Što to leti i svijetli na našem nebu - 2 dio

Teško da ima itko tko nije čuo za priču o pretvaranju žabe u princa (princezu, kako vam drago). Ma koliko ta preobrazba bila bajkovita, ona je doslovce dječja igra prema preobrazbi koja se događa u svemiru.

Umjetnička vizija nekih od planeta. Ljubaznošću: Dan Bruton
Članak
0Komentari
Broj otvaranja176

Nekoć davno (tako počinju bajke zar ne, ali tako zaista i počinje naša današnja priča), dok su na noćnom nebu svako malo bljeskala nova sunca u nastanku, oko male žute zvijezde na periferiji Mliječnog puta, formirani su planeti. Bilo je to vrijeme sveopće gužve u devetercu. Sudari manjih i većih tijela bili su učestali. U jednom od njih, s nekog od planeta, u svemir je izbačen komad ne veći od perilice rublja. Uslijed rezultante gravitacijskih sila, naša se "perilica" sastavljena od stijenja, metala, leda započela kretati oko Sunca negdje između putanja Marsa i Jupitera. Od obične stijene na nekom planetu naša je perilica nekoliko milijardi godina nakon što je formiran njezin prvi atom - postala asteroid.

Prolazili su milijuni i milijuni godina, a onda se perilica zbog mikro sudara s još manjim objektima (poput lopte ili tanjura) ali i prolazaka pored većih asteroida (velikih poput hotela ili planina) te uslijed djelovanja gravitacije vanjskih planeta, otisnula u eliptičnu putanju oko Sunca. Takva je putanja našu perilicu poslala daleko iza orbite Jupitera, Saturna pa i još dalje, ali ju i na drugom kraju nebeske mrkve i batine, dovela jako blizu Suncu. Prilaženjem Suncu na nju su djelovali brojni faktori, Sunčev vjetar, zračenja, izbačaji koronalne mase, temperature, te se naša perilica započela "ljuštiti".

Sunčev sustav
Ubrzavajući sve više i sve se više približavajući Suncu, fine čestice prašine i pokoji zamjetniji komadići "boje, dugmadi, vijaka, čarapa iz bubnja", doslovce su otpuhani s tijela asteroida koji se pretvorio u komet. Ostavljajući iza sebe plin i prašinu, primitivni organizmi sa Zemlje na noćnom su nebu vidjeli zvijezdu repaticu. Neprimitivni (?) organizmi shvatili su prirodu kometskoga repa i danas znamo da se radi o odsjaju Sunčeve svjetlosti od materije koju komet na svojoj putanji ostavlja iza sebe. Repatica došla i prošla, a svemirom se nastavljaju kretati oni mali sitni djelići materije.

Što to vidimo da leti i pada?
Iako je statistika "majka svih zajeba", neki od njih prije ili kasnije, krenuti će ka nama. Kažemo da se radi o sićušnim nebeskim tijelima koje nazivamo meteoroidi. U trenutku kada dođe do sraza, sudara takve materije sa Zemljinom atmosferom, na visini od preko 100 km iznad razine mora, meteoroid se pretvara u meteor. Brzi svjetleći trag na noćnom nebu kojeg opisujemo i kao zvijezdu padalicu, mada nikakva zvijezda nigdje ne pada. Ukoliko je tu bila riječ o nečemu s masom zrnca pijeska, poput one etikete koju odrežemo s majice (pa nas rez poslije zna žuljati za vrat) meteor će biti manje sjajan. Nešto veći komadići načelno će prouzročiti sjajniji meteor.

Masa od par stotina ili pak kojeg kilograma (primjerice promjera jabuke, naranče ili grejpa koji stanu u košaricu XXXL size ili veću) postati će iznimno sjajni bolid, možda i vatrena kugla koju se zbog sjajnosti može povremeno vidjeti čak i na danjem nebu. Preobrazbama tu ne mora biti kraj, dapače! Meteor, bolid, vatrenu kuglu vidimo kao pojavu kratkotrajnog svjetlećeg traga zbog ionizacije visoko u atmosferi (a ne zbog toga što nešto gori poput gorenja vatre u kaminu). Brzina sraza s atmosferom iznosi od dvadesetak pa gotovo do stotinjak kilometara u sekundi. Da, u sekundi! Zato je sve gotovo bezmalo za treptaj oka.

