Kako prijeći svemirski ocean bez lađe?

I danas ima ljudi koji misle da je predodžba o svemiru jedna velika brojka. Da astronomija izmišlja, da zamišlja i crta istina gradove u oblacima, jer se ionako ne može provjeriti što je istina, jer se istina provjerava samo na licu mjesta....

Požutjele stranice skrivaju puno zaboravljenih znanja
Članak
0Komentari
Broj otvaranja1408


Rubrika Škrinjica donosi vam tekstove od prije nekoliko desetljeća, kao osvrt i podsjetnik na neka druga vremena u kojima su se ljudi također bavili znanošću ali malo drugačije negoli je to danas običaj. Odabrali smo tekstove koje su nekada pisali naši prijatelji i kolege od kojih smo učili kako se baviti znanošću, ali i kako bismo ih izvukli iz zaborava. Nadamo se da ćete uživati čitajući ih.

Tekst je napisao Vladis Vujnović, a objavljen je u časopisu Čovjek i svemir broj 5-6, iz 1986-1987. godine.

Zvijezde su tako daleke, da nikada nećemo saznati kako su i od čega sastavljene - mislili su neki ljudi u prošlome stoljeću. Zar bi čovjek mogao stići do zvijezde, ako do zvijezde i sama svjetlost treba putovati po više godina? Trebalo bi najprije da čovjek stigne do zvijezde, zahvati njenu tvar, pa da je tek tada kemijski ispita. Tako su mislili neki ljudi, no onih koji su tako mislili ionako nije bilo mnogo. Samo pojedinci razmišljaju o tome, dok velika većina čovječanstva niti danas, ne mari za taj svijet, mnogo dalji od neposredne životne okoline.

Među ljudima od znanosti ima optimista i pesimista, jer su ljudi od znanosti i oni drugi svi slični. Sredinom prošloga stoljeća kao da su pesimisti imali pravo. U to je vrijeme astronomija uistinu zastala, kao nemoćna i bez nade da pronikne u tajne svemira. Upravo je bilo utvrđeno da su razdaljine u svemiru takove, da se "između nas" i "njih" ukazao ponor, praktički nepremostiv. Protegnuo se prostor velikih geometrijskih i vremenskih dimenzija, mrk, prazan, hladan. Kako prijeći preko oceana bez lađe? Kako saznati zašto točkaste zvijezde zrače svjetlost, kako saznati od čega su učinjene, kako saznati da li su mlade ili stare, ili možda - vječne? Kako utvrditi da li je na njima moguć život, ili će ga prijeka vatra osuditi na propast?

Nije li znanost stigla do vrhunca? Nije li kucnuo čas da se ostavi samo mašti na volju, da se u njega uvedu božanska bića - onako kako su to činili primitivni narodi i prve civilizacije? Idući tim putem, astronomija bi zamrla, ostala samo svjedočanstvo prošlosti. Prestala bi postojati kao egzaktna znanost.

Naslovnica časopisa Čovjek i svemir broj 5-6, iz 1986./1987. godine.
No i danas ima ljudi koji misle da je predodžba o svemiru jedna velika brojka. Da astronomija izmišlja, da zamišlja i crta istina gradove u oblacima, jer se ionako ne može provjeriti što je istina, jer se istina provjerava samo na licu mjesta... U najboljem slučaju, mnogi ljudi kada čuju za tekovine astronomije nisu na čistu, kako da ih prihvate, pa sami sebe uvjeravaju da se radi o pretpostavkama. Astronomni "pretpostavljaju", oni "misle"...

Međutim, nije tako. Istina je sasvim drugačija i mnogo dublja. Astronomija pretpostavlja i dokazuje pretpostavke, kao i svaka druga znanost. Pri tome je u pomoć astronomiji uskočila fizika. Ona je svojim dostignućima pomogla astronomiji da shvati i to da zvijezde nisu točkice, i to da zvijezde imaju vlastitu građu i to da zvijezde troše energiju, pa stoga niti ne mogu biti vječne. Sve što se troši mora trajati, a trajanje materije u jednom od svojih oblika ograničeno je. Oči astronomije otvorene su širom od otkrića spektralne analize. U astronomskim razmjerima spektralna analiza je učinila čudo. Stoga su njoj u oduševljenju dali razna nazive, uskliknuli da je čudotvorna, da je svemirski špijun i dr.

Spektralna analiza je analiza svjetlosti zvijezda i drugih tvari, koja se služi činjenicom da se svjetlost da rastaviti u spektar. Prostim okom se spektar vidi kao duga, pa govorimo o duginim bojama. Sunčev spektar prvi je ugledao Newton, kada je Sunčevu svjetlost propustio kroz trobridnu prizmu. Spektroskopi, instrumenti za gledanje spektra, usavršeni su na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Wollason se jako bio iznenadio kada je 1802. među krasnim duginim bojama sunčeva spektra, ugledao nekoliko tamnih pregrada, kojima kao da su boje bile odijeljene.

