Moj odgovor Erichu von Dänikenu (Brodovi "dolaze" - a svemirci nam se ne javljaju!)

Osvrt Gabrijela Divjanovića na Dänikenove tvrdnje da smo potomci nekakvih "bogova-astronauta".

Požutjele stranice skrivaju puno zaboravljenih znanja
Članak
0Komentari
Broj otvaranja3423


Rubrika Škrinjica donosi vam tekstove od prije nekoliko desetljeća, kao osvrt i podsjetnik na neka druga vremena u kojima su se ljudi također bavili znanošću ali malo drugačije negoli je to danas običaj. Odabrali smo tekstove koje su nekada pisali naši prijatelji i kolege od kojih smo učili kako se baviti znanošću, ali i kako bismo ih izvukli iz zaborava. Nadamo se da ćete uživati čitajući ih.

Tekst je napisao dr. Gabrijel Divjanović, nekadašnji direktor zagrebačke Zvjezdarnice, a objavljen je u časopisu Čovjek i svemir broj 1, iz 1975-1976. godine.

 Ne ulazeći u detaljniju analizu svih Dänikenovih pisanija, tvrdim da Däniken još dosada nije uopće odgovorio na zadovoljavajući način na dva vrlo važna pitanja: Prvo pitanje: ako su nas zaista posjetili "svemirci" - zašto onda svemir pred nama "šuti kao crna noć"? Naime, barem milijun puta je lakše poslati na velike svemirske daljine radio-signal nego svemirski brod sa živim bićima. Pa ipak, ako je Däniken u pravu onda - čudna li čuda - događa se upravo ono što je milijun puta teže a ne ono što je milijun puta lakše: brodovi nam svečano "dolaze" iz dalekih svemirskih daljina a astronomi osluškuju radio signale razumnih bića iz istih tih daljina - a signalima ni traga...

Drugo pitanje: ako su nas nekoć posjetila "naprednija" bića i - kako kaže Däniken - pomoću "genetskog koda" stvorila na ovom planetu iz poluživotinja nas, ljude - zašto, kad su već ovladali tim famoznim "genetskim kodom", nisu stvorili nešto bolja bića nego nas, koji se koljemo kao zvijeri u krvavim ratovima, davimo se u plinskim komorama ("dušegupkama"), ubijamo čak i nejaku i nedužnu djecu u konclogorima ili zbjegovima, gazimo preko lešine vlastitog brata ako nam se pruži zgoda da "napravimo karijeru", prijetimo si hidrogenskim bombama i ugnjetavamo slabije od sebe duž svih meridijana i paralela našeg nevoljnog planeta. Ili kako reče Erich Fromm u nedavno izašloj knjizi "Anatomija ljudske destruktivnosti": "Čovjek se razlikuje od životinja po tome što je ubojica; on je jedini primat (čovjekoliki sisavac) koji ubija i muči članove svoje vrste bez razloga, bilo bioloških bilo ekonomskih, i pri tome osjeća zadovoljstvo" (potcrtao G. D.)

Zašto te "naprednije civilizacije" - kad su već (po Dänikenu) došle na naš planet i kad su već "ovladale" genetskim kodom - zašto nisu napravile neko pametnije čovječanstvo? Ta zaboga - pa zato nam ne trebaju uopće neki "bogovi-astronauti" iz svemira: svaki čovjek zdrave pameti stvorio bi neki bolji svijet nego što je ovaj koji svojim očima gledamo pa - čas ne znamo jesmo li u zvjerinjaku ili smo u ludnici ili možda čak u - majmunskom kavezu!

Jedan od Dänikenovih "glavnih aduta" za njegovu "teoriju" da su nas posjetili "astronauti-bogovi" - su golemi kameni kipovi na otocima Polinezije. Te goleme kipove, tobože, nisu mogli prenijeti sami urođenici tih otoka nego su im "trebali doći u pomoć bogovi-astronauti" iz svemira (!!!). Gornji je crtež uzet iz jednog svjetskog astronomskog časopisa a prikazuje djetinjariju te Dänikenove "fiksne ideje" o posjetu svemiraca - crtež kao da govori "Zar Dänikenovi austronauti- bogovi nisu imali pametnijeg posla nego da iz dalekog svemira dođu na naš planet pa da primitivnim urođenicima vucaraju njihove glomazne kamene kipove"?


