, htio sam procijeniti kako se ponaša moj teleskop pod tamnim nebom, te sam odmah odlučio rasturiti M13. Za neuke, M13 se sada nalazi vrlo blizu zenita. Za one još neukije poput mene, Newton teleskop na ekvatorijalnoj montaži se blizu zenita ponaša na vrlo čudan način. Nakon valjda tričetvrt sata soptanja, sagibanja, vrćenja glavom u nemogućim smjerovima, izderanih koljena, ciljanja krivih zvijezda i još koječega drugog, M13 se napokon našla u sredini vidnog polja TS130 mm. Ostao sam malo razočaran jer se jako teško razabiralo pojedinačne zvijezde i to samo perifernim vidom. Kasnije vraćanje na M13 kad se teleskop ohladio i korištenje Dagovog Hyperiona produciralo je puno bolji efekt.


Život pravog astronoma nije lak...

Za divno čudo, M101 sam odmah uhvatio. One dvije zvijezde na rudu Velikih kola i onda napravim istosmjerni trokut prema gore. Vidi se direktnim pogledom, nema naznaka detalja. Nikakvih. Vrijeme je da se uhvati M4 u Škorpionu. Nalazim ga bez problema i bez poderanih koljena (nije blizu zenita), a pogled je začudo puno bolji nego kod M13. M4 je zauzimao veći dio vidnog polja i uz 67 x povećanje razabirale su se pojedine zvijezde već i direktnim pogledom.


Jupiter i njegov satelit Ganimed. © Foto: Vid Nikolić

Moj krvni neprijatelj Jupiter i njegova sjena, neuhvatljiva Crvena Pjega, bili su sljedeći. Nisko na horizontu, slika je pucala oko 100 x. Vidjele su se tri pruge. Naravno, dva satelita su bila toliko blizu da sam desetak minuta mislio da sam promašio fokus i pokušavao ih spojiti u okularu. Ah, to neiskustvo. Crvenu pjegu sam pokušavao ugledati valjda pol sata. Opet nisam uspio. Mislim da je Crvena Pjega samo mit kojim stariji astronomi zafrkavaju mlade i neiskusne. OK, u mom slučaju samo neiskusne. Valjda poslije u Photoshopu dodaju jednu crvenu elipsu na sliku Jupitera i svi se iščuđavaju jadnom početniku - "Zar ju nisi vidio? bila je tako dobra, bolje nego onomad "58 kad smo...." i onda slijedi niz ratnih priča o tome kako je nekada bilo.


Messier 8 i Messier 20 - M8 & M20. © Foto: Boris Štromar

Nakon ovih ogromnih napora moje tijelo je vapilo za odmorom. Na žalost, Dag još nije ušao u svoj mod 1 ili 2-satnog korigiranja onog što već korigira pa je barem jedno vrijeme miran. Tek što sam se izvalio na pod, valjda je čovjek pomislio da mi je dosadno. Mišići su mi se taman opustili kad čujem Daga kako kaže kao iz pakla "A što ne bi probao naći M27? Evo tu su ti karte pa pogledaj." Ha ništa, podignem se ja i priđem tim mapama. Stojim ja tako i gledam te točkice, trokutiće i starogrčke znakove i uhvatilo me nekakvo tupilo. Da ne ispadnem baš totalni papak, počnem ja vući prstom po papiru i mrmljam si nešto u bradu. Tako valjda svi astronomi. Nakon dvadesetak minuta takve predstave, čak je i Dag shvatio da nešto ne valja. Priđe on, posvijetli ispred sebe svojom rudarskom lampom i kaže: "Kad gledaš mapu, treba ti barem malo svjetla jer inače vučeš prstom po praznom papiru kao ti sada." Sva sreća pa mi je on počeo objašnjavati drevne tajne nalaženja objekata. Pa spominje nekakve rekta-što li-scencije, meridijane, polove, desno, lijevo. Valjda sam imao jako tup izraz lica kad me pogledao jer se okrenuo prema nebu i rekao: "Vidiš one tri zvijezde? Produžiš još malo desno i naći ćeš M27". Eh napokon nešto razumljivo. Uz tako jasne upute, M27 je pao za vrlo kratko vrijeme. Svega nekoliko minuta. Naravno, pokušao sam iskoristiti svoj vrlo zasluženi odmor kad glas iz pakla ponovo zarogobori: "A što ne bi probao naći M71?".


Messier 42 - Orionova maglica M42. © Foto: Vid Nikolić

Nakon pronađenog M71 predložio je M57 i napokon upao u svoje katatoničko stanje vođenja štogodtobilo. To je značilo da sljedećih sat vremena Dag ne daje znakove života. Rekoh sebi, super, samo da nađem taj M57 i onda odmor! Naivac! Jesam li spomenuo da je M57 također blizu zenita u ovo doba godine? Moje tijelo je vrištalo dok su najveći Yoga majstori ljubomorno promatrali moja izvijanja sa nebesa. Baksuz kakav sam, taman sam viknuo "gotov!" kad je Dag isto viknuo "gotov". Kad prije, rekoh sebi u očaju, trebalo je to biti jednosatno vođenje. Ah, ništa, prije nego glas iz pakla opet počne svoje - a zašto ne bi... - popit ću malo Coca-Cole koju sam ostavio na zemlji pored sebe. Imala je malo čudan okus. Nekako kiseo. Pitam Daga jel" bi cola trebala biti kisela, a on kaže, naravno da ne osim ako nisi stavio mravlje kiseline unutra. Posvijetlivši malo bocu, smireno primijetih da se naljepnica ne vidi od silnog mnoštva mrava koji su je opsjedali. U čaši ih nije bilo toliko. Jedva nekoliko stotina. Izbacio sam ostatak kisele cole iz usta u veličanstvenom luku fino raspršene maglice. Mravi su pritom, naravno, ostali u ustima.


Messier 22 - M22. © Foto: Krunoslav Vardijan

Nakon toga, bez cole, bez grickalica, bez zasluženog odmora, poput automata sam slijedio Dagove ideje.
- A zašto ne bi probao naći M31?
- A zašto ne bi probao naći M33?
- A zašto ne bi opet probao M13?
.
.
.
Sva sreća pa je došla zora inače bi me taj tiranin natjerao pronaći cijeli Messierov katalog. Kao da ne zna koliko ljubomorno čuvam svoj status amatera.

Inače,
nebo je bilo fantastično, C8 je puno bolji od TS130, Hyperion okulari pokazuju puno više nego obični wide-angle plossli, Vanguard je isti k"o i Olympus, sjajno sam se proveo.