Događa se da manji ili veći komadići prežive destrukciju i padnu na Zemlju. Kada se to dogodi nekadašnja "perilica" u svega par milijardi godina postala je meteorit. Pronalazak meteorita važan je za znanstvenike jer nam takva materija pomaže u razumijevanju nastanka i analizi materije koja se nalazi diljem Sunčeva sustava. Umjesto da šaljemo skupe robote u daleko u svemir da odande donesu pokoji gram materije, priroda nam ih svakodnevno, besplatno dostavlja na Zemlju. Problem je samo u tome što će nam prije ili kasnije pridoda dostaviti komad veličine planine Učke, a kad se to dogodi svijet će se promijeniti "malo više" nego što ga je promijenila pandemija COVID-19. No dobro, žaba je stigla. Ups, meteorit je na Zemlji, pronašli smo ga i što sada?

Članovi ekspedicije astronomske udruge Vidulini u JAR.
Pa nerijetko su izloženi u muzejima (bar njihovi odljevci), a obično se nalaze u istraživačkim laboratorijima na ispitivanjima. Svojevremeno (2005. godine)  je osmeročlana ekspedicija Astronomske udruge Vidulini, u Južnoafričkoj republici na lokaciji South African Astronomical Observatory imala priliku vidjeti nekoliko pozamašnih meteorita. Ne budimo lijeni i ženski i muški dio ekspedicije isprobao je foru s poljupcem koji preobražava. Nije uspjelo. Žaba, princeze i prinčevi, perilica, čarape i majice, mandarini i kamenje... meteorit je i nadalje ostao meteorit.

Članovi AUV u Južnoafričkoj Republici.
Rijetko, vrlo rijetko ali ipak zabilježeno u povijesti, meteorit nas može i ozlijediti ukoliko nam padne na glavu ili makar napraviti štetu na krovu kuće ili automobilu. Statistički ("ono kao gore za statistiku") daleko je veća vjerojatnost da ćete dobiti glavni zgoditak na lotu dvaput zaredom, nego što ćete s povojem oko glave postati sretnik s vrijednim meteoritom u ruci. Meteori, bolidi, vatrene kugle a naposljetku i meteoriti, unazad šezdesetak godina ne moraju uvijek biti vezani za priču koju smo vam ispričali. Početkom svemirske ere čovječanstva, naše se tehničke skalamerije nalaze u orbiti oko Zemlje. Prije ili poslije ogrepsti će se o gornje slojeve atmosfere i kratkotrajno zabljesnuti na nebu. Možemo reći kako su to umjetni meteori.

Veliki komadi neće u cijelosti izgorjeti u atmosferi i pasti će na Zemlju. To je posebice opasno kada se radi o letjelicama čija se masa izražava u tonama ili čak u par desetaka tona (svemirske postaje). Stoga se, kad god je to tehnički izvedivo, deorbitiranje provodi kontrolirano, a dijelovi padaju u Indijski ocean, što je uobičajena ruta umjetnih meteora, meteorita. U bajci s puno mašte i još više sreće moglo bi vam se dogoditi (neće u stvarnosti, al to nema nikakve veze s "realnošću" braće Grimm i ostale ekipe) da vam s neba pred kućni prag doleti i kakav čekić, odvijač ili akumulatorski gedora ključ. Astronauti ih povremeno izgube u svemiru, čak i cijele kutije s alatom (da je netko od tamo gore bacio gaćice, zasad o tome nema provjerenih informacija, mada - nikad se ne zna).

Sunčev sustav prepun je ostataka iz doba njegova stvaranja.
A gdje su vanzemaljci i leteći tanjuri, NLO-i? Oni su na našem portalu sutra (možda i malo sutra :-) ) na redu. U svakom slučaju - čitajte nas, tko zna?! Možda se malo zabavite, a malo i naučite, u svakom slučaju teško da će vam profesor/ica geografije pod točan odgovor priznati ispremiješanu priču o perilicama rublja koje lete svemirom. Nek ovi tekstovi budu zanimljiv poticaj za daljnje učenje i obrazovanje koje nam toliko nedostaje u svijetu gdje je sve samo "click ili touch".

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!