Da se kojiput na ovom našem lijepom planetu osjećamo kao da smo u zvjerinjaku ili u ludnici - s tom će se tvrdnjom mnogi od naših čitalaca vjerojatno odmah složiti. Međutim, za one nemile riječi "u majmunskom kavezu" - potreban je možda i poneki podatak iz mnogo poučne nauke koja se zove "PSIHOLOGIJA ŽIVOTINJA": naime čimpanze, orangutani, pavijani i slični naši "rođaci iz prašume" silno se vole zabavljati a napose urlati i kreveljiti se - što, recimo baš nije toliko izrazito tipično za neke druge više sisavce (kao što su, na primjer, krave, slonovi ili baš ako hoćete - lavovi). I upravo to kreveljenje očito nas upućuje da svoje porijeklo ne tražimo, recimo, kod kravljih predaka, a još manje kod Dänikenovih "bogova". Uostalom, da vidimo pravo majmunsko kreveljenje ne moramo baš ići ni u prašumu: pođimo na bilo koji "koncert suvremene" vokalne glazbe!

I napokon, ne moramo čak izaći ni iz svoje vlastite kuće: jedna duboko odgojna ustanova (a zna se - to je naša draga televizija!) zaista se vrlo zdušno i kako izgleda čak i "s velikim razumijevanjem" pobrinula i za taj najsuptilniji dio naših dvonožačkih "duhovnih" čežnji i doživljaja...

A ako netko sad još i ne vjeruje u dragog nam znanca Darwina, onda - što bi rekao Hegel - tim gore po njega (i po nas sve): znači, ako ne "potječemo s drveta" onda se, zaista, od dänikenovskih "bogova" VRAĆAMO - ravno majmunima u prašumu!

Tko bolje voli ovu drugu mogućnost neka se još i dalje divi i Dänikenu i suvremenim oponašanjima "zova prašume" u "civilizaciji" našeg dičnog XX stoljeća...

Da se kojiput na ovom našem lijepom planetu osjećamo kao da smo u zvjerinjaku ili u ludnici - s tom će se tvrdnjom mnogi od naših čitalaca vjerojatno odmah složiti. Međutim, za one nemile riječi "u majmunskom kavezu" - potreban je možda i poneki podatak iz mnogo poučne nauke koja se zove "PSIHOLOGIJA ŽIVOTINJA": naime čimpanze, orangutani, pavijani i slični naši "rođaci iz prašume" silno se vole zabavljati a napose urlati i kreveljiti se - što, recimo baš nije toliko izrazito tipično za neke druge više sisavce (kao što su, na primjer, krave, slonovi ili baš ako hoćete - lavovi). I upravo to kreveljenje očito nas upućuje da svoje porijeklo ne tražimo, recimo, kod kravljih predaka, a još manje kod Dänikenovih "bogova". Uostalom, da vidimo pravo majmunsko kreveljenje ne moramo baš ići ni u prašumu: pođimo na bilo koji "koncert suvremene" vokalne glazbe!
I napokon, ne moramo čak izaći ni iz svoje vlastite kuće: jedna duboko odgojna ustanova (a zna se - to je naša draga televizija!) zaista se vrlo zdušno i kako izgleda čak i "s velikim razumijevanjem" pobrinula i za taj najsuptilniji dio naših dvonožačkih "duhovnih" čežnji i doživljaja...
A ako netko sad još i ne vjeruje u dragog nam znanca Darwina, onda - što bi rekao Hegel - tim gore po njega (i po nas sve): znači, ako ne "potječemo s drveta" onda se, zaista, od dänikenovskih "bogova" VRAĆAMO - ravno majmunima u prašumu!
Tko bolje voli ovu drugu mogućnost neka se još i dalje divi i Dänikenu i suvremenim oponašanjima "zova prašume" u "civilizaciji" našeg dičnog XX stoljeća...

Eto, na ta dva osnovna i ozbiljna pitanja kod Dänikena nema nigdje čestitog odgovora. Ali Däniken zato ima upravo djetinjaste odgovore na čitav mali milijun senzacionalističkih pitanja kao što su: tko je izgradio "aerodrome" u južnoameričkim planinama Andama, tko je teglio goleme kipove na otocima Polinezije, tko je izgradio kamene terase u Balbeku itd. itd. Interesantno je kako Däniken krasno blagorječi i ima masu odgovora na "jeftina" pitanja a obilazi kao mačak vruću kašu odgovore na neka ključna, fundamentalna pitanja kao što su, npr. gore spomenuta dva pitanja. Ali netko treba da odgovori i na ta pitanja! Jer ta su dva pitanja suštinski važnija od svih Dänikenovih blagorječivih i mnogorječivih (a "malo govorećih") knjiga.

