Helix - suza u svijetu koji umire

Na udaljenosti od 700 svjetlosnih godina Helix je najbliža otkrivena planetarna maglica. Začudo, iako najbliža, nije prva otkrivena.

Maglica Helix. © Ljubaznošću: Saša Nuić
Članak
0Komentari
Broj otvaranja565


Naziv ove rubrike Slikoplov, kovanica je od dvije riječi - slika i vremeplov. Slika prikazuje prošlost kakva je izgledala kada je svjetlost krenula od objekta koji je prikazan na slici, pa do trenutka kada su fotoni tu sliku donijeli do kamera kojima astronomi snimaju te slike. Putujući kroz prostor, brzinom od 300 000 kilometara u sekundi, svjetlost prevaljuje prostor i ujedno putuje kroz vrijeme, a to se  izražava mjernom jedinicom koja se naziva - svjetlosna godina. Rubriku Slikoplov za vas uređuju astronomi s Astroforuma. Nadamo se da ćete uživati u našim fotografijama i usput naučiti nešto novo.

Helix

Vidjelo je oko,
samrtni hropac zvijezde,               
izbačaj prepun žara.  

          Gledalo ga kako godinama juri,
          slobodno, neobuzdano.

                    Vidjelo je i njegov,
                    zvjezdanim svjetlom okupan,
                    dodir sa izbačajem starim.

                              I vidje kako se izbačaj stari,
                              pokušava oduprijeti.

               A onda se uruši nemoćan,
               ostavljajući samo tragove svog ponosa,
               s mladim naletom isprepleten.
                   
I suza se u oku stvori,
zbog ljubavi u tom svijetu bez nade.



Helix, NGC 7293, poznata i kao Božje oko, ili za ljubitelje Tolkienovih saga - Sauronovo oko. Iako sam  osobno strastveni ljubitelj Tolkina, ima još jedna meni draža asocijacija na ovu maglicu. Ona se pojavljuje na najavnoj špici Cosmosa - drugog izdanja s Niel Degrasse Tysonom kao voditeljem. Tu se Helix digitalnim spajanjem preklapa u ljudsko oko i prikazuje ljudsku želju za znanjem. I gotovo da ga ne mogu drugačije gledati. Gotovo. Jer svaki pogled na tu maglicu ili neka nova spoznaja, kako se vidi s početka, mijenja moj doživljaj.

Nevjerojatna je raskoš boja i oblika u kojima se javljaju planetarne maglice. Ako bi to prenijeli u zemaljske okvire, takvu raskoš bi jedino mogli poistovjetiti s cvijećem. No, sličnost tu prestaje. Cvijeće nosi novi život u obliku ploda, a plod planetarne maglice je umrla zvijezda. Izdahnula i samo joj se tijelo hladi.
Sudbina je to zvijezda poput našeg Sunca. Kada istroši svoje gorivo ono će otpuhnuti svoje vanjske slojeve, i ostati će samo jezgra koja će se, bez nuklearnih procesa, nastaviti hladiti još milijardama godina.

Zbog naglog sažimanja ostatka zvijezde, bijeli patuljak će se isprva izuzetno zagrijati i na preko 100.000 stupnjeva kelvina, te ultraljubičastom svjetlošću ozračiti odbačene vanjske slojeve. Oni će zahvaljujući efektu fluorescencije uzvratiti pozdrav na dužim, nama vidljivim valnim duljinama. Takvi nebeski cvjetovi traju kratko u odnosu na životni vijek zvijezde. Svega nekoliko desetaka tisuća godina. Nakon tog perioda odbačeni plinovi se toliko udalje, da ultraljubičasto zračenje više ne može pobuditi plinove na emisiju.

Na udaljenosti od 700 svjetlosnih godina Helix je najbliža otkrivena planetarna maglica. Začudo, iako najbliža, nije prva otkrivena. Otkrio ju je Karl Ludwig Harding 1824. godine. Razlog tome je što je njena svjetlost, iako dovoljno snažna sa magnitudom 7.6, raspršena na veliku površinu. Ona na nebu zatvara kut od 25 lučnih minuta - gotovo veličina punog Mjeseca. Nalazi se u našem Orionovom kraku Mliječnog puta, a na nebu je možemo pronaći u zviježđu Vodenjaka, 10-tak stupnjeva sjeveroistočno od sjajne zvijezde Fomalhaut.

