[- ASTRONAUTIKA -] > ASTRONAUTIČKE TEME

Izložba o Hermanu Potočniku Noordungu

(1/3) > >>

Fire:
Još uvijek traje izložba u Klovićevim dvorima...
Lik koji je nesumnjivo bio vizionar i genijalac koji je promišljao stvari daleko ispred svog vremena.
Bilo bi zanimljivo vidjeti lica njegovih suvremenika dok im je pričao o ovim temama. :106:
Vjerovatno su ga držali nekom vrstom luđaka.
S obzirom da je umro prilično mlad (36 god.) prava je sreća da je za života našao izdavača za svoju kjnigu.



HERMAN POTOČNIK  NOORDUNG

Herman Potočnik Noordung rođen je 22. 12. 1892. u Puli. Povijest svemirskih putovanja poznaje ga kao pionira svemirske arhitekture, koji je svojim radom bitno utjecao na one koji su poslali u svemir prvu raketu, prvi satelit, prvog čovjeka i dosegli Mjesec.
Svi ključni muzeji astronautike u svijetu (Smithsonian Air & Space Museum, Washington DC; Nacionalni muzej svemirskih putovanja, Kaluga) uvrštavaju ga među pionire prve generacije.
Obzirom na činjenicu da je rođen u Puli, krajnje je vrijeme da ga upozna i hrvatska javnost!

Njegov otac, dr. Jože Potočnik, general  i vojni kirurg u austrijskoj mornarici, potječe iz okolice Slovenj Gradeca, a njegova majka Minka, rođena Kokoschinegg bila je kći mariborskog trgovca češkog podrijetla. Djetinjstvo je proživio u rodnom mjestu i Mariboru. Od 1910. – 1913. pohađa nastavu pri Tehničkoj vojnoj akademiji u Moedlingu u blizini Beča i završava je kao stručnjak za gradnju željezničkih pruga i mostova s činom natporučnika. Godinu dana nakon školovanja čeka ga Prvi svjetski rat. Zadnju godinu rata proveo je na frontu između Soče i Piave, gradeći mostove i pruge ali i rušeći ih, ovisno o tome da li je austrougarska vojska napredovala ili se povlačila. Satnik, kapetan prve klase, umirovljen je u dobi od 26 godina jer mu je zbog kronične upale pluća zdravlje bilo ozbiljno narušeno.

Nakon  rata studirao je strojarstvo na Visokoj tehničkoj školi u Beču gdje je 1925. godine diplomirao kao inženjer – stručnjak za raketnu tehnologiju. U takvu specijalizaciju najvjerojatnije ga je usmjerilo sudjelovanje u radu sveučilišnog društva za zrakoplovnu tehniku koje je imalo i raketni odjeljak. Nakon završenih studija živi kod brata u  Beču i potpuno se posvećuje raketnoj i svemirskoj tehnici. Bolest nezadrživo napreduje.

Svoju knjigu "Das Problem der Befahrund des Weltraums" (Problem vožnje svemirom), pisao je već na samrtnoj postelji. Ipak, dočekao je njezin izlazak iz tiska, 1929. godine. Ona u cjelini predstavlja pravi strateški nacrt za ljudski prodor u svemir. Počeo je s gravitacijskim problemima i raketnim pogonom kao rješenjima za svemirski motor. Nastavio je s problemima uzlijetanja i spuštanja svemirske rakete,  predložio je konkretna tehnička rješenja te naznačio pravce kasnijeg razvoja. U nastavku je razmatrao  probleme čovjekovog boravka u svemirskom prostoru. Posebno se zadržao na konstrukcijskim pitanjima umjetnog satelita i svemirske stanice. Načinio je nacrt geostacionarnog satelita i s nevjerojatnom točnošću odredio visinu na kojoj će kružiti satelit (35.900 km) i brzinu kruženja satelita (3.080 km/sec).

Dok je  geostacionarni satelit neosporni Potočnikov izum, svemirske se stanice dosjetio prema nekim ranijim prijedlozima koje je razmotrio do pojedinosti.

Umro je 27.  kolovoza iste godine, u velikom siromaštvu, u dobi od 36 godina. Pokopan je u Beču, na evangelističkom dijelu omanjeg groblja Wien Simmering.

Potočnik  je formiran  kroz tehnološki razvoj Austro-Ugarske Monarhije, ali je doživio i njezinu propast. To je bitno utjecalo na činjenicu da se, osim tehnološkim pitanjima, uglavnom bavio potpuno humanističkim pitanjem: kako živjeti u svemiru?