Naravno, na pitanje o "šutnji svemira" nema konačnog odgovora. Barem za nauku danas. Konačne odgovore (već danas!) zna, dakako, samo Däniken (a i neki njegovi poklonici koji isto tako misle da to također znadu). Mi ćemo ipak pokušati da dademo neki odgovor na ta pitanja - barem onoliko, za koliko nam rezultati suvremene nauke to omogućuju.

Prvo pitanje: zašto "tajanstveni svemir" šuti?

Kad je nedavno prva ljudska noga zakoračila po pješčanoj pustinji na Mjesecu, mnogi su prostodušni ljudi pomislili: eto nas, osvojili smo svemir! (čak se i jedan tada vrlo uvaženi komentator na našoj televiziji zaletio i rekao da smo se primakli "bliže" zvijezdama...). A najbliža je zvijezda daleko 40 bilijuna kilometara. Mjesec je daleko 384 tisuće kilometara (uzmimo, radi jednostavnosti, okruglo 400 tisuća). Usporedimo li ta dva broja - 40.000.000.000.000 : 400.000, onda vidimo da je NAJBLIŽA zvijezda ravno 100 MILIJUNA puta dalje nego Mjesec! A to je zvijezda Proksima Centauri, udaljena, uostalom, ništavnih 4 (točno 4,27) godina svjetlosti. Ta nam je zvijezda zapravo "pred nosom", jer se računa da je polumjer danas nam poznatog (tj. dostupnog) svemira znatno preko MILIJARDU puta veći od spomenute udaljenosti najbliže zvijezde!

Naslovnica časopisa Čovjek i svemir, broj 1 iz 1975/1976. godine
Da bismo si dočarali kolika je veličina danas nam dostupnog svemira, poslužimo se slijedećom usporedbom: zrno iz vrlo jaka topa prevaljuje jedan kilometar u sekundi. Kad bi takvo zrno moglo letjeti u beskonačne svemirske daljine, ono bi trebalo putovati dan i noć bez prestanka 10 tisuća BILIJUNA godina pa da preleti od jednog do drugog kraja danas nam poznatog svemira. A 10 tisuća bilijuna godina - to je svemirsko (ne zemaljsko nego baš svemirsko!) razdoblje koje je 2 milijuna puta veće nego vrijeme koje je prošlo od postanka Zemlje i Sunca pa do dana današnjega... Dakle, naše je topovsko tane trebalo poletjeti još davno, davno prije nego su postojali i Zemlja i Sunce pa da tek danas stigne do kraja svemira...

Kad se govori o mogućnostima života u svemiru, ili o posjetima "svemiraca" Zemlji pa i o mogućnosti slanja signala - uvijek se mora misliti na dimenzije svemira koje su doslovce neshvatljive za sva naša zemaljska mjerila. Kad bi se , na primjer, najbliže razumne civilizacije nalazile na daljini od samo 1000 svjetlosnih godina (a i to je vrlo, vrlo optimistička nada!) onda bi do njih spomenuto zrno iz topa letjelo "samo" 400 milijuna godina, a raketa koja bi bila i 1000 puta brža od topovskog zrna, trebala bi letjeti do tih naših "bližih" susjeda (a i od njih do nas) oko pol milijuna godina, dakle, trebala je krenuti još davno prije postojanja Krapinskog i Neandertalskog pračovjeka - trebao ju je konstruirati još naš davni znanac iz paleontologije - "pitekantrop" (majmun-čovjek) s Jave...

