Tema: Metafizika SF filmova

[Todor]

Od početka do kraja

I obratno 

[Beorn]

Drago mi je da ruka barem nekoga nije uspio odgovoriti od postanja ovdje 

Vjerojatnost za oba svemira je značajno veća od 1/beskonačno ali 1/(vrlo veliki broj) bi bila dobra aproksimacija 
Broj paradoksa u slučaju "stvaranja" 1954. godine bio bi potpuno jednak paradoksima kod Big Banga. Otkud moment i disbalans u rasporedu energije pri eksploziji? Po čemu su to početni uvjeti Big Banga različiti od početnih uvjeta u bilo kojem trenutku nakon Big Banga ako osnovnim formulama i praćenjem zakonitosti (gravitacije i ljubavi, dakako) možemo doći do uvjeta u t₀? Moja poanta je da ako idemo pratiti kauzalnost, neminovno dolazimo do kauzalnosti BigBanga i tu sve pada u vodu a to predstavlja jednak problem kao i Big Bang.
Ne znam da li dovoljno jasno izlažem, teško je ovako?

Naravno da je teško. 
Pitanje je da li je ovaj paradoks koji spominješ (moment i disbalans u rasporedu energije) pitanje samog početka ili naknadne kvantne fluktuacije, koja je stvorila asimetriju...

No još si u nečem otišao na krivu stranu. Kažeš da svemir nastao 1954, ima isti broj paradoksa kao onaj iz BB i to potkrjepljuješ kauzalnošću svemira 1954 do BB.
Ali Svemir nastao 1954. nije isti svemir koji je Nastao BB i razvio se do 1954. samim time nema kauzalnosti za ništa što je nastalo 1954. I time je broj paradoksa nemjerljivo veći (ako ne i beskonačno veći u slučaju da kod BB nismo identificirali paradoks kauzalnosti).

No, malo smo zastranili. Čak smo i ruku zbedirali. 

[ruka]

 

[Todor]

Beorne, zbedirao si Picarda.
Ja sigurno nisam 

[Beorn]

Jao, potpuno sam krivo citirao Krunu.    Znači nije kvantna fluktuacija već lom simetrije... Sorry Pickard. 
"Sve sto postoji samo je vise lica istoga, nastalih zbog loma simetrije kod promjene faze, zbog pada energetskog nivoa prilikom inicijalnog sirenja prostora"

No, smisao je isti. Nema detektirane kauzalnosti kod BB.

[Todor]

No, smisao je isti. Nema detektirane kauzalnosti kod BB.

Nego što? Ja sam tebe potpuno izgubio.
BB je nastao sam od sebe, djevičanski, a?
Lom simetrije? Sam od sebe? Neuzrokovan ničime? Ha, paradoksa nema  moš' mislit'.

Imaš početne uvjete. Onda kreće događaj. Sve dalje se odvija početni uvjeti -> neka korelacija (fizikalni zakoni) -> novi događaj -> korelacija -> događaj -> itd...
Ako Big Bang nije imao početne uvjete, nego je "lom simetrije" nastao inherentno, unutar tog događaja, onda imaš beskonačni niz potpuno istih Big Bangova (ako su različiti nema kauzalnosti). Što je naravno puno prihvatljivije nego beskonačni niz par milijardi puta kraćih petlji? Uz pretpostavku da fizikalni zakoni uz iste početne uvjete daju isti rezultat, naravno.
Zašto onda ne bi prihvatio i da petlja ima inherentnu karakteristiku stvaranja slike svijeta 1945. godine?

Po mom skromnom mišljenju, ako ne želiš paradokse onda
1) Big Bang moraš redefinirati i to jako (to pokušavaju s multiverseima ali će opet upasti u paradoks)
2) moraš odbaciti kauzalnost kao nedodirljivi princip

Ukoliko zadržavaš kauzalnost (a to i jest naša glavna tema) onda ti je Big Bang potpuno jednako vrijedan petlji prikazanoj u filmu.Osobno nemam nikakvih problema prighvatiti petlju, sve dok obuhvaća barem jedan petak+vikend. U bed bi me bacila samo petlja pon->četvrtak->pon->četvrtak

[Todor]

Sorry Pickard. 

Prvo jasno ti je da facepalm ide nama obojici jel'da? 
Drugo završit ćeš u paklu zbog krivog pisanja imena Jean-Luca. Sve se može oprostiti, i facepalm i smiješne teorije i ne postavljanje animacije Jupitera  ali ovo NE.

[ruka]

Picard je pun ljubavi prema vama. Samo vi nastavite, nedajte se smetati. 

[Todor]

Zdravo!
Ja sam Jean-Luck Pickard
i bit ću vaš vodič kroz Metafiziku SF filmova.
Naša prva tema bit će metafizika Interstellara. Bila jednom jedna točkica, puna ljubavi. Bila je toliko puna ljubavi da je jednom morala eksplodirati. Ali to nije uzrok eksplozije, nemojte to brkati jer onda imamo paradoks. I tako je nastao Big Bang. Iako bi sa stanovišta ljubavi bio puno prikladniji Pratchettov Big Banging. Ali ajde.
I onda se ljubav proširila svemirom. Sad nisam baš siguran da li se širila 5. dimenzijom (jer tu nema interakcije između 5. dimenzije i ostalih 4 dimenzije - paradoks možda?!?) ali je prožela cijeli svemir ljubavlju. Širila se posebnim elementarnim česticama, ljubotronima. Ljubotroni su bili jako koncentrirani u ruki, Beornu i Steblaju. Sva ta silna koncentracija ljubotrona uzrokuje povremene provale emotivnog plača ali nije uzrok plaču (jer onda imamo paradoks). Postoje ljubičari (to su kao fizičari ali samo proučavaju ljubav) koji smatraju da su ruka Beorn i Steblaj zapravo nakupine ljubotrona u zadnjoj fazi takve egzistencije, takozvani ljubavni divovi. U toj fazi ljubavni divovi se napuhuju ljubotronima i odašilju valove ljubavi i emotivnog plača. Sa svakom emisijom ljubotrona dolazi do kontrakcije jer je vanjska sila u ravnoteži s unutarnjom silom ljubavi. Kao kod zvijezda.
Nedavno je u časopisu LJubature (kao Nature) izdan članak koji pretpostavlja da takvi ljubavni divovi na samom kraju ciklusa provale u ekvivalent supernove. Tada oni zrače ljubotronima više od cijelih galaksija, skoro kao cijela dvorana dok gleda Interstellar. I onda nakon zadnje emisije ljubotrona gravitacija napokon prevlada i ljubavni divovi tada kolabiraju sami u sebe, stvore procijep u prostor-vremenu i kliznu u 5. dimenziju. Postanu bića čiste ljubavi. Koja onda zahebavaju ljude rušeći im knjige s polica.

A sada, pitanja slušatelja. Slušatelj s Pelješca, izvolite?

[Mladen]

Ruka, jesi ti dao štogod Todoru?