Nepobitna je činjenica da mnogi autori smatraju da je umirovljeni satnik austrijske vojske, inž. Herman Potočnik, poznatiji u krugovima stručnjaka pod pseudonimom Noordung, najvažnija figura pionirskog doba astronautike. Rođen u Puli!

Fire:
Zanimljivi su neka njegova razmatranja koja su gotovo identična onima koja se primjenjuju u praksi...npr. na ISS.



ZIDOVI Ljudski pokret sada se više ne može odvijati „hodanjem“. Noge su izgubile svoju uobičajenu funkciju.
U nedostatku pritiska težine, ne postoji trenje pod potplatima, zbog čega one za tlo prianjaju slabije nego za najglađi komad leda.
Da bismo se kretali, moramo se ili sami povlačiti rukama duž prostora, zbog čega bi zidovi svemirske stanice morali biti opremljeni prikladnim ručkama (primjerice, trakama sličnim onima u javnom prijevozu), ili se moramo odgurivati u smjeru svog cilja i lebdjeti prema njemu.
Jedini organ na koji bi utjecao nedostatak gravitacije jest organ za ravnotežu u unutarnjem uhu.
On nam više neće biti potreban u uobičajenom smislu jer koncept ravnoteže, na kraju krajeva, u bestežinskom stanju prestaje postojati.
Tako u svakom položaju tijela imamo isti osjećaj: „gore“ i „dolje“ gube svoja uobičajena značenja (u odnosu na okolinu); pod, strop i
zidovi sobe više se međusobno ne razlikuju.

Fire:
Ili koncept zračne komore za svemirske šetnje (EVA).



VRATA
Svemirski putnici mogu izaći u prazan prostor samo uz pomoć tzv. zračnih komora.
Ova oprema (rabi se za kesone, utege za ronjenje itd.), poznata u podvodnoj gradnji, sastoji se ponajprije od komorice koja ima dvoja vrata zapečaćena tako da ne propuštaju zrak, od kojih jedna vode u unutrašnjost stanice, a druga izvan nje.
Ako, primjerice, svemirski putnik želi napustiti svemirsku stanicu („izlazak“ ili izlaz), odjeven u svemirsko odijelo ulazi
u komoru kroz unutarnja vrata, dok su vanjska vrata zaključana.
Sada su unutarnja vrata zaključana, a zrak u komori se ispumpava i naposljetku potpuno izbacuje, dopuštajući pritom
putniku da otvori vanjska vrata i odlebdi van. Za povratak u svemirsku stanicu („ulazak“ ili ulaz), trebao bi se primijeniti obrnuti postupak.

Fire:
Glede prozora i rasvjete interijera tu je težište stavljao na sunčevu svjetlost, ali spominje i solarno napajanje koje danas ipak ima apsolutnu prednost.
Tu se recimo malo zeznuo jer možda nije uzimao u obzir izmjenu dana i noći u orbiti koja je svakih 20-ak min.
Ali eto razmišljao je ekološki po današnjim standardima. :zubo:



PROZOR
Zidovi imaju okrugla okna slična brodskim prozorima s jakim staklom nalik na leću. Mliječno-bijela boja ili sloj na prozorima i prikladan izbor vrste stakla osiguravaju
da sunčeva svjetlost bude oslobođena svih štetnih komponenti zračenja, koji se filtriraju jednako kao kroz atmosferu, a zatim ulazi u svemirsku stanicu u difuznom stanju.
Zbog toga je stanica osvijetljena uobičajenim dnevnim svjetlom.
Nekoliko brodskih prozora opremljeno je posebnim zrcalima kroz koje se sunčeve zrake prema potrebi mogu usmjeriti prema brodskim prozorima.
Osim toga, umjetno (električno) svjetlo osigurano je dobivanjem struje iz solarne elektrane.

Fire:
Ova ideja pak čeka da tek bude primjenjena u nekoj idućoj orbitalnoj gradnji...ako je bude ikada u takvoj veličini. :286:



STEPENICE
Stepenice i električna dizala instalirana u cjevasta okna povezuju osni segment i rub kotača.
Ova okna za dizala pružaju se „vertikalno“, odnosno radijalno.
S druge strane, za stepenice, koje moraju biti pod nagibom, i uzimajući u obzir odstupanje vertikalnog smjera, okna su zakrivljena duž logaritamskih spirala koje postupno prema „gore“ postaju sve
strmije zato što se gravitacijski učinak prema toj točki sve više smanjuje.
Upotrebom stepenica i/ili dizala onoliko polako koliko je potrebno, prijelaz između gravitacijskog stanja na rubu kotača i nepostojanja gravitacije u dubokom svemiru može se odvijati postupno i proizvoljno.

Navigacija

[0] Lista Poruka

[#] Slijedeća stranica

Idi na punu verziju