"Sveznajući" Däniken i njegovi isto tako "sveznajući" pristaše jako malo vode računa o tim "tvrdim" svemirskim činjenicama. Mašta može letjeti brže od svjetlosti, ali materija (brod), ne može! Više um zamisli nego more ponese... Ali nije niti izdaleka dovoljno voditi računa samo o svemiru u prostoru. Osim prostora, u svemiru ima još jedan daleko dublji i tajanstveniji bezdan. Taj je bezdan - svemirsko vrijeme! Ako uzmemo da je Zemlja stara 4 do 5 milijardi godina i da čovjek živi prosječno 75 godina, onda je Zemlja "stara" kao 60 milijuna ljudskih života. Ali to je tek starost planeta Zemlje. A starost Galaksije? A tek starost "metagalaksije" ili starost čitavog svemira? Pred tim "nezemaljskim" brojkama čovjeku naprosto staje pamet.

Poslužimo se ipak jednom "zemaljskom" usporedbom: Postoji na našem planetu jedan kukac (insekt) koji živi samo nekoliko sati. To je kukac "vodencvijet". Zamislimo si da živimo svoj život kao nježni "vodencvijet" koji se "rodi", recimo, u predvečerje jednog lijepog proljetnog dana kad Sunce već tone prema zapadu i ugiba čak još prije zalaska Sunca živeći svega 2-3 sata. Vodencvijet se rodio, poletio svojim nježnim krilcima nad našim močvarama i obavio svoj svadbeni let - pobrinuo se za potomstvo, a nije imao ni pojma da je tog istog dana ujutro Sunce izašlo na istoku i da će za koji tren nakon završetka njegovog svadbenog leta i njegovog života to isto Sunce zaći na zapadu... Vodencvijet uopće nezna da je i jučer bio dan, isti takav dan kao i današnji i da su prije toga jučerašnjeg dana bili i mnogi drugi dani, pa i vjekovi - pa čak i ne samo oni slavni vjekovi kad su živjeli Sokrat, Arhimed i Pitagora nego i oni još mnogo davniji vjekovi, kad su se uz takve močvare uz kakve je danas proživio svoj "vijek" naš nježni vodencvijet - šetali divovski gušteri, brontosauri, atlantosauri i gigantosauri. Nije li i čovjekova sudbina - sudbina jednog "kozmičkog vodencvijeta" u beskonačnosti i vječnosti svemira?

I padne nam u ovom času napamet jedna stara indijska priča koju je prekrasno zaodjenuo u književno ruho veliki pisac Lav Tolstoj: "Zalutao neki čovjek u džungli. U lutanju ga zatekla i noć. Da ga ne pojedu divlje zvijeri, popne se na drvo da tu nekako prenoći. Kada se u praskozorje počelo razdanjivati, opazi kako dolje, pod drvetom, stoji krvoločni tigar i čeka njegov silazak. Sine mu posljednja nada: spasit će se možda preko drveća kroz guste krošnje. Ali jao! Tek što je malo okrenuo glavu, a ono - do njega na grani spava grdna zmijurina! Glava joj je upravo do njega, i ako se samo makne, zmija će se probuditi, a tada - užasnoj smrti ne izbježe! Jadni čovjek, potpuno izbezumljen, sav se ukoči od straha i užasa. Mirujući tako neko vrijeme primijeti kako kroz gustu krošnju nešto kaplje na list koji se upravo nalazio pred njegovim ustima: to su pčele bile sagradile košnicu a med je kapao preko lišća ravno pred njegova usta. Čovjek, ne misleći u tom času baš ništa, polizne kapljicu međa što je upravo kapnula - i u taj čas zaboravi i na tigra i na zmiju ..."

Gledajući kroz kozmičku perspektivu beskraja i vječnosti čovjek na ovom planetu pričinja nam se zaista kojiput kao neki "vodencvijet" koji - ne sluteći ništa: što je, gdje je i kuda ide - tavori svoj kukavni zemaljski život trčeći za novcem, tupoglavo ližući prolazno-slatki med svoje ovozemaljske "karijere" i zabavljajući se ponajčešće na intelektualnoj razini na kojoj bi mu kojiput jedva pozavidio i onaj naš dragi rođak, orangutan iz prašuma otoka Jave...

Ako u svemiru postoje druge civilizacije, one vjerojatno žive u svojim razvojnim tokovima koji se ne moraju vremenski poklapati s našim životima, odnosno s našom civilizacijom. I možda smo mi jedna čudna civilizacija svemirskih "vodencvjetova" koji živimo u svemirskom "danas" a drugi, naši bliži susjedi - koji bi nam mogli poslati radiosignal - živjeli su u svemirskom "jučer" ili će se tek "sutra" vinuti iz "Krapinčeve spilje" u ljudski stadij civilizacije tj. stadij sposoban (za razliku od Krapinca) za svemirsku misaonu komunikaciju. Däniken nam je ostao mnogo dužan za takve poglede i razmatranja. Ali Däniken, iako maštom bogat pisac - nije astronom. Šteta, zaista šteta.

