Tema: Put na Mars u jednom smjeru - jel bi se tko od vas prijavil? :)

[xEnomania]

I žena! Po mogucnosti 3 kom! Da napokon ostvarimo vjecnu zelju biti jedini muskarac na planeti medu zenama.

Al ja neznam cemu dvojiti oko toga- Pa tamo je bolji seeing i nema LP za promatranje, pa sta ocete vise od toga?!

[Arkturus]

UPS! Jel se smijem ovim brojevima služit za ove svrhe?

[sipa117]

Hehe dobri komentari, a meni je rečeno mislim da je bilo u nasinoj seriji na yutubu kaže svaka 2 mjeseca je on blizu zemlje i putovanje traje 6 mjeseci maksimalno 7.
A i mislim da je bolje sačekat da se napravi atomski reaktor za letjelice pa onda da budu 3 mjeseca leta

[Tvrtko]

To sa dva mjeseca si ili krivo čuo ili je krivi podatak. Tolko brz baš nije - Mars je svake dvije godine u povoljnom položaju za "kratko" putovanje do njega gdje ti treba manje vremena i goriva (gdje se samo radi manji Hohmann-ov transfer na kraju kojega taman uloviš Mars - inače trošiš hrpu vremena i goriva da ga "loviš" po orbitalnom putu, a nemaš ni jednog ni drugog). To je podatak za koji sam siguran, znam ga otprije, a baš je i jučer bio na nekom programu dokumentarac o Marsu gdje je baš NASA-in znanstvenik rekao istu stvar; 2 godine. Ali ne treba nam NASA da bi znali da je 2 mjeseca kriv podatak, planeti bi morali ići suludim brzinama da bi to bilo točno; Mars putuje oko Sunca brzinom od nekih 24 km/s. Da bi uopće napravio jednu orbitu u dva mjeseca (a treba mu više da se "namjesti" u povoljan položaj) trebala bi mu preko deset puta veća brzina

Ja bi osobno išao ako put uključuje povratnu kartu. Ako ne.. nisam siguran da su ti ljudi koji vele da bi išli dovoljno razmislili. Ovaj planet je okoliš u kojemu smo evoluirali, i pun je stvari koje uzimamo zdravo za gotovo; stvari koje bi postalo bolno očite da ih nema kada bi bili na Marsu bez načina da se vratimo. Ptice na nebu dok pogledamo kroz prozor? Lavež psa u daljini? Kiša? Upoznavanje ljudi koji nisu te 3 osobe koje gledam 24 sata dnevno već godinama? Mogućnost promjene okoliša? Bavljenja nečim drugim? Odlaska na koncert? Izložbu? Pa čak i jednostavnih stvari kao slušanja vjetra kako puše kroz krošnje? Govorimo o stvarima koje jedva primjećujemo da su tu, ali mislim da bi većina ljudi poludila kada bi to sve zamijenila sa nekakvim malim modulom za preživljavanje i gomilom crvenog pijeska bez mogućnosti da ikada ponovno iskuse te zemaljske sadržaje. Planet nema ni magnetno polje što bi, uz nedostatak pogodne atmosfere, ograničilo istraživanje. Mislim da je plan ok za teoretiziranje, ali ne i za izvedbu. Stalno slušam usporedbe sa starim istraživačima koji su išli u nepoznato. Analogija nikako ne štima; išli su na neistražene dijelove vlastitog planeta; dijelove koji i dalje bujaju životom i drugim pripadnicima ljudske rase, a ne u okoliš za koji znamo da je mrtav (osim možda mikroorganizama; iako zanimljivi nisu baš nešto za razgovor...) i potpuno negostoljubiv za ljudska bića - do kraja života. Za razliku od tih starih istraživača, mi znamo gdje bi ovi ljudi išli, i znamo dovoljno o Marsu da možemo reći čega nema. Jednosmjerna karta.. tko voli nek' izvoli, meni je to bedastoća opravdavana analogijama koje to nisu.

Da li bi htio vidjeti Mars vlastitim očima? Apsolutno. Da li bi htio ostati tamo cijeli život? Nema šanse. Makar, moram priznati da ideja slanja natjecatelja u reality show-ovima nepovratno u svemir ima i svojih prednosti..

[Human]

...
Jednosmjerna karta.. tko voli nek' izvoli, meni je to bedastoća opravdavana analogijama koje to nisu.

...

Ima svakakvih ljudi. Istina, nisu jednake analogije s istraživačima koji su išli u nepoznato. Ali na primjer ima ljudi koji su se povukli nekud u osamu, kao pustinjaci. Koji više nisu željeli kontakt s drugim ljudima. Iz raznih razloga. Neki su ostali kratko, neki godinama, a neki cijeli život. Isto nisu imali nikog s kime bi pričali. Životinje (kao ni mikrobi koje spominješ) isto nisu baš nešto za razgovor.

Definitivno da bi se među 7 milijardi ljudi našlo nekoliko koji bi bili sretni otići na jednosmjerno putovanje tamo. Čak i više od nekoliko njih.