Maglica Helix, NGC 7293. © Ljubaznošću: Saša Nuić. Pogledajte veliku sliku u Astrogaleriji.
Sačinjavaju je dva glavna prstena, od kojih je vanjski polumjera 1.25 svjetlosnih godina, a na udaljenosti 2.5 svjetlosne godine od središnjeg bijelog patuljka, vidljiv je još jedan svijetleći luk. Svaki od prstena posljedica je različitih izbačaja mase umiruće zvijezde. Jedan je izbačaj nastao prije oko 12.000 godina, a drugi prije oko 6000 godina. Vanjski luk je posljedica još starijeg izbačaja.

Za Helix maglicu karakterističan je izuzetno veliki broj radijalnih kometolikih oblika, koji se nalaze na unutrašnjoj strani prstena bližeg centralnoj zvijezdi. Neki od najsjajnijih vidljivi su i na ovoj fotografiji. Prema dosadašnjim snimcima, u Helix maglici bi ih trebalo biti oko 20.000. Interesantna su tumačenja razloga pojave takvih struktura. Još prije nekoliko godina, čvoraste glave s kometolikim repovima pripisivali su ostacima planeta, kometa i asteroida koji su orbitirali oko centralne zvijezde. Sadašnje spoznaje govore da su čvorasti oblici nakupine zbijenog plina. Svaka ta plinovita glava veličine je poput nekoliko sunčevih sustava s repovima, od kojih su neki dugi i gotovo cijelu svjetlosnu godinu.

Čvorovi plina nastali su kao rezultat sudara plinova. Plin iz jednog prethodnog izbačaja se postupno hladi. Na njega tada nalijeće brži i topliji plin iz posljednjeg izbačaja mase. U fronti sudara dolazi do nestabilnosti i ona se dijelom urušava i fragmentira na zbijene čvoriće plina koji svojim tijelom štite prostor iza sebe od sudara s udarnim valom, te tako nastaje kometoidni oblik. Pretpostavlja se da ovi čvorići nemaju dovoljnu gustoću i masu da bi se nastavili zgušnjavati, te će se u budućnosti ti zbijeni oblaci plina rasplinuti.

No prije nego li se rasplinu, u njima se molekule ugljičnog monoksida odbačene sa zvijezde pod jakim ultraljubičastim zračenjem raspadaju i kisik se spaja s vodikom. Nastaje pozitivno nabijena molekula OH+ koja se daljnjim kombiniranjem spaja s vodikom i pretvara u - vodu, odnosno suzu s početka ove priče. Ovo je samo jedan od oblika nastajanja vode u svemiru, ali se zasigurno ponavlja u svim planetarnim maglicama.

Osim vode koja je njegova podloga, život se na još jedan način krije u ovom smrtnom izdahu  zvijezde. U manjem omjeru nego kod supernova i ovdje se međuzvjezdani prostor obogaćuje težim elementima nastalim u zvijezdi: ugljikom, dušikom, kisikom, kalcijem. Tvarima od kojih smo najvećim dijelom i mi sazdani.

 

Podaci o slici:

Objekt: Helix NGC7293 metodom RRGB
Optički sustav: Anglachel (SW Equinox 120ED APO), 0.85 FF/FR
Kamera i filteri: ATIK 383L+mono @ -15°C, FW s RGB filterima
Montaža i vođenje: SW NEQ6Pro beltmod, motorno praćenje, vođen kroz Lacerta OAG s QHY5IIm kamerom koristeći PHD autoguiding software
Metoda snimanja: Primarni fokus
Ekspozicije: Ukupno 5 sati i 30 minuta, 12 x 10 min R@900 mm 9 x 10 min R@765 mm,
6 x 10min B@765mm, 6 x 10 min G@765 mm, superbias
Software: Sequence Generator pro snimanje, obrada Pixinsight 1.8, PS-CS6
Lokacija i vrijeme: Lika (Mazin i Sv.Rok) 27.08.2017. i Petrova gora 09.09.2018.
Tema na Astroforumu: Helix – suza u svijetu koji umire


Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!