Od Kopernikove do Baadeove "svemirske revolucije"

Poznato je kakvu je revoluciju izvršio veliki astronom Nikola Kopernik prije četiri stoljeća: nije Zemlja u središtu nego Sunce, a Zemlja i planeti kruže oko njega. Kopernik je naslutio da su zvijezde stajačice (tj. druga sunca u svemiru) negdje jako, jako daleko. To "jako daleko" bilo je za Kopernika - oh, kakve li tada bogohulne cifre! - čak preko 500 "astronomskih jedinica" (tj. udaljenosti Sunce - Zemlja). Kopernik, iako jedan od najvećih revolucionara ljudske misli, ipak je pritom ispao još vrlo naivan. Taj veliki mislilac svojega doba nije niti sanjao koliko je svemir beskrajno velik! Jer danas znamo da su onih Kopernikovih 500 "astronomskih jedinica" prava djetinjarija u uspoređenju našim današnjim znanjem: naime, suvremeni astronomi smatraju da su zvijezde koje su udaljene, ne 500 ili 1000 nego milijun astronomskih jedinica - ustvari najbliže zvijezde, zvijezde koje su nam zapravo "pred nosom". Ali, Koperniku se ta "naivnost" može oprostiti, jer nije imao dalekozora ni drugih instrumenata kao suvremeni astronomi. I sada upravo dolazi najsenzacionalnije iznenađenje u suvremenoj astronomskoj nauci: prije 20-tak godina astronomi su naprosto "zinuli od čuda" kada je poznati astronom Walter Baade (oboružan najvećim teleskopom svijeta na Mount Palomaru) jedne lijepe noći zaključio da je vidljivi svemir DVA PUTA VEĆI nego što su svi astronomi do tada mislili!
Dakle, prije 20-tak godina suvremeni astronomi, raspolažući svim najmodernijim instrumentima, nisu niti sanjali da je svemir, ustvari, barem dvaput veći nego što oni misle... A koliko Kopernika, Baadea i Einsteina će imati čovječanstvo u idućih 1000, 2000 ili 5000 godina (uostalom, što je nekoliko tisuća godina u uspoređenju s kozmičkom vječnosti?). Možda će onda biti rješeno ono glavno i duboko pitanje o zagonetnoj "šutnji svemira" - koje pitanje Däniken uporno zaobilazi praćakajući se dopadljivo (dakako samo za neznalice) po plićaku svojih djetinjastih fantazija. Dakle, jedan od eventualnih odgovora - zašto svemir šuti - bio bi: u bližoj svemirskoj okolici oko nas nema planeta koji posjeduju uvjete da se na njima pojavi i razvije razumni život, a daleki svemir, gdje takvih uvjeta vjerojatno ima, proteže se daleko izvan granica koje može da zamisli ne samo naša sadanja nauka nego i naša (sadanja!) mašta.

"Orangutanska posla" Dänikenovih "bogova" na planetu Zemlji...

Drugo pitanje: zar bogovi-astronauti, ako su već došli i stvorili nas, nisu mogli "isplanirati" jedno pametnije čovječanstvo nego ovo naše koje se kolje u krvavim ratovima otkako pamti povijest i gdje je "homo homini lupus" ("čovjek čovjeku vuk") - kako pesimistički svojedobno uzdahnu čak i jedan tako značajni filozof kao što je bio Englez Tomas Hobbes. Kakve li budalaštine - ako su "svemirci" zaista raspolagali genetskim kodom, kako tvrdi Däniken, i mogli po želji "programirati" (ah, mistične li i učene riječi!) buduće ljude - da nisu dodali još koji gen, recimo ljudskosti (humanizma). A ako im je bilo jednostavnije nešto oduzeti nego dodati - kao što je to obično slučaj u životu - onda bi stvorili sasvim drukčiji svijet da su nam, recimo, oduzeli onaj toliko nam dragi gen - gen egoizma! Jer, za čovjeka, kao misaono biće u kozmosu, egoizam je potpuno suvišna, nelogična i historijski arhaična besmislica - besmislica koja ne može izdržati ni najelementarniju filozofsku kritiku. Osim toga, budući da je čovjek izrazito društveno biće, egoizam je - s društvenog i humanističkog gledišta - potpuno amoralna, asocijalna stvar. Za čovjeka, ako on nije "božansko-astronautsko biće" nego potomak svoje zoološke vrste, egoizam je, ako već ne opravdana a ono barem (historijski-razvojno) razumljiva stvar.