[Tvrtko]

Ima svakakvih ljudi. Istina, nisu jednake analogije s istraživačima koji su išli u nepoznato. Ali na primjer ima ljudi koji su se povukli nekud u osamu, kao pustinjaci. Koji više nisu željeli kontakt s drugim ljudima. Iz raznih razloga. Neki su ostali kratko, neki godinama, a neki cijeli život. Isto nisu imali nikog s kime bi pričali.

Thank you, captain Obvious Razlika je u tome što su imali izbor. Prije 10 godina sam bio klinjo od 20-ak godina koji je obožavao zvjezdane staze, ratove zvjezda, itd. Sad ih ne mogu vidjeti. Tako nešto nisam mogao predvidjeti onda, a radi se o relativno maloj stvari. Što je sa većim životnim stvarima? Ljudi nisu konstanta, mijenjaju se kroz život, kao i njihove potrebe, želje, ukus, očekivanja.. Svakome od nas se ideja života u osami prije ili kasnije čini primamljivom, i neki bi možda zaista i mogli tako do kraja života. Ali poanta je u tome da ne možeš znati da će ti ta ideja i dalje biti primamljiva nakon 10 godina toga. Ako si na nekakvom svjetioniku, nije problem, sjedi na brod i odi na kopno. Ako si na Marsu, onda je problem. Predomislio si se, dosta ti je? Šteta, jer ćeš tu ostati do kraja života.
Ponekad nam se neke stvari u našoj glavi čine nepromjenjivima, a onda prođu godine i nije nam jasno što nam je bilo. Naša iskustva nas oblikuju kroz godine; ja nisam bio ista osoba koja sam sada prije 15 godina, niti ću biti ista osoba za 15 godina. Tako da ne bih bio toliko arogantan da se pravim da znam što će budući ja za 15 godina htjeti od života.

Životinje (kao ni mikrobi koje spominješ) isto nisu baš nešto za razgovor.

Da pogodim, nikad nisi imao psa Na stranu (ne)točnost ove izjave, ali simplificiraš - i sa time si upravo načeo to što je problem u razmišljanju tih koji misle da bi im doživotni boravak na Marsu pasao. Ne radi se samo o razgovoru, nego tisućama sitnih stvari u našoj svakodnevici kojih nismo ni svjesni. Ovdje smo izloženi toliko stvari koje su specifične za ovaj planet, praktički neprimjetnih, stvari koje uzimamo zdravo za gotovo, da je nemoguće predvidjeti što će nam sve faliti u doživotnom boravku na nekom mjestu gdje svega toga skupa nema.

Definitivno da bi se među 7 milijardi ljudi našlo nekoliko koji bi bili sretni otići na jednosmjerno putovanje tamo. Čak i više od nekoliko njih.

Slažem se, ali to ne mijenja moju poantu - svatko tko misli da može predvidjeti svaku svoju potrebu do kraja života se zavarava. A upravo to znanje je potrebno da bi mogli odgovoriti na pitanje "da li mogu živjeti do kraja života na mjestu poput Marsa i biti sretan?" Onaj tko kaže da bi sretno mogao živjeti na Marsu do kraja života uz našu trenutnu tehnologiju (a nismo u mogućnosti prenijeti mu približno dovoljno "Zemlje" da bi mu omogućili normalan život) ili ima neku terminalnu bolest i još godinu-dve života pred sobom, ili naprosto nije dobro promislio. Što većina ljudi danas i tako nije u stanju, tako da se slažem da bi bilo kandidata. Ali volio bi čuti njihove stavove nakon 5 godina tamo..

[Danijel]

Sve sam rekao još 2009. godine u članku Budućnost u svemiru.

[xEnomania]

Stalno slušam usporedbe sa starim istraživačima koji su išli u nepoznato. Analogija nikako ne štima; išli su na neistražene dijelove vlastitog planeta; dijelove koji i dalje bujaju životom i drugim pripadnicima ljudske rase, a ne u okoliš za koji znamo da je mrtav (osim možda mikroorganizama; iako zanimljivi nisu baš nešto za razgovor...) i potpuno negostoljubiv za ljudska bića - do kraja života. Za razliku od tih starih istraživača, mi znamo gdje bi ovi ljudi išli, i znamo dovoljno o Marsu da možemo reći čega nema. Jednosmjerna karta.. tko voli nek' izvoli, meni je to bedastoća opravdavana analogijama koje to nisu.

 

[orion69]

... - svatko tko misli da može predvidjeti svaku svoju potrebu do kraja života se zavarava. A upravo to znanje je potrebno da bi mogli odgovoriti na pitanje "da li mogu živjeti do kraja života na mjestu poput Marsa i biti sretan?" ...

Međutim to i nije tako presudno. Bitno je da određena skupina ljudi spremna tamo otići u određeni trenutak sa pretpostavkom da tamo žele/mogu živjeti. A kad shvate da to nije baš tako, bit će kasno, ionako ne mogu natrag...   

[davor]

Da, jedno je mašta, a drugo je realitet. Devedeset posto dobrovoljaca bi nakon treninga odustalo od leta na Mars u jednom smijeru. Onaj ostatak bi nakon par mjeseci vrišteći tražio da ih vrate nazad.

Svemir je negostoljubiv, opor i smrtonosan. Nema veze sa zanosnim SF predodžbama. Svemir se osvaja polako i mukotrpno, korak po korak, a let čovjeka na Mars je još ohoho!