Optičar Fraunhofer preciznijim je uređajem ugledao 1814. u Sunčevu spektru više stotina finih tamnih linija. Tako je otkriven Fraunhoferov spektar, koji se sastoji od niza tamnih linija. Fraunhofer im je izmjerio valne duljine i označio ih slovima i brojkama. Nekim njegovim oznakama služimo se i danas. Sve te linije imaju točno određene valne duljine. Modra boja u spektru ima kraće valne duljine od žute, ova pak od narančaste, a najduže valne duljine u vidljivu spektru ima crvena boja. No unutar svake od tih boja, razlike u valnim duljinama su finije. Na nekim mjestima spektra, tj. na nekim valnim duljinama, svjetlosti je ponestalo. Zato se na jarkoj pozadini pojavljuje tamna crta, ili kako je danas zovemo - spektralna linija. Tamne linije, koje je pronašao Franunhofer prozvane su apsorpcijskim, zato, što dolaze zbog apsorpcije (upijanja) svjetlosti.

Sunčev spektar prvi je vido Newton, kada je Sunčevu svjetlost propustio kroz trobridnu prizmu...
Upijanje si možemo predočiti, ako svjetlost shvatimo kao jedan tok materije, kao neko sredstvo koje teče, prolazi prostorom. Tok svjetlosti istječe iz Sunca, izlazi iz njegove tvari i širi se daleko u svemir. U tom svjetlosnom toku nalazi se svjetlost različitih valnih duljina. Zamislimo sada da izabrani tok svjetlosti, tok izabrane valne duljine, nailazi na otvor, jamu ili ponor, kamo tok jednostavno utječe, ponire i nestaje. To znači da će preostati manji tok svjetlosti. A to se upravo i događa.

"Jame" u koje ponire svjetlost jesu atomi, najmanje čestice iz kojih su izgrađeni kemijski elementi. Atomi elementa natrija upit će jednu svjetlost, svjetlost jedne pojedinačne valne duljine, dok će atomi željeza upiti svjetlost neke druge valne duljine. Svaki atom "odabire" za upijanje svjetlosti nekih drugih valnih duljina, a pri tome se valne duljine koje upijaju razni elementi i same razlikuju. To su shvatili fizičari Kirchhoff i kemičar Bunsen, u godinama 1859-61, kada su uporno ispitivali nastanak i nestanak svjetlosti. Oni su ujedno shvatili i još nešto mnogo važnije. Atomi mogu biti "ponor" svjetlosti, tj. mogu je upijati (apsorbirati), ali isto tako, ti isti atomi mogu svjetlost ponovo emitirati (isijavati). Tada atomi postaju izvorima svjetlosti. Pri tome je valna duljina isijane svjetlosti jednaka valnoj duljini upijene svjetlosti.

Na tom jezgrovitom, i dubokoumnom zaključku dvojice spomenutih znanstvenika temeljena je kemijska analiza uz pomoć svjetlosti ili kako se to još drukčije kaže, spektrokemijska analiza sastava tvari. Tako u spektru Sunca mjerimo valne duljine tamnih apsorpcionih linija i uspoređujemo ih s valnom duljinom svjetlosti koje zrače atomi u laboratorijima. Uopće nije nužno posjetiti Sunce i zahvatiti njegovu materiju. Primajući sučevu svjetlost i rastavljajući je u spektar, ispitujući je spektroskopom koji mjeri valne duljine, saznajemo od kojih je atoma Sunce izgrađeno. Svaka tamna Fraunhoverova linija u spektru Sunca ima atom, "svoj" atom. Tako se saznalo da na Suncu ima željeza, kalcija, vodika i svih onih drugih elemenata koji su poznati na Zemlji.

Pouka spektralne analize dalekih svemirskih tijela još je dublja. Ona dokazuje da u cijelome svijetu, u cijelome svemiru, postoje jednaki atomi, postoje i jednaki zakoni po kojima se vladaju atomi i sva materija. Materija u svemiru posvuda je ista i dade se tumačiti na jednak način. Bez obzira u kojem dijelu svemira se nalazila tvar, bilo na planetima, bilo na kometima, bilo na najdaljim galaktikama, pretvaranje se jednih oblika u druge i svi prirodni procesi, odvijaju se na jednaki način.
Zvjezdani atomi otkrivaju nam tajne. Možda bismo pomislili da nam otkrivaju samo ono što je već poznato na Zemlji, jedino s nekim malim razlikama? Imamo međutim, mnogo primjera gdje su nas svemirski atomi veoma iznenadili. Ukažimo samo na jedan slučaj vezan za Sunce. Astronom Lockyer ustanovio je 1868. godine neke spektralne linije u svjetlosti koja je dolazila s ruba Sunca od golemih protuberacija. Nije se znalo kojemu kemijskom elementu odgovaraju. Mnogo godina poslije, uspjelo je kemičaru Ramsayu da nađe jedan element u okolini radioaktivnih materijala, a također i u Zemljinoj atmosferi, koji zrači spektralne linije jednakih valnih duljina koje je već Lockyer bio otkrio na Suncu. Tako je otkriven element i u počast Suncu, prozvan helijem (helios je grčka riječ za Sunce).

Tako svemir poučava Zemlju. Spektralna analiza temeljena na znanju o gradnji atoma i na poznavanju fizičkih zakona donijela je mnoge podatke o fizičkom i kemijskom stanju svemirskih tijela na koja čovjek nikada neće kročiti. Poruke zvijezda stižu nam brzinom svjetlosti i zadaća astronoma sastoji se u tome, da te poruke hitro rastavi na sastavne dijelove, na rečenice, na misli i na zaključke, da ih prevede na naš ljudski način izražavanja.

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!