Međutim, ako smo mi potomci bogova-astronauta tj. bića savršenijih od nas, onda su ti Dänikenovi "bogovi" bili naprosto priglupi kad su nas ovakve stvorili - kao neke pola-ljude a pola-zvijerke! A priglupa bića, po mišljenju astronoma, nisu nikako mogla "osvajati svemir", pa tvrdio to naš dragi van Däniken koliko god mu drago. Ergo, ne vjerujem Dänikenovoj budalastoj "teoriji" da su nas stvorili "svemirci". Upravo mi je postojanje egoizma u dnu ljudske intime dokazom da ne potječemo od nikakvih "bogova" niti uopće nekog njima sličnog. Jer, egoizam je primitivistički način mišljenja gdje jedno biće koje - da se kozmički izrazimo - "tek što je sišlo s drveta" koristi najveći dar Prirode i Kozmosa, svoju ljudsku misao - ne u spoznajne i stvaralačke nego lijepim dijelom u "prizemne" da ne kažem orangutanske svrhe! Po Dänikenu "astronauti-bogovi" su bili neka superpametna bića koja su došla na neki tajanstveni način iz svemira a s božansko-uzvišenom misijom da našim pređima-divljacima "posole mozak" i iz njih naprave "civilizirana" bića tj. onakva kakvi smo upravo mi (a, nažalost - znamo dobro kakvi smo!) A zar su nam za naše "spasenje" zaista bili potrebni takvi "nebeski mudraci"?

Imamo dokaz da je još prije 2.500 godina na ovom planetu živio jedan pravi pravcati "zemaljski" čovjek (tj. običan čovjek kao mi - bez nekih božanskih atributa) a koji je očito bio pametniji i od najviših dometa Dänikenove fantazije tj. koji je bio pametniji i od samih Dänikenovih "bogova". Taj je čovjek bio - veliki indijski mislilac Gautama Budha, čiju "nirvanu" ("vedrinu duše") mnogi filozofi i mislioci smatraju najvećim dometom ljudske misli na ovom planetu. (O suštini "nirvane" ima više mišljenja. Mi zastupamo ono poznato mišljenje koje iznosi H. G. Wells u svojoj velikoj "Povijesti svijeta" u glavi XXV na stranici 201.)


Opis nirvane Gautame Budhe u ovoj svjetski znamenitoj knjizi H. G. Wellsa spada - po najdubljem uvjerenju pisca ovih redaka - u ono najljepše, upravo u ono najdublje i najveličanstvenije što je ikada ljudski um dokučio i ljudska ruka napisala na ovom sićušnom planetu u svemiru - na ovom "trunku prašine" koji sa sobom nosi zagonetnu sudbinu čovjeka-dvonošca kroz beskraj i vječnost svemira...

A što je nirvana ili vedrina duše? Smisao je Budhine nirvane: egoizam ne samo što ponizuje čovjeka nego ga i čini vječno nesretnim, jer je egoizam, po samoj svojoj prirodi, nezajažljiv - on uvijek traži "još". Njega se nikada ne može zadovoljiti, pa je ljudsko biće, vođeno egoizmom, vječno nezadovoljno, ustvari - nesretno. Tek kad se čovjek-dvonožac oslobodi tog zoološkog balasta, egoizma - tek tada će on kao misaono kozmičko biće, zakoračiti iz carstva životinjske nužnosti u carstvo prave, ljudske slobode! Drugim riječima, nirvana je - da se poslužimo suvremenim načinom izražavanja - kao neko "odumiranje" egoizma... Budha prije 2.500 godina još nije znao za suvremeni pojam "odumiranja", ali je smatrao da bi prije svega trebao odumrijeti naš dragi orangutanski egoizam pa bi onda odmah - ali baš odmah! - odumrla i sva najveća zla ovog svijeta! A, uostalom, zašto ne bi odumro i egoizam kad smo već za to da i neke druge stvari treba da odumru? Jer, ako, recimo, već i odumre toliko nam draga birokratska država (ah, kolike li neizmjerne štete za ljudski rod!) a egoizam (i njegova dva ponajmilija čeda - eksploatiran je i karijerizam) ostanu i dalje na ovakvoj divnoj, da ne kažem orangutanskoj razini - bojim se uvelike da ćemo tada biti u najboljem slučaju tek negdje na pola puta do toliko željkovane pravde i ljudske, ovozemaljske sreće...

