Labuđe ljeto 2020.

Nije lako uočiti ovu bogatu špilju ili barem nazrijeti okom jer je prividne magnitude 7.70m, veličine 50' x 30', na udaljenosti od 2400 svjetlosnih godina od naše Zemlje.

M17 Maglica Labud ili Omega maglica. © Ljubaznošću: Saša Nuić
Članak
0Komentari
Broj otvaranja241


Naziv ove rubrike Slikoplov, kovanica je od dvije riječi - slika i vremeplov. Slika prikazuje prošlost kakva je izgledala kada je svjetlost krenula od objekta koji je prikazan na slici, pa do trenutka kada su fotoni tu sliku donijeli do kamera kojima astronomi snimaju te slike. Putujući kroz prostor, brzinom od 300 000 kilometara u sekundi, svjetlost prevaljuje prostor i ujedno putuje kroz vrijeme, a to se  izražava mjernom jedinicom koja se naziva - svjetlosna godina. Rubriku Slikoplov za vas uređuju astronomi s Astroforuma. Nadamo se da ćete uživati u našim fotografijama i usput naučiti nešto novo.

M17 Maglica Labud ili Omega maglica

Odsjaji ljeta u ovo tmurno i kišno, koronom i oblacima obojano vrijeme. Lijepo je prekapati po sebi za trenucima dok nam stopala oplahivaju valovi, dok zrak miluje samo njihov žamor u priči sa žalom i neumorni uspavljujući poj cvrčaka. I lijepo je prokopati hard diskom za astronomskim sinonimima istoga. :-) A gdje ćeš ljepše od laganog plutanja labuda po nebu ljetne tople noći. Tamo na jezercu molekularnog oblaka, usred mliječne staze, na vrhu Strijelca.

Maglica Labud je u idealnim uvjetima čak vidljiva i prostim okom. A kad si s teleskopom, pozornost s nje često kradu s jedne strane veličanstveni Stupovi stvaranja u sklopu Maglice Orao (M16), a s druge strane svijetle maglice sa prekrasnim strukturama - maglice Laguna i Trifid.
Već sam je fotografirao prije, ali uvijek nezadovoljan konačnim rezultatom, jer znam da mogu dobiti više. Da mogu izvući detalje labudova perja, da mogu gotovo osjetiti kako kapljice vode trese s vršaka svog repa dok pognutim vratom klizi po vodi...

Ispred tijela labuda je široka tamna pruga koja dijeli maglicu labud od dvije manje svijetle maglice (IC 4706 i IC4707). Desno od osvijetljenog dijela također se krije tamniji dio. Sad znamo da su ti tamni dijelovi ostaci molekularnog oblaka koji se kriju između svijetlih maglica i nas.

M17 Maglica Labud ili Omega maglica. © Ljubaznošću: Saša Nuić
No, idemo pogledati detaljnije što stoji iza tog labuda. Riječ je o mjestu nastanka preko 1000 novih zvijezda, od kojih je stotinjak pravih plavih divova - zvijezda O i B tipa. No, gdje su ti divovi?! Ima tu unutar maglice par svijetlih zvijezda, ali to je daleko od stotinjak. Oni su skriveni iza tamne mrlje koja dijeli prednji dio vrata labuda od njegova tijela. Običnim teleskopom ih ne možemo vidjeti. No, kako radio valovi prolaze kroz prašinu, detektirani su radio teleskopima. Ipak, svojim teleskopima možemo vidjeti plod zračenja tih zvijezda. Svojim jakim ultraljubičastim zračenjem osvjetljavaju oblak koji ih je porodio, proširuju ga, a tamošnji vodik i kisik odgovaraju sjajem u crvenom, odnosno plavičastom dijelu spektra.

U osnovi struktura maglice je slična onoj koju nalazimo kod Velike Orionove maglice, ali tamo gledamo direktno u otvor i u najsvijetlije zvijezde koje su izvor maglice, a ovdje maglicu gledamo lagano postrance, tako da su nam najsjajnije zvijezde zaklonjene.

Zvijezde unutar Maglice Labud su jedan od najmlađih otvorenih skupova - starost zvijezda, a time i čitave ove maglice procjenjuje se na svega milijun godina. No kako je riječ o masivnim zvijezdama koje brzo izgaraju svoje gorivo, već za nekoliko milijuna godina možemo očekivati prve eksplozije supernova iz tog smjera.

I bez eksplozija, ove zvijezde značajno djeluju na svoje okružje, pa tako uslijed jakog zvjezdanog vjetra dolazi do kolapsa molekularnog oblaka. Detektiran je velik broj kukuljica protozvijezda koje su direktna posljedica tih kolapsa. A materijala za nastanak novih zvijezda ima u izobilju. Masa molekularnog oblaka u kojem je nastala Maglica Labud je oko 30000 masa Sunca.

Maglicu udaljenu oko 6000 svjetlosnih godina i promjera oko 40 svjetlosnih godina prvi je uočio  Philippe Loys de Chéseaux 1745, a Charles Messier uvrstio je u svoj katalog 1764.

A sad natrag pod olovno nebo... u iščekivanju vedrih jesenskih i zimskih noći.

Puna fotografija pohranjena je na Astrobinu.


Podaci o slici:

Optički sustav: Anglachel (SW Equinox 120ED APO), SW .85 flatener/reducer
Kamera i filteri: ATIK 383L+mono @ -15°C, FW sa LRGB filterima
Montaža i vođenje: SW NEQ6 belt mod, motorno praćenje, vođen kroz OAG sa QHY5IIm kamerom koristeći PHD autoguiding software
Metoda snimanja: Primarni fokus
Ekspozicije: 6 x 15min L, 4 x 2min RGB (svaki kanal) Bin 2 x 2
Software: Sequence Generator pro snimanje, obrada Pixinsight 1.8, PS-CS6
Lokacija i vrijeme: Ražanj 26.08.2020. godine
Tema na Astroforumu: Labuđe ljeto 2020.


Tematski povezani članci
Špilja dragulja kralja Cefeja
Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!