Ipak, ne trebamo biti pesimisti zato što nas nisu stvorili Dänikenovi "bogovi-astronauti". Mi smo sirovo ovozemaljsko pleme koje je u svemiru tako mlado da još nije pravo otrglo svoju pupkovinu od džungle iz koje je poteklo. Pa ipak, naše pleme dvonožaca - iako još mlado i sirovo - posjeduje najveću silu koju poznaje svemir - posjeduje mozak tj. misao. Ta misao, upotrebljena kako treba tj. stvaralački, nudi čovjeku-dvonožcu titanske perspektive razvoja sve do svemirskih predjela beskraja i vječnosti. I - jednom će čovjek postati gospodarom svemira i bit će, da se tako izrazimo, ravan "bogovima"! Dakako, ukoliko se ova sadanja generacija, koja se po svom razvoju nalazi negdje između džungle i "bogova" (a svakako još uvijek znatno bliže džungli nego "bogovima") ne uništi u jednom suludom nuklearnom ratu...

Da li da žalimo što ne potječemo od Dänikenovih "astronauta-bogova"?

Ne! Nipošto! - Da smo potekli od bogova-astronauta - sad bismo sebi samima izgledali kao neki "degenerirani svemirski grofovi". Tada ne bismo imali nikakve perspektive ni pobude da dalje živimo kao prosperitetna vrsta na ovom planetu i u svemiru uopće. Naprotiv, kad znademo da potječemo iz mraka džungle i da se pred nama pružaju blistave perspektive ovlađivanja svemirom a što sve ovisi samo o našoj volji i našoj sposobnosti (a ne o nekoj milostivoj "injekciji" božanskih liječnika-astronauta) - onda imamo i zašto da živimo i zašto da se trudimo i zalažemo! Neće bolji svijet stvoriti nikakvi bogovi-astronauti, niti će ga stvoriti ikakva izvanzemaljska čudovišta. Bolji svijet možemo stvoriti samo mi sami - ako ga u sebi nosimo, odnosno, ako ga u sebi stvaramo! Nitko nam ni na Zemlji ni u svemiru neće ništa dati, ako si to sami ne izborimo svojim trudom, svojim radom i svojim ljudskim kvalitetama.

I zato i opet ponavljam onu veliku izreku glasovitog engleskog književnika i mislioca H. G. Wellsa: "Jedva je nekih 70 generacija, što nas dijeli od Aleksandra Makedonskog, a od nas pa do onih divljačkih lovaca, koji su nam bili preci i u vatri pržili svoju hranu ili ju jeli sirovu, bit će jedva nekih četiri do pet stotina generacija. Jedna se vrsta ne može duboko promijeniti za četiri, niti za pet stotina generacija. Neka neki čovjek ili žena počnu previše zaviđati, neka ih nešto zaplaši, neka se opiju ili razljute, pa će one iste užarene oči spiljskog čovjeka i danas na nas zasjati! Mi znamo da pišemo i da učimo, imamo nauku i moć, pripitomili smo zvijeri i obuzdali munju, ali još uvijek posrćemo na putu prema svjetlosti. Pripitomili smo i odgojili životinje, ali sada treba da pripitomimo i odgojimo sebe..."

Učitelji, nastavnici, odgojitelji i prosvjetitelji našega planeta jedini su u stanju da ostvare bolje čovječanstvo. Oni su nam jedina realna nada. Pomozimo im - i uzdajmo se u njih (i to ukoliko im i mi svi tu pomognemo) a ne da nas milostivo "očovječuju" neka Dänikenovska fantastična čudovišta iz svemira! Čovjek-dvonožac, svijestan svog kozmičkog poziva, ipak je SAM svoje zemaljske i svemirske sudbine i kovač i - gospodar!

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!